REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-134/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Heidi Santini, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika PB, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Saša Anđelković, odvjetnik u Zagrebu, radi predaje u posjed i isplate naknade za korištenje nekretnine, te u pravnoj stvari tuženika PB protiv tužiteljice CB po protutužbi radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž- 895/2024-2 od 22. kolovoza 2024., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-22/2022-32 od 26. travnja 2024., u sjednici od 18. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje podnošenja revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja, kao neosnovan.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž-895/2024-2 od 22. kolovoza 2024., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ps-22/2022-32 od 26. travnja 2024.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije su postavljena je pravna pitanja koja glase:

"a) Jesu li su sudovi dužni paziti po službenoj dužnosti na zajamčeno pravo pravičnog suđenja, sukladno čl. 29. st. 1 Ustava RH i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prav?

b) Jesu li su sudovi dužni omogućiti strankama postupka ravnopravan položaj imajući u vidu načelo „jednakosti oružja“ koje je izvedeno iz prava na pravično suđenje?

c) Može li drugostupanjski sud, u povodu odlučivanja o žalbi, postupiti suprotno odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a, ukoliko je prvostupanjskom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, što u konkretnom slučaju neprijeporno jest, na način da pobijanu presudu održi na snazi, a ne ukine istu kako nalaže spomenuta zakonska odredba?

d) Mogu li sudovi mogu zanemariti činjenice i dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile nakon zaključenja prethodnog postupka, iako je neprijeporno da iste činjenice i dokaze stranke nisu mogle iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka?

e) Može li se neprovođenje niti jednog dokaza predloženog tijekom postupka ima smatrati da je stranci čiji se dokazni prijedlozi nisu usvojili onemogućeno pravo raspravljanja pred sudom?

f) Je li sud, u slučaju kada odbije provesti predložene dokaze, provođenje kojih je prethodno usvoji, dužan obrazložiti razloge radi kojih je odbio provesti te dokaze?"

3. Navodi da su sva postavljena pitanja, važna su za odluku o sporu te za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da je riječ o pravnim pitanjima u kojima praksa drugostupanjskog suda odstupa pa prakse Ustavnog suda RH, pa se s tim u vezi tuženik poziva na odluke broj: U-III-4817/2018 od 16. linja 2020. i U-III-5171/2021 od 19. listopada 2022., te navodi da se "radi ujednačavanja sudske prakse pred VSRH pod brojem: Rev-944/2024 vodi revizijski postupak radi upravo navedenog pravnog pitanja, koji nije okončan."

4. 1. Uz navedeno tvrdi da je postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda protivno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe bio onemogućen u raspravljanju pred sudom čime je došlo do teških povreda prava na pravično suđenje na štetu tuženika jer osim pukog navođenja odredbe ZPP-a, sud nije dao razloge radi kojih je utvrdio da je predmetna preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a što je bio dužan sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a. Nastavno tome, drugostupanjski je sud je, kako navodi, već samo iz tog razloga trebao pozivom na odredbu čl. 369. st. 1. ZPP- a, ukinuti prvostupanjsku presudu, a kako nije tako postupio povrijedio je zakon na štetu predlagatelja, te mu povrijedio navedeno Ustavom RH i Europskom konvencijom zajamčena prava na pravično suđenje.

4. 2. Dalje navodi da su sudovi bili dužni usvojiti sve navode i dokazne prijedloge predlagatelja, odnosno da je prvostupanjski sud bio dužan provesti medicinsko vještačenje na predložene okolnosti, a drugostupanjski sud uvažiti žalbene navode s tim u vezi, te ukinuti prvostupanjsku presudu, kao i dati uputu prvostupanjskom sudu da u ponovljenom postupku provede navedeni dokaz, kao i ostale dokaze predložene po predlagatelju. Kako nižestupanjski sudovi, a napose drugostupanjski sud nije tako postupio povrijedio je zakon na štetu predlagatelja, te mu povrijedio Ustavom RH i Europskom konvencijom zajamčena prava na pravično suđenje.

4. 3. Također navodi da je već u odgovoru na tužbu u ovoj pravnoj stvari ukazao na brojne neistinitosti u navodima tužiteljice iz historijata tužbe, odnosno da je tužiteljica neistinito navela u tužbi da je kupovinu predmetne nekretnine financirala sredstvima polučenim prodajom nekretnine u [adresa], koju je naslijedila, pa da stoga predmetna nekretnina predstavlja njezinu posebnu imovinu. Na te je okolnosti predlagatelj predložio izvođenje brojnih dokaza, a koje sud nije proveo. pravna shvaćanja drugostupanjskog suda o činjeničnom utvrđenju su proizvoljna i nisu utemeljena na stvarnom stanju sudskog spisa radi čega cijelo postupanje drugostupanjskog suda upućuje na arbitrarnost, a koja čini povredu prava na pošteno suđenje.

4. 4. Završno navodi da sud, niti u situaciji kada je razmatrao mogućnost da predlagatelj nije bio sposoban shvatiti i razumjeti sve ono o čemu ga je sud ispitivao, te o čemu je iskazivao pred sudom, nije odlučio provesti dokaz psihijatrijskim vještačenjem, tada je sve navode predlagatelja trebao provjeriti izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka predloženih po njemu. Na opisani način, kada je sud odbio provođenje svih dokaza predloženih po predlagatelju, predlagatelju doista nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom, čime je povrijeđen zakon na štetu predlagatelja iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, kao i njegova Ustavom RH i Europskom konvencijom zajamčena prava, budući da drugostupanjski sud nije dao jasne i nedvojbene razloge radi kojih prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda.

5. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

6. Prijedlog je dijelom neosnovan, a dijelom nedopušten.

7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je riječ o pravnim pitanjima za koja nisu izneseni odgovarajući razlozi njihove važnosti.

8. Naime, nižestupanjski sudovi su ocjenom provedenih dokaza utvrdili da nije osnovan protu tužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje prava vlasništva iz razloga što stan nije stečen radom za vrijeme trajanja bračne zajednice niti potječe iz te imovine u smislu čl. 36. Obiteljskog zakona (''Narodne novine'' br. 103/15, 98/19 - u daljnjem tekstu: ObZ), nego je stečen vlastitom imovinom tužiteljice u smislu čl. 39. ObZ-a, pa je odbijen protu tužbeni zahtjev pod toč. II. izreke presude. Utvrdivši da je tužiteljica zahtijevala iseljenje tuženika dopisom od 21. ožujka 2022. koji je tuženik primio 24. ožujka 2022. i da se od tada smatra nepoštenim posjednikom stana, te utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka Daria Šerera, dipl. ing. građ. iz Ing ekspert d.o.o. Zagreb, da je najamnina za stan u ½ dijela u utuženom razdoblju iznosila od 140,30 do 159,90 EUR mjesečno, koji je sud prihvatio kao stručan i objektivan i na koji stranke nisu imale primjedaba, prvostupanjski sud je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 2.269,50 EUR pozivom na čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17 152/14, 81/15 - u daljnjem tekstu: ZV) sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose od dospjelosti do isplate.

9. 1. Vezano za preinaku tužbe drugostupanjski sud je na žalbu tuženika odgovorio: " 8. Nije ostvarena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a. Tužiteljica je u podnesku od 25. siječnja 2023. zatražila naknadu za korištenje za daljnje razdoblje nakon što je podnesena tužba, kao i u podnesku od 14. veljače 2024. za daljnje razdoblje do predaje posjeda stana, pa kako čl. 191. st. 2. ZPP-a propisuje da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, to se tuženik takvoj preinaci nije mogao protiviti niti je sud prihvaćanjem zahtjeva u tom dijelu mogao počiniti bitnu povredu."

9. 2. Na prigovor o neprovođenju vještačenja na okolnost poslovne (ne)sposobnosti tuženika, i na neprovođenje ostalih dokaza predloženih po tuženiku, drugostupanjski sud je naveo:

"10. Prije svega valja istaći da je sud iznio jasne i određene razloge na temelju kojih je odbio provođenje dokaza psihijatrijskim vještačenjem, kao i provođenje daljnjih dokaza, koje kao pravilnim prihvaća i ovaj sud i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10.1. Prvostupanjski sud je neposrednim opažanjem ocijenio da je tuženik dao jasni i suvisli iskaz, kao i da je s razumijevanjem odgovarao na pitanja suda i svog odvjetnika, a to što je naknadno zaprimio nalaz Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciji i zapošljavanje osoba s invaliditetom u postupku koji je pokrenuo Centar za socijalnu skrb radi ostvarivanja prava tuženika na doplatak za pomoć i njegu, nije razlogom da bi se (naknadno) iskaz tuženika ocijenio na drugačiji način.

10.2. Isto tako sud je osnovano odbio provođenje daljnjih dokaza (predloženih od tuženika) s obzirom da je sve relevantne činjenice pravilno utvrdio prije svega na temelju materijalne dokumentacije u spisu, a koje je u bitnim dijelovima potvrdio i sam tuženik u iskazu, pa je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.

11. Na temelju dokumentacije koju je sud opisao pod toč. 9.2., 9.3. i 9.4., te istu analizirao pod toč. 9.5. obrazloženja, pravilno je utvrđeno - da je tužiteljica nakon što je formalno stekla stanarsko pravo na stanu u [adresa] (koje je i formalno preneseno s njezinog djeda C na baku P i potom na nju) iz razloga što je bila član domaćinstva bivših nositelja i živjela u tom stanu od rođenja, sklopila ugovor o kupoprodaji s poduzećem Elka i platila dio kupoprodajne cijene obveznicama svoje majke, a potom ostatak (57.875,54 kn) od prodajne cijene koju je ostvarila od tog stana (od 372.000,00 kn), kao i da je od ostatka novčanih sredstava financirala kupovinu stana u [adresa] koji je bio manji i jeftiniji (plaćen 115.700,00 kn), pa kako sklapanje svih ugovora i dokumentacija o plaćanjima dosljedno vremenski koincidira i potvrđuje činjenične tvrdnje tužiteljice i da sam tuženik u iskazu navodi „da ne zna kako je kupljen stan u [adresa] i kojim sredstvima“, to i po ocjeni ovoga suda nisu postojali razlozi da sud provodi dokaze (saslušanjem svjedoka) koji će potvrditi da je tuženik uložio svoja novčana sredstva u stjecanje stana u [adresa].

12. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je stan u [adresa] stečen vlastitom imovinom tužiteljice u smislu čl. 39. ObZ-a, te je odbio protutužbeni zahtjev pod toč. II. izreke."

10. Prema navedenom sva naznačena pravna pitanja polaze od pogrešne pretpostavke da nižestupanjski sudovi nisu tuženiku omogućili zajamčeno pravo pravičnog suđenja time što mu nisu prihvatili predložene dokaze (kada o tome koje će dokaze provoditi odlučuje sud, pri čemu su neprovođenje po tuženiku predloženih dokaza, prema ocjeni ovoga suda, valjano i razumski obrazložili, imajući u vidu ostale dokaze koji su provedeni), odnosno da mu nisu omogućiti ravnopravan položaj, imajući u vidu načelo „jednakosti oružja“, kao i da je bilo nužno postupiti po odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a (s obzirom na utvrđeno činjenično stanje), da su sudovi u konkretnom slučaju zanemarili činjenice i dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile nakon zaključenja prethodnog postupka, a koje činjenice i dokaze stranke nisu mogle iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, jer su sudovi na sve takve prigovore dali valjana i dostatna obrazloženja. Pri tome je nužno naglasiti i da razlozi važnosti navedeni u prijedlogu nemaju značenje važnih razloga jer se ne radi i istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom slučaju.

11. Slijedom navedenoga, tuženik zapravo postavljenim pitanjima u biti osporavaju po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje što u revizijskom postupku nije dopušteno, pa u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije vezano za postavljeno pitanje nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 385.a. st. 1. i čl. 387. st. 3. ZPP-a, te je na temelju odredbe čl. 389.b. st. 1. ZPP-a, u odnosu na taj dio prijedloga riješeno kao u izreci ovog rješenja u točki I. izreke.

12. Postupajući u skladu s odredbom čl. 389. st. 1. u vezi s čl. 385.a st. 2. ZPP-a, revizijski sud ocjenjuje da tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje tuženik veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH), kao i ustavnog prava na jednakost svih pred zakonom i pred sudovima zajamčenog odredbom čl. 14. Ustava RH.

13. Ocjenjujući osnovanost podnesenog prijedloga revizijski sud načelno ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).

14. Osim toga, valja istaći da odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljima bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženice, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz obrazloženja priloženih nižestupanjskih presuda je razvidno da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tuženika, pa tako i one koji se tiču razloga za odlučnu činjenicu neprovođenja predloženog vještačenja i ostalih dokaznih prijedloga tuženika, što su učinili ocjenom svih ostalih, u postupku izvedenih dokaza, koje su cijenili kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje. Isto se donosi i na temeljno ljudsko pravo jednakosti sviju pred zakonom jer tuženik nije dostatno i logično obrazložio u čemu bi se sastojala povreda navedenog prava.

15. U opisanim okolnostima kada, dakle, tuženik nije dokazao da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti pravo na jednakost svih pred zakonom, njegov je prijedlog valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP-a i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić