Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-687/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Vretenar, odvjetnik iz Labina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 6. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnik tužitelja i punomoćnika tuženika, te objave od 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju MK, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 3.889,81 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća:

- na iznos od 2,26 eura od dana 3. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 22,05 eura od dana 4. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 20,07 eura od dana 5. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 23,89 eura od dana 6. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,86 eura od dana 7. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 31,57 eura od dana 8. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 45,39 eura od dana 9. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 32,80 eura od dana 10. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,79 eura od dana 11. 7. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,15 eura od dana 12. 8. 2011. do isplate,

- na iznos od 29,17 eura od dana 13. 9. 2011. do isplate,

- na iznos od 31,63 eura od dana 2. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 33,36 eura od dana 3. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 33,62 eura od dana 4. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 32,58 eura od dana 5. 10. 2012. do isplate,

- na iznos od 33,15 eura od dana 6. 10. 2012. do isplate,

- na iznos od 34,22 eura od dana 7. 8. 2012. do isplate,

- na iznos od 32,97 eura od dana 8. 10. 2012. do isplate,

- na iznos od 32,97 eura od dana 9. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 32,32 eura od dana 10. 6. 2012. do isplate,

- na iznos od 31,42 eura od dana 11. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 33,16 eura od dana 12. 9. 2012. do isplate,

- na iznos od 32,57 eura od dana 13. 7. 2012. do isplate,

- na iznos od 33,31 eura od dana 2. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 31,34 eura od dana 3. 8. 2013. do isplate,

- na iznos od 30,49 eura od dana 4. 11. 2013. do isplate,

- na iznos od 33,01 eura od dana 5. 4. 2013. do isplate,

- na iznos od 30,86 eura od dana 6. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 29,25 eura od dana 7. 7. 2013. do isplate,

- na iznos od 28,90 eura od dana 8. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 29,81 eura od dana 9. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 30,16 eura od dana 10. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 32,24 eura od dana 11. 4. 2013. do isplate,

- na iznos od 31,48 eura od dana 12. 1. 2013. do isplate,

- na iznos od 32,82 eura od dana 13. 9. 2013. do isplate,

- na iznos od 31,25 eura od dana 2. 9. 2014. do isplate,

- na iznos od 2.794,92 eura od dana 2. 9. 2014. do isplate,

uvećavaju i do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 166,87 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,58 eura od 02.07.2005. pa do isplate,

- 2,01 eura od 02.08.2005. pa do isplate,

- 0,00 eura od 02.09.2005. pa do isplate,

- 0,00 eura od 02.10.2005. pa do isplate,

- 0,06 eura od 02.11.2005. pa do isplate,

- 0,16 eura od 02.12.2005. pa do isplate,

- 0,49 eura od 02.01.2006. pa do isplate,

- 0,87 eura od 02.02.2006. pa do isplate,

- 2,22 eura od 02.03.2006. pa do isplate,

- 2,90 eura od 02.04.2006. pa do isplate,

- 2,65 eura od 02.05.2006. pa do isplate,

- 2,40 eura od 02.06.2006. pa do isplate,

- 2,89 eura od 02.07.2006. pa do isplate,

- 3,05 eura od 02.08.2006. pa do isplate,

- 2,41 eura od 02.09.2006. pa do isplate,

- 2,46 eura od 02.10.2006. pa do isplate,

- 2,41 eura od 02.11.2006. pa do isplate,

- 2,81 eura od 02.12.2006. pa do isplate,

- 3,96 eura od 02.01.2007. pa do isplate,

- 4,74 eura od 02.02.2007. pa do isplate,

- 4,08 eura od 02.03.2007. pa do isplate,

- 4,59 eura od 02.04.2007. pa do isplate,

- 6,54 eura od 02.05.2007. pa do isplate,

- 7,03 eura od 02.06.2007. pa do isplate,

- 7,66 eura od 02.07.2007. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.199,08 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 18. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata:

- na iznos od 2,26 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 2. 8. 2011.

- na iznos od 22,05 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 3. 9. 2011.

- na iznos od 20,07 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 4. 8. 2011.

- na iznos od 23,89 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 5. 9. 2011.

- na iznos od 29,86 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 6. 9. 2011.

- na iznos od 31,57 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 7. 8. 2011.

- na iznos od 45,39 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 8. 8. 2011.

- na iznos od 32,80 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 9. 8. 2011.

- na iznos od 29,79 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 10. 7. 2011.

- na iznos od 29,15 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 11. 8. 2011.

- na iznos od 29,17 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 12. 9. 2011.

- na iznos od 31,63 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 1. 9. 2012.

- na iznos od 33,36 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 2. 9. 2012.

- na iznos od 33,62 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 3. 9. 2012.

- na iznos od 32,58 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 4. 10. 2012.

- na iznos od 33,15 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 5. 10. 2012.

- na iznos od 34,22 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 6. 8. 2012.

- na iznos od 32,97 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 8. 10. 2012.

- na iznos od 32,97 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 9. 9. 2012.

- na iznos od 32,32 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 10. 6. 2012.

- na iznos od 31,42 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 11. 9. 2012.

- na iznos od 33,16 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 12. 9. 2012.

- na iznos od 32,57 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 13. 7. 2012.

- na iznos od 33,31 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 2. 9. 2013.

- na iznos od 31,34 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 3. 8. 2013.

- na iznos od 30,49 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 4. 11. 2013.

- na iznos od 33,01 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 5. 4. 2013.

- na iznos od 30,86 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 6. 9. 2013.

- na iznos od 29,25 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 7. 7. 2013.

- na iznos od 28,90 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 8. 9. 2013.

- na iznos od 29,81 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 9. 9. 2013.

- na iznos od 30,16 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 10. 9. 2013.

- na iznos od 32,24 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 11. 4. 2013.

- na iznos od 31,48 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 12. 1. 2013.

- na iznos od 32,82 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 13. 9. 2013.

- na iznos od 31,25 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 2. 9. 2014.

- na iznos od 2.794,92 eura za razdoblje od 11.04.2005. do 2. 9. 2014. godine koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102332315 dana 11. travnja 2005. godine, (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 23.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna i to tužitelja u svojstvu korisnika kredita, a ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u svojstvu Banke, a koji nije konvertiran sukladno ZIDZPK/15. Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da Kreditor odobrava i stavlja Korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 23.300,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Dalje je odredbom čl. 3. ugovoreno kako je namjena kredita – stambeni kredit građana za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora. Dakle, u pitanju je ugovor kojeg sklapa fizička osoba za izgradnju kuće u privatne svrhe tj. potrošački ugovor. Način vraćanja kredita ugovoren je odredbom čl. 6. na način da je rok otplate kredita 216 mjeseci i to da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 170,04 CHF uz valutnu klauzulu na način da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Tužitelj ističe kako je ništetna ugovorena valutna klauzula u CHF (dio čl. 7. Ugovora). Navedena je odredba također nepoštena, a temeljem odredbe čl. 81. st. 1. ZZP(96/03), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP (96/03). Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine te presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike poslovnog broja Rev 2221/2018-11. od 03. rujna 2019. te presude Suda Europske unije u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. godine i C-186/16 od 20. rujna 2017. godine. Dakle jasno je kako su banke, pa tako i tužena, i vezano uz valutnu klauzulu u CHF počinile povredu odredbi članka 81. st. 1. ZZP(96/03), a što čini tako ugovorenu valutnu klauzulu ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP (96/03). Tužitelj navodi kako prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i odredbi čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom se ugovara valutna klauzula u CHF, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da je ta odredbe pošteno ugovorena, odnosno tečaj vraćaju na početno ugovoreni tečaj, jer je to jedini tečaj koji je korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bio poznat. Dakle, sud bi u pojedinačnom postupku glede nepoštenosti pa time i ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli trebao isključivo provjeriti jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu odluke iz kolektivnog postupka na način da utvrdi: da li je tužitelj potrošač te da li su u pitanju tuženik i ugovor obuhvaćeni kolektivnim postupkom. U slučaju da su odgovori potvrdni tada je sud vezan odlukom iz kolektivnog postupka. Temeljem svega navedenoga, a u skladu s odredbama čl. 12. ZPP-a i čl. 327. ZOO-a, tužitelj predlaže da naslovni sud odluči o ništetnosti odredbe vezane uz valutnu klauzulu predmetnog Ugovora o kreditu kao o prethodnom pitanju. Tako je tužitelj nakon povećanja tečaja CHF (aprecijacije CHF) plaćao mjesečno veće anuitete kako će točno financijsko- knjigovodstveni vještak odrediti. Tužitelj predlaže da izračunom financijsko knjigovodstveni vještak odredi razliku uplaćenih iznosa te iznosa koje bi tužitelj uplatio po početnom tečaju do isplate kredita (po početnom, srednjem, tečaju određenom na dan sklapanja Ugovora o kreditu tj. jedinom poznatom tečajem tužitelju u vrijeme sklapanja kredita). Izračun započinje od prve uplate i završava otplatom kredita Tužitelj je do iznosa preplate došao uzevši u obzir početni tečaj od 4,7469 kn za 1 CHF te uplaćenih 32922,38 CHF. Naime, prema navedenome tužitelj je bio dužan uplatiti iznos od 156.279,25 kn dok je sukladno pregledu prometa isti uplatio iznos od 185.586,99 kn. Dakle razlika između iznosa kojeg je tužitelj trebao uplatiti prema početnom tečaju i preplaćenog iznosa jest 29.307,74 kn. Nadalje, tužitelj traži povrat cjelokupnog iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a. Osim stečenog bez osnove od strane tuženika, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog iznosa stečenog bez osnove posebno temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a sve obzirom na to da je tuženik nepošten stjecatelj. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženika na isplatu iznosa od 29.307,74 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 11. travnja 2005. do isplate uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanosti i visinu postavljenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Osporava tužiteljev status potrošača. Naglašava kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske sam istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke jer je on ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv.predugovornoj fazi, a ne u fazi pojedinačnih pregovora. U konkretnom slučaju da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tužitelja da je kao potrošača upozorio i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, kao i na mogućnost oscilacije tečaja. U ponudi je nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF i EUR i USD, a potrošače nije ni na koji način nagovarao na bilo koju opciju iz ponude. Isticao je da svako kreditno zaduživanje predstavlja određeni rizik. Na letcima je grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 godina prije 2004. Tužitelju da je uručena brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečaja CHF, EUR i USD u periodu od 1998. do 2004. iz kojeg je razvidno da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na euro. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Iz letka ”Paket iz minusa u plus” (za zatvaranje ranijih obveza, kao što je kod tužitelja) vidljivo je da su se nudili krediti i u EUR i CHF te je potrošač imao pravo izbora više modela te vrste kredita. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Istaknuo je da banka nije ostvarila ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je i sama bila zadužena u CHF. Navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču da nije moglo ostati nepoznato da je tečaj HRK u odnosu na CHF podložan promjenama. Osporava i tužiteljevo pravo na zatezne kamate od kad je plaćanje učinjeno jer tuženik nije nesavjestan stjecatelj. Konačno je tuženik istaknuo da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli pa da ukoliko sud nađe ništetnom tu odredbu da tada izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 168,55 eur/1.269,78 kn zajedno sa zateznom kamatom i troškom spora te da predlaže sudu da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj njegove tražbine sa tražbinom tužitelja. Konačno je predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev te potražuje isplatu iznosa kako je to navedeno u izreci presude. Tužitelj je time povukao tužbu u pogledu razdoblja i iznosa za koje potražuje zateznu kamatu, a kako se tuženik takvom povlačenju nije usprotivio u roku od 15 dana od dana kad je zaprimio podnesak s opisanom dispozicijom, pozivom na članak 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a) smatra se da je na povlačenje pristao te riješeno kao u izreci.

4. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 3.889,81 eura na ime razlike promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anutiteta, tvrdeći kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Pritom, tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja iz presude kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovno broja P-1402/12 od 4. srpnja 2013.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u otplatnu tablicu (list 9-13 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102332315 (dalje: Ugovor o kreditu, list 14-17 spisa), plan otplate (list 18-21 spisa), u pregled prometa po partiji kredita (list 22-33 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za k. č. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 191 spisa), Troškovnik za radove na adaptaciji stambene građevine u [adresa] (list 192-221 spisa), dopis Porezne uprave od 19. lipnja 2023. (list 327 spisa), uvjerenje Istarske županije od 15. lipnja 2023. (list 328 spisa), rješenje Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 14. srpnja 2017. (list 329- 330 spisa), rješenje Upravnog odjela za turizam u Istarskoj županiji od 19. veljače 2020. (list 329 spisa), saslušani su svjedoci PK i TK i tužitelj te je provedeno financijsko vještačenje (nalaz priložen listu 339-354 spisa). Sud nije proveo dokaz uvidom u brošure i reklamne materijale tužitelja i pisani iskaz zaposlenice tuženika ČK jer se radi o ispravama koje ne odnose na konkretan Ugovor o kreditu, već na opće poslovanje tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, a ta su pitanja razriješena u presudi donesenoj po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i sud je ta utvrđenja dužan prihvatiti, kako će se nastavno obrazložiti. Nije proveden niti dokaz saslušanjem svjedoka ŽK, jer od tog dokaza tuženik odustao.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev-2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovno broja P-1402/2012 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke, među kojima i tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), te je odlučio da se revizije odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP.

8. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Ta se odredba primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je na snazi od 1. rujna 2019., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njezin konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.

9. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

10. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:

– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 11. travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 23.300,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 216 mjeseci;

– da je namjena kredita stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu (kredit za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora), a da je taj kredit ishođen na temelju Troškovnika za radove na adaptaciji stambene građevine u Vrećarima;

– da je među strankama u članku 7. ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno kako slijedi: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro- računa Banke.",

– da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen,

– time da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru, a ovo potonje među strankama nije ni sporno. – da je tužitelj bio prijavljen kao iznajmljivač apartmana na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa], u razdoblju od 14. srpnja 2017. do 3. veljače 2020.

11. Tužitelj je iskazao da je ovaj ugovor o kreditu zaključio jer su mu bili potrebni novci za adaptaciju stana u prizemlju objekta na adresi [adresa], a tamo dan danas živi. Ranije je je živio u stanu na prvom katu tog objekta, no odlučio je s obitelji preseliti u prizemlje i tada su krenuli u adaptaciju objekta 2005. Postavili su PVC stolariju, djelomično su popravili krov i stepenice obložili kamenom. S obzirom na to da je na taj način prvi kat zgrade ostao prazan odnosno neiskorišten odlučili su ga iznajmljivati u razdoblju od 2017. do 2020., pri čemu je kredit otplaćen 2013. Tužitelju je u banci ponuđen ovaj kredit kao najpovoljniji. Nitko ga nije upozorio na rizike kod ovakvog kredita, niti da može doći do porasta tečaja do kakvog je došlo. Dapače, rečeno je da je švicarski franak stabilna valuta. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Banka je u cijelosti pripremila sadržaj ugovora, odnosno tužitelju je ugovor samo predočen na potpis.

12. Svjedokinja TK iskazala je da je tužitelju bila jamac za ovaj ugovor o kreditu. Bila je prisutna u banci kad se pregovaralo. Nije bilo govora o bilo kakvim rizicima niti o tome da može doći do povećanja anuiteta. Cijeli ugovor je pripremila banka. Poznato joj je da su se sredstva kredita koristila za adaptaciju prizemlja tužiteljeve obiteljske kuće, tada se cijela kuća koristila samo za stanovanje, a misli da se u tu svrhu koristila i kasnije.

13. Svjedok PK je iskazao da je i on bio jamac tužitelju za ovaj ugovor o kreditu, bio je prisutan samo kod javnog bilježnika i nema saznanja o pregovorima između tužitelja i tuženika. Poznato mu je da se radilo o stambenom kreditu odnosno kreditu za renovaciju. Zna da tužitelj živi u kući koja se sastoji od prizemlja i prvog kata i koliko zna uvijek se koristila samo za stanovanje.

14. Dakle, iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao fizička osoba, za adaptaciju stambenog prostora koji se nalazi u prizemlju kuće u [adresa]. O tome govori i sam Ugovor o kreditu (članak 3.), kojeg je tužitelj ishodio time što je Troškovnikom za radove na adaptaciji stambene građevine u [adresa] tuženiku dokazao u koju će svrhu koristiti sredstva kredita. Iz iskaza tužitelja i svjedoka TK i PK, koji su neposredno upoznati s načinom korištenja predmetne nekretnine i čiji su iskazi životni i logični, pa ih je sud prihvatio kao istinite, proizlazi da je tužitelj sredstva predmetnog kredita u cijelosti iskoristio u skladu s namjenom za koju je kredit odobren – za uređenje stambenog prostora u prizemlju kuće u [adresa] te od tog uređenja taj prostor isključivo koristi za stanovanje. Iz svih provedenih dokaza proizlazi i da tužitelj na toj adresi, ali na prvom katu, od 2017. do 2020. iznajmljivao jedan apartman, no kako je ta smještajna jedinica nije uređena sredstvima ovog kredita, gospodarska djelatnost koju tužitelj tu obavlja nije u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu, čija je namjena adaptacija stambenog prostora, pa se radi o potrošačkom ugovoru.

15. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.

16. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se obveze vraćanja kredita vezuju uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Sud je i iskaz tužitelja u tom dijelu prihvatio prihvatio kao istinit, jer je logičan i životan i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF (o kojima će nastavno biti više riječi). Nadalje, iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.

18. Prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njega proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja.

19. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

20. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.

21. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

22. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

23. Isto tako valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94., 16/07., 75/09.) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Javni bilježnik, dakle, pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru, pa činjenica solemnizacije nema nikakav utjecaj na obaviještenost tužitelja o spornim odredbama Ugovora.

24. Isto tako činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

25. Unatoč tome što je na temelju svega navedenog kao odgovor na prethodno pitanje utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Ništetni dio odredaba Ugovora, kojim je određeno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro-računa Banke, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje tečaj u vrijeme isplate kredita, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao, na ugovorni odnos se primjenjuje upravo taj tečaj sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim.

26. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš, koja je utvrdila postojanje preplate u iznosu od 4.110,75 eura, kao i postojanje tzv. "negativnih razlika" (razlika između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, za razdoblje kad je tečaj bio niži od početno ugovorenog) u iznosu od 166,87 eura. Citirani Nalaz i mišljenje sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.

27. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljevim plaćanjem anuiteta obračunatih na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika, tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO- a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka. Napominje se i to da je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa manjeg od iznosa preplate utvrđenog na temelju nalaza vještaka, pa mu je taj iznos i dosuđen, pozivom na članak 2. stavak 1. ZPP-a.

28. Pri tome, prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja (22. travnja 2021.) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.

29. Nije osnovan niti tuženikov prigovor radi prebijanja, specificiran po provedenom vještačenju u podnesku od 27. listopada 2023. (list 367-368 spisa). Tuženik iznos od 166,87 eura potražuje ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, pa potražuje manje plaćane anuitete zbog tečajne razlike. Što se tiče visine tuženikovog potraživanja, treba reći da je vještak utvrdio da je tužitelj u određenom razdoblju vršio otplatu anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećeg na dan korištenja kredita te je tako manje platio iznos od 166,87 eura eura. Međutim, tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelju niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor rad prebijanja, neosnovan. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Osim toga, u predmetnom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a, pa je tuženik, koji je u cijelosti izgubio spor, tužitelju dužan naknaditi sve potrebne troškove prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).

31. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za: – sastav tužbe 100 bodova Tbr. 7.1

– sastav podneska od 3. listopada 2023. (očitovanje na nalaz vještaka) 100 bodova Tbr. 8.1

– zastupanje na ročištu 2. lipnja 2023. 100 bodova Tbr. 9.1

– zastupanje na ročištu 6. veljače 2025. 100 bodova Tbr. 9.1.

Prema Tbr 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura, pa tužitelju na ime zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 800,00 eura, što uvećano za PDV iznosi 1.000,00 eura. Uz navedeno tužitelju pripada i naknada troška predujma za vještačenje od 199,08 eura, što sveukupno iznosi 1.199,08 eura. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Napominje se i to da su novčani iznosi u izreci presude naznačeni samo u valuti euro, jer je sukladno članku 43. Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.) s danom 31. prosinca 2023. završilo razdoblje dvojnog iskazivanja.

33. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.

U Opatiji 18. veljače 2025.

Sutkinja:

Ana Župić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku