REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-601/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Filipu Ivanu Žuri, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-618/2020-2 od 5. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-575/2019 od 23. siječnja 2020., u sjednici održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tužiteljice, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev:

"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Sinju od 6. rujna 2017. pod poslovnim brojem OVR- 4180/16., a na određenom posebnom dijelu nekretnine etažno vlasništvo koje je neodvojivo povezano sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima zemljišta i zgrade izgrađene na tom zemljištu, sukladno načelu jedinstva nekretnine, sve opisano i označeno kao:

- stan u zgradi sagrađenoj na čest. zem. [katastarska čestica], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i lođe, ukupne površine 77,66 m2, anagrafske oznake [adresa]; pa se ukidaju provedene ovršne radnje na predmetnoj nekretnini te se nalaže upis brisanja zabilježbe postupka ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku da naknadi troškove tužiteljima troškove ovog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 82.100,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja, dakle od 23. siječnja 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana. Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 3.000,00 kuna, zahtjev se odbija kao neosnovan.“.

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3463/2020-2 od 22. veljače 2023. dopustio tužiteljici izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pitanja:

"S obzirom na pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kredita iz tzv. kolektivnog spora potrošača protiv banaka jesu li ti ugovori o potrošačkom kreditiranju valjani bez tih odredaba ili su ništetni u cijelosti?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Tužena je odgovorila na reviziju, usprotivila se revizijskim navodima, predložila reviziju odbiti i zatražila trošak tog odgovora.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe na nekretnini određene rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave (ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine) prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr- 4180/2016 od 6. rujna 2017., pa, slijedom toga ukidanje provedenih ovršnih radnji na predmetnoj nekretnini, sve kako to proizlazi iz citiranog u toč. 1. ovoga obrazloženja. Tužiteljica je na pokretanje ove parnice upućena po podnošenju žalbe (tada kao ovršenica) u tom ovršnom postupku, a tvrdnja na kojoj temelji tužbeni zahtjev je da je sam ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u kojem je tužiteljica založna dužnica ništetan i to s obzirom na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a činjenična utvrđenja na kojima su nižestupanjski sudovi utemeljili svoju odluku su:

− da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s CP, kao sudužnikom i tužiteljicom, kao založnim dužnikom, 5. siječnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj:

216- 19/2006 sa sporazumom o osiguravanju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je korisniku kredita CP odobrila stambeni kredit i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 215.600,00 CHF na rok otplate 20 godina,

− da se na iznos kredita obračunava kamata od 5,25 %, ali da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., a koju promjenu odluke o kamatnim stopama korisnika kredita prihvaća,

− da je kao osiguranje tražbine zasnovano založno pravo na predmetnoj nekretnini,

− da je po tom ugovoru založni dužnik, tužiteljica, suglasna da se u smislu članka 201. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, 139/10, 125/11, 150/11, 12/12, 70/12, 112/12, 93/14 i 73/17 - dalje u tekstu: OZ) na predmetnoj nekretnini može provesti ovrha te da banka može na temelju Ugovora nakon dospijeća osigurane tražbine neposredno provesti ovrhu prodajom predmetne nekretnine,

− da je ovdje tuženik, kao ovrhovoditelj, vodio ovršni postupak protiv tužiteljice, kao ovršenice, a u kojem postupku je 6. rujna 2017. doneseno rješenje o ovrsi na predmetnoj nekretnini,

− da je tuženik 30. lipnja 2017. kao Cedent s DDM Invest III AG kao cesionarom sklopio Ugovor o cesiji na temelju kojeg je ustupio predmetno potraživanje,

− da je nakon izjavljene žalbe rješenjem od 12. travnja 2018. ovršenica, ovdje tužiteljica, upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

9. Kao prethodno su pitanje nižestupanjski sudovi utvrdili ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule, pozivanjem prvenstveno na utvrđenja iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa (Trgovački sud u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012) i izražavajući pravno shvaćanje o vezanosti suda u ovoj parnici za takva utvrđenja, sukladno čl. 502.c ZPP. No, ocjenjuju nižestupanjski sudovi, samim time Ugovor o kreditu nije ništetan, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.

10. Tužiteljica i kao revidentica ustraje u tvrdnji iznošenoj tijekom postupka da su navedene ništetne odredbe ugovora bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

11. Prema odredbi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

12. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, a o ništetnosti dijela ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope je sud odlučio kao o prethodnom pitanju, kako je gore navedeno.

14. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

15. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena (kao prethodno pitanje) ništetnom na temelju Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 56/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

16. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana (nije ocijenjena ništetnom), jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni Ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada je ocijenio da u konkretnom slučaju ništetnost tih ugovornih odredbi ne povlači za sobom i ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.

17. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

18. Valjda reći i da je Sud Europske unije presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučio, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

19. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

19.1. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

20. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, (odnosno u uvjetima iskorištenja pravnog puta sukladno navedenom u toč. 21.1. ovoga obrazloženja) moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da je drugostupanjski sud, ocjenom da samo utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa posljedično time i odbijanjem ovopredmetnog tužbenog zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom, pravilno primijenio materijalno pravo.

21. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C-932/19 od 24. travnja 2020.

21.1. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je odlučeno kako je gore navedeno, s napomenom da ovaj sud ne ulazi u činjenicu da je tužiteljica imala mogućnost tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom (prethodno ističući takve žalbene razloge u ovršnom postupku) samo s obzirom na utvrđenje pojedinih ugovornih odredbi ništetnim, pa posljedično tome u određenoj visini (ovršnog) zahtjeva koji proizlazi iz takve djelomične ništetnosti.

21.2. Takvom je mogućnošću osiguran pravni put kako bi – na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge – bila uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

21.3. Zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i Josipović, Tatjana: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

22. Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

23. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., Perenčiova i Perenič, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

23.1. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

24. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZOO, odgovor na dopušteno pravno pitanje glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

25. U opisanim okolnostima nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužiteljica ukazuje, pa tako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Stoga se revizija ukazuje neosnovanom te ju je valjalo, na temelju odredbe članka 393. stavka 1. ZPP, odbiti i presuditi kao u izreci, pod toč. I.

26. Zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug