Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5359/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9004/2023-20 od 30. rujna 2024. u sjednici vijeća, održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9004/2023-20 od 30. rujna 2024. pod toč. I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika 26. lipnja 2006. sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: " Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jednocijelihpedeset posto) iznosa kredita…". U toč. II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 246,26 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. lipnja 2006. do isplate. U toč. II izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.392,15 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2024. do isplate, dok je u toč. IV. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 312,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. rujna 2024. do isplate.

2. Tuženik žalbom pobija presudu u dosuđujućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te odrediti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka kao i trošak žalbe, sve sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja odluke do isplate, podredno, ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 26. lipnja 2006. i to odredbe čl. 5 kojim je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini 1,59% iznosa kredita, a koja je naplaćena u iznosu od 1.855,46 kn, koji u protuvrijednosti sada iznosi 246,26 eur, kao i zahtjev za isplatu tog iznosa, po osnovi ništetne odredbe.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 26. lipnja 2006. zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženik odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu 26.728,00 CHF

- da je tužitelj potrošač

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 5. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku prije isplate kredita plati troškove obrade kredita u iznosu od 1,50% jednokratno, koja je naplaćena u iznosu od 1.855,46 kn, koji u protuvrijednosti sada iznosi 246,26 eur.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke, bez mogućnosti utjecaja tužitelja na sadržaj odredbe, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, da tuženik nije dokazao opravdanost u postotku odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što je rezultiralo time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, te da je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Stoga je primjenom čl. 81. st. 1., čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03, dalje ZZP), čl. 323., čl. 1111 i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/19, dalje ZOO), prihvatio zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje ništetnom odredba čl. 5 ugovora o kreditu od 26. lipnja 2006. i naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade po osnovi ništetne odredbe ugovora. Također, prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, te zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

8. Suprotno žalbenim navodima, nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23

- u daljnjem tekstu ZPP) na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presuda navodi i zapisnika o iskazima danim u postupku. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

9. Tvrdnje iz žalbe tuženika usmjerene na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku nisu točne. U predmetnom je slučaju prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se ukazuje kao neosnovan prigovor tuženika o arbitrarnosti i o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

10. Nadalje, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

11. Žalbenim razlozima tuženika, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedeni u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 26. lipnja 2006. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

13. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1 ZZP/03 je ništetnost odredbe.

14. Imajući u vidu da se odredbama ZZP/03 uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 5. predmetnih ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,50% od iznosa kredita.

15. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

16. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Sud Europske unije je u svojoj presudi od 3. rujna 2020. broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 (spojeni predmeti), kao i u presudi od 16. srpnja 2020. broj C-224/19 i 259/19 (spojeni predmeti) utvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

18. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), radilo se o tzv. tipskom, unaprijed pripremljenom ugovoru od strane tuženika i o naknadi se nije pojedinačno pregovaralo, kako to i proizlazi iz iskaza tužitelja. Osim što se u predmetnom ugovoru ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je bilo jedino rečeno da se radi o naknadi za obradu kredita, kao i da na sadržaj odredbe nije mogao utjecati.

19. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora tako da su mu kao potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

20. Tuženik kao trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, ima određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, kreditne zaduženosti kroz baze podataka, kao što je registar obveza po kreditima i slično, sastavljanje ugovora o kreditu i potrebnih instrumenata osiguranja kredita i slično. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Navedeno korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

21. S tim u svezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

23. Stoga su netočni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su i neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženik nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a s obzirom da je utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošten stjecatelj.

24. U žalbi se osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. S obzirom da je ništetnost odredbe predmetnog ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. U tom su smislu neprihvatljiva suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

25. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga, kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju, uzet iznos koji je priznao sud prvog stupnja.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci pod toč. I.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević