Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5632/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VARKOM d. o. o., Varaždin, Trg Bana Jelačića 15, OIB:39048902955, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Crnogorcu, odvjetniku u Varaždinu, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-218/2022-31 od 18. listopada 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, poslovni broj P-218/2022-31 od 18. listopada 2024. godine pod točkom II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak preko iznosa od 2.106,18 eura pa do iznosa od 4.652,47 eura (iznos od 2.546,29 eura) i sudi:

Odbija se tužitelj s daljnjim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.546,29 eura.

II Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i u preostalom dijelu potvrđuje se navedena presuda.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj Varkom d. o. o., Varaždin, Trg Bana Jelačića 15, OIB:390448902955 vlasnik nekretnine novih oznaka kao č. k. br. 11555/2 Vinokovčak sa 5578 m2, put sa 349 m2, dvorište sa 5185 m2, pumpna stanica sa 38 m2 i trafostanica sa 4 m2, sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a što je tuženik SD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dužan priznati i trpjeti brisanje svojega prava vlasništva na predmetnoj nekretnini uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na ime i za korist tužitelja.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 4.652,47 EUR (slovima: četiri tisuće šest sto pedeset dva eura i četrdeset sedam centa), u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Iako je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj sud koristeći ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 3. ZPP potvrdio je prvostupanjsku presudu glede merituma stvari na način kako je to i navedeno pod točkom II izreke ove presude.

5. Prvostupanjski sud u bitnom utvrđuje slijedeće:

"Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva na nekretnini [katastarska čestica] oranica Vinokovščak sa 5555 m2, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u osnivanju), sada nova oznaka, kao [katastarska čestica] Vinokovčak sa 5578 m2, put sa 342 m2, dvorište sa 5185 m2, pumpna stanica sa 38 m2 i trafostanica sa 4 m2. Članak 153. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst, 94/17, dalje - ZVDSP) navodi da " Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj izgrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.". Članak 18. stavak 3. ZVDSP navodi da "Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.".

Između stranaka nije sporno, kao ni za sud, da je tužitelj u 1997. godine naručio radove na izradbi pokusno eksploatacijskog zdenca VZ-2 Vinokovčak, da je izvoditelj radova bilo društvo Geotehnika d.d. Zagreb, da je u svojstvu direktora naručitelja i nadzornog organa naručitelja u tom projektu bio SD, dipl. ing. građ., sada u ovom predmetu tuženik, da se radi o nekretnini č. k. br. 5651 oranica Vinokovčak sa 5555 m2 koja je upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u osnivanju), sada nova oznaka kao č. k. br.11555/2 Vinokovčak sa 5578 m2, put sa 342 m2, dvorište sa 5185 m2, pumpna stanica sa 38 m2 i trafostanica sa 4 m2, da je navedena nekretnina upisana u z. k. na ime JD, a koja nekretnina je nakon smrti JD pripala prema Rješenju o nasljeđivanju od 10.7.2009. godine njezinom sinu, ĆD, u ovom predmetu tuženiku, da je na navedenoj nekretnini izgrađen eksploatacijski zdenac ZV2 kao i spojni cjevovod, te dio pomoćnih građevina vodocrpilišta "Vinokovčak" Varaždin, da se radi o komunalnim vodnim građevinama, da je u razdoblju od 1990. do 2000. tuženik SD obnašao dužnost direktora društva "Varkom" d. d., da su za vrijeme obnašanja njegove dužnosti kao odgovorne osobe u trgovačkom društvu "Varkom" započete i izgrađene nekretnine koje su predmet spora u razdoblju od 1997. do 1999. godine. Temeljem provedenog postupka utvrđeno je da je tuženik znao za građenje i da nije branio poštenom graditelju (tužitelju), jer je upravo u svojstvu odgovorne osobe i direktora Varkoma tuženik naručio radove na zemljištu, te posebice ako se uzme u obzir činjenica da je tužitelj prišao izgradnji objekta u vrijeme kad je u zemljišnim knjigama kao vlasnica čestice č. k. br. 5651 upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bila upisana sada pok. JD, majka tuženika, koja također nikad nije zabranjivala radove tužitelju Ć, a također ni sadašnji vlasnik zemljišta SD, ovdje tuženik, koji je zemljište naslijedio poslije smrti svoje majke. Stoga je po ocjeni suda, tuženik SD znao je za građenje, budući da je u kritično vrijeme bio direktor i odgovorna osoba Varkom, u ovom predmetu tužitelja, međutim nije zabranio gradnju graditelju Ć."

6. Ovo utvrđenje i odluku suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud ali djelomično i iz drugih razloga.

7. Prije svega valjalo bi reći da spisu prileži vodopravna dozvola Hrvatskih voda od 3. ožujka 2020. godine kojom se ovdje tužitelju daje na korištenje voda za javnu vodoopskrbu sa izvorišta „Vinokošvćak“ s tim da je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske od 10. lipnja 2020. godine poništena točka 16 izreke te vodopravne dozvole kojime je određeno da korisnik vodopravne dozvole je dužan u što kraćem roku riješiti imovinsko-pravne odnose na katastarskim česticama vodozahvata uključujući prostor za njegovu fizičku zaštitu, u skladu s važećim Zakonom o vodama te je naloženo prvostupanjskom sudu da provede ponovni postupak u vezi imovinsko-pravnih odnosa na kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj se nalazi zdenac ZV-2 te izmijeniti točku 16 izreke vodopravne dozvole, te je razumno i zaključiti da je upravo ova tužba tužitelja i podnesena radi sređivanja imovinsko-pravnih odnosa u odnosu na nekretninu kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na kojoj je sada kao vlasnik upisan tuženik.

8. Tužba tužitelja se temelji na odredbi čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narode novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14.- dalje ZVDSP) a za primjenu te odredbe moraju biti kumulativno ispunjena objektivna pretpostavka da je zgrada izgrađena i subjektivna da je graditelj bio pošten, a vlasnik zemljišta nepošten.

9. Kad se smatra da je zgrada izgrađena određuje odredba čl. 152. st. 5. ZVDSP. Odgovara da spisu prileži građevna dozvola uvida Državne uprave u varaždinskoj županiji od 1. srpnja 2003. godine na kojoj se nalazi klauzula pravomoćnosti kojom se investita, ovdje tužitelju dozvoljava izgradnja interventno eksploatacijskog zdenca ZV-3, spojnih cjevovoda i pomoćne građevine na vodocrpilištu te su označene i nekretnine na koju se odnosi ta građevna dozvola, a među njima se i nalazi utužena nekretnina kč. br. [katastarska čestica], međutim iz očitovanja tuženika datog u tijeku postupka ta građevinska dozvola odnosi se na zdenac ZV-3, a ne na zdenac ZV-2 te se u građevinskoj dozvoli za zdenac ZV-3 kč. br. [katastarska čestica] spominje samo zato što kroz tu česticu prolaze neki od vodova spojeni sa zdencem ZV-3.

10. Međutim, ovdje sa stajališta primjene odredbi nije odlučno da li je postojala građevinska dozvola do legalizacije ili rušenja te građevine na temelju odluke ovlaštenog tijela, dakle, o građevini koja je sagrađena bez građevinske dozvole glede njezine protupravnosti odlučuje se u upravnom postupku.

11. U čl. 153. ZVDSP ne definira se kad se smatra da je graditelj pošten pa stoga treba poći od odredbe čl. 18. st. 3. ZPP po kojoj je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao, nije znao niti obzirom na okolnost imao dovoljno razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Obzirom na navedeno, to bi značilo da je graditelj pošten ako kroz vrijeme započinjanja s gradnjom do izgradnje zgrade te nije znao da gradi na tuđem zemljištu niti je imao dovoljno razloga posumnjati da gradi na tuđem zemljištu, pa ni razloga sumnjati da postoji suglasnost vlasnika zemljišta za takvu gradnju.

12. Dakle, poštenje posjednika, ovisi o subjektivnom stavu posjednika o usklađenosti njegovog posjeda s pravom na posjed u smislu eventualnog odobrenja vlasnika zemljišta s gradnjom i njegovog ne protivljenja takvoj gradnji.

13. Dakle, jedini slučaj kad će vlasništvo zemljište i zgrade pripasti graditelju je onaj kad je graditelj bio pošten, a vlasnik zemljišta nepošten, dakle, kad graditelj nije znao niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik je za gradnju znao a nije je bez odgode zabranio.

14. Među strankama nije prijeporno da je gradnja trajala u periodu od 1997. pa do 1999. godine, kao što među strankama nije prijeporno, a to proizlazi iz spisu priležećeg zk izvatka, da čitavo vrijeme, pa dakle, i u vrijeme gradnje objekta, upisan i zemljišnoknjižni vlasnik te nekretnine je bila majka tuženika JD sve do njezine smrti 2014. godine kada je kao vlasnik u zemljišnim knjigama upisan ovdje tuženik, kao što među strankama nije prijeporno, a to proizlazi iz stanja spisa, da je upravo tuženik u razdoblju od 1990. pa do 2000. godine bio direktor tužitelja.

15. Nadalje, među strankama nije prijeporno, a to i proizlazi iz stanja spisa, da je dana 11. prosinca 1987. godine između PZK "Varaždinka" i AC zaključen ugovor o zamjeni zemljišta po kojem je RO PZK "Varaždinka" daje u zamjeni AC određenu nekretninu, a ona daje toj radnoj organizaciji nekretninu koja je predmet ove tužbe u zamjenu s tim da se na toj nekretnini trebalo upisati kao društveno vlasništvo korisnika navedene radne organizacije.

16. Među strankama nije prijeporno, a to i proizlazi iz spisu priležećeg zk izvatka, da RO PZK "Varaždinka" nije bila vlasnik nekretnine koju je trebala dati u zamjenu AC, nego je to bila fizička osoba, kao što nije prijeporno da iz tog razloga taj ugovor o zamjeni nekretnina nikada nije realiziran već je i dalje, pa i u vrijeme vršenja gradnje od strane tužitelja, ta nekretnina bila upisana na JD kao vlasnika u zemljišnim knjigama, kao što valja reći da prodaja – zamjena tuđe stvari ne čini ugovor ništetnim po samom zakonu.

17. Dakle, u vrijeme gradnje na utuženoj nekretnini JD je bila upisana kao vlasnica predmetne nekretnine, dakle, nikad nije na toj nekretnini bilo upisano društveno vlasništvo te RO PZK "S" kao korisnik.

18. Sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (Narodne novine broj 34/91) na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska, te iz stanja spisa proizlazi da je Republika Hrvatska, a temeljem navedenog ugovora o zamjeni, koji nije realiziran, u dva navrata se upisala kao vlasnik na predmetnoj nekretnini, ali u povodu žalbi JD protiv tih rješenja, ta prvostupanjska rješenja su preinačenja, jednom iz razloga što ta nekretnina nije bila upisana kao društveno već kao privatno vlasništvo, a i iz razloga što predlagateljica nema niti javnu niti privatnu ispravu koja bi bila podobna za zemljišnoknjižni upis, a drugi put iz razloga što na tom ugovoru nedostaje ovjera potpisa direktora RO PZK "Varaždinka" (a što prema mišljenju ovog suda ne dovodi u pitanje valjanost ugovora o zamjeni nego se radi o pretpostavci potrebnoj za zemljišnoknjižni upis).

19. U tijeku postupka tuženik je tvrdio da taj ugovor o zamjeni , a iz razloga što nije realiziran i razloga koji su navedeni u zemljišnoknjižnim odlukama je ništetan, međutim, a što je ovaj sud prethodno obrazložio, taj ugovor o zamjeni nije ništetan nego je potrebno razmotriti sadržaj žalbe koju je JD podnijela na prvostupanjska rješenja zemljišnoknjižnog suda iz kojeg proizlazi da iz razloga što RO PZK "Varaždinka" nije bila vlasnik nekretnine koju je trebala zamijeniti s njom "obećano mi je tada da će se ugovor staviti izvan snage dok se ne pronađe druga nekretnina koja bi bila u vlasništvu "J" i meni odgovarala za zamjenu, ali do toga nikad nije došlo a niti je ona ušla u posjed ponuđene nekretnine".

20. Makar iz sadržaja te žalbe nije razvidno kada je to učinjeno, razumno je za zaključiti da je taj ugovor o zamjeni nekretnina suglasnošću volja stavljen van snage, a da nije sklopljen novi ugovor o zamjeni nekretnina jer da navedena radna organizacije nije našla drugu nekretninu u njezinom vlasništvu koju bi mijenjala za nekretninu JD.

21. Zbog navedenog, pa makar Republika Hrvatska na poljoprivrednom zemljištu stjecala je vlasništvo temeljem zakona, obzirom da predmetna nekretnina nikad nije bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo obzirom da je taj ugovor o zamjeni nekretnina sporazumno raskinut između stranaka a novi nije sačinjen, za zaključiti je da vlasništvo nije stekla.

22. Kao što je ovaj sud prethodno naveo pri ocjeni da li je graditelj pošten treba poći od odredbe čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 – dalje: ZVDSP), po kojoj je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao, nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, dakle, poštenje posjednika ovisi o subjektivnom stavu posjednika u usklađenosti njegovog posjeda s pravom na posjed.

23. Ovaj sud zaključuje da tužitelj nije imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed utužene nekretnine.

24. Naime, kako to proizlazi iz iskaza tuženika, tužitelj prvotno nije uspio kupiti nekretninu na kojoj bi vršio gradnju od druge fizičke osobe, a u takvoj situaciji, jer tužitelj o tome nije mogao imati saznanja, razumno je za zaključiti da mu je od strane tuženika kao tadašnjeg direktora tužitelja predočen ugovor o zamjeni nekretnina između RO PZK "S" i njegove majke JD iz kojeg jasno proizlazi da majka tuženika mijenja svoju nekretninu za nekretninu koja je u vlasništvu – korištenju navedene radne organizacije, pri čemu je taj ugovor o zamjeni snabdjeven i mišljenjem tadašnjeg javnog pravobranilaštva općine Varaždin da je taj ugovor po svom sastavu i sadržaju u skladu s postojećim propisima, te nema nedostataka koji bi priječili da bude zaključen i proveden.

25. Dakle, taj ugovor je tužitelju predočen od strane svoga direktora koji je bio i sin upisane zemljišnoknjižne vlasnice JD, tuženik ni ne tvrdi da u vremenu gradnje u razdoblju od 1997. do 1999. godine je bilo kada upozorio tužitelja na to da ugovor nije valjan ili da je raskinut, pa iako je JD i dalje bila u to vrijeme upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik, po zaključku ovoga suda tužitelj je imao osnovanog razloga vjerovati da je stvarno stanje drugačije od zemljišnoknjižnog stanja, dakle, da se radi o nekretnini koja je društveno vlasništvo s navedenom radnom organizacijom kao nositeljem prava korištenja.

26. Pritom je potrebno navesti da su obadvije stranke priložile u spis suglasnost "Varaždinke" d.d. Varaždin koja je dana na zahtjev tužitelja kojim ta tvrtka daje suglasnost tužitelju za potrebe ishođenja lokacijske dozvole, uređenja radilišta i pristupnih puteva, te izvedbe strukturno-pijezometrijske bušotine i pokusno eksploatacijskog zdenca s tim da po završetku tih radova će riješiti međusobne imovinske odnose tj. tužitelj će pokrenuti postupak za izvlaštenje iz državnog vlasništva za potrebe izgradnje vodocrpilišta "G" naknaditi će štetu, a u slučaju ukoliko rezultati vodostražnih radova budu negativni, tužitelj se obvezuje privesti zemljište u prvobitno stanje, a "G" nadoknaditi štetu, i koja je suglasnost potpisana upravo od ovdje tuženika a istovremeno i sina zemljišnoknjižne vlasnice JD (nijedna stranka u tijeku postupka, a niti tuženik u žalbi ne navode da je učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz razloga iz čl. 299. st. 1. i 2. ZPP).

27. Odgovara da graditelj da bi bio pošten nije znao a niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, odgovara da je ovdje tužitelj osnovano vjerovao da gradi na tuđem zemljištu, zemljištu "J" za što je i dobio određenu suglasnost, međutim, ono što je odlučno je to da nije znao da gradi na vlasništvu JD kao upisane zemljišnoknjižne vlasnice, pa utoliko se tužitelju ne može odreći da je bio pošteni graditelj.

28. Glede daljnjeg kumulativno traženog uvjeta, a to da li je vlasnik JD bila nepoštena, dakle, da li je znala za građenje ali nije bez odgode zabranila daljnju gradnju poštenom graditelju, potrebno je reći slijedeće. Naime, iako je JD u svojoj žalbi protiv zemljišnoknjižnog rješenja navela da je zadržala posjed utužene nekretnine, a tuženik u tijeku postupka tvrdi da nakon sklapanja ugovora o zamjeni 1987. godine ona više nije bila u posjedu utužene nekretnine, potrebno je ukazati na to da od sklapanja ugovora o zamjeni 1987. godine pa do početka gradnje 1997. godine prošao je rok od 10 godina a u kojem roku je zasigurno bilo izvjesno da se ugovor o zamjeni nekretnina neće realizirati, pa ni sklapanjem novog ugovora o zamjeni za novu nekretninu pa je razumno za zaključiti da je kod JD postalo nakon nekog vremena po sklapanju toga ugovora zainteresiranost za povrat njezine nekretnine koja je bila predmet ugovora o zamjeni, a uostalom, i ona sama tvrdi u svojoj žalbi protiv rješenja zemljišnoknjižnog suda, a kako to tumači ovaj sud, da je prvotni ugovor iz 1987. godine suglasno raskinut između stranaka, a novi ugovor o zamjeni nekretnina nije sklopljen, a prošlo je 10 godina od sklapanja prvog ugovora o zamjeni pa do početka gradnje na nekretnini.

29. Ta činjenica, dakle, da je ugovor o zamjeni nekretnina raskinut a da neki novi nije sklopljen moralo je biti i poznata i tuženiku kao sinu JD.

30. Stoga i ovaj sud zaključuje da je JD bilo poznato preko ovdje tuženika kao svoga sina, da je 1997. godine započeta izgradnja na njezinoj nekretnini na kojoj je i dalje bila upisana kao zemljišnoknjižni vlasnik i u odnosu na koju nije realiziran ugovor o zamjeni s tvrtkom "Varaždinka".

31. Naime, kako to proizlazi iz iskaza samog tuženika ponovljenim više puta u tijeku postupka, radilo se o izgradnji objekata o čijoj izgradnji je ovisila vodoopskrba grada Varaždina, sin JD, ovdje tuženik, bio je direktor tužitelja, dakle osoba zadužena za realizaciju projekta da bi se omogućila vodoopskrba grada Varaždina, pa stoga i po mišljenju ovog suda iz tog razloga se JD, iako je znala za gradnju, istoj nije protivila.

32. Odgovara da je tužitelj, a preko tuženika kao svoga direktora, dobio navedenu suglasnost od tvrtke "Varaždinka", iako je tuženik morao imati saznanja da je njegova majka upisana zemljišnoknjižna vlasnica i da ugovor o zamjeni nekretnina nije realiziran, ali je razumno za zaključiti, a što je tuženik više puta isticao u tijeku ovog postupka, da je to učinjeno da bi se ostvarili uvjeti za gradnju objekta i izdavanje vodoopskrbne dozvole jer je bila u pitanju vodoopskrba grada Varaždina. Tuženik je mogao, uz tako jasna saznanja, koja bi prezentirao tužitelju, ukoliko bi za to imao ovlaštenja, sklopiti kupoprodajni ugovor kao direktor tužitelja sa svojom majkom JD koja je u vrijeme izgradnje bila upisani zemljišnoknjižni vlasnik.

33. Dakle, kako je tužitelj pošteni graditelj a tužena je nepoštena, to je pravilno prvostupanjski sud pružio tužitelju traženu pravnu zaštitu temeljem čl. 153. ZVDSP dok tuženik kao nasljednik iza prijašnjeg vlasnika zemljišta sukladno toj odredbi ima pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.

34. Međutim, u pravu je tuženik kada u žalbi pobija odluku o parničnom trošku.

35. Naime, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa) odvjetnik ima pravo na puni iznos naknade samo za tužbu i četiri obrazložena podneska pa kad je prvostupanjski sud priznao tužitelj i daljnja dva podneska onda je s te osnove trebalo odbiti tužitelja s iznosom troška s PDV od 500,00 eura. Nadalje, neosnovano je sud dosudio tužitelju troškove zastupanja na ročištima od 25. siječnja 2021. godine, 24. siječnja, 21. ožujka, 7. lipnja i 2. kolovoza 2023. godine i 22. kolovoza 2024. godine po 200,00 eura što s PDV ukupno iznosi 1.500,00 eura jer iz stanja spisa proizlazi da ta ročišta nisu niti održana a niti ih je u svom troškovniku tužitelj i zatražio. Nadalje, neosnovano je dosudio sudske pristojbe na presudu u iznosu od 599,38 eura jer je trebao dosuditi iznos od 53,09 eura (na koji iznos plaćanja sudske pristojbe je tužitelj pozvan i koju je platio), dakle, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužitelja s daljnjim iznosom naknade parničnog troška u iznosu od 2.106,18 eura.

36. Odgovaraju navodi žalbe da je tuženik u podnesku prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše niskoj naznačenoj te da je sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP trebalo donijeti rješenje najkasnije na pripremnom ročištu, međutim, kada prvostupanjski sud to nije učinio sukladno čl. 40. st. 3. ZPP tada je mjerodavna vrijednost spora naznačena u tužbi (vidi rješenje VSRH Rev-810/07-2 od 28. prosinca 2007. godine i Rev-703/09 od 9. srpnja 2010. godine) a što u konačnici, a obzirom da je tuženik izgubio parnicu, nije njemu na štetu već na korist.

37. Zbog navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci (točka I i II).

38. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi čl. 154. st. 5. ZPP (točka III).

U Zagrebu, 18. veljače 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić