REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. P-59/2024-135

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sucu tog suda Anki Muhoberac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ADRIATIC GLOBAL d.o.o. za turizam, trgovinu i usluge, putnička agencija, Sv. Križa 3, Dubrovnik, OIB 18855215003, kojeg zastupa punomoćnik Mario Obradović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika VILLA DUBROVNIK d.d. hoteljersko turističko-agencijsko dioničko društvo, Vlaha Bukovca 6, OIB 66669628743 Dubrovnik kojeg zastupa punomoćnik Maroje Matana, odvjetnik u

Odvjetničkom društvu Matana & Partneri iz Zagreba Amruševa 7/3, radi naknade štete (vps 180.825,14 EUR/ 1.362.427,02 kn) na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 16. prosinca 2024. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, objavljenoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik VILLA DUBROVNIK d.d., Vlaha Bukovca 6, Dubrovnik, OIB: 66669628743 u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ADRIATIC GLOBAL d.o.o. za turizam, trgovinu i usluge, putnička agencija, Sv. Križa 3, Dubrovnik, OIB 18855215003 iznos od 49.646,18 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 15. veljače 2012. pa do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam (8) postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena do 31. prosinca 2022., od dana 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za osam (8) postotnih poena do 29. prosinca 2023 i od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope određene člankom 29. stavak 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) za osam (8) postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referetna stopa koja je na snazi na prvi siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi prvi srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 131.178,96 EUR sa zateznom kamatom od 15.02.2012. godine pa do isplate, a sve po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam postotnih poena sukladno odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 21.477,51 EUR s pripadajućom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope određene člankom 29. stavak 8. Zakona o obveznim odnosima za osam (8) postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na prvi siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi prvi srpnja te godine, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. tekuće od 13. veljače 2025, pa do naplate, u roku od 15 dana.

IV. Tužitelj se odbija u zahtjevu za naknadu više zatraženog parničnog troška u visini od 39.109,66 EUR.

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužitelj u tužbi navodi, u bitnom, da su parnične stranke 23. ožujka 2010. sklopile Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa, te da su 7. ožujka 2011. sklopile Dodatak navedenom ugovoru. Nadalje, da su parnične stranke 22. veljače 2011. sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji, a 7. ožujka 2011. Dodatak navedenom ugovoru, predmet kojih ugovora je ekskluzivno poslovno partnerstvo i prodaja izletničkih programa, kao i ekskluzivna poslovna suradnja i to prijevoz putnika, najam plovila i vozila, te ostale stručne usluge. Nastavno, da je protivno odredbama ugovora, koji u čl. 25. Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa, odnosno u čl.23. Ugovora o poslovnoj suradnji jasno i nedvosmisleno određuje uvijete za raskid ugovora, tuženik 14. veljače 2012. jednostrano raskinuo Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa s obrazloženjem da je došlo do promjene poslovne politike, te da tuženik više nema daljnjeg interesa za poslovno partnerstvo, a da (tuženik) nije sukladno čl. 25. pismeno obrazložio razloge raskida. Nastavno, da su Dodacima Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa (čl. 27. st.2.), te Ugovora o poslovnoj suradnji (čl. 25) ugovorne strane odredile da u slučaju raskida ugovora prije isteka roka, a da pri tome nisu ispunjeni uvjeti određeni ugovorima za raskid ili otkaz ugovora, oštećena strana ima pravo na odštetu. Odredbom st. 3. i 4. predmetnih članaka da je ugovoreno da će strana koja otkaže ugovor isplatiti drugoj ugovornoj strani odštetu u visini prihoda za dvije poslovne godine uzimajući kao obračunske, prihode ostvarene u jednoj poslovnoj godini i to onoj koja je prethodila otkazu ili raskidu Ugovora. Nastavno, tužitelj je izvan ovog sudskog postupka, zatražio izradu vještva na okolnost visine prihoda koje je tužitelj ostvario tijekom 2011. godine u poslovanju s tuženikom, te tužitelj navodi da sukladno mišljenju toga vještaka tako ukupno ostvareni bruto prihod iznosi 840.964,90 kuna, a neto ostvareni prihod (bez PDV-a) da iznosi 683.711,30 kuna, a da se predmetni prihod odnosi na turističke usluge koje su tuženiku pružene temeljem citiranih i raskinutih ugovora tijekom 2011. godine. Nastavno, da je tuženik dužan tužitelju na ime odštete zbog neosnovanog raskida navedenih Ugovora isplatiti iznose u visini prihoda za dvije poslovne godine, tj. iznos od 1.367.422,60 kuna.

2. U svom odgovoru na tužbu (list spisa 38-41) tuženik se protivi tužbi po osnovu i visini, čini nespornim da su stranke 23. ožujka 2010. zaključile Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa ali da tuženik u svojoj dokumentaciji nema Dodatak tom ugovoru od 7. ožujka 2011., niti Ugovor o poslovnoj suradnji od 22. ožujka 2011. godine niti Dodatak tom Ugovoru od 7. ožujka 2011. koje da je prvi puta zaprimio kao prilog tužbi pa osporava autentičnost tih triju isprava, dok da ne osporava autentičnost Ugovora iz 2010. godine, ali da osporava valjanost svih spomenutih ugovora. Nastavno da je Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa datiran 23.03.2010., na strani tuženika potpisan od strane SG tada predsjednika uprave i MG kao člana uprave, te da je člankom 25.

26. i 27. toga Ugovora regulirano pitanje raskida prije isteka vremena na koje je sklopljen iako je Ugovor iz 2010. zaključen na neodređeno vrijeme. Nastavno, da je Ugovor iz 2010. godine raskinut dopisom tuženika od 14.02.2012. godine, a da se tužitelj u svom dopisu tuženiku od 21.02.2012. godine isključivo pozivao na Ugovor iz 2010. godine, dok da ne spominje Ugovor iz 2011. godine niti dodatke ugovorima od 07.03.2011. godine. Nastavno, da je tuženik raskinuo Ugovor iz 2010. godine pismeno i uz valjano obrazloženje, a da korespondencija ukazuje da nije bilo pismenih utanačenja niti izmjene načina poslovanja 2011. godine. Nastavno, da je tužitelj bio upoznat s razlozima za raskid, vezano uz promjenu poslovne politike i nezadovoljstvo tuženika financijskim rezultatima poslovanja s tužiteljem, a i opsegom i kvalitetom pruženih usluga i tužiteljevim mogućnostima za poslovnu suradnju u segmentu luksuznog turizma. Nastavno tuženik ističući prigovor nevaljanosti Ugovora iz 2010. godine, kao i ugovora iz 2011. godine i dodataka tim ugovorima od 07.03.2011. godine iz razloga što da su suprotni poslovnom moralu i ništetni. Nastavno tuženik navodi da se protivi vještačenju priloženom uz tužbu jer da je izrađeno po nalogu tužitelja. Protiveći se visini tužbenog zahtjeva, ističe da je zahtjev postavljen previsoko i u suprotnosti s (inače spornim) ispravama koje su priložene tužbi, a svakako i s osnovnim načelima naknade štete jer da je tužitelj postavio visinu tužbenog zahtjeva na način da je godišnji prihod umanjio za porez na dodanu vrijednost, a da pri tome nije uzeo u obzir i odbio stvarne troškove poslovanja koje je tužitelj imao pružajući usluge tuženiku, jer da i nepostojeći dodaci ugovorima od 07.03.2011. godine govore o naknadi štete koja će se temeljiti na stvarnim prihodima. U daljnjem tijeku postupka tuženik osporavajući autentičnost ugovora o poslovnoj suradnji od 22.veljače 2011. godine i oba dodatka od 07.03.2011. godine navodi da navedene isprave na strani tuženika nije potpisala ovlaštena osoba jer da isti nisu nastali u vremenu naznačenom na istima.

3. Trgovački sud u Splitu, Stalna Služba u Dubrovniku je dana 17. ožujka 2014. godine u ovoj pravnoj stvari donio presudu posl. br. P. 912/2012 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i dopunsko rješenje o trošku postupka posl.br. P. 912/2012 od 18. ožujka 2014. godine. Na navedenu presudu i rješenje tuženik je izjavio žalbu.

4. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 4575/2014-2 od 18. ožujka 2014. godine ukinuti su presuda ovog suda posl. br. P. 912/2012 od 17. ožujka 2014. godine, te rješenje posl.br. P-912/2012 od 18. ožujka 2014. godine i predmet vraćen ovom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Trgovački sud u Splitu, Stalna Služba u Dubrovniku je dana 14. prosinca 2018. godine u ovoj pravnoj stvari donio presudu posl. br. P-724/2017 kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Na navedenu presudu i rješenje tuženik je izjavio žalbu.

6. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 1203/2019-4 od 3. studenog 2020. godine ukinuta je presuda ovog suda posl. br. P-724/2017 od 14. prosinca 2018. godine, te predmet vraćen ovom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Tuženik je podneskom zaprimljenim u ovom sudu 15. prosinca 2017. godine kao protutužitelj ustao s protutužbom protiv tužitelja-protutuženika radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23.3.2010. godine, Dodatka tom ugovoru od 7.3.2011.g., te Ugovora o poslovnoj suradnji od 22.2.2011. godine, kao i Dodatka tom ugovoru od 7.3.2011.g

8. Budući je protutužba tuženika predstavljala po svom procesnom karakteru samostalnu tužbu, to je ovaj sud rješenjem posl. br. P-724/2018 od 18. siječnja 2018. godine odredio odvojeno raspravljati o protutužbenom zahtjevu tuženika VILLA DUBROVNIK d.d. spram tužitelja ADRIATIC GLOBAL d.o.o., Dubrovnik.

9. Rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku, posl. br. P-113/2020 od 20. svibnja 2021. godine prekinut je ovaj postupak do donošenja pravomoćne presude u postupku razdvojenom po protutužbi tuženika koji se vodio kod ovoga suda pod posl.br. P-102/20 u kojem se kao glavno pitanje rješavalo pitanje ništetnosti i pravnog učinka Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23.3.2010. godine, Dodatka tom ugovoru od 7.3.2011.g., Ugovora o poslovnoj suradnji od 22.2.2011. godine, kao i Dodatka tom ugovoru od 7.3.2011.g.,a što je za ovaj postupak predstavljalo prethodno pitanje o čijem rješavanju u smislu čl. 12. tada važećeg Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 ovisi odluka suda u predmetnoj pravnoj stvari.

10. Rješenjem Trgovačkog suda u Dubrovniku, posl. br. P-59/2024 od 24. travnja 2024. godine nastavljen je predmetni postupak prekinut rješenjem ovoga suda posl. br. P-113/2020 od 20. svibnja 2021. godine budući je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom i rješenjem posl.br. Pž- 2845/2023-2 od 18. prosinca 2023. godine preinačio presudu Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-18/2023 od 6. srpnja 2023. u točki I. izreke i sudio na način da je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je u tom postupku tužitelj Villa Dubrovnik d.d., a ovdje tuženik, tražio utvrditi da su ništetni i da ne proizvode pravne učinke Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa zaključen 23.3.2010.g. i Dodatak tom ugovoru od 07.03.2011.g., Ugovor o poslovnoj suradnji od 22.02.2011.g. i Dodatak tom ugovoru od 07.03.2011.g., svi zaključeni između u tom i u ovom postupku parničnih stranaka.

11. Stoga budući je donesena pravomoćna presuda u postupku razdvojenom po protutužbi tuženika koji se vodio kod ovoga suda pod posl.br. P-102/20 u kojem se kao glavno pitanje rješavalo pitanje ništetnosti i pravnog učinka Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23.3.2010. godine, Dodatka tom ugovoru od 7.3.2011.g., Ugovora o poslovnoj suradnji od 22.2.2011. godine, kao i Dodatka tom ugovoru od 7.3.2011.g.,a što za ovaj postupak predstavlja prethodno pitanje to je ovaj sud svojim rješenjem posl.br. P-59/2024 dana 24. travnja 2024. godine nastavio postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te u predmetnoj pravnoj stvari kod donošenja ove presude uzeo u obzir da Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23.3.2010. godine, Dodatak tom ugovoru od 7.3.2011.g., Ugovor o poslovnoj suradnji od 22.2.2011. godine, kao i Dodatak tom ugovoru od 7.3.2011.g. nisu ništetni i da proizvode pravne učinke među parničnim strankama.

12. Na ročištu glavne rasprave održanom 15. studenog 2018. godine tužitelj usklađuje svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka ROBERT MARGARETIĆ FINANCIJE d.o.o., Mlini na način da umjesto utuženog iznosa od 1.367.422,60 kuna sada potražuje iznos od 1.362.427,02 kuna.

13. Tužitelj je na ročištu glavne rasprave 15. studenog 2018. godine konačno postavio svoj tužbeni zahtjev u visini od tada 1.362.427,02 kn što preračunato iznosi 180.825,14 eur (preračunavanje je obavljeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450).

14. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze kao i visina tužitelju pripadajuće naknade štete.

15. Nespornim među parničnim strankama proizlazi:

-da su iste sklopile Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine, te

- da je tuženik dana 14. veljače 2012. godine raskinuo Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine,

16. Među parničnim strankama ostalo je spornim pitanje da li tužitelju pripada pravo na ugovorenu naknadu štete uslijed raskida ugovora, te visina takve naknade štete koja pripada tužitelju.

17. Pitanje valjanosti i pravnog učinka Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine, Dodatka Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 07. ožujka 2011. godine, Ugovora o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. godine, te Dodatka Ugovoru o poslovnoj suradnji od 07. ožujka 2011. godine riješeno je pravomoćnom presudom ovoga suda P-18/2023 od 6. srpnja 2023. godine koja je preinačena presudom i rješenjem Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-2845/2023-2 od 18. prosinca 2023. na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je u tom postupku tužitelj Villa Dubrovnik d.d., a ovdje tuženik, tražio utvrditi da su ništetni i da ne proizvode pravne učinke Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa zaključen 23.3.2010.g. i Dodatak tom ugovoru od 07.03.2011.g., Ugovor o poslovnoj suradnji od 22.02.2011.g. i Dodatak tom ugovoru od 07.03.2011.g.

18. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem svih isprava priloženih spisu, saslušao svjedoke i parnične stranke, te je izveo dokaz vještačenjem po vještacima knjigovodstveno financijske struke i to po stalnim sudskim vještacima ovoga suda ROBERT MARGARETIĆ FINANCIJE d.o.o., Mlini i Mirjani Krile iz Rožata, Mokošica.

19. Tijekom postupka sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka SG, OG i GG, kao i dokaz saslušanjem parničnih stranaka koje parnične stranke su i dopunski saslušane, a za već saslušane svjedoke ovaj sud nije našao potrebu za njihovim dopunskim saslušanjem, kako je to predlagao tuženik.

20. Iz iskaza saslušanog svjedoka SG (list spisa 52-54) proizlazi da je isti bio generalni direktor i predsjednik uprave tuženika s mandatom od listopada 2008. godine do svibnja 2011. godine, da su parnične stranke potpisale Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji temeljem kojega da je tužitelj tuženiku pružao širok spektar usluga. Nadalje proizlazi kako je svjedok jedno vrijeme tuženika zastupao zajedno s MG kao članom uprave, nakon kojeg razdoblja da je dugo vremena tuženika zastupao samostalno i pojedinačno, a jedno vrijeme zajedno s SGČ kao članom uprave, dok da za njegovog mandata nije bilo raskida poslovne suradnje između tužitelja i tuženika kada je tuženik bio zadovoljan uslugama tužitelja, te da nije bilo nikakvih pritužbi od strane gostiju. Svjedok da je potpisao Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine, Dodatak Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 07. ožujka 2011. godine, Ugovor o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. godine (l.s. 13-16), kao i Dodatak Ugovoru o poslovnoj suradnji od 07. ožujka 2011. godine (l.s. 17-18), a da je datum naveden na ugovorima vjerojatno datum potpisa istih. Nadalje proizlazi da je ugovorom iz 2010. godine među strankama definirana generalna suradnja vezano za izletničke programe, da je razlog sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji 22. veljače 2011. godine bio širenje usluga hotela tuženika, a sve iz razloga obostranog zadovoljstva, a da je razlog sklapanja dodataka ugovorima što je tuženik postao član prestižne američke agencije tzv. virtuoso grupo koja je tražila ekskluzivitet usluga, te da se tuženik morao osigurati od situacije da tužitelj otkaže tuženiku svoju suradnju.

21. Slijedom upute drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je izvršio uvid u kazneni spis K-418/2014 (l.s. 872-967), te utvrdio da postoji presuda od dana 01. prosinca 2022. ( l.s. 1043-1046 ) kojom se ĐG stavlja na teret počinjenje dvaju kaznenih djela 1. kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju, opisano i kažnjivo po čl. 292. st. 2. u svezi sa st.1. t. 6. Kaznenog zakona; te 2. kazneno djelo protiv pravosuđa – davanje lažnog iskaza, opisano i kažnjivo po čl. 305. st. 1. Kaznenog zakona, a sve u svezi čl. 51. KZ/11. Sud je u parničnom postupku u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim sukladno čl. 12. st. 3. ZPP-a. Odluka prethodno spomenuta nije pravomoćna. Dakle, VG nije pravomoćno osuđen za djela koja mu se u kaznenom postupku stavljaju na teret, pa sud u konkretnoj situaciji nije vezan za nepravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se VG oglašava krivim sukladno odredbi čl. 12 ZPP-a. Stoga je ovaj sud iskaz svjedoka SG ocijenjivao u dokaznom postupku.

22. Iz iskaza saslušane svjedokinje OG (list spisa 71-72) proizlazi kako je ista zaposlenica tuženika od siječnja 2010. godine na radnom mjestu voditelja smještaja, te da s obzirom na njeno radno mjesto nije imala uvid u ugovore potpisane između tužitelja i tuženika, te da je bila upućena samo u informacije cijena izleta, te mjere za otkaz rezervacija gostiju, da je ista imala saznanja o postojanju između tužitelja i tuženika nekakvih ugovora koji su po njezinom saznanju potpisani prije početka sezone 2010. godine, da je 2011. godine bila promovirana na radno mjesto zamjenika direktorice s koje pozicije da je imala mogućnost uvida u predmetne ugovore. U odnosu na ugovor iz 2010. godine da su ona i direktorica predložile izmjenu predmetnog ugovora koja izmjena da se odnosila isključivo na otkaz rezervacija, a koliko je ona upoznata da drugih ugovora između tužitelja i tuženika nije bilo, a da je aneks ugovoru iz 2010. godine potpisan krajem lipnja odnosno početkom srpnja 2011. godine. Nadalje proizlazi da su komentari gostiju na pružene usluge bili i dobri i loši, ali da se ne sjeća da li je bilo dokumentiranih odnosno pisanih pritužbi od strane gostiju ali da su se tada stvari rješavale na licu mjesta jer da je hotel tek bio u otvaranju, da je o tome telefonski razgovarala s više osoba na strani tužitelja i sa direktorom tužitelja da se nastali problem što prije riješi, da se ne može sjetiti postotka pritužbi u odnosu na pružene usluge. Svjedokinja iskazuje da je razlog raskida ugovora s tužiteljem bio što je tuženik hotel s pet zvjezdica i što se orjentirao prema luksuznijem segmentu, te da su financijskom analizom uvidjeli da je potrebno birati agenciju koja bi tuženiku donosila i popunu smještajnog kapaciteta i to uz usluge koje je tuženiku pružao tužitelj. Nadalje da je svjedokinja sudjelovala u kreiranju programa koji su ponuđeni gostima, a sve s obzirom da je s gostima bila u neposrednom kontaktu i time mogla neposredno prenositi njihove prijedloge i želje.

23. Iz iskaza saslušanog svjedoka GG (l.s. 73-74) proizlazi da je isti zaposlenik tuženika od lipnja 2009. godine do siječnja 2011. godine, da je tužitelj tuženiku pružao van hotelske usluge, da je u ožujku ili travnju 2010. godine navedena suradnja uobličena pisanim ugovorom, da je u prvoj sezoni poslovna suradnja s tužiteljem bila zadovoljavajuća, te da nije bilo pritužbi od strane gostiju. Nadalje proizlazi da je u suradnji s tužiteljem tuženiku bila bitna garancija kvalitete programa i dostupnost odnosno da je bila bitna sigurnost izvedbe programa, a da je tuženik navedeno imao iz poslovne suradnje s tužiteljem.

24. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja MGČ na ročištu glavne rasprave održanom 30. siječnja 2014. (l.s. 82-84) proizlazi da je tužitelj s tuženikom 23.ožujka 2010. sklopio Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa, te da je tuženik bio zadovoljan agencijskim uslugama. Tužitelj da je pored usluga ugovorenih navedenim ugovorom obavljao i druge usluge za tuženika i to razne transfere, izvedbi muzičkih bendova, iznajmljivanja plovila i dr, a koji poslovi da su bili pokriveni ugovorom koji je tužitelj s tuženikom sklopio u listopadu 2010. godine, a 22. veljače 2011. da su tužitelj i tuženik potpisali ugovor o poslovnoj suradnji koji je na strani tuženika potpisan od VG koji da je u to vrijeme predstavljao upravu tuženika. Tuženik od tužitelja da je tražio takav način suradnje da se agencijske usluge ne bi mogle otkazati za vrijeme trajanja sezone, te da su iz navedenih razloga sklopljeni Dodaci Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa i Ugovoru o poslovnoj suradnji i to oba dodatka dana 07.03.2011. godine, te su isti na strani tuženika potpisani od SG. Nadalje proizlazi da je na sastanku 31.12.2011. godine ili u siječnju 2012. godine tužitelju usmeno od strane direktorice tuženika priopćeno kako će se s tužiteljem prekinuti daljnja suradnja ne precizirajući točno koji će se ugovor raskinuti, da je tužitelj u veljače 2012. godine zaprimio tuženikov pisani raskid koji se odnosio samo na Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa uslijed čega da je tužitelj smatrao kako Ugovor o poslovnoj suradnji potpisan s tuženikom nije raskinut, ali da je na pisani upit tužitelja tuženik dopisom odgovorio kako raskida svu poslovnu suradnju s tužiteljem. Nadalje iskazuje da je tužitelj smatrao da je razlog raskida taj da je novi član uprave tuženika angažirao drugu agenciju koja je obavljala iste usluge kao i tužitelj. Nadalje proizlazi kako je do potpisivanja dodataka za oba ugovora 07. ožujka 2011. godine došlo iz razloga jer je tuženik ulazio u grupaciju virtuozo i želio se zaštititi od mogućnosti da ostane bez usluga tužitelja za vrijeme trajanja sezone, da su navedeni dodaci sklopljeni po prijedlogu tuženika, a da se ugovorna kazna regulirana istima prvenstveno odnosila na usluge koje su bile obuhvaćene sklopljenim ugovorima.

25. Dopunskim saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja MGČ na ročištu glavne rasprave održanom 20. svibnja 2021. (l.s. 981-986) isti upotpunjuje svoj iskaz iskazujući, u bitnom, kako nema saznanja zbog čega su tužitelju raskinuti predmetni ugovori. Suradnja s tuženikom da je tekla uredno i da nije bilo nikakvih pritužbi od strane gostiju niti kršenja bilo koje od odredbi ugovora. Tužitelj da je nakon što je od strane tuženika zaprimio raskid ugovora od 14. veljače 2012. istome poslao upit da se razjasni da li se tim raskidom raskidaju svi ili samo ugovor od 23. ožujka 2010. na koji mu je odgovoreno da se predmetnim raskidom raskida sva suradnja, a tada direktorica tuženika SGČ na ponudu nastavka suradnje da je ukazala da je tuženik počeo surađivati s novom agencijom što da je držao besmislenim jer da u tom trenutku nisu bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora s tužiteljem.

26. Iz iskaza zastupnice po zakonu tuženika OGČ (l.s. 85-86) proizlazi da je kod tuženika zaposlena od 25.03.2011. godine i to na poslovima voditelja prodaje i marketinga kao i člana uprave na način da je zastupala društvo tuženika uz supotpis sa SG s kojim da je imala jednake ovlasti. Kada je stupila na dužnost da je tražila od VG dostaviti joj sve ugovore koje je tuženik potpisao sa tužiteljem na što da je VG dostavio samo Ugovor o poslovnoj suradnji od 23.03.2010. godine, dok da je isti dao ostavku na mjesto predsjednika uprave tuženika na koje mjesto je ona stupila na dužnost. Nadalje proizlazi da je od strane iste tužitelju na sastanku održanom u prosincu 2011. godine neformalno izloženo da će tuženik tužitelju otkazati daljnju suradnju, a razlog otkazivanja poslovne suradnje tužitelju da je započinjanje od strane tuženika poslovne suradnje s elitnom turističkom agencijom koja se bavila dodatnim segmentom poslovanja koji je nedostajao u suradnji s tužiteljem, a pisani otkaz ugovora da je poslan tužitelju 14. veljače 2011. godine kojom odlukom da je otkazan ugovor od 2010. godine koji da je bio jedini ugovor u arhivi tuženika, te da je tužitelj tek u svibnju 2011. godine spomenuo ugovor o poslovnoj suradnji, dodatak istome, te dodatak ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa. Kada je stupila na dužnost direktorice, a i prije toga osobno da je zaprimila pritužbu na usluge koje je obavljao tužitelj, a da je upoznata da postoje primjedbe gostiju i to iz mail prepiski koje su se odvijale između direktora tužitelja i zaposlenice tuženika OG. Nadalje proizlazi da su razlozi raskida ugovora tužitelju ti što je prihod tužitelja bio 26.000,00 kuna na godišnjoj razini, a prihod tvrtke Kalvados 1.600.000,00 kuna, da je tuženik s agencijom Kalvados član iste asocijacije, da dijele troškove, da je tuženik od strane iste prezentiran na sajmovima, te da postoji mogućnost kompenzacije tražbina između tuženika i Kalvadosa.

27. Dopunskim saslušanjem zastupnika po zakonu tuženika OGČ na ročištu glavne rasprave održanom 20. svibnja 2021. (l.s. 981-986) ista upotpunjuje svoj iskaz iskazujući, u bitnom da je razlog raskida poslovne prirode. Tuženik da je odlučio surađivati s agencijom Calvados budući je ta agencija kao i sam tuženik pripadala i još uvijek pripada luksuznom segmentu turizma, tuženiku je garantirala cijenu usluge, kvalitet usluge i imidž, te da tuženik na promotivnim aktivnostima može s tom agencijom dijeliti troškove. Iskazuje kako je bilo pritužbi na rad tužitelja. Radilo se o par pritužbi putem e- maila, a da je bilo i usmenih pritužbi, ali da se ne može izjasniti o brojnosti istih.

28. Iz Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine (l.s. 6-11) i Dodatka istome od 07.ožujka 2011. godine (l.s. 11-12) proizlazi da su navedenih nadnevaka sklopljeni između tužitelja i tuženika, da se tuženik obvezuje vršiti prodaju isključivo izletničkih programa tužitelja za vrijeme trajanja ovog ugovora (čl. 3. Ugovora), da tuženik ima pravo jednostrano raskinuti predmetni ugovor u slučaju nepoštivanja odredbi ovoga ugovora od strane tužitelja uz predočenje materijala ili dokumentacije koja isto potvrđuje, osnovanih dokumentiranih pritužbi gosta za pružene usluge koje su predmet ovog ugovora, s time da broj osnovanih pritužbi manji od 5% u odnosu na broj izvršenih usluga tijekom poslovne godine ne može biti uvjet raskida odnosno otkaza ovog ugovora, te u slučaju dojave netočnih ili neistinitih informacija tijekom poslovne suradnje uz predočenje materijala ili dokumentacije koja isto potvrđuje (čl. 25. Dodatka), da ugovorne strane mogu sporazumno otkazati ili raskinuti ovaj ugovor (čl. 27. st.1. Dodatka), da strani koja je otkazom ili raskidom ovoga ugovora oštećena pripada pravo na odštetu i to u slučaju ako uvjeti raskida nisu u skladu s uvjetima opisanima u čl. 25. i čl. 26. ovoga ugovora (čl. 27. st.2. Dodatka), da će strana koja raskine ovaj ugovor isplatiti odštetu strani koja je raskidom ugovora oštećena i to u visini prihoda za dvije poslovne godine uzimajući kao obračunske prihode ostvarene samo u jednoj poslovnoj godini i to onoj koja je prethodila raskidu ovog ugovora (čl. 27. st.3. Dodatka), da će se u slučaju ako tuženik raskine ovaj ugovor obračun odštete tužitelju temeljiti na stvarnim prihodima tužitelja ostvarenim kroz prodaju izletničkih programa tuženiku (čl. 27. st.4. Dodatka).

29. Iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. godine (l.s. 13-16) i Dodatka istome od 07.ožujka 2011. godine (l.s. 17-18) proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika, da je predmet istoga prijevoz putnika, najam plovila s posadom, najam vozila s vozačem, te ostale stručne usluge (čl. 3. Ugovora), da tuženik ima pravo jednostrano raskinuti ovaj ugovor u slučaju; nepoštivanja odredbi ovog ugovora od strane tužitelja uz predočenje materijala ili dokumentacije koja isto potvrđuje, osnovanih pritužbi gosta za pružene usluge koje su predmet ovog ugovora pri čemu se uvažavaju samo dokumentirane pritužbe, te broj osnovanih pritužbi manji od 5% u odnosu na broj izvršenih usluga tijekom poslovne godine da ne može biti uvjet raskida ugovora, dojave netočnih ili neistinitih informacija tijekom poslovne suradnje uz predočenje materijala ili dokumentacije koja isto potvrđuje (čl. 23. Dodatka), da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ovaj ugovor (čl. 25. st.1. Dodatka), da strani koja je raskidom ovog ugovora oštećena pripada pravo na odštetu u slučaju da uvjeti raskida nisu u skladu s uvjetima opisanim u čl. 23. i čl. 24. ovog ugovora odnosno da nisu definirani sporazumnim raskidom ugovora (čl. 25. st.2. Dodatka), da je odšteta u visini prihoda za dvije poslovne godine uzimajući kao obračunske prihode ostvarene samo u jednoj poslovnoj godini i to onoj koja je prethodila raskidu ovog ugovora, te da će se obračun odštete tužitelju temeljiti na stvarnim prihodima tužitelja ostvarenim kroz prodaju tužiteljevih usluga tuženiku (čl. 25. st.3. i 4. Dodatka).

30. Iz Raskida Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa (l.s. 19) proizlazi da tuženik dana 14. veljače 2012. godine raskida navedeni ugovor budući tuženik nema daljnji interes za poslovno partnerstvo i to zbog promjene poslovne politike tuženika.

31. Iz navoda tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka proizlazi kako isti ne spori da je VG bio osoba ovlaštena zastupati tuženika, a time i ovlašten za potpisivanje predmetnih ugovora i to u odnosu na Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine da je isti bio ovlašten potpisati navedeni ugovor zajedno s još jednim članom uprave tuženika MG, a u odnosu na Dodatak prethodno navedenom ugovoru od 07. ožujka 2011. godine, te u odnosu na Ugovor o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. godine i Dodatka istome od 07. ožujka 2011. godine tuženik ne spori da je VG bio ovlašten samostalno i pojedinačno zastupati tuženika, a time kao predsjednik uprave i potpisati navedene ugovore, dakle, još uvijek pojedinačno i samostalno. Međutim tuženik tijekom postupka osporava činjenicu da bi navedeni ugovori (izuzev Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine) bili potpisani u vrijeme na istima naznačenog nadnevka. Međutim, tuženik tijekom postupka predloženim dokazima ne uspijeva dokazati činjenicu da su predmetni ugovori sklopljeni dana koji se razlikuje od nadnevka navedenoga na istima, a što je bio dužan u smislu čl. 219. ZPP-a. Pravila o teretu dokazivanja u osnovi obvezuju sud da uzme da nije istinita i dokazana takva tvrdnja tuženika na koju se isti poziva u svoju korist budući da isti sudu nije pružio dovoljno odgovarajući dokaz za utvrđenje navedene činjenice. U isto vrijeme upravo iz iskaza svjedoka SG i zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi da su navedeni ugovori sklopljeni baš u vremenu koje odgovara nadnevku na istima i to Dodatak Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa dana 07. ožujka 2011. godine, Ugovor o poslovnoj suradnji dana 22. veljače 2011. godine, te Dodatak Ugovoru o poslovnoj suradnji također dana 07. ožujka 2011. godine. Navodi tuženika iz podneska istoga zaprimljenog u spis 17.06.2013. godine (l.s. 57-58) da je VG kao potpisnik predmetnih ugovora još 14.02.2011. godine, dakle tjedan dana prije potpisivanja Ugovora o poslovnoj suradnji od 22.02.2011. godine i Dodataka ugovorima od 07.03.2011. godine znao da će na mjesto člana uprave doći osoba koja će zajedno s njim biti supotpisnik odluka, sve da je navedena činjenica točna, ne dovodi u pitanje valjanost predmetnih ugovora budući je u trenutku potpisivanja istih, a kako to proizlazi i iz navedenog izlaganja tuženika VG bio ovlašten samostalno i pojedinačno zastupati tuženika što podrazumijeva i sklapanje predmetnih ugovora.

32. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi na strani istoga postojali opravdani razlozi za raskid predmetnih ugovora ugovorenih čl. 25. i 26. Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkog programa od 23.03.2011. godine i istim člankom Dodatka tom ugovoru odnosno ugovorenih čl. 23. Ugovora o poslovnoj suradnji od 22.02.2011. godine i Dodatka tom ugovoru, pa tako nije dokazao niti navode iz odgovora na tužbu istoga da je razlog raskida istih vezan za nezadovoljstvo tuženika financijskim rezultatima poslovanja s tužiteljem, opsegom i kvalitetom pruženih usluga i tužiteljevim mogućnostima za poslovnu suradnju u segmentu luksuznog turizma. Uostalom činjenica promjene poslovne politike na strani tuženika ne predstavlja u smislu predmetnih ugovora opravdan razlog za raskid istih. Također ne stoje niti navodi iz odgovora na tužbu da je tuženik raskinuo Ugovor iz 2010. godine uz valjano obrazloženje, te da je tužitelj bio upoznat s razlozima za raskid, vezano uz promjenu poslovne politike i nezadovoljstvo tuženika financijskim rezultatima poslovanja s tužiteljem, a i opsegom i kvalitetom pruženih usluga i tužiteljevim mogućnostima za poslovnu suradnju u segmentu luksuznog turizma. To što iz iskaza svjedokinje OG i zastupnice po zakonu tuženika OGČ proizlazi da je bilo pritužbi gostiju na usluge tužitelja nije dovelo u pitanje zaključak suda da se radi o raskidu ugovora iz razloga koji nisu ugovoreni stoga što iste ne iskazuju o postotku osnovanih pritužbi koji bi u odnosu na broj pruženih usluga morao biti 5% i više pa da raskid sukladno ugovorenim uvjetima za raskid u predmetnim ugovorima bude dopušten. Također razlozi za raskid o kojima iskazuje zastupnica po zakonu tuženika i to; da je prihod tužitelja bio 26.000,00 kuna na godišnjoj razini, a prihod tvrtke Kalvados da je bio 1.600.000,00 kuna, da je tuženik s agencijom Kalvados član iste asocijacije, da dijele troškove, da je tuženik od strane iste prezentiran na sajmovima, te da postoji mogućnost kompenzacije tražbina između tuženika i Kalvadosa, ne predstavljaju ugovorene razloge za raskid predmetnih ugovora.

33. S obzirom na iskaz svjedokinje OG da je ista s gostima bila u neposrednom kontaktu i time mogla neposredno prenositi njihove prijedloge i želje, te pored činjenice da ista unatoč takvoj svojoj poziciji ne iskazuje o konkretnim niti dokumentiranim prigovorima gostiju već je iskaz iste u pogledu navodnih pritužbi gostiju paušalan i neodređen sud zaključuje da od strane gostiju nije bilo pritužbi na kvalitetu pruženih usluga od strane tužitelja barem ne takvih pritužbi koje su opisane odredbom čl. 25. Dodatka Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23.03.2010. godine i čl.

23. Dodatka Ugovoru o poslovnoj suradnji od 22.02.2011. godine kao dopušten razlog na strani tuženika za raskinuti ugovor s tužiteljem

34. Dodacima Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa (čl. 27. st.2.) i Ugovora o poslovnoj suradnji (čl. 25) ugovorne strane su usuglasile da u slučaju raskida ugovora prije isteka roka, a da pri tome nisu ispunjeni uvjeti određeni ugovorima za raskid ili otkaz ugovora, oštećena strana ima pravo na odštetu i to u visini prihoda za dvije poslovne godine uzimajući kao obračunske, prihode ostvarene u jednoj poslovnoj godini i to onoj koja je prethodila otkazu ili raskidu Ugovora (st. 3. i 4. predmetnih članaka spomenutih ugovora).

35. Nesporno je među parničnim strankama da je tuženik dana 14. veljače 2012. godine raskinuo Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine.

36. Tako su parnične stranke Ugovorom o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine (l.s. 6-11), Dodatkom istome od 07.ožujka 2011. godine (l.s. 11-12), te Ugovorom o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. godine (l.s. 13-16) i Dodatkom istome od 07.ožujka 2011. godine (l.s. 17-18) ugovorile razloge raskida i to;

37. Iz Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine (l.s. 6-11) i Dodatka istome od 07.ožujka 2011. godine (l.s. 11-12) proizlazi da su navedenih nadnevaka sklopljeni između tužitelja i tuženika, da se tuženik obvezuje vršiti prodaju isključivo izletničkih programa tužitelja za vrijeme trajanja ovog ugovora (čl. 3. Ugovora), da tuženik ima pravo jednostrano raskinuti predmetni ugovor u slučaju nepoštivanja odredbi ovoga ugovora od strane tužitelja, neprimjerenog i neprofesionalnog odnosa s gostima tuženika, zbog pritužbi na kvalitetu pružene usluge, te u slučaju dojave netočnih ili neistinitih informacija tijekom poslovne suradnje (članak 25 Ugovora i čl. 25. Dodatka).

38. Nadalje, iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. godine (l.s. 13-16) i Dodatka istome od 07.ožujka 2011. godine (l.s. 17-18) proizlazi da tuženik ima pravo jednostrano raskinuti ovaj ugovor u slučaju; nepoštivanja odredbi ovoga ugovora od strane tužitelja, neprimjerenog i neprofesionalnog odnosa s gostima tuženika, zbog pritužbi na kvalitetu pružene usluge, te u slučaju dojave netočnih ili neistinitih informacija tijekom poslovne suradnje (članak 23. Ugovora i čl. 23. Dodatka).

39. Vezano za ugovorene razloge raskida za istaknuti je da tuženik nije dokazao da su isti ostvareni na strani tužitelja. Što više iz samog sadržaja Raskida Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa (l.s. 19) proizlazi da tuženik raskida navedeni ugovor budući tuženik nema daljnji interes za poslovno partnerstvo i to zbog promjene svoje poslovne politike pa tako iz predmetnog raskida Ugovora ne proizlazi da bi postojalo postupanje na strani tužitelja koje bi predstavljalo povredu bilo koje ugovorne obveze, tako iz iskaza zastupnice po zakonu tuženika OGČ proizlazi da je razlog otkazivanja poslovne suradnje tužitelju taj što je tuženik započeo poslovnu suradnju s drugim poslovnim partnerom elitnom turističkom agencijom koja se bavila dodatnim segmentom poslovanja koji je nedostajao tužitelju koja da je imala mnogo veći prihod na godišnjoj razini no što je to imao tužitelj, što je u slaganju s iskazom zastupnika po zakonu tužitelja MGČ koji iskazuje da je razlog raskida odnosno prekida suradnje s tužiteljem taj da je novi član uprave tuženika angažirao drugu agenciju koja je obavljala iste usluge kao i tužitelj. To što iz iskaza zastupnice po zakonu tuženika OGČ proizlazi da je ista kada je stupila na dužnost, a i prije toga osobno zaprimila pritužbu na usluge koje je pružao tužitelj, a da je upoznata da su postojale primjedbe gostiju i to iz mail prepiski koje da su se odvijale između svjedokinje OG i direktora tužitelja za navesti je da tom dijelu iskaza ovaj sud nije poklonio vjeru budući ostavlja dojam da je izmišljen nadodan ovom prethodnom razlogu kojeg tuženik drži razlogom raskida sa svrhom predočavanja da je na strani tužitelja postojala povreda ugovornih obveza. Navedeni zaključak ovoga suda potvrđuje dio iskaza svjedokinje OG (l.s. 71-72) da su komentari gostiju na pružene usluge bili i dobri i loši, ali da se ne sjeća da li je bilo dokumentiranih odnosno pisanih pritužbi od strane gostiju ali da joj je poznato da je razlog raskida ugovora sa tužiteljem bio taj što je tuženik hotel s pet zvjezdica i što se orjentirao prema luksuznijem segmentu, te da je tuženik financijskom analizom uvidio da je potrebno birati agenciju koja bi tuženiku donosila i popunu smještajnog kapaciteta i to uz usluge koje je tuženiku pružao tužitelj. Svjedokinja OG u svom iskazu nigdje ne spominje njezinu mail prepisku s direktorom tužitelja o kojoj je iskazivala zastupnica po zakonu tuženika OGČ da je bila mail prepiska vezano za povredu od strane tužitelja ugovorne obveze iz predmetnih ugovora. Iz iskaza svjedoka GG (l.s. 73-74) proizlazi da u odnosu na usluge koje je tužitelj pružao tuženiku nije bilo pritužbi od strane gostiju.

40. Tako tuženik nije dokazao da su ostvareni ugovorni ili zakonski razlozi za raskid predmetnih ugovora. Što više, tuženik u svom odgovoru na tužbu prvenstveno navodi da su razlozi za raskid vezani uz promjenu poslovne politike i nezadovoljstvo tuženika financijskim rezultatima poslovanja s tužiteljem za koje okolnosti ovaj sud ne nalazi da se radi o kršenju ugovornih odredbi od strane tužitelja, a potom tuženik navodi da je razlog raskida i opseg i kvaliteta pruženih usluga i tužiteljeva mogućnost za poslovnu suradnju u segmentu luksuznog turizma.

41. U smislu čl. 219. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

41.1. Tuženik na kome je teret dokaza (čl. 221.a, u vezi s čl. 219. i čl. 8. ZPP- a) nije s uspjehom dokazao da su ostvareni ugovorni ili zakonski razlozi za raskid predmetnih ugovora. Što više, tuženik u svom odgovoru na tužbu prvenstveno navodi da su razlozi za raskid vezani uz promjenu poslovne politike i nezadovoljstvo tuženika financijskim rezultatima poslovanja s tužiteljem za koje okolnosti ovaj sud ne nalazi da se radi o kršenju ugovornih odredbi od strane tužitelja, a potom tuženik navodi da je razlog raskida i opseg i kvaliteta pruženih usluga i tužiteljeva mogućnost za poslovnu suradnju u segmentu luksuznog turizma.

42. Tako su parnične stranke Ugovorom o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine (l.s. 6-11) i Dodatkom istome od 7.ožujka 2011. godine (l.s. 11-12) i to člankom 25. st.4. Dodatka ugovorile pravo na naknadu štete onoj ugovornoj strani (u konkretnom slučaju tužitelja) kojoj je raskinut predmetni ugovor u slučaju ako uvjeti raskida nisu u skladu s uvjetima opisanima u čl. 25. i čl. 26. Ugovora o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine (čl. 27. st.2. Dodatka). Isto su parnične stranke ugovorile Ugovorom o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. godine (l.s. 13-16) i Dodatkom istome od 7.ožujka 2011. godine (l.s. 17-18) i to pravo na naknadu štete onoj ugovornoj strani (u konkretnom slučaju tužitelja) kojoj je raskinut predmetni ugovor u slučaju ako uvjeti raskida nisu u skladu s uvjetima opisanima u čl. 23. i čl. 24. Ugovora o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. godine (l.s. 13-16).

43. Tuženik nije s uspjehom dokazao da je predmetne Ugovore sklopljene s tužiteljem raskinuo u skladu s u istima propisanim uvjetima pa tužitelju pripada pravo na naknadu štete.

44. Slijedom svega navedenog tužitelj ima pravo na naknadu štete nastale uslijed raskida ugovora od strane tuženika. Međutim, među parničnim strankama ostaje sporno pitanja, a na koje upućuje i drugostupanjski sud kroz predmetnu odluku posl. br. Pž-1203/2019-4, a to je pitanje visine naknade štete uslijed raskida ugovora, te pitanje pojašnjenja iz predmetnih ugovora termina „stvarnog prihoda“ kao iznosa naknade štete. Slijedom čl. 27. st. 3. Dodatka Ugovora iz 2010., tj. čl. 25. st. 3. Dodatka Ugovora iz 2011. u pogledu izračuna odštete uzimaju se u obzir obračunski prihodi ostvarene u jednoj poslovnoj godini, i to onoj koja je prethodila otkazu ili raskidu Ugovora, a budući je dan 14. veljače 2012. dan kad je raskinuta sva poslovna suradnja tj. raskinuti su Ugovori i njihovi Dodaci, tada uzimamo 2011. kao godinu koja je prethodila raskidu Ugovora.

45. Stoga je ovaj sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osnov tužbenog traženja dok je u odnosu na visinu tužbeno traženje djelomično osnovano

46. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima ( "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO ) čl. 10., 345., 346., 1045., 1046., 1089. citirane u nastavku obrazloženja ove presude. Tako, štetna radnja predstavlja svaki čin ili propust štetnika koji uzrokuje štetu na strani oštećenika. Pod obujmom naknade štete podrazumijeva se skup svih šteta koje su se dogodile zbog neke štetne radnje nastale povredom ugovorne obveze. Tu spadaju obična šteta i izmakla korist, troškovi učinjeni radi umanjenja ili ublažavanja štetnih posljedica i pripadajuće kamate na iznos naknade. Člankom 346. Zakona o obveznim odnosima propisana su pravila o obujmu naknade štete zbog povrede ugovorne obveze.

47. Odredbom čl. 346 st.1. ZOO propisan je obujam naknade štete u smislu da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Zakonodavac je obujam naknade štete kod ugovorne odgovornosti, kao i njezinu visinu učinio ovisnima o vrsti i stupnju krivnje.

U članku 346. stavak 1. ZOO propisano je da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, dok je u st. 2. istog članka propisano da u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja, te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.

Iz čl. 346. st. 2. ZOO-a proizlazi da vjerovnik koji zahtjeva punu naknadu obične štete i izmakle koristi, kao i one koje je nastala zbog posebnih okolnosti za koje dužnik nije znao, niti ih je predvidio, dužan je dokazati dužnikovu prijevaru, namjeru ili krajnju nepažnju, jer se ovi oblici krivnje ne presumiraju, odnosno ne pretpostavljalju.

Vjerovnik, tj. ovdje tužitelj nije dokazao dužnikovu tj. tuženikovu prijevaru, namjeru, kao niti ni krajnju nepažnju. Ovaj sud smatra također kako u ovoj pravnoj stvari ne postoji čin prijevare, namjere kao niti krajnje nepažnje kod tuženika. Tuženik je odlučio raskinuti poslovnu suradnju s tužiteljem, s jednostavnim razlogom, a to jest da je želio ući u poslovnu suradnju s drugim partnerima s ciljem bolje i uspješnije zarade i poslovanja. On je pri tome znao odnosno morao znati za posljedice povrede ugovora (nezakoniti raskid), no nije ih želio, odnosno tuženik je želio uzrok (štetnu radnju – raskid ugovora), ali nije želio posljedicu (štetu uzrokovanu drugoj osobi). Slijedom toga, zaključak je kako namjere tuženika nije bilo. Nadalje, tuženik je u ovom konkretnom slučaju postupao s pažnjom koju bi upotrjebio svaki prosječan čovjek, pa tako nije riječ ni o krajnjoj nepažnji. Time dolazimo do obične nepažnje, koja se sukladno čl. 1045. st. 1. i 2 ZOO-a predmnijeva, slijedom čega proizlazi da će vjerovnik imati pravo na saniranje samo one štete (obične štete i izmakle koristi) koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Pri tome će se ponašanje ugovaratelja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava cijeniti prema odredbama članka 10. ZOO. Sukladno čl. 10. st. 1. ZOO svaki je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Sukladno čl. 1045 st. 1. ZOO-a propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a st. 2. istog članka je propisano da se obična nepažnja predmnijeva.

48. Dakle, u našem konkretnom slučaju primjenjujemo načelo presumirane krivnje, odnosno naš tuženik je postupao s običnom nepažnjom koja se predmnijeva.

Obujam ugovorne štete prouzročene običnom nepažnjom dužnika svodi se na tzv. predvidivu štetu, a kao kriterij predvidivosti takve štete trebala bi biti pažnja dobrog domaćina odnosno dobrog gospodarstvenika.

49. Člankom 1046. ZOO-a određuje se da je šteta umanjene nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

50. U konkretnom slučaju parnične stranke su sklopile ugovore i to Ugovor o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010. godine s dodatkom istome od 7. ožujka 2011. godine kao i Ugovor o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011. s dodatkom istome od 7. ožujka 2011. godine. Dodacima spomenutih ugovora (čl. 27. st.3. Dodatka ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa, te čl. 25. st.3. i 4. Dodatka ugovoru o poslovnoj suradnji) parnične stranke su, a vezano za raskid tih ugovora ugovorile pravo na odštetu strani koja je raskidom ugovora oštećena i to u visini prihoda za dvije poslovne godine uzimajući kao obračunske prihode ostvarene samo u jednoj poslovnoj godini i to onoj koja je prethodila raskidu ovog ugovora (čl. 27. st. 3. Dodatka Ugovoru iz 2010. godine i čl. 25. st. 3. Dodataka Ugovoru iz 2011. godine), te da će se u slučaju ako tuženik raskine taj ugovor obračun odštete tužitelju temeljiti na stvarnim prihodima tužitelja ostvarenim kroz prodaju izletničkih (agencijskih) programa tuženiku (čl. 27. st. 4. Dodatka Ugovoru iz 2010. godine i čl. 25. st. 4. Dodatka Ugovoru iz 2011. godine).

51. Iz navedene ugovorne odredbe kojom su ovdje parnične stranke ugovorile obujam naknade štete proizlazi da su iste ugovorile najviši iznos naknade štete koji sukladno dogovoru istih odgovara visini prihoda za dvije poslovne godine uzimajući kao obračunske one prihode koji su ostvareni samo u jednoj poslovnoj godini i to onoj koja je prethodila otkazu ili raskidu predmetnih ugovora.

52. S obzirom na citiranu odredbu čl. 346. st.1. ZOO-a kojom je propisan obujam naknade štete oštećenoj ugovornoj strani, a koja odredba je po svojoj prirodi kongentna, bilo je potrebno u ovom postupku utvrditi da li ugovoreni obujam naknade štete među ovdje parničnim strankama odgovara zakonom propisanom obujmu naknade štete. Konkretno bilo je potrebno utvrditi da li je visina odštete koja je među parničnim strankama ugovorena u slučaju raskida predmetnih ugovora upravo ona visina odštete koju je ovdje tuženik u vrijemem sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguću posljedicu povrede ugovora.

53. Rješenjem ovoga suda posl. br. P-724/2018 od 14. lipnja 2018. godine određeno je izvesti dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ovog suda za knjigovodstvo i financije ROBERT MARGARETIĆ FINANCIJE d.o.o., Mlini radi utvrđenja činjenice uslijed tužitelju prouzročene štete koja je visina odštete među parničnim strankama ugovorena u visini prihoda tužitelja u poslovanju s tuženikom za dvije poslovne godine uzimajući kao obračunske prihode ostvarene samo u jednoj poslovnoj godini i to onoj koja je prethodila godini raskida ugovora tj. 2011. godini.

54. U predmetnom postupku prethodno navedeno vještvo bilo je neupotrebljivo iz razloga što vještak kod izrade nalaza i mišljenja od godišnjeg prihoda tužitelja za 2011. godinu nije odbio stvarne troškove poslovanja koje je tužitelj imao pružajući usluge tuženiku.

55. Nastavno na prethodno navedeno bilo je potrebno izvesti dokaz dopunskim vještačenjem predložen od strane tuženika na okolnost stvarne visine štete uzimajući u obzir troškove koje je tužitelj imao vezano uz pružanje usluga tuženiku.

56. Rješenjem ovoga suda od 5. srpnja 2024. odlučeno je izvesti dokaz dopunskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku ovoga suda za financije i računovodstvo Mirjana Krile sa zadatkom vještaku utvrdi visinu štete nastale tužitelju raskidom od strane tuženika Ugovora na način kako visina štete proizlazi ugovorena Ugovorom o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 23. ožujka 2010., Dodatkom tog Ugovora od 07. ožujka 2011., Ugovorom o poslovnoj suradnji od 22. veljače 2011., te Dodatkom tog Ugovora od 07. ožujka 2011; da se pojasni termin „stvarni prihod“ kao iznos naknade štete odnosno da se vještak izjasni što po hrvatskom standardu financijskih izvještavanja odnosno po stručnoj terminologiji istoga znači pojam „stvarni prihodi“.

57. Uvidom u Ugovore i dodatke istima, vještakinja je utvrdila činjenicu da je između parničnih stranaka ugovorena odšteta u visini prihoda za dvije poslovne godine, uzimajući kao obračunske prihode ostvarene samo u jednoj poslovnoj godini i to onoj koja je prethodila raskidu ovog ugovora. Zatim uvidom u spis l.s.19 utvrdila je činjenicu da je tuženik obavijestio tužitelja o raskidu predmetnih ugovora dana 14. veljače 2012., te je na temelju toga zaključila da je 2011., godina koja je prethodila otkazu Ugovora. Temeljem tih činjenica zaključila je da će se obračun odštete tužitelju temeljiti na stvarnim prihodima tužitelja ostvarenim kroz prodaju tužiteljevih usluga tuženiku. Sukladno čl. 27. st. 4. Dodatka Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 7. ožujka 2011. i čl. 25. st. 3 .i 4. Dodatka Ugovoru o poslovnoj suradnji od 7. ožujka 2011., vještakinja je izvršila obračun štete nastale tužitelju nakon što je utvrdila da je tužitelj u poslovnom odnosu sa tuženikom u 2011. ostvario ukupan prihod u iznosu od 681.213,60 kn, što za dvije godine iznosi (681.213,60 + 681.213,60) ukupno 1.362.427,20 kn, odnosno preračunato po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR iznosi 180.825,16 EUR.

58. Vještakinja u svom vještvu navodi da je na listu spisa 760-767 priložena analitička financijska kartica konta za 2011., iz koje da je vidljivo da je tužitelj ostvario prihod od prodaje usluga tuženiku po svakom računu koji je evidentiran na kartici kupca od 31. prosinca 2011., (l.s.258-265), u iznosu koji je manji od iznosa po računu, za iznos PDV-a tako da; Ukupno knjiženi računi na kartici kupca za 2011. iznose 839.122,36 kn; početno stanje na dan 1.1.2011. prema računima iz prethodne godine da iznosi 3.163,72 kn; Ukupno računi za 2011. da iznose 835.958,64 kn; PDV sadržan u računima za 2011. da iznosi 156.317,47 kn; te da ukupno ostvareni prihod bez PDV-a za 2011. iznosi 679.641,17 kn.

59. Tako je sukladno podacima iz poslovnih knjiga tuženika za 2011., vještakinja utvrdila da je tužitelj ostvario prihod iz poslovnog odnosa s tuženikom u 2011. u iznosu od 681.213,60 kn, odnosno sukladno čl. 27. st. 3. i 4. Dodatka Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa od 07. ožujka 2011. te čl. 25. st. 3. i 4. Dodatka Ugovoru o poslovnoj suradnji od 07. ožujka 2011., za dvije poslovne godine (681.213,60 kn+681.213,60 kn) ukupno 180.825,16 EUR ( 1.362.427,20 kn ).

60. Sud se kod donošenja ove presude nije koristio dijelom vještva u kojem vještak pojašnjava termin "stvarni prihod" koja sintagma je među ugovornim, ovdje parničnim, strankama korištena kod ugovaranja odštete kod raskida predmetnih Ugovora. Tako ovome sudu kod donošenja ove presude nisu koristili navodi vještaka da Hrvatski standardi financijskog izvještavanja (HSFI) kao ni druga stručna literatura nemaju posebnu definiciju za pojam „stvarni prihodi“, te da je taj pojam izjednačen s pojmom „ostvareni prihodi“, što da ni u kojem slučaju ne podrazumijeva da bi ostvareni prihod trebalo umanjiti za bilo koje troškove.

61. Takav zaključak vještaka ovaj sud je našao kao neupotrebljiv kod donošenja presude u predmetnoj pravnoj stvari iz razloga što je odredbom čl. 1089. st. 3. ZOO-a propisano da će se pri ocjeni visine izmakle koristi uzimati u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, iz spomenute zakonske odredbe proizlazi da u slučaju osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zbog izmakle koristi osoba ima pravo na izmaklu korist koja podrazumijeva da se od prihoda oduzmu stvarni troškovi, odnosno rashodi, koje je tužitelj imao u godini koja je prethodila raskidu ugovora, dok nema pravo na stvarne prihode kako su to obračunali oba vještaka u predmetnoj pravnoj stvari, a koji način obračuna bi bilo pogrešno ocijeniti pravilnim i zakonitim.

62. Jedno od osnovnih načela obveznog prava je da sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drugačije nego što je Zakonom o obveznim odnosima određeno, ako iz pojedine odredbe tog Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo (čl. 11. ZOO-a).

63. Zakon o obveznim odnosima (čl. 346) strankama ne dozvoljava da ugovaraju i drugačije vrste obujma štete od onih koji su propisani, a u ovoj pravnoj stvari stranke su suprotno citiranoj kongetnoj zakonskoj odredbi ugovorile da će tuženik platiti naknadu štete koja se temelji na stvarnim prihodima tužitelja ostvarenim kroz prodaju izletničkih programa tuženiku, a propisano je da oštećeni ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, s time da je moguće unaprijed točno odrediti najviši iznos naknade štete ali i taj najviši iznos naknade štete mora odgovarati pretrpljenoj šteti sukladno načelu savjesnosti i poštenja. O ponašanju dužnika ovisi hoće li vjerovniku pripadati pravo na naknadu cjelokupne pretrpljene štete ili samo one stvarne štete i izmakle koristi koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu u to vrijeme bile poznate ili morale biti poznate, dok je dužnik dužan naknaditi cjelokupnu štetu samo u slučaju prijevare, namjernog neispunjenja i neispunjenja zbog krajnje nepažnje. U svim drugim slučajevima dužnik je dužan naknaditi samo predvidivu stvarnu štetu i izmaklu korist. Predvidivost štete koja se zahtjeva kod dužnika cijeni se prema objektivnim kriterijima u kojima je navedena pažnja s kojom je sudionik u obveznom odnosu dužan postupati u ispunjavanju obveza. Pritom se ne uzimaju u obzir individualne sposobnosti i mogućnosti predviđanja pojedinog dužnika, nego ona mogućnost koja objektivno postoji pri primjeni traženog stupnja pažnje kada se radi o dobrom domaćinu, gospodarstveniku ili profesionalcu (dobrom stručnjaku).

64. U odnosu na zadatak vještaka, kada je isti upućen na obrazloženje odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-1203/2019-4 od 3. studenog 2020., kada se pojašnjava termin „stvarnih prihoda“ kao iznosa naknade štete kada je od prihoda potrebno oduzeti i stvarne troškove, odnosno rashode, koje je tužitelj imao u godini koja je prethodila otkazivanju/raskidu ugovora vještak navodi kako mu je tužitelj u tu svrhu dostavio godišnji financijski izvještaj za 2011, kao i specifikacije koje obuhvaćaju samo troškove u vezi s predmetnim poslovnim odnosom (str. 15 nalaza i mišljenja, vještakinja Mirjana Krile). Slijedom podataka iz tabele T-5 koja pokazuje godišnji financijski izvještaj za 2011., tj ostvarene financijske rezultate za 2011. (str. 15 nalaza i mišljenja) vještak je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj u 2011. ostvario ukupan prihod u iznosu od 1.145.974, 00 kn, od čega iz poslovanja s tuženikom 681.213,60 kn ili 59,44%. Kao iznos ostvarenog poslovnog prihoda za 2011. vještak uzima iznos prema poslovnim knjigama tuženika, tj. 681.213,60 kn. Vještak navodi kako tabela T-4 prikazuje specifikacije koje obuhvaćaju samo troškove u vezi s predmetnim poslovnim odnosom, odnosno prikazuje rekapitulaciju troškova po mjesecima i po vrstama troška za 2011. (str. 15. nalaza i mišljenja). Dakle, riječ je o troškovima po vrstama prema ulaznim računima za Villu Dubrovnik d.d. za 2011. Troškovi su iskazani u neto iznosu, bez PDV-a. Vještak navodi kako je tužitelj izračunao i potkrijepio dokumentacijom (ulazni računi dobavljača) rashode (troškove) koji su u izravnoj vezi s tim poslovnim odnosom za 2011. u iznosu od 307.154,48 kn ( neto iznos bez PDV-a), kao što je to rekapitulirano u tabeli T-4. Zatim vještak navodi da je tužitelj iskazao ukupne rashode (troškove) za 2011. u iznosu od 1.133.642,00 kn, od čega bi na poslovni odnos s tuženikom, u omjeru u kojem je ostvaren ukupni prihod, 59,44%, na tuženika otpao iznos od 673.882,96 kn. Slijedom tog izračuna, na tuženika bi se odnosio iznos od 366.728,48 kn po osnovu troškova koji nisu u izravnoj vezi s poslovanjem s tuženikom, kao što je prikazano u tabeli T-5. Iz prethodno navedenog vještak zaključuje da je tužitelj ostvario dobit prije oporezivanja za 2011. u iznosu od 12.332,00 kn, od čega iz poslovnog odnosa s tuženikom 7.330,64 kn, kao što je prikazano u tabeli T-5. Vještak ukazuje da je podatke u vezi s rashodima (troškovima), pa tako i ostvarenoj dobiti, koji se odnose na predmetni poslovni odnos istaknuo u vještvu na temelju dostupnih podataka koje mu je tužitelj predočio. Međutim, vještak ne može potvrditi vjerodostojnost takvih podataka iz više razloga i to: 1. sukladno Zakonu o računovodstvu i Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja, troškovi se evidentiraju u glavnoj knjizi na kontima razreda 4, po vrstama troška pa da bi u ovom slučaju bila bi potrebna evidencija po kupcima; Iz priloženih ulaznih računa da je vidljivo da su dobavljači u malom broju slučajeva naznačili da se usluga odnosi na tuženika, što znači da je samo tužitelj mogao znati ili imati pomoćne evidencije, kao što su narudžbenice i drugo, kako bi izdvojio stavke koje se odnose na tuženika, te da je izračun izravnih troškova koji su u vezi s ovim poslovnim odnosom izračun tužitelja, koji vještak ne može provjeriti, pa tako ni potvrditi niti opovrgnuti ispravnost tog obračuna; te u vezi s ostalim rashodima (troškovima) koji bi se odnosili na poslovni odnos s tuženikom, vještaku da nije predočen bilo koji dokument, Odluka ili slično, kojim bi bilo definirano koji troškovi i u kojem omjeru će se dijeliti, te je utoliko i izračun tih troškova i dobiti prije oporezivanja u tabeli T- 5 po ocjeni ovoga vještaka pogrešan. Vještak ovaj dio vještva završava izlažući da upravo iz prethodno navedenih razloga vještak nije u mogućnosti egzaktno izračunati koji bi to bio iznos koji bi se trebao oduzeti od ostvarenog prihoda.

65. Dana 16. prosinca 2024. održana je rasprava na kojoj je saslušana Mirjana Krile, stalni sudski vještak financijsko knjigovodstvene struke. Iz iskaza vještaka proizlazi da ostaje u cjelosti kod svog nalaza i mišljenja.

66. Na zadani mu zadatak da isti od prihoda oduzme stvarne troškove odnosno rashode koje je imao tužitelj vještak na stranici 18. vještačenja, u dijelu naziva „V. Zaključak – mišljenje“ u odnosu na istaknuti dio zadatka navodi kako je „problematiku utvrđivanja predmetnih troškova opisao na stranicama 14-16 ovog nalaza“. Kad se prouči nalaz u dijelu na koji je vještak ukazao u svom zaključku odnosno mišljenju, razvidno je kako na stranici 16. vještačenja stoji da je tužitelj u 2011. godini ostvario; ukupan prihod od:

1.145.974,00 HRK od čega iz poslovanja s tuženikom: 681.213,60 HRK, odnosno razvidno je da prihodi tužitelja iz poslovanja s tuženikom predstavljaju 59,44 % ukupnih prihoda tužitelja. Isto tako vještak nesporno utvrđuje da su ukupni rashodi tužitelja u 2011. godini iznosili 1.133.642,00 HRK. Kada treba odrediti koliko su iznosili rashodi u dijelu koji se odnosi na poslovanje s tuženikom vještak se izjašnjava da je tužitelj prilikom dostave potrebne dokumentacije vještaku potkrijepio ulaznim računima dobavljača troškove koji su u izravnoj vezi s tuženikom samo u iznosu od 307.154,48 HRK, iz čega bi proizlazilo da je dobit iz poslovnog odnosa s tuženikom u 2011. godini iznosila 374.059,12 HRK. Iako vještak navodi kako je to izračun koji se temelji na podacima čiju vjerodostojnost ne može utvrditi vještak u svom nalazu navodi da kad bi se na rashode primijenio omjer iz opisane situacije s prihodima, u kojoj udio prihoda ostvarenog u poslovanju s tuženikom iznosi 59,44% ukupnog prihoda iz poslovanja tužitelja, došlo bi se do rezultata prema kojem rashodi iz odnosa s tuženikom iznose 673.882,96 HRK. Dakle, primjenom opisane metode, dobit iz poslovnog odnosa s tuženikom u 2011. godini bi iznosila svega 7.330,64 HRK.

66.1. Objema metodama vještaka se može prigovoriti da su manjkave. Prvoj metodi; kod koje utvrđivanje visine naknade ovisi o procjeni tužitelja, pa o tužitelju ovisi koji će iznos troškova koji su u izravnoj vezi s poslovanjem s tuženikom, predočiti vještaku za potrebe vještačenja, jer samo tužitelj raspolaže tim podacima. Od strane tužitelja predočen iznos takvog troška je 307.154,48 eur. Stoga, po navedenoj metodi bi, kada se od prihoda oduzme iznos od 307.154,48 eur, koji predstavlja trošak koji je u izravnoj vezi s poslovanjem s tuženikom, dobit iz poslovnog odnosa s tuženikom u 2011. godini iznosi 374.059,12 eur. Drugoj metodi; kada vještak na rashode primjenjuje omjer od 59,44% koji omjer je primijenio na situaciju s prihodima, može se prigovoriti da je neživotno da bi bilo tko, uključivo i tužitelj, pristao na bilo kakav poslovni angažman koji bi mu na godišnjoj razini donio dobit od samo 7.330,64 kn kako to po ovoj metodi proizlazi da je bilo kod tužitelja za 2011. godinu. Stoga je ovaj sud morao primijeniti pravila o teretu dokazivanja po kojima u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

66.2. U nedostatku drugih podataka o rashodu ovaj sud je uzeo da su kao jedino raspoloživi točni podaci tužitelja da je njegov rashod u 2011. godini koji se odnosi na poslovanje s tuženikom iznosio 307.154,48 kn. Točno je, kako na to ukazuje tuženik, da je na tužitelju teret dokazivanja činjenice nastanka i visine štete. Međutim, tuženik tijekom postupka nije iznosio protunavode o tome da bi rashod tužitelja u odnosu na poslovanje s tuženikom bio veći od onog kojeg je predočio tužitelj niti je n ate okolnosti predlagao dokaze. Iz navedenog razloga ovaj sud je primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP- a zaključio da je tužiteljev rashod u 2011. godini koji se odnosi na poslovanje s tuženikom iznosio 307.154,48 kn. Tuženik takav podatak o tužiteljevom rashodu u 2011. godini koji se odnosi na poslovanje s tuženikom nije iznosio budući s istim nije raspolagao, a taj nedostatak na strani tuženika seže u vrijeme kada je s tužiteljem ugovarao odštetu usljed raskida ugovora i istu vezao uz stvarni prihod tužitelja (za utvrđenje kojeg stvarnog prihoda je potreban podatak o rashodu tužitelja), a nije ugovorio s tužiteljem obvezu istoga da dostavlja tuženiku podatke o rashodima koji se odnose na poslovanje s tuženikom. Stoga kada se od prihoda tužitelja u odnosu na poslovanje s tuženikom (681.213,60 kn) oduzme tužiteljev rashod u 2011. godini koji se odnosi na poslovanje s tuženikom (307.154,48 kn) dobije se iznos od 374.059,12 kn što preračunato iznosi 49.646,18 eur.

67. Tabela T-4 pikazuje specifikacije koje obuhvaćaju samo troškove u vezi s predmetnim poslovnim odnosom, tj. prikazuje troškove po vrstama prema ulaznim računima za Villu Dubrovnik d.d. za 2011, istaknuo je tužitelj, a što navodi vještakinja u svom nalazu i mišljenju. Dakle, tužitelj je prikazao troškove iz poslovanja s tuženikom za 2011, a koje je potkrjepio dokumentacijom tj. ulaznim računima dobavljača. S druge strane, vještakinja kao razlog zbog koje ne može potvrditi vjerodostojnost podataka navodi i da iz priloženih ulaznih računa je vidljivo da su dobavljači u malom broju slučajeva naznačili da se usluga odnosi na tuženika, što znači da je samo tužitelj mogao znati ili imati pomoćne evidencije, kao što su narudžbenice i drugo, kako bi izdvojio stavke koje se odnose na tuženika, te je izračun izravnih troškova koji su u vezi s ovim poslovnim odnosom izračun tužitelja, koji vještak ne može provjeriti, pa tako ni potvrditi niti opovrgnuti ispravnost tog obračuna. Postavlja se pitanje, zašto bi tužitelj prikazao troškove i u odnosu na tuženika i u odnosu na ostale partnere, odnosno zašto bi tužitelj prikazao troškove većim kada je njemu u interesu dobiti što veći iznos naknade štete. Da bi iznos naknade štete bio što veći, potrebno je da troškovi budu što manji. Postupajući po pravilima o teretu dokazivanja ovaj sud smatra da je iznos od 307.154,48 kn točan. Neke troškove poslovanja iz poslovnog odnosa s tuženikom za 2011. tužitelj je morao imati, i tužitelj je prikazao trošak te potkrijepio isti dokumentacijom. Osim ovog prikaza troškova poslovanja od strane tužitelja, drugog nije bilo. Pa će tako sud postupajući po pravilima o teretu dokazivanja uzeti 307.154,48 kn kao točan iznos troškova poslovanja koje je tužitelj imao iz poslovnog odnosa s tuženikom za 2011. Da je iznos troškova poslovanja veći, to je trebao dokazati tuženik, što on nije dokazao, niti može dokazati budući da on ne može niti posjedovati te podatke, već ih jedino može imati tužitelj.

68. Načinu na koji je vještak utvrdio ukupan prihod tužitelja u iznosu od 1.145.974, 00 kn (iznos se jednim djelom odnosi na poslovanje s tuženikom, a drugim djelom na poslovanje s ostalim kupcima), od čega iz poslovanja s tuženikom 681.213,60 kn, sud poklanja vjeru, jer se temelji na pravovaljanoj dokumentaciji (analitička financijska kartica tužitelja dobavljača u poslovnim knjigama tuženika za 2011., godišnji financijski izvještaj za 2011.). U dijelu vještačenja u kojem se negira postojanje ostvarene dobiti tužitelja u odnosu na tuženika za 2011., ističe nemogućnost izračuna rashoda (troškova) tužitelja za 2011., kao i u onom djelu u kojem je proveo postupak izračuna odštete te dobio iznos od 180.825,16 EUR (1.362.427,20 kn), sud ne poklanja vjeru.

69. Zakon o obveznim odnosima u svojem čl. 346. st. 3. propisuje da ako je pri povredi obveze pored štete nastao za vjerovnika i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri, dok je čl. 1089. st. 3. ZOO-a propisano da će se pri ocjeni visine izmakle koristi uzimati u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Naime, povredom obveze od strane dužnika tj. tuženika ne nanosi se uvijek vjerovniku jedino i isključivo šteta, već ona može vjerovniku tj. tužitelju donijeti i neku korist, pa dobitak treba odbiti od visine počinjene štete i tako odrediti obujam štete, odnosno svotu koju dužnik treba isplatiti vjerovniku. Ovakav način određivanja naziva se prijeboj koristi sa štetom.

70. Pod pojmom „dobit“ podrazumijevamo razliku između prihoda i rashoda, odnosno ostvarena dobit tužitelja koja proizlazi iz poslovnog odnosa s tuženikom za 2011. predstavlja razliku između prihoda tužitelja za 2011. (bez PDV-a) i stvarnih troškova poslovanja (bez PDV-a) koje je tužitelj imao pružajući usluge tuženiku za 2011. (681.213,60 kn - 307.154,48 kn ) što iznosi 374.059,12 kn tj. 49.646,18 eur. Iznos od 49.646,18 eura predstavlja štetu koju je tuženik dužan naknaditi tužitelju. Ugovoreni iznos naknade štete, odnosno sukladno čl. 27. st. 3. i 4. Dodatka Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa te čl. 25. st. 3. i 4. Dodatka Ugovoru o poslovnoj suradnji, za dvije poslovne godine bi bio ( 2 * 49.646,18 eur (374.059,12 kn) 99.292,36 eur (748.118,24 kn).

71. Članak 346. st. 3. ZOO-a propisuje da će se o dobitku prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri, dok čl. 1089. st. 3. propisuje da će se pri ocjeni visine izmakle koristi uzimati u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

72. Odredbom čl. 345 st. 3. ZOO-a propisano je da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Ovom odredbom je propisana tipična klauzula ograničenja odgovornosti pod dva uvjeta: 1. da ugovorena svota nije u očitom nerazmjeru sa štetom; i 2. da za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Ova ugovorna klauzula znači da je dužnik odgovoran za štetu, ali ne u punom opsegu, nego samo za štetu kako je to određeno ugovorom osim u navedenim slučajevima. Sud utvrđuje prema okolnosti svakog konkretnog slučaja postoji li očiti nerazmjer sa štetom. Ova ugovorna odredba štiti i vjerovnika jer se ugovara točno određeni iznos naknade štete.

Ugovoreni iznos naknade štete sukladno čl. 27. st. 3. i 4. Dodatka Ugovoru o poslovnom partnerstvu i prodaji izletničkih programa te čl. 25. st. 3. i 4. Dodatka Ugovoru o poslovnoj suradnji bi bio 99.292,36 eur (748.118,24 kn).

72.1. Dakle iznos od 99.292,36 eur (748.118,24 kn) predstavlja najviši iznos naknade, te je sukladno odredbi čl. 345. st. 3. pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade.

72.2. Međutim, ta odredba će biti pravovaljana samo ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom, a postoji li očiti nerazmjer sa štetom sud utvrđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Iznos od 49.646,18 eur (374.059,12 kn) predstavlja štetu nastalu tužitelju za 2011., odnosno navedeni iznos predstavlja predvidivu štetu tj. štetu koju je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. U odnosu na predvidivu štetu, ugovoreni iznos štete je duplo veći, budući se računa za dvije poslovne godine, a iznosi 99.292,36 eur ( 748.118,24 kn ). Ovaj sud smatra kako je ugovoreni iznos naknade štete (99.292,36 eur) u očitom narazmjeru sa predvidivom štetom (49.646,18 eur), te zbog toga će se tužitelju priznati štetu samo za jednu poslovnu godinu, a ne dvije, tj. priznati će mu se šteta u iznosu od 49.646,18 eur.

73. Razlog zbog kojeg sud smatra da je ugovoreni iznos naknade štete u očitom nerazmjeru sa predvidivom štetom je sljedeći: Dan 14. veljače 2012. je dan kada su raskinuti Ugovori i njihovi dodaci, odnosno dan kada je raskinuta svaka poslovna suradnja između tužitelja i tuženika. Slijedom specifikacije koje obuhvaćaju samo troškove u vezi s predmetnim poslovnim odnosom koje je sastavio tužitelj, tj. rekapitulacije troškova po mjesecima i po vrstama troška za 2011., proizlazi da se te specifikacije, odnosno rekapitulacija troškova odnosi na troškove za mjesece svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan i listopad, tj. specifikacije, odnosno rekapitulacija troškova odnosi se na troškove u sezoni. Možemo razumno pretpostaviti da se tužitelj zbog raskida ugovora 14. veljače 2012. nije uspio pripremiti za sezonu u 2012. budući je prekinuo dobru poslovnu suradnju s poslovnim partnerom, tj. sa tuženikom, a slijedom koje poslovne suradnje je imao uspješnu zaradu. Međutim, već za iduću sezonu u 2013. tužitelj je trebao i mogao biti spreman i dogovoriti poslovne suradnje s drugim poslovnim partnerima. Da je to tako, potvrđuje i iskaz parnične stranke, GGČ, koji iskazuje da je tužitelj sa hotelima Valamar i Palace naredne sezone sklopio ugovor o poslovnoj suradnji, a također i sa hotelom Libertas. Iz ovog razloga opravdano je tužitelju priznati štetu samo za jednu poslovnu godinu, a ne za dvije poslovne godine jer takav iznos štete (samo za jednu poslovnu godinu) predstavlja predvidivu štetu, tj. štetu koju je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

74. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na visinu istoga u pretežitom dijelu osnovan.

75. Sukladno tome ostvarena dobit tužitelja predstavlja razliku između prihoda tužitelja za 2011. i stvarnih troškova poslovanja koje je tužitelj imao pružajući usluge tuženiku za 2011. te iznosi 374.059,12 kn tj. 49.646,18 eur. Taj iznos predstavlja štetu nastalu tužitelju za 2011. Međutim, ugovoreni iznos naknade štete bi bio 99.292,36 eur (748.118,24 kn) budući se računa za dvije poslovne godine. Postupajući sukladno odredbi čl. 345. st. 3. ZOO-a ovaj sud smatra kako je ugovoreni iznos naknade štete (99.292,36 eur) u očitom narazmjeru sa predvidivom štetom (49.646,18 eur), te zbog toga će se tužitelju priznati štetu samo za jednu poslovnu godinu, a ne dvije, tj. priznati će mu se šteta u iznosu od 49.646,18 eura. Razlog tome jest da se specifikacije, odnosno rekapitulacija troškova odnosi na troškove u sezoni, pa tako ovaj sud razumno pretpostavlja da se tužitelj zbog raskida ugovora 14. veljače 2012. nije uspio pripremiti za sezonu u 2012. budući je prekinuo dobru poslovnu suradnju s poslovnim partnerom, tj. sa tuženikom, a slijedom koje poslovne suradnje je imao uspješnu zaradu. Međutim, već za iduću sezonu u 2013. tužitelj je trebao i mogao biti spreman i dogovoriti poslovne suradnje s drugim poslovnim partnerima. Da je to tako, potvrđuje i iskaz parnične stranke, GGČ, koji iskazuje da je tužitelj sa hotelima Valamar i Palace naredne sezone sklopio ugovor o poslovnoj suradnji, a također i sa hotelom Libertas. Iz ovog razloga opravdano je tužitelju priznati predvidivu štetu, tj. štetu za samo jednu poslovnu godinu.

76. Pravni osnov potraživanja tužitelja je osnovan, a visina potraživanja je djelomično osnovana. Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog izmakle koristi. U odnosu na visinu potraživanja tužitelju je djelomično priznat ugovoreni iznos naknade štete, tj. priznat mu je iznos štete samo za jednu poslovnu godinu koji iznos predstavlja predvidivu štetu.

77. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu osnovan.

78. Sud nije izvodio dokaz predložen od strane tuženika (podnesak na l.s. 146- 152) pregledom spisa Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. K-418/14 na okolnost da je VG u poslovanju s ovdje tuženikom postupao s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za to društvo, te da je u tom smislu pred ovim sudom dao lažan iskaz na ročištu 23.05.2013.g. Navedeno iz razloga što iz samog izlaganja tuženika u predmetnom podnesku i tijekom postupka ne proizlazi da bi u postupku Općinskog suda u Dubrovniku posl.br. K-418/14 bila donesena pravomoćna presuda kojom se svjedok VG oglašava krivim za spomenuta kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju i kaznenog djela protiv pravosuđa – davanja lažnog iskaza.

79. Sud nije u dokaznom postupku izvodio dokaz dopunskim saslušanjem svjedoka VG već saslušanog tijekom postupka, a u ponovljenom postupku predloženog dokaza na okolnost da je UG u poslovanju s tuženikom postupao s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za društvo tužitelja u kom smislu da je pred ovim sudom dao lažan iskaz, kao nepotrebnih dokaza budući je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim, u pogledu kaznenog djela i kaznene odgovornosti navedenog svjedoka (VG) ne postoji pravomoćna presuda kaznenog suda kojom se isti kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika u vrijeme na koje se odnose predmetni Ugovori koji se zahtijevaju utvrditi ništetnima, proglašava krivim za spomenuta kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju i kaznenog djela protiv pravosuđa – davanja lažnog iskaza.

80. Sud nije u dokaznom postupku izvodio dokaz dopunskim saslušanjem svjedoka OG budući je ista već u ovom dokaznom postupku iskazala o svim činjnicama o kojima je znala u predmetnom postupku i nije bilo potrebe za dodatnim saslušanjem.

81. Slijedom navedenoga, a temeljem citiranih propisa odlučeno je kao u točki

I.i II. izreke presude.

82. Odluka o trošku postupka u odnosu na zahtjev tužitelja (VPS 180.825,14 eura) temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP- a u smislu koje odredbe ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon čega će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, a koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će se toj stranci odmjeriti naknada dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno Tbr. 54 vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

82.1. Tužitelj je na ročištu glavne rasprave 15.studenog 2018. godine konačno postavio svoj tužbeni zahtjev u visini od tada 1.362.427,02 kn što preračunato iznosi 180.825,14 eur (preračunavanje je obavljeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450).

82.2. Tužitelj je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 27,45% u odnosu na vrijednost predmeta spora (180.825,14 eur). Tuženik je u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 72,54% u odnosu na vrijednost predmeta spora (180.825,14 eur). Iz navedenog proizlazi, a kada od postotka tuženika koji je uspio u većoj mjeri oduzmemo postotak tužitelja koji je u manjoj mjeri uspio u odnosu na vrijednost predmeta spora

(180.825,14 eur) dobivamo iznos od 45,09% koji predstavlja uspjeh tuženika. Budući je sud morao voditi računa i o tome da je tužitelj u pogledu osnove svoga tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100% tada je potrebno od postotka uspjeha tužitelja u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva (100%) oduzeti postotak uspjeha tuženika u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva (45,09%) pri čemu dobivamo omjer uspjeha tužitelja u ovoj parnici od 54,91% u kojem postotku će se tužitelju odmjeriti naknada dijela njegovih ukupnih troškova i to;

- za podnesak od 02. srpnja 2012. godine (list spisa 1-3) koji predstavlja tužbu u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 7. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25% PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

- zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 14. veljače 2013. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25% PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

- zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 23. svibnja 2013. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25% PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

- zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 10. listopada 2013. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi, u iznosu od od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25% PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

- zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 30. siječnja 2014. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi, u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25% PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

- zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 18. siječnja 2018. godine na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima u iznosu od 681 bodova odnosno 1.362,00 eura (Tbr. 9. toč. 2. OT) što uvećano za 25% PDV- a (340,50 eura ) iznosi eura 1.702,50 eura,

-zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 15. studenog 2018. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25% PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

-zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 18. veljače 2021. godine na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima u iznosu od 681 bodova odnosno 1.362,00 eura (Tbr. 9. toč. 2. OT) što uvećano za 25% PDV- a (340,50 eura) iznosi 1.702,50 eura,

-zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 1. travnja 2021. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25%

PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

-zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 20. svibnja 2021. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25% PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

-zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 20. lipnja 2024. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25%

PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

-zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištu od 16. prosinca 2024. godine na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili dokazi, u iznosu od 1.362,00 bodova odnosno 2.724,00 (Tbr. 9. toč. 1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 91/04 i 37/05, dalje OT) što uvećano za 25% PDV-a (681,00 eura) iznosi 3.405,00 eura,

a što zajedno s troškom sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 663,61 eur (5.000,00 kuna) i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 331,81 eur (2.500,00 kuna) (Tar. br. 1. st. 1. i 2. st. 1. ZSP), kao i troškova vještačenja u visini od 663,61 eur (5.000,00 kuna) sveukupno iznosi 39.114,03 eur. 82.3. Budući tužitelju pripada pravo na naknadu troška parničnog postupka u postotku od 54,91%, to je istome dosuđena naknada parničnog troška u visini od 21.477,51 EUR.

83. Za razliku do više zatraženih 60.587,17 eur (u što je uključen zahtjev za naknadu troškova pristojbi i trošak vještačenja u iznosu od 1.659,04 eura) odnosno 39.109,66 eura tužitelj se odbija u svom zahtjevu kao neosnovanom s napomenom;

83.1. Podnesak od 27. svibnja 2013. godine (l.s. 56) nije bio nužan za vođenje postupka odnosno činjenične navode iz istoga o adresi predloženog svjedoka tužitelj je mogao odnosno bio dužan izložiti na ročištu glavne rasprave od 23. svibnja 2013. godine na kojem je predložio navedeni dokazni prijedlog.

83.2. Sud nije priznao trošak podneska tužitelja od 12. studenog 2013. godine (list spisa 78-79) jer nije bio potreban za vođenje ove parnice. Tužitelj istim se očituje na iskaze saslušanih svjedoka što je mogao učiniti na ročištu na kojem su se ti svjedoci saslušavali.

83.3. Sud nije priznao trošak podneska tužitelja od 15. veljače 2024. godine (list spisa 1047) jer nije bio potreban za vođenje ove parnice. Tužitelj istim obavještava ovaj sud da je postupak po protutužbi ovdje tuženika pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 2845/2023

83.4. Sud nije priznao trošak podneska tužitelj od 31. svibnja 2024. godine (list spisa 1054) jer nije bio potreban za vođenje ove parnice. Tužitelj istim uređuje svoje tužbeno traženje sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, što bi sud kod donošenja presude učinio po službenoj dužnosti, a mogao je i tužitelj na narednom ročištu.

83.5. Sud nije priznao trošak podneska tužitelja od 21. studenog 2024. godine (list spisa 1310) jer nije bio potreban za vođenje ove parnice. Iako tužitelj istim navodi da je predmetno vještačenje vještakinje Mirjane Krile kompleksno i opširno, te da zadržava pravo na raspravi postavljati pitanja vještaku za ukazati je da je tužitelju takvo pravo pripadalo i bez da se o tome očitovao u ovom podnesku.

83.6. Sud nije priznao tužiteljev trošak odgovora na žalbu od 7. travnja 2024. godine (list spisa 132) jer nije bio potreban za vođenje ove parnice iz razloga što je žalba tuženika protiv presude ovoga suda posl.br. P-912/2012 na koju žalbu je tuženik odgovorio VTS RH je predmetnu žalbu ocijenio osnovanom.

83.7. Sud nije priznao tužiteljev trošak žalbe od 16. lipnja 2021. godine (list spisa 1026) jer nije bio potreban za vođenje ove parnice iz razloga što je predmetna žalba tužitelja odbijena kao neosnovana rješenjem VTS RH posl.br. Pž-3417/2021-2 od 2. kolovoza 2021.godine

84. Slijedom navedenoga, a temeljem citiranih propisa odlučeno je kao u točki

III. i IV. izreke presude.

U Dubrovniku, dana 18. veljače 2025.

S u d a c:

Anka Muhoberac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana primitka prijepisa presude, pozivom na gornji poslovni broj spisa.

DN-a:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika.