Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4474/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja ATLANTIC GRUPA d.d., Zagreb, Miramarska 23, OIB: 71149912416, kojeg zastupa Boris Šavorić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri u Zagrebu, protiv tuženika ED iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Čaček, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grubišić i Lović i Lalić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-937/2020-20 od 8. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-937/2020-20 od 8. kolovoza 2023. u točkama I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

"I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.854,801 eur / 89.320,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.429,541 eur / 10.770,87 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. kolovoza 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.173,581 eur / 8.842,34 kn kao neosnovan."

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao niti one koje se ističu u žalbi.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je i pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 14. srpnja 2011. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) donijela rješenje, Klasa: UP/I-451-04/10- 10/25, Urbroj: 326-321-11-119, kojim je tužitelju naloženo da osobama koje su na dan 23. prosinca 2010., bile imatelji dionica izdavatelja trgovačkog društva KALNIČKE VODE BIO NATURA d.d. (dalje u tekstu: KVBN), u roku 90 dana uplati iznos od 89,32 kn po dionici. S obzirom na to da je tuženik 23. prosinca 2010. bio imatelj 1000 dionica KVBN, tužitelj mu je 17. listopada 2011. isplatio iznos od ukupno 89.320,00 kn. Međutim, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj U-zpz 4/2014-10 od 9. srpnja 2019. poništeno je rješenje na temelju kojega je tužitelj izvršio isplatu tuženiku iznosa od 89.320,00 kn, a upravni postupak koji se vodio pred HANF-om je obustavljen.

Budući da je donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj otpala osnova na temelju koje je tužitelj izvršio isplatu tuženiku, tužitelj je dopisom od 23. lipnja 2020. pozvao tuženika na povrat isplaćenog mu iznosa od 89.320,00 kn, koji dopis je tuženik primio 27. lipnja 2020., ali po njemu nije postupio, zbog čega je primitkom tog dopisa postao nepošten. Stoga, na temelju čl. 1111. st. 3. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) potražuje od tuženika isplatu iznosa od 89.320,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2020. do isplate.

7. Dakle, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 89.320,00 kn koji je isplatio tuženiku po osnovi koja je kasnije otpala.

8. Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano da kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1). Stavkom 3. istog članka je propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

9. Nesporno je među strankama da je 14. srpnja 2011. HANFA donijela rješenje na temelju kojega je tužitelj tuženiku 17. listopada 2011. isplatio iznos od ukupno 89.320,00 kn. Također, nije sporno da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj U-zpz 4/2014-10 od 9. srpnja 2019. to rješenje poništeno, a upravni postupak koji se vodio pred HANFA-om obustavljen.

10. Sporno je među strankama je li nastupila zastara tužbenog zahtjeva, a potom je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju isplaćeni iznos i to zbog prigovora tuženika da bi vraćanjem isplaćenog iznosa došlo do povrede načela pravne sigurnosti, zaštite stečenih prava, te legitimnih očekivanja tuženika koji su zaštićeni Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i zbog zastare koju je tuženik prigovorio.

11. S obzirom da je nesporno među strankama da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. srpnja 2019. poništeno rješenje HANFA-e od 14. srpnja 2011. na temelju kojega je tuženiku izvršena isplata iznosa od 89.320,00 kn, to su imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe iz čl. 1111. ZOO-a ispunjene pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove, budući je osnova za isplatu otpala.

12. U odnosu na prigovore tuženika u kojemu on pravu tužitelja na povrat stečenog na temelju osnove koja je otpala suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva i legitimno očekivanje da je stečeno njegovo vlasništvo treba istaknuti sljedeće. Sporno je, prije svega, je li spornom isplatom tuženik imao dostatno ustanovljen zahtjev koji proizlazi iz čl. 48. st. 1. Ustava, odnosno iz čl. 49. st. 4. Ustava koji bi se mogao smatrati legitimnim očekivanjem. Naime, zahtjev za stjecanjem vlasništva bit će zaštićen čl. 48. st. 1. Ustava ako je potvrđen pravomoćnom odlukom ili ako njegova osnovanost inače jasno proizlazi iz mjerodavnog prava. Tek tada podnositelj može legitimno očekivati da će se njegov zahtjev ostvariti.

Vezano uz navedeno treba navesti da se ne može smatrati da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja vlasništvo, odnosno imovinu u smislu čl. 48. st. 1. Ustava, kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni prava i kada se o pitanju, je li ispunio zakonske uvjete, odlučuje u sudskom postupku (vidi, primjerice, odluku i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-444/2017 i U-III-554/2018 od 1. travnja 2020., t. 53. - 53.3., www.usud.hr; te predmete Europskog suda za ljudska prava Brkić protiv Hrvatske, br. 53794/12, § 28., odluka od 6. prosinca 2016., i [adresa] protiv Hrvatske, br. 67390/10, §§ 32. - 33., odluka od 13. rujna 2016.).

12.1. Iz spisa predmeta proizlazi da je u ovom slučaju bila riječ o izvanrednom preispitivanju pravomoćne sudske odluke koje je zatražilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, na temelju odredbe članka 78. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 94/16 - dalje: ZUS).

Sporno rješenje HANFA-e i dalje je bilo ovisno o konačnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne sudske odluke.

Stoga, nisu ugrožena legitimna očekivanja tuženika (u vezi njegove imovine - tražbine po osnovi prodaje dionica), jer ona nisu ni mogla nastati.

Tražbina tuženika nije bila bezuvjetna već je zavisila o okončanju postupka pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Isto tako nije mogla biti niti povrijeđena pravna sigurnost kao sastavnica vladavine prava.

12.2. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je pozivanje tuženika na presude Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima Solomun protiv Hrvatske i Čakarević protiv Hrvatske nisu primjenjive u konkretnoj situaciji.

12.2.1. U predmetu Solomun protiv Hrvatske Državno odvjetništvo je iskoristilo zahtjev za zaštitu zakonitosti zapravo više kao prikrivenu žalbu državnog odvjetništva radi osiguravanja dodatnog ponovnog razmatranja istih činjenica nego pokušaj osiguravanja načela pravne sigurnosti sprječavanjem nedosljednosti u presudama građanskih sudova, dok je mjerodavno domaće pravo u tom trenutku jasno isključilo bilo kakvu mogućnost uporabe zahtjeva za zaštitu zakonitosti u vezi s navodnim pogrešnim ili nepotpunim utvrđivanjem činjenica.

Zbog navedenoga, odobrenjem zahtjeva državnog odvjetništva za stavljanje izvan snage dijela presude ESLJP je zaključio da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povrijedio načelo pravne sigurnosti.

12.2.2. U predmetu Čakarević protiv Hrvatske tužena od koje se tražilo da naknadu po osnovi nezaposlenosti koja joj je nepripadno isplaćena, ni na koji način nije doprinijela tomu da joj se prijeporna naknada isplaćuje i nakon proteka zakonskog roka. Dapače, sam upravni akt nije sadržavao nikakvih izričitih odredbi o tome da prema primjenjivim zakonskim odredbama pravo na novčanu naknadu u danim okolnostima istječe najdulje nakon proteka roka od 12 mjeseci pa je (nepripadne) isplate podnositeljica primila u dobroj vjeri. Osim toga, i nakon što je po zakonu prestalo pravo na novčanu naknadu podnositeljici, HZZZ je nastavio s isplatama mjesečnih iznosa naknade kroz dulje razdoblje (od čak tri godine). Još krajem 1999. isti joj je Zavod uručio i karticu korisnika novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti. U takvim okolnostima ESLJP zaključuje da gđa Čakarević nije imala razloga sumnjati da joj isplate učinjene na temelju navedenog upravnog akta ne pripadaju. Imajući, uz to, u vidu i prirodu isplate - novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti kao tekuće primanje za zadovoljenje osnovnih životnih potreba, ESLJP je zaključio da se gđa Čakarević razumno mogla osloniti na primljene naknade kao na iznose koji joj zakonito pripadaju. Pri tome činjenica da je sud naknadno utvrdio da se radi o nepripadnim isplatama ESLJP je smatrao neodlučnim.

Procjenjujući razmjernost miješanja u njezino uživanje vlasništva u vidu pravomoćne sudske odluke kojom je podnositeljici naložen povrat nepripadno primljenih naknada, ESLJP je utvrdio da je podnositeljica imala legitimnu osnovu za zaključak da su isplate koje je primala pravno osnovane.

U takvim okolnostima nije bilo razumno zaključiti da je podnositeljici moralo biti poznato da prima naknadu nakon zakonom propisanog roka.

S druge strane HZZZ kao pravna osoba s javnim ovlastima u izvršenju svojih ovlasti u predmetnoj upravnoj stvari nije postupio niti pravilno niti dosljedno niti pravovremeno.

Iako je nepripadna isplata novčane naknade podnositeljici u cijelosti rezultat pogreške države, upravo je podnositeljici naložen povrat nepripadno primljenih iznosa uvećanih za pripadajuće zakonske zatezne kamate. Iz toga proizlazi da nikakva odgovornost za propuste nije utvrđena na strani države i država je u potpunosti izbjegla svaku posljedicu svoje pogreške, s obzirom na to da je teret iste pogreške u cijelosti prenesen na podnositeljicu.

12.3. Iz prethodno navedenoga može se zaključiti da činjenice iz prethodno izloženih predmeta nisu identične ovom predmetu i da pravna shvaćanja iz tih predmeta nisu primjenjiva.

12.4. Prethodno navedeno vrijedi i za predmet E i Čehić protiv Hrvatske. U tim predmetima gđama E i I zahtjevi za starosnu mirovinu su prvobitno odobreni, a kasnije odbijeni samo zato što je HZMO utvrdio da nije nadležan za rješavanje predmeta, a ne zbog drugačije ocjene zakonskih uvjeta.

ESLJP je zaključio da miješanje u pravo vlasništva nije bilo razmjerno te je predmetnim postupanjem podnositeljicama zahtjeva nametnut prekomjeran individualni teret. Naime, kada država rješava pitanja od ključne važnosti za pojedinca, kao što su socijalne naknade i druga prava vlasništva, dužnost je vlasti postupati na vrijeme, na prikladan i dosljedan način. Obje podnositeljice zahtjeva morale su snositi posljedice odgađanja domaćih vlasti, čimbenika zbog kojeg je njihov dug povećan, jer su zakonske zatezne kamate tekle od pokretanja parničnog postupka (za prvopodnositeljicu) odnosno trenutka kad je odbila vratiti primljene uplate (za drugopodnositeljicu). Imajući na umu da su na pravomoćnost sudskih odluka podnositeljice čekale više od 7 odnosno 10 godina samo je dodatno potenciralo značaj odgađanja.

Nadalje, iako je činjenica da su u predmetu drugopodnositeljice dotične uplate mirovine isplaćene u cijelosti zbog pogreške državnih vlasti, ipak joj je naloženo da vrati te iznose zajedno sa zateznim kamatama. Takvim postupanjem država je nastojala izbjeći sve posljedice vlastitog nemara te svoju pogrešku ispraviti isključivo na teret drugopodnositeljice. Konačno, u čl. 75. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja, istim zakonom temeljem kojeg su podnositeljicama zahtjeva poništena rješenja kojima im je priznato pravo na mirovinu zbog nedostatka nadležnosti jer zadnji radni odnos nisu imale u RH, ujedno je propisano da osiguranici mogu ostvariti pravo na mirovinu kod zavoda na području u kojem su navršili većinu godina radnog staža. U tim okolnostima, poništenje rješenja kojima se podnositeljicama priznaje pravo na mirovinu, koje su gotovo cijeli svoj radni vijek radile u RH, i obveza povrata primljenih uplata može se smatrati samo kao pretjerano formaliziranje.

Razmatrajući pak postupanje podnositeljica zahtjeva u predmetnim upravnim i parničnim postupcima Sud je utvrdio da su podnositeljice zahtjeva postupale u dobroj vjeri te pružile sve relevantne informacije na temelju kojih su nadležna tijela mogla inicijalno donijeti pravilnu odluku o vlastitoj nadležnosti.

Sukladno svemu navedenom ESLJP je utvrdio povredu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju jer je podnositeljicama zahtjeva nametnut prekomjeran individualni teret, a o tome u ovom predmetu nije riječ.

12.5. Niti pravna shvaćanja iz predmeta Sovtransavto Holding protiv Ukrajine, nisu primjenjiva u ovom predmetu jer činjenice i razlozi utvrđenja povrede prava na pošteno suđenje i povredu prava vlasništva nisu podudarni s činjenicama i pravnim pitanjima iz ovom predmeta.

Naime, u tom predmetu utvrđena je povreda prava na pošteno suđenje i prava a vlasništvo zbog ponovljenog pokušaja ukrajinskih vlasti, uključujući predsjednika Ukrajine, da utječu na domaće sudske odluke, i to na primjenu "protestnog" postupka ("postupka nadzorne revizije" kojim se dopustilo ukidanje pravomoćnih sudskih odluka bez ikakvih ograničenja). Isto tako, domaći sudovi su odbili da javno ispitaju argumente tvrtke podnositelja zahtjeva o meritumu spora te nije postojalo odgovarajuće obrazloženje sudskih odluka.

13. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, zastara zahtijeva s naslova stjecanja bez osnove počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik bio ovlašten zahtijevati ispunjenje. Zastarni rok je 5 godina, a sukladno čl. 225. ZOO-a. U konkretnom slučaju budući da je tužitelj donošenjem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj U-zpz 4/2014-10 od 9. srpnja 2019. kojom je poništeno rješenje na temelju kojega je tužitelj izvršio isplatu tuženiku iznosa od 89.320,00 kn, bio ovlašten zahtijevati ispunjenje od tuženika, a tužba je podnesena 1. prosinca 2020., to je tužba podnesena u zastarnom roku od 5 godina.

14. Isto tako, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik postao nepošteni stjecatelj u trenutku kad je zaprimio odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a sukladno čl. 1117. st. 2. ZOO-a koja odredba propisuje da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala sa kamatama od trenutka kada je postao nepošten. U svakom slučaju je tuženik nepošten kad je, nakon što je donesena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 27. lipnja 2020. zaprimio zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa od 89.320,00 kn, kako to tvrdi i tužitelj.

15. Slijedom navedenoga, tuženik je nepošteni stjecatelj i on je dužan platiti i zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1117. st. 2. ZOO-a od trenutka kada je postao nepošten, odnosno od 27. lipnja 2020. kako je tužbom potražuje tužitelj.

16. Imajući u vidu sve prethodno izloženo, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena.

19. Primjenom čl. 154. st. 1 . ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević