REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-156/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Ivici Leko, odvjetniku u Osijeku i Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ivani Ostović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Burić & Mišljenović Dasović j.t.d., u Osijeku, radi povrata stvari ili isplate, postupajući po prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-627/2042-3 od 12. srpnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-478/2023-7 od 5. prosinca 2023., u sjednici održanoj 18. veljače 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije, se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
1. 1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-627/2042-3 od 12. srpnja 2024., kojim je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-478/2023-7 od 5. prosinca 2023., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).
1. 2. Predlaže da mu se dopusti podnijeti reviziju i iz razloga što mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku grubo povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno čl. 3. i čl. 48. st. 1. Ustava RH, jer je grubom pogrešnom primjenom odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05), na istaknuti zahtjev za povratom vlastitih stvari, navedenih u ad/I tužbenog zahtjeva, a koje nisu ni u kakovoj vezi sa bračnom stečevinom, kao i na zahtjev za predajom u posjed vlastitih stvari, navedenih u ad/I tužbenog zahtjeva, a koje su, kao takve utvrđene pravomoćnom sudskom presudom Općinskog suda u Osijeku posl. br. P Ob 184/2017-56 od 12. travnja 2019., tužitelju je onemogućeno stjecanje posjeda vlastitih stvari.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Prijedlog je nedopušten.
4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za donošenje presude, kojom će se naložiti tuženoj da tužitelju preda pokretnine pobliže navedene u točki I. tužbenog zahtjeva, koje pokretnine da čine posebnu imovinu tužitelja ili da tužitelju isplati iznos od 54.000,00 kuna, kao i da se naloži tuženoj da isplati tužitelju iznos od 15.000,00 kuna i iznos od 12.500,00 EUR-a, koji iznosi da predstavljaju ½ bračne stečevine stranaka, a koje iznose tužena da je odnijela, napuštajući posljednje zajedničko prebivalište stranaka, kao bračnih drugova.
5.1. Nižestupanjsi sudovi su utvrdili, da je faktična bračna zajednica stranaka prestala 1. srpnja 2016. i to na način da se tužena iselila iz obiteljskog doma u [adresa], u kojem stranke da su do tada zajednički živjele, a da je tužba u ovom predmetu podnesena 23. prosinca 2021., pravilno je zaključio, da je, a sukladno odredbi članku 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05), prošao opći zastarni rok od pet godina, od kada je obveza dospjela, a to u konkretnom slučaju da je faktični prestanak bračne zajednice stranaka, koji da je uslijedio 1. srpnja 2016., pa tužitelj da je izgubio pravo na podnošenje predmetne tužbe, slijedom čega da je osnovan istaknuti prigovor zastare od strane tužene, pa je ispravno postupio, kada je odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom, kojim je isti zahtijevao od tužene povrat utuženih stvari ili isplatu protuvrijednosti u iznosu od 54.000,00 kuna, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude.
5. 2. U odnosu na tužiteljev tužbeni zahtjev, kojim je isti od tužene zahtijevao isplatu iznosa od 15.000,00 kuna i isplatu iznosa od 12.500,00 EUR-a s osnova bračne stečevine, nižestupanjski sudovi su zaključili, da se ne radi se o tužbom zahtjevu radi diobe bračne stečevine, već o obvezno pravnom zahtjevu utemeljenom na institutu stjecanja bez osnove, propisanim odredbom članka 1111. ZOO/05, pa da se i u ovom slučaju zastarni rok za ovo tužiteljevo potraživanje temelji na odredbi članka 225. ZOO/05 i to na način da zastara počinje teći od trenutka prestanka faktične bračne zajednice stranaka, što da je nesporno 1. srpnja 2016., kada tužena da je zbog obiteljskog nasilja iselila iz obiteljskog doma u kojem da su do tada stranke živjele, kao i kada je pravilno zaključio, a obzirom da je tužba podnesena 23. prosinca 2021., da je i u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tužba podnesena nakon proteka općeg zastarnog roka od pet godina, ali, suprotno navodima tužitelja, zastara je u ovom konkretnom slučaju propisana drugim zakonom i tu upravo člankom 225. ZOO/05.
6. Revizijski sud ocjenjuje da tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 dalje: Ustava RH) kojim se jamči pravo vlasništva.
7. Prema načelnom shvaćanju ovoga suda u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP-a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava, niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkciju revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s presedanskim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti (što je bila funkcija redovne revizije).
8. Osim toga, odredba čl. 6. st 1. EKLJP i čl. 29. st 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno izjasniti se o navodima tuženice, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz sadržaja pobijanih presuda proizlazi da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tužitelja, pa tako i one koji se tiču razloga glede odlučnih činjenica iz vezano za vlasničke zahtjeve, konkretno čl. 55. i čl.161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj: 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 151/06, 146/08, 38709, 143/12, 152/14, 81/15 – dalje; ZVDSP), što su učinili ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, dajući za svoju ocjenu detaljno navedene razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu. U tom su smislu presude sudova dostatno obrazložene i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnim, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje.
9. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja prijedlog nije dopušten jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a, a kako tužitelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti pravo na obrazloženu sudsku odluku, valjalo je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 18. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
