REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1034/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, Dragana Katića i mr.sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EURO DAUS d.d., OIB 19212513210, Split, Put Mostina 1, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 36162371878, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1430/2020-2 od 3. studenoga 2021., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-814/2014-29 od 24. siječnja 2020., u sjednici održanoj 18, veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1430/2020-2 od 3. studenoga 2021., te se predmet vraća tome drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom poslovni broj P-814/2014-29 od 24. siječnja 2020., odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 9.644.900,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku na iznos od 559.900,00 kn od 1. siječnja 2010., na iznos od 1.249.800,00 kn od 1. siječnja 2011., na iznos od 1.726.100,00 kn od 1. siječnja 2012., na iznos od 2.190.500,00 kn od 1. siječnja 2013., na iznos od 2.540.200,00 kn od 1. siječnja 2014., na iznos od 1.378.400,00 kn od 1. srpnja 2014., do isplate, kao i nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka od 556.281,25 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom od presuđenja do isplate (točke I. izreke), te je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 580.700,00 kn, dok je odbijen zahtjev tuženice za isplatu dijela parničnog troška od 312.930,00 kn (točka II. izreke).

2. Drugostupanjski sud je u točki I. izreke, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-814/2014-29 od 24. siječnja 2020. u točki I. i dijelu točke II. njene izreke, kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak od 388.800,00 kn, te je u točki II. preinačio presudu Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-814/2014- 29 od 24. siječnja 2020. u dijelu točke II. izreke za iznos od 191.900,00 kn na način da je odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška od 191.900,00 kn.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-1750/2022-2 od 10. svibnja 2023. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-1430/2020-2 od 3. studenoga 2021., u odnosu na slijedeće pravno pitanje:

''Je li drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ako presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi u određenom razdoblju ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na pretpostavke odgovornosti za štetu koje u konkretnom slučaju za pojedino razdoblje nisu ispunjene?''.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje mu je dopušteno podnošenje revizije. Predlaže da ovaj sud prihvati podnesenu reviziju i preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da prihvati žalbu tužitelja protiv prvostupanjske presude i istu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obveže tuženicu da tužitelju nadoknadi parnični trošak, podredno da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo iz razloga zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja na naknadu štete u iznosu od 9.644.900,00 kn od tuženice na temelju odgovornosti za nepravilan ili nezakonit rad tijela državne i javne uprave, a koji zahtjev temelji na tvrdnji da je zbog nezakonitih odluka Ministarstva unutarnjih poslova trećim osobama omogućeno obavljanje rada stanica za tehničke preglede i ostvarivanje protupravne zarade zbog čega tužitelj kao osoba koja je zakonito obavljala tu istu djelatnost trpi štetu u vidu izmakle dobiti, zbog nepravilnog i nezakonitog rada njezinih tijela.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je sukladno članku 7.a Pravilnika o izmjenama i dopuni Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled vozila (''Narodne novine'' broj 146/05 - dalje: PID Pravilnika) doneseno rješenje ministra Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske broj 511-01-24-UP/I-6518/1-2005 od 23. prosinca 2005. kojim se odobrava Croatia – tehnički pregledi d.o.o. iz Zagreba izgradnja 48 stanica za tehnički pregled vozila u Zagrebu (6 stanica), u Splitu (3 stanice), u Rijeci (3 stanice) ... u Kaštelima (1 stanica),

- da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-16/2006 od 3. listopada 2006. pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom i Zakonom te je ukinut članak 3. PID Pravilnika, a u obrazloženju te Odluke Ustavni sud je ocijenio da je donositelj PID Pravilnika ''odredbama članka 3., odnosno 7.a Pravilnika, prekoračio granice svojih ovlasti propisanih člankom 259. stavkom 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koje mu je dao zakonodavac, a koje se moraju ograničiti na propisivanje mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled, uz uvažavanje međusobne udaljenosti stanica i njihovog kapaciteta.'',

- da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIB-580/2010 od 17. veljače 2011. na koju se poziva Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim Odlukama broj U-III-3852/2012, UIII-3853/2012 i U-III-3854/2012 sve od 8. svibnja 2014., usvojena ustavna tužba i ukinuto rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske broj 511-01-53-UP/I-1826/1-2009 od 19. ožujka 2009. i predmet je vraćen Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- da je u povodu tužbi tužitelja Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom broj: U-III- 3852/2012 od 8. svinja 2014. prihvatio ustavnu tužbu te ukinuo Rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-7938/2009-9 od 24. svibnja 2012. i Rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije broj: 511-01-53-UP/I-2846/1-2009 od 12. svibnja 2009. i predmet je vraćen Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- da je u povodu tužbe tužitelja Ustavni sud Republike Hrvatske Odlukom broj: U-III- 3853/2012 od 8. svibnja 2014. prihvatio ustavnu tužbu i ukinuo Rješenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-8159/2011-6 od 24. svibnja 2012. i Rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Ravnateljstva policije broj: 511-01-53-UP/I-2895/2-8 poslovni broj 6 P-814/2014-29 11 od 17. lipnja 2011. i predmet je vraćen Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske na ponovni postupak,

- da je Ministarstvo unutarnjih poslova na temelju članka 259. stavka 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama po Ministru unutarnjih poslova donio novi Pravilnik o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled vozila (''Narodne novine'' broj 129/09 i 22/13) koji Pravilnik je i danas na snazi,

- da je na temelju tog novog Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled vozila, postupajući po Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3852/2012 od 8. svibnja 2014., Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo policije donijelo rješenje broj 511-01-53-UP/I-2846/2-2009 od 9. lipnja 2014. kojim je točkom 1. izreke odobreno Centru za vozila Hrvatske d.d. iz Zagreba obavljanje tehničkih pregleda vozila u Stanici za tehničke preglede vozila u Splitu, pod nazivom ''Centar za vozila Hrvatske STP Croatia'', Split, a točkom 2. izreke je odlučeno da je to ovlaštenje na snazi do isteka roka iz Ugovora o poslovno

– tehničkoj suradnji, sklopljenog između stručne organizacije Centra za vozila Hrvatske d.d. Zagreb i Croatia – Tehnički pregledi d.o.o. Zagreb, Miramarska 22,

- da je tužitelj protiv tog rješenja podnio tužbu koju je Upravni sud u Splitu rješenjem poslovni broj 10 UsI-414/15-6 od 16. studenog 2017. odbacio kao nedopuštenu, koje rješenje je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 828/18-4 od 5. travnja 2019. potvrđeno, a žalba tužitelja odbijena,

- da je u tijeku ustavno sudskog postupka u predmetu pod poslovnim brojem U-III- 3853/2012, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo policije donijelo rješenje broj 511-01-53-UP/I-7094/1-13 od 6. studenog 2013. kojim je točkom 1. izreke odobrilo Centru za vozila Hrvatske d.d. Zagreb, obavljanje tehničkih pregleda vozila u Stanici za tehnički pregled vozila u Kaštel Sućurcu, pod nazivom ''Centar za vozila Hrvatske – STP Croatia'' Kaštela, točkom 2. izreke je stavljeno izvan snage rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske broj 511-01-53-UP/I-2895/2-11 od 17. lipnja 2011., koje je bilo predmet ustavno sudske zaštite, a točkom 3. izreke odlučeno da ovlaštenje iz točke 1. izreke tog rješenja je na snazi do isteka roka iz Ugovora o poslovno – tehničkoj suradnji, sklopljenog 1. listopada 2013. između stručne organizacije Centra za vozila Hrvatske d.d. Zagreb i Croatia – Tehnički pregledi d.o.o. Zagreb,

- da je tužitelj protiv tog rješenja podnio tužbu koju je Upravni sud u Splitu rješenjem poslovni broj 10 UsI-413/15-7 od 16. studenog 2017. odbacio kao nedopuštenu, koje rješenje je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž- 829/18-2 od 8. ožujka 2018. potvrđeno, a žalba tužitelja odbijena.

10. 1. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je ocijenio da štetna radnja donošenja rješenja ministra Ministarstva unutarnjih poslova koja su odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske ukinuta i vraćena na ponovni postupak tužitelju nije nužno nastala i šteta u vidu izgubljene koristi, te da odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske proizvode pravne učinke ex nunc, odnosno tek danom objave u ''Narodnim novinama'' te je slijedom donošenja novih rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i novog Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled vozila, tuženica postupila sukladno Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske.

10. 2. Prvostupanjski sud je, pri tome, objasnio da je odbio izvesti dokaze koji se odnose na pribavljanje godišnjih biltena Centra za vozila Hrvatske o broju obavljenih tehničkih pregleda u STP u Republici Hrvatskoj od 2009. do 2014., pribavljanje podataka od Centra za vozila Hrvatske o broju obavljenih tehničkih pregleda, kao i svih drugih usluga stanice vezanih za djelatnost tehničkih pregleda i registracije vozila u spornom razdoblju, u spornim stanicama te financijsko vještačenje na okolnost financijske dobiti u navedenom razdoblju zbog toga što smatra da pravna osnova tužbenog zahtjeva nije utemeljena, a navedeni dokazi se odnose na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, pa je izvođenje dokaza suvišno. Zbog toga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

11. Drugostupanjski sud je odgovarajući na žalbene navode tužitelja naveo: ''15. Ovaj sud nije utvrdio da bi u postupanju prvostupanjskog suda bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, a obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Razlozi izneseni u obrazloženju pobijane presude su jasni i nisu međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se pravilnost i zakonitost presude može ispitati.

16. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (članak 352. stavak 1. Zakona o parničnom postupku). Zbog toga sud nije uzeo u razmatranje činjenice koje je tužitelj prvi put iznio u žalbenom postupku.''

12. Tužitelj je tijekom postupka iznio pravno shvaćanje prema kojem je nezakonito postupanje tijela državne uprave ''Ustavni sud Republike Hrvatske već prejudicijelno utvrdio i da je time riješeno pitanje odgovornosti tuženice za štetu.''

13. Na takvu tvrdnju tužitelja drugostupanjski sud je iznio svoje shvaćanje prema kojem:

''20. Ovo tužiteljevo pravno shvaćanje nije pravilno. Naime, nezakonit rad tijela se očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu odnosno propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti. Međutim, svako ukidanje odluke tijela državne uprave ne mora uvijek značiti i postojanje nezakonitosti u radu zbog kojeg bi Republika Hrvatska u smislu odredaba članka 1045. stavka 4. Zakona o obveznim odnosima u vezi s člankom 13. Zakona o sustavu državne uprave odgovarala za naknadu štete. Dakle, ne može se raditi o nezakonitom radu tijela državne uprave u svakom slučaju kada je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili pogrešnog pravnog stajališta od strane Upravnog suda Republike Hrvatske poništeno ili stavljeno izvan snage rješenje upravnog tijela.

21. Tijekom prvostupanjskog postupka tužitelj nije isticao da specifičnosti konkretnog slučaja opravdavaju ocjenu o tome da se radi o nezakonitom radu tijela državne uprave, a nepravilna primjena odredaba Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stanica za tehnički pregled vozila ne znači automatizmom i samo po sebi da je rad Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske bio nezakonit ni izrazitu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava koje kao takvo ima i sve elemente nepravilnog i nezakonitog rada. Ovakvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i u sudskoj praksi (odluke u predmetima Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-274/12 od 3. siječnja 2013., Rev 2604/14-4 od 7. prosinca 2015., Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-6236/2013 od 15. siječnja 2015., U-III-3335/2012 od 1. srpnja 2015. i dr.).''

14. Tužitelj u reviziji, postavljajući navedeno pitanje navodi da je drugostupanjska presuda potpuno neobrazložena sa aspekta prava na pristup sudu i prava na obrazloženu odluku, a sve kroz prizmu primjeni odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i prava stranke da joj se objasne stajališta koja sud zauzima u odnosu na konkretne navode stranke, konkretno tužitelja. Tvrdi da je pobijana presuda neobrazložena i sa aspekta općenitog navoda drugostupanjskog suda o navodnom iznošenju novih činjenica i novih dokaza u žalbi bez konkretiziranja koje su to nove činjenice i novi dokazi (navodno) izneseni u žalbi o kojima sud drugog stupnja nije vodio računa, te zbog čega drugostupanjski sud u konkretnom slučaju smatra da ne postoji valjana pravna osnova odgovornosti države za štetu zbog nezakonitog rada tijela državne uprave u ovom konkretnom slučaju.

15. Prema odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

16. Tužitelj je u tužbi, i u postupku, tvrdio da je tuženica donošenjem prednje citiranih nezakonitih rješenja omogućila ''trećoj osobi'' nezakoniti rad i nezakonito obavljanje djelatnosti tehničkih pregleda motornih vozila radi obvezne registracije motornih vozila na prednje navedenim područjima odnosno gradovima u kojima je u utuženom razdoblju jedino tužitelj obavljao predmetnu djelatnost (jedino je tužitelj bio vlasnik stanica za tehnički pregled vozila i jedini je tužitelj imao valjano ovlaštenje za obavljanje djelatnosti obavljanja tehničkih pregleda motornih vozila u navedenim gradovima) pa je zbog nezakonito donesenih rješenja tužitelj obavio znatno manji broj tehničkih pregleda vozila i time pretrpio štetu s osnova izmakle koristi odnosno izgubljene zarade jer da tužena nije donijela prednje citirana nezakonita rješenja tada sve tehničke preglede koje je obavila ''treća osoba'' obavio bi tužitelj.

17. Dalje je tvrdio da je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo prethodno navedena predmetna rješenja tuženice od 12. svibnja 2009. i od 17. lipnja 2011., a tuženica je nakon toga donijela dva nova rješenja (br. 511-01-53-UP/I-7094/1-13 od 6.11.2013., za Centar za vozila Hrvatske – STP Croatia, Kaštela i br. 511-01-53-UP/I-2846/2- 2009 od 09.06.2014., za Centar za vozila Hrvatske – STP Croatia, Split, pa smatra da bi radi toga tužbeni zahtjev navodno bio neosnovan.

18. 1. Tužitelj je, uz to, u žalbi na prvostupanjsku presudu tvrdio da su razlozi prvostupanjske presude nezakoniti, jer taj sud nije izveo dokaze koje je tužitelj predlagao izvesti, a da pored toga nije obrazložio, koje dokaze je tužitelj predložio izvesti na okolnosti osnovanosti tužbe, odnosno osnovanost tužbenog traženja, te da tužitelj smatra, da bi izvođenjem predloženih dokaza bila dokazana pravna osnovanost tužbe i tužbenog traženja, odnosno, da bi bila bi dokazana i osnova i visina te uzročna veza zatražene naknade štete između činjenice da je kod tužitelja došlo do umanjenja imovine i izmakle koristi, odnosno izgubljene zarade zbog toga što je tužena nezakonitim rješenjima (čl. 13. ZSDU) nezakonito ''trećoj osobi'' omogućila obavljanje djelatnosti tehničkih pregleda vozila te da ovih nezakonitih rješenja tužene nije bilo tada ''treća osoba'' ne bi obavljala djelatnost tehničkih pregleda vozila i sve tehničke preglede vozila u utuženom periodu i na navedenom području obavio bi pa i naplatio samo i isključivo tužitelj sve budući u utuženom periodu i na navedenom području samo je tužitelj imao zakonsko ovlaštenje za obavljanje predmetne djelatnosti odnosno obavljanje tehničkih pregleda motornih vozila radi obvezne registracije motornih vozila, i time ukazivao na apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP, ali i čl. 354. st. 2. t. 6. i t. 11. ZPP-a radi čega je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a materijalno pravo pogrešno primijenjeno, jer sud nije mogao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja primjenom pravila o teretu dokazivanja prije nego izvede dokaze koje je tužitelj predložio izvesti. Osnovanost ovih žalbenih razloga tužitelj je utemeljio i na stajalištima sudske prakse ističući na odluke Vrhovnog suda RH Rev-x-676/2009-2 od 09.12.2009., Rev-22/08-2 od 19.11. 2008.

18. 2. Pored toga, tužitelj je ukazivao i na apsolutno bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i t. 11. ZPP-a, jer sud nije obrazložio zašto predložene dokaze nije izveo i zašto predloženi dokazi nisu od značaja za dokazivanje osnovanosti tužbe s time što iz razloga prvostupanjske presude nije jasno zbog čega izvođenje predloženih dokaza ne bi bilo potrebno i zbog čega drugostupanjski sud smatra, da izvođenjem dokaza koje je tužitelj predložio izvesti ne bi bila dokazana osnovanost tužbe pa propustivši iznijeti takvih razloga osporena presuda je nezakonita, jer je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

18. 3. Uz to je naveo i da je prvostupanjski sud propustio voditi računa da se u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev odnosi na dva razdoblja naknade štete, i to: - prvo razdoblje do 6. studenoga 2013. za područje Grada Kaštela (budući se novodoneseno rješenje od 6. studenoga 2013. odnosi na područje Grada Kaštela i isto tuženica donosi za Centar za vozila Hrvatske – STP Croatia, Kaštela), odnosno, za razdoblje do 9. lipnja 2014. za područje Grada Splita (budući se novodoneseno rješenje od 9. lipnja 2014. odnosi na područje Grada Splita i isto tužena donosi za Centar za vozila Hrvatske – STP Croatia, Split) sve iz razloga, jer za to razdoblje treća osoba nezakonito obavljala djelatnost tehničkih pregleda vozila temeljem nezakonitih rješenja tuženice od 12. svibnja 2009. i 17. lipnja 2011., koja nezakonita rješenja tuženice je ukinuo Ustavni sud RH svojim odlukama U-III-3852/2012 od 08.05.2014. i U-III-3853/2012 od 08.05.2014., te sukladno tome meritorno odlučivati o tužbenom traženju, te - drugo razdoblje, koje obuhvaća tužbeno traženje nakon 6. studenoga 2013. i nakon 9. lipnja 2014. kada je tuženica donijela nova rješenja od 6. studenoga 2013. i 9. lipnja 2014., temeljem kojih novih rješenja treća osoba obavlja djelatnost tehničkih pregleda vozila, jer za donošenje ovih novih rješenja nisu bile ispunjene pretpostavke propisane odredbama čl. 255. do 274. ZSPC-a ZSPC-a i Pravilnika (podzakonskih akata) koji su zahtijevali, između ostalog, provođenje postupka javnog prikupljanja ponuda i omogućavanje i drugim zainteresiranim osobama obavljanje predmetne djelatnosti što u konkretnom slučaju tužena nije učinila nego je i novim rješenjima zapravo ''dekretom'' nezakonito omogućila rad ''trećoj osobi''. Pri tome tužitelj smatra da time što je povodom ovih drugih rješenja tužene Upravni sud odbacio tužbe ovdje tužitelja u upravnom sporu pravno je irelevantno za sud u ovoj parnici jer je sud u parnici ovlašten i dužan primjenom odredbi čl. 13. ZSDU i odredbi Zakona o obveznim odnosima odlučivati o ispunjenju pretpostavki za naknadu štete i za naredno drugo razdoblje.

19. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda za naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave potrebno da se pored nezakonitosti radi i o takvom nezakonitom radu, koji mora predstavljati ''izrazitu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava'', čije postojanje u ovom slučaju nižestupanjski sudovi nisu utvrdili, a prema stajalištu Suda EU odgovornost države za štetu postoji samo u slučaju postojanja ''dovoljno ozbiljne povrede prava''.

20. U presudi drugostupanjskog suda je izostalo obrazloženje o tome što predstavlja ''izrazitu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava'', te uz koje obrazloženje su navedena rješenja Ministarstva unutarnjih poslova RH donesena (jer su kao nezakonita ukinuta), te zbog čega drugostupanjski sud smatra da predmetna nezakonita rješenja MUP-a RH nisu donesena uz ''izrazitu samovolju i proizvoljnost u primjeni prava'', odnosno koje pretpostavke bi morale biti ispunjene da bi se moglo zaključiti da je u donošenju neke nezakonite odluke postojala ''izrazita samovolja i proizvoljnost u primjeni prava''.

21. Prema shvaćanju ovoga suda, navedenim sumarnim obrazloženjem drugostupanjske presude ostvarena je bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer pobijanu presudu nije moguće ispitati zbog nedostatnih obrazloženja vezanih za odlučne činjenice na koje je tužitelj ukazivao u podnesenoj žalbi, a koje su navedene u točkama 18. 1. 18. 2. i 18. 3. obrazloženja ovoga rješenja, odnosno:

- nije iznio razloga iz kojih bi bilo vidljivo zbog čega drugostupanjski sud smatra da konkretna donesena sporna rješenja tuženice temeljem koje tužitelj tvrdi da postoji nezakonit rad i odgovornost tuženice na naknadu štete koja je predmet ovoga postupka ne predstavljaju utemeljeni pravni osnovu odgovornosti tužene sa aspekta primjene odredbe čl. 13. ZSDU,

- nije iznio konkretnih razloga iz kojih bi bilo vidljivo koje nove činjenice i nove dokaze te nove okolnosti tužitelj navodno prvi put iznosi u žalbi,

- nije obrazložio zašto smatra da predloženim, a neizvedenim dokazima, ne bi bila utvrđena odgovornost tužene za naknadu štete, te - nije obrazložio zašto konkretna rješenja tuženice od 12. svibnja 2009. i 17. lipnja 2011. donesena temeljem odredbe čl. 7.a Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stranica za tehnički pregled vozila koju odredbu Pravilnika je zbog neustavnosti ukinuo Ustavni sud RH odlukom U-II-16/2006 i U-II-486/2006 od 3. listopada 2006. ne predstavljaju takav nezakonit rad koji bi ukazivao da se upravo radi o samovoljnoj i proizvoljnoj primjeni prava kao osnova za primjenu čl. 13. ZSDU- u i to posebno u okolnostima da se radi o rješenjima tuženice koja je ukinuo Ustavni sud RH odlukama U-III-3852/2012 od 8. svibnja 2014. i U-III-3853/2012 od 8. svibnja 2014., čime je tužitelju osporavanom presudom povrijeđeno i ustavno i konvencijsko pravo na obrazloženu sudsku presudu (tako i Ustavni sud RH u odlukama U-III- 604/2016 od 04.10.2017., U-III-374/2008 od 27.10.2010., U-III-350/2007 od 09.03.2011., U-III-2832/2009 od 20.04.2011., U-III-1423/2004 od 12.03.2007., U-III- 1862/2013 od 18.11.2015., U-III-998/2016 od 25.05.2016., U-III-2616/2015 od 02.03.2016., a Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetnima Rajković protiv Hrvatske (Zahtjev br. 50943/99), Jačimović protiv Hrvatske (Zahtjev br. 22688/09).

22. U svezi s navedenim je potrebno istaknuti da prema praksi Suda EU (predmet Brasserie du Pêcheur i Factortame III) zaključak o tome radi li se o dovoljno ozbiljnoj povredi prava (ili kao što je to naveo drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari ''izrazita samovolja i proizvoljnost u primjeni prava'') ovisiti će o slijedećim okolnostima: ''1. jasnoća i preciznost povrijeđenog propisa EU; 2. opseg (stupanj) diskrecije koji državnim organima prepušta povrijeđeni propis; 3. činjenica jesu li povrede Prava EU i nanošenje štete počinjeni namjerno ili nenamjerno; 4. je li eventualna pravna zabluda ispričiva ili nije; 5. mogući doprinos organa EU protupravnoj radnji organa država članica; 6. postojanje stalne prakse Suda EU o tom pitanju'' s time što se u pravnoj teoriji posebno naglašava kako za postojanje dovoljno ozbiljne povrede ''ne bi trebala postojati obveza identificiranja svih tih čimbenika u svakom slučaju jedan ili dva od njih smatraju se dovoljnima''.

23. Drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari, kako je navedeno, nije uopće analizirao ni iznio razloge iz kojih bi bilo vidljivo jesu li predmetna rješenja Ministarstva unutarnjih poslova RH od 12. svibnja 2009. i 17. lipnja 2011. donesena uz primjenu članka 7.a Pravilnika o izmjeni i dopuni Pravilnika o utvrđivanju mreže i kriterija o dovoljnom broju stranica za tehnički pregled vozila 71, a koju odredbu Pravilnika je Ustavni sud RH ukinuo tri, odnosno, pet godina prije donošenja predmetnih rješenja i to odlukama broj: U-II-16/2006 i U-II-486/2006 od 3. listopada 2006., i je li donošenje citiranih rješenja posljedica proizvoljnog tumačenja propisa i samovoljne primjene materijalnog prava iako je na predmetno tužitelj ukazivao u prvostupanjskom postupku i u žalbi.

24. Stoga je, s obzirom na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a u vezi s primjenom odredbe čl. 8. i čl. 375. st. 1. ZPP-a, tužitelju povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku koje je sadržano u pravu na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine'' – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10).

25. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

26. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić