Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-5445/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Vlatke Fresl Tomašević, kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Feuš, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Frane Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1743/2023-11 od 27. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1743/2023-11 od 27. rujna 2024.
r i j e š i o j e
I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1743/2023-11 od 27. rujna 2024. godine u pobijanom dijelu pod t. II. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova nije prihvaćen za iznos od 150,00 eur-a i odlučuje:
Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak od 150,00 eur-a sa zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2005. pa do isplate po stopi koja se koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbe u iznosu od 31,25 eur-a u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici JA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.194,25 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- 1,88 eura od 28. kolovoza 2007.,
- 1,06 eura od 01. prosinca 2007.,
- 0,19 eura od 01. siječnja 2008.,
- 3,22 eura od 01. veljače 2008.,
- 4,89 eura od 01. ožujka 2008.,
- 7,75 eura od 01. travnja 2008.,
- 3,45 eura od 01. svibnja 2008.,
- 1,79 eura od 01. lipnja 2008.,
- 3,92 eura od 01. srpnja 2008.,
- 0,79 eura od 01. kolovoza 2008.,
- 0,94 eura od 01. rujna 2008.,
- 2,80 eura od 01. listopada 2008.,
- 16,85 eura od 01. studenog 2008.,
- 7,44 eura od 01. prosinca 2008.,
- 19,40 eura od 01. siječnja 2009.,
- 21,24 eura od 01. veljače 2009.,
- 22,07 eura od 01. ožujka 2009.,
- 20,39 eura od 01. travnja 2009.,
- 20,84 eura od 01. svibnja 2009.,
- 17,23 eura od 01. lipnja 2009.,
- 14,57 eura od 01. srpnja 2009.,
- 15,28 eura od 01. kolovoza 2009.,
- 16,68 eura od 01. rujna 2009.,
- 16,56 eura od 01. listopada 2009.,
- 15,14 eura od 01. studenog 2009.,
- 17,80 eura od 01. prosinca 2009.,
- 19,93 eura od 06. siječnja 2010.,
- 22,96 eura od 01. veljače 2010.,
- 22,26 eura od 01. ožujka 2010.,
- 26,38 eura od 03. travnja 2010.,
- 25,60 eura od 01. svibnja 2010.,
- 27,12 eura od 01. lipnja 2010.,
- 40,28 eura od 01. srpnja 2010.,
- 37,57 eura od 01. kolovoza 2010.,
- 45,85 eura od 01. rujna 2010.,
- 42,99 eura od 01. listopada 2010.,
- 38,39 eura od 01. studenog 2010.,
- 48,10 eura od 04. prosinca 2010.,
- 60,45 eura od 01. siječnja 2011.,
- 51,70 eura od 01. veljače 2011.,
- 54,77 eura od 01. ožujka 2011.,
- 50,87 eura od 01. travnja 2011.,
- 51,57 eura od 01. svibnja 2011.,
- 68,13 eura od 01. lipnja 2011.,
- 69,74 eura od 01. srpnja 2011.,
- 83,15 eura od 04. kolovoza 2011.,
- 76,08 eura od 04. rujna 2011.,
- 68,35 eura od 05. listopada 2011.,
- 66,55 eura od 04. studenog 2011.,
- 65,96 eura od 07. prosinca 2011.,
- 69,60 eura od 01. siječnja 2012.,
- 72,77 eura od 04. veljače 2012.,
- 73,20 eura od 07. ožujka 2012.,
- 71,01 eura od 6. travnja2012.,
- 72,49 eura od 06. svibnja 2012.,
- 73,50 eura od 15. lipnja 2012.,
- 71,80 eura od 14. srpnja 2012.,
- 72,24 eura od 09. kolovoza 2012.,
- 70,96 eura od 07. rujna 2012.,
- 68,20 eura od 07. listopada 2012.,
- 71,15 eura od 08. studenog 2012.,
- 72,56 eura od 08. prosinca 2012.,
- 71,57 eura od 01. siječnja 2013.,
- 66,01 eura od 01. veljače 2013.,
- 70,73 eura od 01. ožujka 2013.,
- 71,15 eura od 06. travnja 2013.,
- 69,30 eura od 05. svibnja 2013.,
- 63,54 eura od 06. lipnja 2013.,
- 63,40 eura od 05. srpnja 2013.,
- 64,81 eura od 04. kolovoza 2013.,
- 67,07 eura od 07. rujna 2013.,
- 70,21 eura od 04. listopada 2013.,
- 68,59 eura od 07. studenog 2013.,
- 69,74 eura od 05. prosinca 2013.,
- 71,04 eura od 09. siječnja 2014.,
- 71,85 eura od 07. veljače 2014.,
- 73,56 eura od 06. ožujka 2014.,
- 73,00 eura od 04. travnja 2014.,
- 71,11 eura od 08. svibnja 2014.,
- 70,50 eura od 01. lipnja 2014.,
- 70,77 eura od 01. srpnja 2014.,
- 577,89 eura od 01. kolovoza 2014.,
do isplate, po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015. godine, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici JA, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.044,20 eura sa zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana."
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine. Traži trošak žalbe.
2.1. Protiv dijela te presude pod stavkom II. izreke žali se tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga propisanog odredbom čl. 353. st. 1. t. 3. ZPP-a predlažući da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda. Traži trošak žalbe.
3. Žalba tuženika nije osnovana, a žalba tužiteljice je osnovana.
U odnosu na žalbu tuženika:
4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava pa je pobijana presuda sačinjena sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a.
5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev i kojima ih tuženik pobija te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) pravilno i potpuno utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke u ovom sporu.
7. Nisu osnovani ni daljnji žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa na temelju utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula kojoj je glavnica vezana uz CHF.
9. Neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, trebao u individualnom postupku kao što je ovaj, ponovno dokazivati činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., a koje se odnose i na tuženika, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.
11. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je donesena u kolektivnom sporu, a odnosi se i na tuženika u pojedinačnom sporu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak i utvrđivati ništetnost spornih odredbi jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tih postupaka, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače.
12. Isto tako, navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je ugovorena otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te se nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
13. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 78/15 - dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
15. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
16. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
17. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podignula kredit kod tuženika, a da pritom nije informirana o rizicima ugovaranja u valuti CHF, time da kako su anuiteti rasli i mijenjali se obzirom da je taj kredit bio najpovoljniji, a od strane banke joj nije bilo nuđeno sklapanje ugovora u drugim valutama te da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu dobila unaprijed sastavljen ugovor od strane tuženika. Od strane javnog bilježnika i djelatnika banke nije bila upozorena na rizičnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.
18. Iz navedenog ne proizlazi da bi obavijesti ukoliko i jesu bile dane bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim". Pravilno je sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer tuženik na kojem je bio teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača nije dokazao da su potrebne obavijesti za informiranost tužiteljice doista i dane.
19. Prema tome, iz navedenog jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo i da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača - Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07). Dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 101. ZZP-a/07) te da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 102. ZZP-a/07).
20. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
21. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.
22. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.
23. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan je vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.
24. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).
25. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.
26. U odnosu na prigovor zastare valja reći da se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite .
27. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od dana pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 - 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“
28. Zastara za potraživanje s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 14. ožujka 2023. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.
29. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove i obvezao tuženika da isplati tužiteljici iznos utvrđen knjigovodstvenim vještačenjem sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).
30. Odluka o troškovima parničnog postupa donesena je na temelju primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a time da tuženik određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje je dosuđen parnični trošak.
31. Stoga je slijedom navedenog valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U odnosu na žalbu tužiteljice:
32. Osnovano tužiteljica u žalbi navodi da joj je trebalo biti priznato pravo na naknadu troškova parničnog postupka za zastupanje na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 - dalje: Tarifa). Pri tome je za istaknuti da to pravo nije ograničeno mogućnošću stranaka da presudu u pojedinom predmetu preuzmu s e-oglasne ploče suda ili putem e-komunikacije, budući da to ne proizlazi iz odredaba Tarife, niti iz odredaba ZPP-a kojima se regulira naknada troškova parničnog postupka.
33. Kako je odvjetnička vježbenica punomoćnika tužiteljice pristupila na ročište za objavu presude, tako tužiteljici na ime tog troška, pripada naknada u iznosu od 50 bodova, a što uz vrijednost boda od 2,00 eur-a te uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25%, ukupno iznosi 125,00 eur-a, sve sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3 Tarife te čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/20 - u dalje: ZPDV), u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a.
34. Time tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u daljnjem iznosu od 125,00 eur-a sa zateznim kamatama tekućim od 3. prosinca 2024. (sukladno čl. 27. ZID ZPP/22 od 23. ožujka 2022.) koje tužiteljici sukladno odredbama iz čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) također pripadaju.
35. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.
36. Tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 31,25 eur-a prema Tbr. 10/4 Tarife.
Zagrebu, 18. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Vlatka Fresl Tomašević
