Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-723/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Branimiru Roziću, odvjetniku iz Dubrovnika, protiv tuženika: ADDIKO BANK d.d.(prije: HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupano po Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva KOZUL & PETRINOVIĆ, Bužanova 4, 10000 Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-975/2019. od 6. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-975/2019. od 6. prosinca 2022. (točka I.)

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje o troškovima iz točke II presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 975/2019. od 6. prosinca 2022. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.125,42 eur, sa zateznom kamatom tekućom od 06. prosinca 2022.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15).

II. Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava navedeno rješenje u dijelu, u kojem je tuženik obvezan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 829,12 eur, sa zateznom kamatom tekućom od 06. prosinca 2022.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, te se u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnova preplaćenog iznosa anuiteta, platiti tužiteljici ukupan iznos od 158.330,23 KN/21.014,03 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od zadnjeg dana u mjesecu na dio tog mjesečnog iznosa po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do potpune naplate po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje se zatezne kamate obračunavaju na svaki pojedinačni mjesečni iznos iskazan u kunama (promjenjiv u eurima po propisanom tečaju: 7,53450).

- na iznos od 21,89 KN sa zateznom kamatom od dana 31.08.2005. do isplate,

- na iznos od 29,76 KN sa zateznom kamatom od dana 30.09.2005.. do isplate,

- na iznos od 30,10 KN sa zateznom kamatom od dana 31.10.2005. do isplate,

- na iznos od 37,17 KN sa zateznom kamatom od dana 30.11.2005. do isplate;

- na iznos od 14,41 KN sa zateznom kamatom od dana 31.12.2005. do isplate;

- na iznos od 131,45 KN sa zateznom kamatom od dana 31.01.2008. do isplate;

- na iznos od 165,42 KN sa zateznom kamatom od dana 29.02.2008. do isplate;

- na iznos od 421,45 KN sa zateznom kamatom od dana 31.03.2008.. do isplate;

- na iznos od 329,32 KN sa zateznom kamatom od dana 30.04.2008. do isplate;

- na iznos od 292,92 KN sa zateznom kamatom od dana 31.05.2008. do isplate;

- na iznos od 337,78 KN sa zateznom kamatom od dana 30.06.2008. do isplate;

- na iznos od 271,87 KN sa zateznom kamatom od dana 31.07.2008. do isplate;

- na iznos od 275,13 KN sa zateznom kamatom od dana 31.08.2008. do isplate;

- na iznos od 314,21 KN sa zateznom kamatom od dana 30.09.2008. do isplate;

- na iznos od 610,09 KN sa zateznom kamatom od dana 31.10.2008. do isplate;

- na iznos od 411,84 KN sa zateznom kamatom od dana 30.11.2008. do isplate;

- na iznos od 706,97 KN sa zateznom kamatom od dana 31.12.2008. do isplate;

- na iznos od 746,12 KN sa zateznom kamatom od dana 31.01.2009. do isplate;

- na iznos od 763,80 KN sa zateznom kamatom od dana 28.02.2009. do isplate;

- na iznos od 715,05 KN sa zateznom kamatom od dana 31.03.2009. do isplate;

- na iznos od 724,37 KN sa zateznom kamatom od dana 30.04.2009. do isplate;

- na iznos od 649,84 KN sa zateznom kamatom od dana 31.05.2009. do isplate;

- na iznos od 594,96 KN sa zateznom kamatom od dana 30.06.2009. do isplate;

- na iznos od 609,54 KN sa zateznom kamatom od dana 31.07.2009. do isplate;

- na iznos od 638,46 KN sa zateznom kamatom od dana 31.08.2009. do isplate;

- na iznos od 635,96 KN sa zateznom kamatom od dana 30.09.2009. do isplate;

- na iznos od 606,70 KN sa zateznom kamatom od dana 31.10.2009. do isplate;

- na iznos od 661,58 KN sa zateznom kamatom od dana 31.11.2009. do isplate;

- na iznos od 705,60 KN sa zateznom kamatom od dana 31.12.2009. do isplate;

- na iznos od 768,18 KN sa zateznom kamatom od dana 31.01.2010. do isplate;

- na iznos od 753,83 KN sa zateznom kamatom od dana 28.02.2010. do isplate;

- na iznos od 838,80 KN sa zateznom kamatom od dana 31.03.2010. do isplate;

- na iznos od 822,67 KN sa zateznom kamatom od dana 30.04.2010. do isplate;

- na iznos od 854,06 KN sa zateznom kamatom od dana 31.05.2010. do isplate;

- na iznos od 1.125,93 KN sa zateznom kamatom od dana 30.06.2010. do isplate;

- na iznos od 1.069,96 KN sa zateznom kamatom od dana 31.07.2010. do isplate;

- na iznos od 1.240,94 KN sa zateznom kamatom od dana 31.08.2010.. do isplate;

- na iznos od 1.181,87 KN sa zateznom kamatom od dana 30.09.2010. do isplate;

- na iznos od 1.086,85 KN sa zateznom kamatom od dana 31.10.2010. do isplate;

- na iznos od 1.287,33 KN sa zateznom kamatom od dana 30.11.2010. do isplate;

- na iznos od 1.489,74 KN sa zateznom kamatom od dana 31.12.2010. do isplate;

- na iznos od 1.311,11 KN sa zateznom kamatom od dana 31.01.2011. do isplate;

- na iznos od 1.379,84 KN sa zateznom kamatom od dana 28.02.2011. do isplate;

- na iznos od 1.300,06 KN sa zateznom kamatom od dana 31.03.2011. do isplate;

- na iznos od 1.314,59 KN sa zateznom kamatom od dana 30.04.2011. do isplate;

- na iznos od 1.652,21 KN sa zateznom kamatom od dana 31.05.2011. do isplate;

- na iznos od 1.685,09 KN sa zateznom kamatom od dana 30.06.2011. do isplate;

- na iznos od 2.028,21 KN sa zateznom kamatom od dana 31.07.2011. do isplate;

- na iznos od 1.883,32KN sa zateznom kamatom od dana 31.08.2011. do isplate;

- na iznos od 1.724,70 KN sa zateznom kamatom od dana 30.09.2011. do isplate;

- na iznos od 1.608,50 KN sa zateznom kamatom od dana 31.10.2011. do isplate;

- na iznos od 1.925,14 KN sa zateznom kamatom od dana 30.11.2012. do isplate;

- na iznos od 1.901,31 KN sa zateznom kamatom od dana 31.12.2012. do isplate;

- na iznos od 1.772,74 KN sa zateznom kamatom od dana 31.01.2013. do isplate;

- na iznos od 1.881,97 KN sa zateznom kamatom od dana 28.02.2013. do isplate;

- na iznos od 1.891,51 KN sa zateznom kamatom od dana 31.03.2013. do isplate;

- na iznos od 1.848,70 KN sa zateznom kamatom od dana 30.04.2013. do isplate;

- na iznos od 1.715,54 KN sa zateznom kamatom od dana 31.05.2013. do isplate;

- na iznos od 1.712,16 KN sa zateznom kamatom od dana 30.06..2013. do isplate;

- na iznos od 1.744,86 KN sa zateznom kamatom od dana 31.07.2013. do isplate;

- na iznos od 101.074,75 KN sa zateznom kamatom od dana 22.08.2013. do isplate;

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročeni joj parnični trošak u iznosu od kn 37.333,00 kn (4.954,54 EUR) sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja tj. od 06. prosinca 2022.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 78/15)“.

2. Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije podnesen odgovor.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se tuženik poziva. Presuda sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

6. U predmetnom postupku tužiteljica traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu sklopljenom sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

7. Između stranaka nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 2. lipnja 20025. sklopljen Ugovor o kreditu broj 266-183/2005 koji je 10. lipnja 2005. potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika, poslovni broj ovjere OU-479/2005. Na osnovu tog ugovora tužiteljica je kod tuženika ishodila kredit u iznosu od 97.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije stana i refinanciranja stambenog kredita, na razdoblje od 180 mjeseci s rokom dospijeća svakog posljednjeg dana u mjesecu uz kamatu od 3,99 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci banke. Iz ugovora o kreditu i pripadajuće dokumentacije banke, evidentno je kako mjesečni anuiteti koje je plaćala tužiteljica za tuženika nisu uvijek iznosili kako je ugovoreno što je rezultat povećanih mjesečnih plaćanja po ugovornim odredbama, temeljem jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika i primjenom valutne klauzule u CHF.

8. Tuženik u žalbi prigovara da bi tužiteljica sklopila ugovor o kreditu sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, te da se na istu ne bi odnosile utvrđenja donesena u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, što je suprotno činjeničnim utvrđenjima utemeljenim na dokumentaciji u spisu predmeta iz koje proizlazi da se radi o ugovoru sklopljenom s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adra-Bank d.d. Zagreb, Podružnica Dubrovnik, pa su takvi navodi žalbe bespredmetni.

9. Tuženik prvenstveno prigovara da bi bila ostvarena bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, odnosno čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. i 261. ZP jer vještak nije pozvan na očitovanje na njegove prigovore, odnosno iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 260. i 261. ZPP.

10. Tuženiku je nalaz vještaka dostavljen na očitovanje, a činjenica, da sud nije prihvatio njegov dokazni prijedlog, ne znači da bi tuženik bio onemogućen u raspravljanju.

10.1. Raspravnim rješenjem od 8. studenoga 2022. sud je odlučio o dokaznim prijedlozima stranaka te o istom dao i kratko obrazloženje, radi čega nisu ostvarene navedene bitne povrede odredaba ZPP.

11. Nadalje, suprotno navodima žalbe, sud je saslušao svjedokinju BE, na okolnost sklapana spornog ugovora s tužiteljicom, koja je iskazala da nije sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora, dok je od prijedloga za saslušanje svjedoka JE i EES odustao u podnesku od 22.2.2021., te predložio čitanje izjave navedene djelatnice banke od 24.8.2020.

Zato ne može osnovano prigovarati da je onemogućen u raspravljanju, odnosno da mu sud nije omogućio dokazivanje odlučnih činjenica te da bi time bila povrijeđena odredba čl. 220. ZPP kako navodi u žalbi.

12. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-3948/2015-19 od 31. siječnja 2018., donesena u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Navedena je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13. Ovdje tuženica u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je ista u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristila ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

14. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

14.1. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP.

14.2. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO/05).

15. Pri tom je utvrđeno, da u kontekstu spornog ugovora tužiteljica ima status potrošača te predmetni ugovor ima status potrošačkog ugovora, što se u postupku ne osporava.

15.1. U odnosu na učinak odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sud je pravilno zaključio da odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo tako što je sud sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014, 110/2015, 14/2019, dalje: ZZP), odnosno odredbe čl. 126. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22) i odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, a sve u vezi s odredbom članka 122. ZZP-a (odredba čl. 130. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača).

16. U pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio je da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu (od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

16.1. U konkretnom slučaju se radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača.

17. Tuženik nije dokazao, da bi u konkretnom slučaju na valjan način tužiteljici kao potrošaču pri sklapanju ugovora ponudio valjano objašnjenje posljedica i dosega ugovornih odredbi po nju kao potrošača kao i da bi se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačnog pregovaralo. Naime, sasvim suprotno proizlazi iz iskaza tužiteljice, koji sud u cijelosti prihvaća, dok je saslušana djelatnica banke BE koja nije sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, te je iskazivala općenito o načnu educiranja djelatnika banke za sklapanje tog ugovora te je iskazala da su fluktuacijom tečaja CHF bili zatečeni i djelatnici banke.

18. Budući da je odredbom iz čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platila na temelju ništetnog dijela odredbi.

19. U pogledu temelja za obračun tražbine, prvostupanjski sud je prihvatio pravni stav tužiteljice da je potrebno uzeti u obzir prilikom obračuna visine tražbine tečaj CHF u odnosu na kunu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve s obzirom na zauzeti stav u vezi ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući da je smisao obračuna da se utvrdi je li došlo do preplate sukladno istaknutim parametrima, pa je stoga sud uzeo u obzir obračun iz nalaza i mišljenja vještaka koji je kao temelj za izračun upravo uzeo u obzir preplaćene iznose kad je tečaj rastao, a ne i kad je tečaj padao.

20. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka je utvrđeno da je tuženik u obvezi povrata tužiteljici iznosa od 158.330,23 kune/21.014,03 eur, jer u slučaju da je u početku otplate kredita do kraja otplate kredita pri izračunu visine mjesečnih anuiteta se primijenio fiksni početni tečaj CHF (srednji tečaj prednika tuženika na dan isplate kredita 21. lipnja 2005.) i obračun kamate u visini određenoj čl. 26 st. 3. Zakona o obveznim odnosima, koji je stupio na snagu u tom dijelu 1. siječnja 2008., to je upravo svota od 21.014,03 eur.

21. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka (a što je, suprotno navodima žalbe, valjano obrazložio te se očitovao na prigovore tuženika) sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužiteljice iznos od 21.014,03 eura, u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

22. Sud je pravilno odredio tijek zakonskih zateznih kamata od plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa a ne od podnošenja tužbe jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem pa je na stečeni novčani iznos po čl. 1115 ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta.

23. Prvostupanjski sud pravilno je postupio, kada nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužiteljice po kreditu (tzv. negativne razlike koje je sudski vještak u nalazu i mišljenju iskazao sukladno prijedlogu tuženika na pripremnom ročištu) te izvršio umanjenje potraživanja na ime negativnih razlika jer tuženik u postupku nije postavio nikakav određen zahtjev, niti protutužbeni niti prigovor radi prijeboja, niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323. st. 1. i 2. ZOO.

23.1. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

24. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (članci 1112. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće (pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužiteljice), to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike.

25. Neosnovano tuženik prigovara i zastari, odnosno ističe da kolektivna tužba ne bi prekidala zastarne rokove za tražbine pojedinačnih potrošača.

26. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, kao što je predmetni, počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.) radi čega zastara u konkretnom sporu, pokrenutom 12.6.2019. godine, nije nastupila. Radi toga, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

27. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu kako je prethodno citirano, a o istom je sud dao i valjane razloge.

28. Prilikom donošenja odluke o troškovima pravilno je primijenjena odredba čl. 154. st. 1. ZPP. Tužiteljica je, suprotno navodima žalbe, u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom pa joj je sud osnovano dosudio troškove u cijelosti, pri čemu je obrazložio koje je troškove smatrao potrebnim radi vođenja parnice, a u koje je osnovano uračunao i troškove ročišta za objavu presude.

28.1. Pristup na ročište za objavu presude je povezan s pravom stranke na pristup sudu iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (NN br. 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (NN Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka.

29. Osnovano se međutim prigovara, da je sud u troškove dva puta uvrstio predujam troškova vještačenja od 2.500,00 kn, te da je dosudio više od četiri obrazložena podneska, što je suprotno Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 112/12, 103/14 118/14, 37/22, dalje: OT).

29.1. Nadalje, tužbeni zahtjev je tužitelj precizirao podneskom od 1. veljače 2021. kada je za isti, prema Tbr. 7/1 OT, predviđena nagrada od 250 bodova, odnosno zatraženih 2.500,00 kuna te 25% PDV-a, te od tada zahtjev nije promijenjen, radi čega nema mjesta dosuđivanju povišenog iznosa naknade za pristup ročištu od 8.11.2022.

29.2. Tužiteljici je tako pravilno dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu od zatraženih 1.250,00 kn, za pristup na ročište od 4.9.2020. zatraženih 1.250,00 kn, ročišta od 6.5.2022., 4.10.2022., 4.10.2022. i 8.11.2022. po 3.125,00 kn za svako, ročište za objavu presude 625,00 kn, te troškove sastava podneska od 6.9.2019., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, u zatraženom iznosu od 1.250,00 kn, trošak sastava podneska od 1.2.2021., kojim je na zahtjev suda uređen tužbeni zahtjev, od 3.125,00 kn, te sastava podnesaka od 24.4.2022. i 6.10.2022. po 3.125,00 kn svaki, kao i trošak pristojbi na tužbu i presudu od 2.333,00 kn i predujma za vještačenje 2.500,00 kn. Tako ukupni trošak tužiteljice iznosi 31.083,00 kn, odnosno 4.125,42 eur.

30. Radi toga je u dijelu, u kojem je tuženik obvezan na isplatu daljnjih 829,12 eur, materijalno pravo pogrešno primijenjeno te je u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

31. Budući da nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je u odnosu na odluku o troškovima uspio samo u manjem dijelu, u kojem nisu nastali posebni troškovi, tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka.

32. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. i 3. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić