Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3896/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Igor Šarunić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, OIB 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici ČK, AK, ŠK, LK, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-493/2021-24 od 17. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-493/2021-24 od 17. svibnja 2024., u pobijanom dijelu pod toč. I., II., III., IV., V. i VII. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje toč. I. rješenja sadržanog u istoj prvostupanjskoj presudi.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 628-50-3841104 od 14.12.2006., koji je potvrđen u obliku ovršnog javnobilježničkog akta potvrdom privatne isprave po javnom bilježniku Jadranki Borčić-Olga Sokolović Ožbolt iz Rijeke, Užarska 28-30, broj OU-883/06 dana 15.12.2006., sklopljen između tužiteljice (u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora s djevojačkim prezimenom O) kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, tj. tuženika i to dio odredbe čl. 2/drugo/KAMATNA STOPA koja glasi: „Redovna kamata…godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ (toč. I. izreke). Utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe istog Ugovora o kreditu u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutnu klauzulu švicarski franak i to – dio odredbe članka 7./sedam/NAČIN OTPLATE koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.“ (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici s osnova preplate kredita zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli kredita u CHF iznos od 2-057,54 EUR/15.502,54 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. III. izreke. Utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe istog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada i to – odredba čl. 3./treće/NAKNADA/ koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu nadležnog tijela.“ (toč. IV. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici zbog ništetnosti odredbi o naknadi iznos od 165,72 EUR/1.248,65 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.12.2007. do isplate (toč. V. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe istog Ugovora o kreditu i to - odredba članka 1./prvo/IZNOS KREDITA koja glasi: “Kunska protuvrijednost CHF 15.000,00 (petnaesttisućašvicarskihfranaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“ i odredba članka 9./deveto OSTALI UVJETI koja glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“, „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita u efektivnim kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnim kamatnom stopom.“ (toč. VI. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.263,28 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. svibnja 2024. do isplate (toč. VII. izreke). Rješenjem je dopuštena preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova preplate kredita zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli kredita u CHF na iznos od 2.057,54 EUR učinjena u podnesku tužiteljice od 2. veljače 2024. (toč. I. izreke rješenja). Utvrđeno je da je tužiteljica povukla tužbu u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 668,92 EUR s pripadajućim zateznim kamatama s osnova preplate kredita zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (toč. II. izreke rješenja).

2. Protiv dijela prvostupanjske presude pod toč. I., II., III., IV. V. i VII. i toč. I. izreke rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o potrošačkom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu u CHF i naknadu za obradu kredita i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita po osnovi tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

7. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio:

- da su stranke 14.12.2006. zaključile potrošački Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita kredit u iznosu od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita;

- da je kredit odobren radi kupnje vozila i da je otplata kredita u kunama obračunavana primjenom valutne klauzule;

- da je ugovorena kamatna stopa na dan sklapanja kredita iznosila 5,20 % godišnje koja je primjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (tuženika) s rokom otplate kredita u 84 mjeseca;

- da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta mijenjana na više od početno ugovorenih 5,20% do najviše 7,75% godišnje, a mijenjao se i tečaj CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile da će tužiteljica plaćati tuženiku promjenjive kamate u visini koja će se utvrđivati sukladno tuženikovim odlukama o kamatama;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorile jednokratnu naknadu za obradu kredita koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita;

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja;

- da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan isplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme otplate kredita iznosi ukupno 2.057,54 EUR, te da ugovoreni i isplaćeni iznos za obradu kredita 165,72 EUR/1.248,65 kn;

- da je tužba podnesena 29. ožujka 2021.;

- da se tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom je u odnosu na tuženika Raiffeisenbank d.d. prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava, jer je protivno zakonu bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene i ništetne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača;

- da je riječ o potrošačkom ugovoru koji je zaključen 14.12.2006. i o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF koji je obuhvaćen presudom donesenom u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, između udruge Potrošač – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i sedam banaka, između kojih je bio i tuženik pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., odbijena žalba tuženika i usvojen zahtjev za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03, 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/03) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07) suprotno odredbama čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je otplata glavnice vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno okončan na način da je citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., kada je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba tuženika i usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/2007 povrijedile interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga pojedinačno pregovarali o tome;

- da je ugovor o kreditu u cijelosti izvršen;

- da se prvostupanjski sud prilikom odlučivanju o tužbenom zahtjevu pravilno pozvao i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3.9.2019., u kojoj je odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) prema kojemu u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF (i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori) nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne obzirom da temeljem odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, te posljedično i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF i jednokratnoj naknadi za obradu kredita u ugovoru o kreditu utvrdio nepoštenima, a time i ništetnim u smislu čl. u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/2003 i čl. 323. st. 1. ZOO, te je prihvatio zahtjev tužiteljice za povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za obradu kredita po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO), dok je u odnosu za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi tužba povučena zbog zastare tog dijela zahtjeva.

9. Nisu utemeljene tvrdnje tuženika da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, koja propisuje da, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, jer se ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli u CHF i jednokratnoj naknadi za obradu kredita ne može smatrati odredbama manjeg značaja, a ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosi i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, jer na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 325. st. 2. ZOO).

10. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03.

11. Tuženik u postupku nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o rizicima koji za nju proizlaze iz ugovora o kreditu i promjeni kamatne stope i tečaja CHF, niti je dokazao da joj je kao potrošaču na drugi način dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, već je naprotiv, kao jača strana, nepošteno koristeći odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su za tužiteljicu bile nejasne i nerazumljive, jednostrano promijenio obvezu tužiteljice kao potrošača promjenom kamatne stope i tečaja CHF tijekom otplate kredita, bez da ju je prethodno upoznao s mogućim rizicima i posljedicama koji za njega tom odredbom mogu nastati.

12. Vezano za u žalbi iznijete navode tuženika da sama okolnost unošenja u ugovor o kreditu spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne čini te odredbe same po sebi nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja, valja navesti da su te okolnosti i činjenice raspravljene u postupku kolektivne zaštite potrošača, zbog čega o njima u ovom parničnom postupku nije trebalo raspravljati i o njima izvoditi dokaze. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužiteljicu bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu i da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima. No, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužiteljici prije sklapanja ugovora.

13. Upravo su iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora potrošaču morali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

14. Nije pritom dostatno da je ugovorna odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika u odnosu na ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, s obzirom da utvrđenje da se o toj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da iz navedene odredbe nije vidljivo zašto je naknada određena u visini 3,30 % od ukupnog iznosa kredita i koje konkretno troškove pokriva, da tuženik nije dokazao kakve je stvarne troškove imao u vezi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i njihovu visinu, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je banka kao jača ugovorna strana ugovaranjem odredbe čl. 3. uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužiteljice) i da je postupala nepošteno. Premda se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbu čl. 96. st. 1. ZZP/07, umjesto na identične odredbe ranije ZZP/03, jer je Ugovor o kreditu zaključen 28.7.2006., valjalo je pravilnom primjenom identičnim odredbi čl. 81. st. 1. i st. 1. 87. ZZP/2003 jednako odlučiti i utvrditi da je predmetna odredba nepoštena, a time i ništena.

16. Svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike u anuitetima između tečaja valute CHF na dan isplate kredita i iznosa plaćenih tijekom otplate anuiteta kredita, te visine plaćene jednokratne naknade za obradu kredita sud prvog stupnja pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

17. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud u pogledu visine tužbenog zahtjeva bio dužan potraživanje tužitelja umanjiti sa negativnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niže od tečaja CHF na dan isplate, jer je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženik u ovom postupku vezano za tzv. negativnu razliku nije na određen način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP, niti materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, a nije podnio niti protutužbu, već je tijekom postupka samo osporavao visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovan. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci poslovni broj Rev 549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

18. O prigovoru zastare pravilno je odlučeno, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva s osnova preplaćenih iznosa s osnova kamatne stope počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odredba o primjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena ništetnom, a u odnosu na valutnu klauzulu pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužba tužiteljice podnesena 29.3.2021., to je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je za dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tužba podnesena pravovremeno unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, dok je dio zahtjeva koji se odnosi na preplaćeni iznos kredita s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi povučen zbog zastare potraživanja.

19. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

20. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. S obzirom da je u postupku utvrđeno da su odredbe o ugovaranju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz CHF, te odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita nepoštene, a time i ništetne, jer je prednik tuženika ponudio tužiteljici sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim, to je u obvezi isplatiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate, kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom.

21. Prvostupanjski sud u postupku nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 190. ZPP, kako to tvrdi žalitelj, jer je tužiteljica sukladno iznimci propisanoj odredbom čl. 190. st. 2. ZPP preinačila tužbu i povisila tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 2.2.2024., jer bez svoje krivnje to nije mogla učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Takva preinaka je dopuštena o čemu je donesen i Zaključak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. broj Su-IV-162/2021. Stoga je žalba tuženika protiv toč. I. izreke rješenja kojim je dopušteno povećanje tužbenog zahtjeva neosnovana.

22. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP.

23. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 380. toč. 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu.

U Zagrebu, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš