Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2093/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Roberte Pandže kao predsjednice vijeća, Jadranke Travaš kao izvjestiteljice i članice vijeća te Ksenije Grgić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-74/2021-20 od 25. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-74/2021-20 od 25. travnja 2022. pod stavkom I. izreke, te pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naloženo naknaditi tužitelju FM trošak parničnog postupka u iznosu od 9.051,69 kuna/1.201,37 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-74/2021-20 od 25. travnja 2022. pod stavkom II. izreke u dijelu u kojem je tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naloženo naknaditi tužitelju FM trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 1.200,00 kuna/159,27 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. pa do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja FM za naknadu troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 159,27 EUR/1.200,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. pa do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-74/2021-20 od 25. travnja 2022. pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 18.903,52 kune/2.508,93 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke pobijane presude. Stavkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.251,69 kuna/1.360,63 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.096,96 kuna/278,31 EUR.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 24. kolovoza 2021., za isplatu preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, u ukupnom iznosu od 18.903,52 kune/2.508,93 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda prvostupanjskog suda može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Nije sporno:

- da su tuženik (kreditor) i tužitelj (korisnik kredita) sklopili 20. ožujka 2007. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208662785 za iznos od 16.783,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.), na rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/ (članak 3.), namjena kojeg je bila kupnja vozila marke Renault (članak 5.),

- da je u članku 6. /otplata kredita/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 238,80 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković od 26. srpnja 2021. proizlazi da, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, te pod pretpostavkom da nije vođen postupak za utvrđenje preplata zbog promjene kamatne stope na štetu tužitelja, ukupan iznos preplata anuiteta koja proizlazi iz razlike između većeg tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 18.903,52 kune/2.508,93 EUR (stupac 21 Tabele 1 nalaza),

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

/ ugovaranje valute CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženiku), stranaka kojeg je bio i tuženik, utvrđena nepoštenost odredbi ugovora o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

8. U žalbenom stadiju postupka po tuženiku je sporna:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu (članka 502. c ZPP-a),

- izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ),

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, pri čemu tuženik navodi da tužitelj nije saslušan na navedenu okolnost kao niti predloženi svjedok, jesu li kao takve odredbe ugovora o valutnoj klauzuli bile odredive za tužitelja, te ako nisu jesu li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti tužitelju predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u neutuživu obvezu /takozvanu prirodnu/ zbog zastare na kojoj ustraje tuženik) i tijek zateznih kamata,

- tzv. negativna razlika valutnog tečaja,

- i odluka o troškovima postupka.

9. Prvenstveno valja istaknuti da je pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima u kontinuitetu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP- a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

10. Direktivom 93/13/EEZ su utvrđeni ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

11. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138.a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

12. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

13. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava /članak 502 a. ZPP-a/ (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), stranka kojih je bio i tuženik, a kojima je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008., pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Tuženik ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu kako su bili definirani parametri za određivanje glavnice u CHF, odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju vraćanja kredita, kroz sedam godina, razrađivana uzročno-posljedična veza njihovih kretanja.

15. Tuženik niti u predmetnoj parnici na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj i da su sve pripreme obavljene po auto kući s kojom je tuženik očito imao dogovor oko plasiranja kredita za kupnju automobila u CHF.

16. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO). To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju, osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmjene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju, posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

17. Dakle, očito je da tuženik o riziku valuta glavnice u CHF sa tužiteljem nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja glavnice u valutu CHF, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ističe da je zbog odbijanja dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, valja reći da prema čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno stavku 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Prvostupanjski sud nije provodio dokaz saslušanjem tužitelja budući da o potrebi izvođenja personalnih dokaza postoji odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj je navedeno da odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi suprotno i drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a na koje se poziva i sam tužitelj u činjeničnim navodima tužbe, dok u odnosu na žalbene navode tuženika u kojima on ističe da bi se saslušanjem predloženog svjedoka moglo zaključiti je li tužitelj bio dovoljno informiran o valutnoj klauzuli valja reći da iz predmetnog spisa ne proizlazi da je tuženik predlagao na tu okolnost saslušati nekog svjedoka.

19. Nadalje, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

20. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

21. Suprotno žalbenim navodima tuženika, proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

22. Financijskim je vještačenjem u predmetnom postupku utvrđeno da ukupan iznos preplata anuiteta koja proizlazi iz razlike između većeg tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 18.903,52 kune/2.508,93 EUR (stupac 21 Tabele 1 nalaza).

23. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 18.903,52 kune/2.508,93 EUR, tako je pravilno po prvostupanjskom sudu primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja pojedinih iznosa do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a). Pri tome valja istaknuti da na iznose koje je tuženik dužan platiti, tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu od dana kad su plaćeni, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

24. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano uz tzv. negativnu razliku valutnog tečaja, valja reći da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio protutužbu, a niti je do zaključenja glavne rasprave isticao prigovor radi prijeboja, vezano za iznos takozvane negativne razlike valutnog tečaja, već je samo općenito osporavao visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu. S obzirom na navedeno, rješenjem prvostupanjskog suda od 7. srpnja 2021. financijskom vještaku nije niti bilo određeno utvrđivanje tzv. negativne razlike u razdobljima kada je tužitelj plaćao manje anuitete od početnog jer je i tečaj CHF bio niži od početnog, s obzirom da tuženik, iako se na iste pozivao u podnesku od 20. rujna 2021. , nije ih predložio utvrditi. Stoga prvostupanjski sud nije niti mogao (nije bio ovlašten, niti dužan) odlučivati o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, odnosno umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita (Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

25. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o glavnici kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kad je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF (P-141/2012, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), i što je predmetna tužba podnesena 5. siječnja 2021. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

26. Dakle, suprotno tvrdnjama tuženika prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.

27. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno:

- "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., UM i DM, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja,

- "… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48." - točka 56. obrazloženja,

- "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja,

- "… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa)." - točka 62. obrazloženja,

- "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja,

- i presuđuje da se "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 1. izreke.

28. U odnosu na odluku o trošku parničnog postupka valja reći da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju priznao pravo na naknadu troška sastava tužbe od 5. siječnja 2021., sastava podnesaka od 11. lipnja 2021. i 24. kolovoza 2021., zastupanja na ročištima održanima 8. srpnja 2021. i 8. ožujka 2022., troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu te troška predujma za financijsko vještačenje provedeno u ovom postupku, u ukupnom iznosu od 9.051,69 kuna/1.201,37 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. pa do isplate, sve u smislu odredaba iz Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 42., Tbr. 48. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19), Tar. br. 1. st. 1. i Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj: 53/19), u svezi čl. 1. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18), te čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a.

29. Međutim, u pravu je tuženik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio trošak financijskog vještačenja provedenog prije pokretanja samog parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 kuna/159,27 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. pa do isplate.

30. Naime, ovdje valja istaknuti da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 23. studenoga 2023. usvojen zaključak da se tužitelju može priznati trošak vještačenja koji mu je nastao prije podnošenja tužbe ako ga sud ocijeni potrebnim za vođenje parnice, pri čemu je prvostupanjski sud dužan obrazložiti zbog čega je ocijenio da je takav trošak bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a (izvod iz zapisnika poslovni broj Su IV–56/2023-9 od 23. studenog 2023.).

31. Kako je u ovom predmetu konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja određen prema nalazu i mišljenju vještaka Petre Blašković, a koji nalaz i mišljenje su izrađeni temeljem rješenja prvostupanjskog suda u predmetnom postupku, iz čega proizlazi da prvostupanjski sud pobijanu odluku nije temeljio na financijskom vještačenju provedenom prije pokretanja predmetnog postupka, tako prema ocjeni ovog suda trošak vještačenja provedenog prije podnošenja tužbe u ovom predmetu nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa tužitelj nema pravo na naknadu navedenog troška u iznosu od 1.200,00 kuna/159,27 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2022. pa do isplate.

32. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod stavkom I. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

33. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je isti sa žalbom uspio samo djelomično u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok u pogledu glavnog potraživanja nije uspio, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža