REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-357/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Wagner, odvjetnica u Metkoviću, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, sa sjedištem u Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-4177/2022-2 od 18. travnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-627/2019 od 27. rujna 2022., u sjednici održanoj 18. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž- 4177/2022-2 od 18. travnja 2023. i presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-627/2019 od 27. rujna 2022 te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz članka 6. Ugovora o kreditu broj 256-73/2006 od 16. kolovoza 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića pod poslovnim brojem OU-213/2006. Nadalje su u točki II. izreke utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka odredbe kojima se isplata i otplata anuiteta veže uz valutu švicarskog franak (CHF) iz članka 2., članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu broj 256-73/2006 od 16. kolovoza 2006. potvrđenog kod Javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića pod poslovnim brojem OU-213/2006. U točki III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 38.652,00 kuna (5.130,00 EUR)[1] sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano u ovoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki IV. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 8.800,00 kuna (1.167,96 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude suda prvog stupnja do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, a u točki III. izreke odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijena kao neosnovana žalba tuženice te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke, kao i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku (točka III. izreke).

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-3189/2023-2 od 8. studenoga 2023. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:

"1. Može li sud primjenom članka 502.c ZPP u tužbi tužitelja kao potrošača na kojeg se odnose presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013i Pž-6632/2017, donesenima povodom tužbe Udruge „Franaka“ za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti pravno utvrđenje i činjeničnu presumpciju da je tuženica kao banka u konkretnom ugovoru o kreditu donijela jednostrane odluke o promjeni kamatne stope koje su dovele do bitne neravnoteže, bez obzira što banka, ovdje tuženica, u parnici tvrdi da u spornom ugovoru o kreditu donosila jednostrane odluke o promjeni kamatne stope, a ako jest, da promjene kamatne stope nisu dovele do bitne neravnoteže, a za koje tvrdnje predlaže adekvatne materijalne i personalne dokaze, posebice u vidu saslušanja djelatnika tuženice, a koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli;

2. Može li sud, u individualnoj parnici radi naknade štete koja se temelji na utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, izvesti činjeničnu presumpciju da je pravni prednik tuženice propustio informirati tužitelja o pravnim i ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule CHF, iako je tuženica kao banka tvrdila tijekom postupka da je informirala tužitelja u konkretnom ugovoru o kreditu te predložila adekvatne dokaze na tu okolnost, u vidu saslušanja djelatnika tuženice koje dokazne prijedloge sudovi nisu proveli?". Revizijski je sud, naime, ocijenio da je dopuštenje revizije potrebno radi preispitivanja sudske prakse u odnosu na oba pravna pitanja, posebno zbog promjena u pravnom sustavu uvjetovanih odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj U-III- 5458/2021 d 30. lipnja 2022.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju odredbe članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 114/22 - dalje: ZPP) pobijajući je samo zbog dopuštenih pravnih pitanja, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, presuda s prijedlogom. Predloženo je ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

6. Revizija je osnovana.

7. Povodom revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (članak 391. stavak 1. ZPP).

8. Predmet je spora zahtjev tužitelja kao potrošača za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj 256-73/2006 od 16. kolovoza 2006. potvrđenog od javnog bilježnika Vlade Nikolića iz Metkovića pod poslovnim brojem OU-213/2006. kojeg je tužitelj kao korisnik kredita - potrošač zaključio s prednicom tuženice, i to ništetnosti odredbe članka 6. o jednostranoj promjeni kamatne stope, kao i odredbi članka 2., Članka 3. i članka 4. kojima se isplata i otplata anuiteta veže uz valutu CHF (švicarski franak), te zahtjev za isplatu razlike u tečaju valute CHF u odnosu na tečaj na dan zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa isplaćenih po tužitelju, kao i preplate zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

9. U postupku je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne kao nepoštene jer pravna prednica tuženice nije tužitelja kao potrošača u cijelosti izvijestila o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zaključenju ugovora o kreditu s takvim sadržajem utemeljene na potpunoj obavijesti, pri čemu su se nižestupanjski sudovi oslonili na razloge sadržane u odlukama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, i to odluka Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom revizijskog suda broj Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019. i broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. koja je potvrđena odlukom revizijskog suda broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015.

10. Tuženica je tijekom postupka (u odgovoru na tužbu, 10. stranica) predložila izvođenje dokaza saslušanjem svoje zaposlenice KI na okolnosti vezane uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu smatrajući da je, neovisno o presudi donesenoj u kolektivnom postu, test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnica tuženice koji je u tome sudjelovao.

10.1. U pobijanoj presudi suda drugog stupnja navodi se da „tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdio da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati“, pa da činjenice u vezi kojih je predloženo saslušanje zaposlenica tuženice KI nisu činjenice koje bi ukazivale na mogućnost pojedinačnog pregovaranja na temelju potpune informiranosti potrošača, tako da ne utječu na vezanost za utvrđenja iz pravomoćne odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Utvrđenje da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdila da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora imao mogućnost pregovarati suprotno je sadržaju odgovora na tužbu, s jedne strane, dok, suprotno zaključku drugostupanjskog suda, mogu biti od utjecaja u pojedinačnom potrošačkom sporu i kog postojanja pravomoćne odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

11. Naime, tuženica naznačenim pitanjima osporava pravilnost primjene odredbi članka 502.c ZPP i članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 i 46/07 - dalje: ZZP) pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nisu provedeni dokazi koje je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi tvrdeći da je odgovorno pristupila tužitelju i istog potpuno informirala o smislu i sadržaju odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženica smatra da joj je odbijanjem njezinog dokaznog prijedloga povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbama članka 502.c ZPP i članka 81. stavka 4. ZZP.

12. Relevantne odredbe članka 81. ZZP glase:

"(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.".

13. Odredbom je članka 502.c ZPP propisano da se u pojedinačnim parnicama fizičke i pravne osobe, dakle, i tužitelj, mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

14. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati te tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

15. U presudi Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.''. ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili, sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''.

16. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

17. U ovom je postupku tuženica predlagala izvođenje dokaza na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokaz je trebao biti izveden jer okolnosti na koje je predložen nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavlja odlučan dokaz koji potencijalno može utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da je u ovom slučaju povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. To stoga što je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno:

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. ...

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. To stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, broj 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; J S.R.L. protiv Moldavije, broj 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.). ...

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".

21. S obzirom na navedeno, osnovano revidentica smatra da se odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača, te čanka. 502.c ZPP i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revidentica predložila da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora izvede navedeni dokazi na okolnosti koje su vezane uz radnje koje su prethodile sklapanju ugovora, sud je odbio taj dokazni prijedlog revidentice, iako takav prijedlog tuženice nije u suprotnosti s odredbom članka 502.c. ZPP.

22. Iz navedenih je razloga ovaj sud, uvažavajući shvaćanje iz navedene odluke Ustavnog suda, već i u presudi broj Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. odstupio od ranije prakse (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), i to odgovorom na isto dopušteno pitanje koji odgovor je primjenjiv i u ovom slučaju, a glasi:

Sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica.

23. Dakle, ne prihvativši dokazni prijedlog tuženice prvostupanjski je sud pogrešno primijenio odredbu članka 220. stavka 2. ZPP što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 220. stavkom 1. ZPP. Istu je povredu počinio i drugostupanjski sud, kada je bez osnove otklonio žalbene navode revidentice o počinjenju navedene povrede.

24. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u dijelu u kojem tuženica nije uspjela u parnici.

25. U nastavku će postupka sud izvesti predloženi dokazi na koji je ukazano ovim rješenjem te će nakon toga ponovno ocijeniti osnovanost preostalog dijela tužbenog zahtjeva.

26. Odluka je o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke ovog rješenja utemeljena na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil