REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4349/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik iz Županje, Veliki kraj 54, protiv tuženika Stečajna masa iza Vino Ilok d.d. u stečaju, OIB 79698913772, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Danijela Kuna, odvjetnica iz Osijeka, I. Gundulića 5, radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-183/2024-79 od 18. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-183/2024-79 od 18. rujna 2024. u dijelu točke II. njene izreke kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 22.717,54 EUR sa zateznim kamatama od 19. rujna 2024. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-183/2024-79 od 18. rujna 2024. u dijelu točke II. njene izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za utvrđenje i da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama u k. o. [katastarska općina] zk. ul. br. [broj ZK uloška] s kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište u [adresa] s 475 m², te zk. ul. br. [broj ZK uloška] s kč. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište u [adresa]² sada kč. br. [katastarska čestica] [adresa] s 1088 m² poslovna zgrada [adresa], s 244 m², dvorište sa 702 m², skladište s 97 m², pomoćna zgrada s 45 m², sve upisao u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k.o.

Šarengrad što je tuženik dužan priznati.

2. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 22.717,54 EUR od 3. siječnja 2020. do 18. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-183/2024-79 od 18. rujna 2024. utvrđeno je da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama u k. o. [katastarska općina] zk. ul. br. [broj ZK uloška] s kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvorište u [adresa] s 475 m², te zk. ul. br. [broj ZK uloška] s kč. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište u [adresa]² sada kč. br. [katastarska čestica] [adresa] s 1088 m² poslovna zgrada [adresa], s 244 m², dvorište sa 702 m², skladište s 97 m², pomoćna zgrada s 45 m², sve upisao u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što je tuženik dužan priznati (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju na ime pune vrijednosti stvari isplati 22.717,54 EUR sa zateznim kamatama od 3. siječnja 2020. do isplate po stopi pobliže označenoj u točki II. izreke te presude (točka II. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak od 9.892,15 EUR (točka III. izreke).

2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj otplatio kredit društva ŠARENGRAD d.o.o. Slavonskoj banci d.d.,

- da je tužitelj kupio od društva ŠARENGRAD d.o.o. predmetne nekretnine koje je društvo ŠARENGRAD d.o.o. steklo na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnine zaključenog s društvom AGRO ILOK d.d.,

- da je pravnom predniku tuženika bilo poznato da društvo ŠARENGRAD d.o.o. nije upisalo svoje pravo vlasništva na nekretninama,

- da je tužitelj (i njegov prednik) cijelo vrijeme bio u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine.

2.1. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj dosjelošću prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom postao vlasnik predmetnih nekretnina (koje su prodane trećoj osobi u stečajnom postupku koji se vodio nad tuženikom) i da je glede te nekretnine tužitelj izlučni vjerovnik.

2.2. Utvrdivši da je tržišna vrijednost sporne nekretnine 580.000,00 kn, a da je tužitelj namiren u stečaju iz kupoprodajne cijene kao razlučni vjerovnik u iznosu od 408.834,71 kn, razliku između tržišne cijene nekretnine i primljenog iznosa od 171.165,29 kn je prvostupanjski sud dosudio tužitelju.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a potražuje i naknadu troška sastava žalbe u iznosu od ukupno 893,63 EUR.

4. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da je tužitelj tijekom postupka četiri puta preinačavao tužbu iako je mogao i ranije postaviti tužbeni zahtjev te je tim radnjama zlouporabio procesna ovlaštenja na štetu tuženika. Isto tako ističe da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio tužitelju kamate od dana podnošenja tužbe 3. siječnja 2020., iako je relevantan dan preinake tužbe 4. studenoga 2020.

4.1. Tuženik nadalje navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici - je li tužitelj izvršenjem dijela uplata za trećega ujedno postao izlučni ili razlučni vjerovnik kada se za izvršene uplate regresirao. Smatra da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva jer su tužitelju vraćena sredstva koja je plaćao za drugoga i to priznanjem i isplatom razlučnog prava zbog čega nije isplaćena kupoprodajna cijena iz Ugovora o kupoprodaji.

4.2. Također, tuženik u žalbi navodi da su predmetne nekretnine bile višestruko opterećene založnim pravima čiji iznosi su premašivali vrijednost nekretnina i da je tužitelju i priznato izlučno pravo i da se upisao kao vlasnik nekretnine to ne bi imalo utjecaja na postojanje založnih prava.

4.3. Tuženik smatra i da se u slučaju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 25. listopada 2006. radi o krivotvorini sačinjenoj za potrebe postupka i da tužitelj nije dao obrazloženje zašto nije upisano vlasništvo društva Šarengrad d.o.o. na spornim nekretninama, kao i da se na ročištu u stečajnom postupku nad dužnikom Šarengrad d.o.o. na kojem je bio prisutan i tužitelj nigdje ne govori o kupoprodaji. Tuženik smatra da je tužitelj ispunio bančinu tražbinu prema Šarengrad d.o.o. i ostvario pravo na namirenje te nastavio (neovlašteno) koristiti predmetnu nekretninu.

4.4. Isto tako, tuženik smatra kako je bespredmetno odlučivati i utvrđivati da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva, a što je tuženik dužan priznati, u situaciji kada je nesporno da tuženik u trenutku donošenja presude niti nije vlasnik nekretnine.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama i zahtjev za isplatu iznosa od 22.717,54 EUR na ime (razlike) vrijednosti te nekretnine koja je prodana trećoj osobi.

9. Odredbom članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

10. U ovom predmetu tužitelj je preinačio tužbu, a prvostupanjski sud je rješenjem poslovni broj P-183/2024 od 28. lipnja 2024. dopustio preinaku tužbe (iz podneska tužitelja od 19. listopada 2021. koja u pogledu oznake nekretnina i zahtjeva za isplatom precizirana na raspravnom zapisniku s glavne rasprave od 17. veljače 2022.). Pobijanom presudom odlučeno je preinačenom tužbenom zahtjevu.

11. Tuženik ispravno navodi kako je tužitelj u ovom predmetu nekoliko puta preinačavao tužbu. Međutim, samo na temelju činjenice da je tužitelj više puta preinačio tužbu nije moguće izvesti zaključak kako tužitelj zloupotrebljava svoja procesna ovlaštenja. Također, i prema shvaćanju ovog suda preinaka tužba je bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, jer se preinačenom tužbom rješava cijeli imovinskopravni odnos između stranaka u pogledu predmetne nekretnine.

12. Budući da je tužitelj izjavu kojom preinačuje tužbu dao nakon što je tužba dostavljena tuženiku, a tuženik se protivio preinaci, do preinake tužbe došlo je u trenutku u kojem je prvostupanjski sud rješenjem dopustio preinaku tužbe.

13. Suprotno žalbenim navodima iz privijenih isprava proizlazi da je društvo Šarengrad d.o.o. [adresa] koristilo kredit za kupnju (od tuženika) predmetnog poslovnog objekta (Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 20. svibnja 2003. i Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 91004904/03 od 15. srpnja 2003.), da se tužitelj (koji je kupio nekretninu od društva Šarengrad d.o.o.) obvezao platiti kupoprodajnu cijenu na način da će otplatiti rate kredita (Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 25. listopada 2006.), a nesporno je tužitelj otplatio kredit društva ŠARENGRAD d.o.o. Slavonskoj banci d.d. Stoga je i prema shvaćanju ovog suda tužitelj platio kupoprodajnu cijenu i stekao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

14. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj kvalificiranim posjedom kroz zakonom određeno vrijeme stekao vlasništvo na temelju odredbe članka 159. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.).

15. Neosnovano tuženik u žalbi smatra da je bespredmetno odlučivati i utvrđivati da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva jer tuženik više nije vlasnik nekretnine. Je li tužitelj stekao pravo vlasništva na temelju zakona prethodno je pitanje od kojeg ovisi osnovanost njegovog zahtjeva za isplatu.

16. Međutim, iako je tužitelj na temelju zakona stekao vlasništvo predmetnih nekretnina, zahtjev za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva nije mogao istaknuti u odnosu na tuženika koji nesporno više nije vlasnik nekretnine, pa je zbog promašene pasivne legitimacije takav tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.

17. Tuženik, je predmetnu nekretninu prodao za vrijeme trajanja ovog parničnog postupka, a nije bio njen vlasnik budući da je tužitelj na njoj stekao vlasništvo dosjelošću. Zbog toga je u smislu odredbe članka 1045. i članka 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) dužan uspostaviti prijašnje stanje u oštećenikovoj imovini, odnosno isplatiti naknade štete u novcu u onom iznosu koji je potreban da se uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Stoga je prvostupanjski sud pravilno tužitelju kao oštećeniku priznao pravo na naknadu štete u vidu razliku između pune vrijednosti stvari (koju tuženik nije osporavao) i iznosa koji je tužitelj primio u stečajnom postupku i prihvatio (glavni) tužbeni zahtjev u tom dijelu. Budući da je glavni tužbeni zahtjev prihvaćen u dijelu koji se odnosi na isplatu, nije bilo potrebno donositi odluku o eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima.

18. U odnosu na tuženikove navode o tome da je tužitelj krivotvorio Ugovor o kupoprodaji nekretnina (što bi predstavljalo i kazneno djelo), ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda kako takva činjenica nije dokazana i nije ju moguće utvrditi samo zbog toga što na ročištu u stečajnom postupku (nad dužnikom Šarengrad d.o.o. [adresa]) tužitelj nije govorio o kupoprodaji.

19. Međutim, prema odredbi stavka 1. članka 1089. Zakona o obveznim odnosima oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i izmakle koristi. Prema odredbi iz stavka 2. tog članka visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo.

20. U ovom postupku tužitelj potražuje naknadu obične štete koja se sastoji u naknadi vrijednosti otuđenih nekretnina, a visina štete je utvrđena vještačenjem u postupku (procjembenim elaboratom sudskog vještaka Tihomira Silia), dakle, visina štete je utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

21. Zatezne kamate po svojoj pravnoj naravi su sankcija zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze. U konkretnom slučaju obveza tuženika na isplatu dosuđene naknade štete tužitelju koja nije popravljena, određena je prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke dospjele danom presuđenja, od kada počinje obveza tuženika na isplatu zateznih kamata. Takvo pravno shvaćanje je prihvaćeno i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-7/2017-2 od 20. svibnja 2020., Rev 1096/06-2 od 9. srpnja 2008., Rev 878/2023 i dr.

22. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke u dijelu označenom pod točkom I. izreke ove presude i u tom dijelu je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer u žalbenom postupku nije uspio u pogledu glavnog zahtjeva već samo u pogledu sporednih traženja i deklaratornog preambula (koji se ni ne uzima u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora – tako i sudska praksa, npr. u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-721/07 i dr.). Iz navedenog proizlazi kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku u odnosu na odluku o glavnoj stvari, zbog čega nema pravo na trošak žalbenog postupka (članak 166. stavak 2. u svezi odredbe članka 154. Zakona o parničnom postupku).

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić