Poslovni broj: Us I-777/2023-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja UĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Mati Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, Vrbanićeva 20., protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Trg Nevenke Topalušić 1., Zagreb, OIB: 95131524528, zastupan po generalnom opunomoćeniku Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, Gundulićeva 29a, radi oglašavanja rješenja ništavim, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 31. siječnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti tuženika odnosno opunomoćenika tuženika, dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

"Poništava se rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-562-02/23-18/2, Urbroj: 522-4/1-1-1-23-2 od 10. veljače 2023.

II.Oglašava se ništavim rješenje Ministarstva branitelja RH, Klasa: UP/II-562- 02/13-0015/74, Urbroj: 522-4/1-4-1-13-2 od 06. kolovoza 2013."

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-562-02/23-18/2, Urbroj: 522- 4/1-1-1-23-2 od 10. veljače 2023. odbijen je prijedlog tužitelja za oglašavanjem ništavim rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-562-02/13- 0015/74, Urbroj: 522-4/1-4-1-13-2 od 06. kolovoza 2013. te je odbijen prijedlog tužitelja za poništavanjem istog rješenja.

2.Citiranim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske je, po službenoj dužnosti, oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelj Grada Zagreba i Županije Zagrebačke, Područna jedinica Centar, Klasa: UP/I-562-02/97-97-26/176, Urbroj: 512-62-97-2 od 10. travnja 1997. te akt suglasnosti Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Klasa: 562-02/97-01/6564, Urbroj: 512-21-05-97-2 od 26.svibnja 1997. kojim je tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida II. skupine sa 100% oštećenja organizma.

3.Tužitelj se u tužbi, kojom pobija zakonitost osporavanog rješenja tuženika, poziva na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4831/2020 u predmetu MĐ. Navodi da se za istog pred Upravnim sudom u Rijeci vodio jedan od četiri ogledna spora u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem odredbe članka 42. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 140/12- dalje ZIDZoPHBDR/12), a kojom odlukom je ukinuta presuda Visokog upravnog suda kojom je osnažena ništavost rješenja sukladno odredbi članka 42. stavka 1. ZIDZoPHBDR/12, uz obrazloženje kako je navedeno postupanje u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem potonje navedene odredbe protuustavno radi retroaktivne primjene zakona te suprotno legitimnim očekivanjima stranke čime je ozbiljno narušen koncept vladavine prava. Nadalje navodi da je načelo legitimnih očekivanja usko vezano uz pravnu sigurnost i zaštitu stečenih prava koje posebno štiti Europski sud pravde u svojoj praksi. Slijedom navedenog tužitelj da je tuženiku podnio prijedlog za oglašavanje ništavim, a podredno za poništavanjem rješenja Ministarstva branitelja od 21. listopada 2013. Tuženo tijelo da je obrazložilo razloge radi kojih ne postoji zakonski osnov za poništavanje navedenog rješenja, no, da nije obrazložilo zašto predmetno rješenje nije oglasilo ništavim a obzirom na predmetna utvrđenja Ustavnog suda RH iz gore navedene odluke od 20. prosinca 2022. odnosno da je u istoj za oglašavanje ništavim rješenja temeljem odredbe članka 42. stavak 1. ZIDZOPHBDR/12 utvrđeno protuustavno postupanje radi retroaktivne primjene zakona a što da je suprotno legitimnim očekivanjima stranke i čime je ozbiljan narušen koncept vladavine prava. Pobijano rješenje da je doneseno suprotno osnovnim načelima upravnog postupka iz članka 5., 8., i 9. ZUP-a, koja je tuženo tijelo bilo dužno poštovati. Stav tuženog tijela izražen u pobijanom rješenju da je nezakonit, nedostatno obrazložen, kontradiktoran sadržaju dokaza koji se nalaze u spisu predmeta te suprotan svim stvarnim okolnostima ovog predmeta. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se osporavano rješenje tuženika od 10. veljače 2023. poništi te da se oglasi ništavim rješenje Ministarstva branitelja od 06. kolovoza 2013. Zatražio je i da tuženik bude obvezan naknaditi mu troškove ovog upravnog spora.

4.Tuženik se odgovoru na tužbu poziva na razloge obrazloženja osporavanog rješenja od 10. veljače 2023., navodi da je isto pravilno i zakonito te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

5.Generalni opunomoćenik tuženika Županijsko državno odvjetništvo u Splitu se u podnesku od 25. kolovoza 2023. pridružio navodima tuženika.

6.Tužitelj se u podnesku od 14. ožujka 2024. očitovao na podneske tuženika navodeći, u bitnome, da tuženik dovodi u pitanje primjenjivost odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: USRH) koja je primjenjiva i na njegov predmet. Ističe se da su odluke Ustavnog suda prema članku 31. stavku 1. i 2. Ustavnog zakona RH („NN“ 99/1999, 29/2002) konačne i obvezuju erga omnes. USRH da je do sada u više od 100 odluka, u bitnome istovrsnim tužiteljevom predmetu, utvrdio kršenje ustavnih i ljudskih prava, osobito kako je prekršeno načelo legitimnih očekivanja i temeljna načela ZUP- a. Nadalje se navodi kako su ispunjeni uvjeti iz članka 128. ZUP-a tj. iz stavka 3. koji ističe kako će se rješenje poništiti ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, dok se u stavku 6. ističe kako će se rješenje poništiti ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja. To što tužitelj nije stekao neka prava pobijanim rješenjem da nije uvjerljiv razlog odnosno da je pokazatelj strogo formalističkog pristupa tuženika koji da krši načela ZUP-a i to načelo zakonitosti iz članka 5. stavak 2., načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa iz članka 6., načelo pomoći stranci iz članka 7., načelo utvrđivanja materijalne istine iz članka 8., te načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza iz članka 9. ZUP-a. Tuženo tijelo da je počinilo čitav niz povreda najviših vrednota ustavnog poretka RH, vladavinu prava i poštivanja prava čovjeka odnosno retroaktivno primjenjujući zakon i ukidajući stečena prava tužitelja. U sudskoj praksi da je u brojnim odlukama pa tako i u odluci Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-154/2024-30 od 05. ožujka 2019. u predmetu tužitelja HĐ u obrazloženju istaknuto slijedeće: „19.Iz navedenog proizlazi da je tuženik oglasio ništavim rješenje koje je steklo svojstvo pravomoćnosti, ponovnim preispitivanjem činjeničnog stanja, i nakon novih činjeničnih utvrđenja zaključuje da je priznavanjem statusa ratnog vojnog invalida i priznavanjem pripadajućih prava po toj osnovi došlo do povrede materijalnog prava i tako tužitelju ukinuo prava priznata ranijim pravomoćnim rješenjem. 20.Ovaj sud ocjenjuje da razlozi koje je iznio tuženik, zaključivši da nisu bile ispunjene pretpostavke za priznanjem tužitelju statusa HRVI na temelju novo utvrđenih činjenica, ne podrazumijevaju postojanje razloga za oglašavanje rješenja ništavim. Na ništavost se, kao na najtežu vrstu nezakonitosti, pazi po službenoj dužnosti pa su i razlozi zbog kojih se nezakonito rješenje oglašava ništavim u svako doba, bez ikakvog vremenskog ograničenja, u zakonu taksativno i strogo propisani. Riječ je o zatvorenom krugu zakonom propisanih razloga ništavosti, koji ne podrazumijevaju i oglašavanje ništavim rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje je možda dovelo i do pogrešne primijene materijalnog propisa. Pravomoćna rješenja koja nisu ništava, već su zbog njihove nezakonitosti samo pobojna, mogu se poništavati primjenom izvanrednih pravnih lijekova, unutar propisanih zakonskih, prekluzivnih rokova.“ Ukazuje se i na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž- 2643/23-5 od 3.studenog 2023. u predmetu ŽĐ u vezi odluke Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsImio: 861/18-30 od 5. ožujka 2019. koja predstavlja ogledni spor pred Upravnim sudom u Splitu kojom je poništeno rješenje tuženika o poništavanju rješenja o statusu HRVI, dakle, rješenje o statusu U je ostalo na snazi i dodatno je osnaženo navedenim odlukama. Stoga da je evidentno kako su osporavana rješenja nezakonita te predlaže usvajanje postavljenog tužbenog zahtjeva.

7.U sporu je održavanjem rasprave 31. siječnja 2025. i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

8.Na raspravu nije pristupio tuženik odnosno opunomoćenik istoga te svoj izostanak nije opravdao pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

9.Tužitelj je po svom opunomoćeniku na raspravi istakao da je iz spisa predmeta vidljivo da nije iskazana klauzula pravomoćnosti na rješenju od 06. kolovoza 2013. pa da je stoga smatrati da to rješenje nije pravomoćno. Nadalje, ističe da je u članku 42. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja („Narodne novine“ broj 140/12) navedeno da će se rješenje donijeti u roku od godine dana od dana stupanja na snagu tog Zakona. Navedeni Zakon da je stupio na snagu 14. prosinca 2012. te da je prema tome samo rješenje moralo biti dostavljeno tužitelju najkasnije do navedenog dana odnosno do 12. prosinca 2013. Prema podnesku tuženika navodno je na oglasnoj ploči javnopravnog tijela rješenje na taj način dostavljeno tužitelju a to da znači da je dostavljeno iza navedenog datuma. Iz svega navedenog da je vidljivo da tužitelju navedeno rješenje nije ni pokušavano biti dostavljeno jer da o tome nema nikakvih podataka u predmetnom spisu. Iz svega navedenog da proizlazi da je rješenje ništavo odnosno da se radi o nepostojećem upravnom aktu.

10.Sud je izveo dokaze čitanjem spisa ovog upravnog spora te spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

11.Tužitelj je po svom opunomoćeniku zatražio i popisao trošak ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.

12.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13.Iz sadržaja spisa ovog upravnog spora te sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno:

-da je rješenjem Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelj Grada Zagreba i Županije Zagrebačke, Područna jedinica Centar, Klasa: UP/I-562-02/97-97-26/176, Urbroj: 512-62-97-2 od 10. travnja 1997. tužitelj priznat ratnim vojnim invalidom II. grupe s 100% oštećenja organizma, za stalno, s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak počevši od 01. lipnja 1993. pa nadalje, s osnova ranjavanja 14. svibnja 1993. u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, kao pripadnik specijalne postrojbe MORH-a, na temelju nalaza i mišljenja Prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 19. veljače 1996. Status ratnog vojnog invalida je stekao temeljem Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata;

-da je navedeno rješenje oglašeno ništavim rješenjem Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/74, Urbroj: 522-4/1-4-1-13-2 od 06. kolovoza 2013., kao i akt suglasnosti Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Klasa: 562-02/97-01/6564, Urbroj: 512-21-05-97-2 od 26.svibnja 1997., po službenoj dužnosti, pozivom na članak 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 140/12 – dalje ZIDZoPHBDR) u vezi s člankom 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 – dalje ZUP) jer nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske;

-da je tužitelj dana 03. veljače 2023. podnio prijedlog za oglašavanjem ništavim/poništavanje rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa:

UP/II-562-02/13-0015/74, Urbroj: 522-4/1-4-1-13-2 od 06. kolovoza 2013., pozivajući se na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. u predmetu MĐ te navodeći, u bitnome, da se u predmetu IĐ vodio ogledni postupak u predmetima oglašavanja ništavosti rješenja koja su oglašena ništavim temeljem odredbe članka 42. stavak 1. ZIDZoPHBDR/12;

-da je osporavanim rješenjem tuženika od 10. veljače 2023. odbijen navedeni prijedlog za oglašavanjem ništavim Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa:

UP/II-562-02/13-0015/74, Urbroj: 522-4/1-4-1-13-2 od 06. kolovoza 2013. te prijedlog za poništavanjem istog rješenja, uz obrazloženje da nema osnove za poništavanje navedenog rješenja temeljem odredbe članka 129. ZUP-a kojom je propisana mogućnost poništavanja nezakonitih rješenja kojim je stranka stekla neko pravo, a sporno rješenje da nije nezakonito, niti je istim stranka stekla neko pravo pa da stoga nema zakonske osnove za poništavanje istog te da nije osnovan ni prijedlog za oglašavanje ništavim predmetnog rješenja jer za to ne postoje razlozi iz članka 128. ZUP-a obzirom da je doneseno po službenoj dužnosti u stvari u kojoj se može rješavati u upravnom postupku, a ne radi se o rješenju čije izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, niti isto sadrži nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

14.Prigovor tužitelja da rješenje Klasa: UP/II-562-02/13-0015/74, Urbroj: 522- 4/1-4-1-13-2od 06. kolovoza 2013. nije pravomoćno te da nije doneseno i dostavljeno tužitelju u roku iz odredbe članka 42.stavak 2. ZIDZoPHBDR, kojom je propisano da će o oglašavanju ništavim pojedinačnih rješenja iz stavka 1. Ministarstvo donijeti rješenja u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu tog Zakona, nije osnovan. Naime, iz sadržaja spisa je razvidno da je pravomoćnim rješenjem ovoga suda, poslovni broj: 18 UsImio-138/16-18 od 29. svibnja 2018. odbačena kao nepravodobna tužba tužitelja koja je ovome sudu podnesena dana 29. travnja 2019. (predana na poštu preporučeno 26. travnja 2016.) a kojom je tužitelj tražio da se rješenje Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/74, Urbroj: 522-4/1-4-1-13-2 od 06. kolovoza 2013., oglasi ništavim, podredno da bude poništeno te je zatražio da tuženik bude obvezan isplatiti mu iznos od 50.000,00 kn na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti. Iz obrazloženja tog rješenja je razvidno da je temeljem podataka tog spisa utvrđeno da je javnopravno tijelo u tom upravnom postupku od nadležnog upravnog tijela pribavilo podatak da tužitelj stanuje na adresi [adresa]., da je tužitelju u više navrata pokušana dostava na navedenu adresu te je u konačnici zadnja dostava vraćena sa naznakom dostavne pošte od 21. listopada 2013. da je nepoznat nakon čega je javnopravno tijelo, a što je bilo vidljivo na zadnjoj stranici osporavanog rješenja isto stavilo na oglasnu ploču dana 09. prosinca 2013. Na navedeno rješenje ovoga suda, tužitelj izjavio žalbu koja je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4652/18-2 od 05.veljače 2020. odbijena te potvrđeno navedeno rješenje ovoga suda.

15.Odredbom članka 128. ZUP-a propisano je:

(1) Rješenje će se oglasiti ništavim:

1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti,

2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće,

4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo,

5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala,

6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

(2) Rješenje će oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke u svako doba.

(3) Kad je rješenje o oglašivanju rješenja ništavim donijelo prvostupanjsko tijelo, protiv toga rješenja može se izjaviti žalba. Kad je drugostupanjsko javnopravno tijelo ili tijelo koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo rješenje oglasilo ništavim, protiv toga rješenja može se pokrenuti upravni spor.

(4) Ništavo rješenje nema pravni učinak. U slučaju oglašivanja rješenja ništavim, smatraju se ništavim i pravni učinci tog rješenja.

16.Odredbom članka 129. ZUP-a propisano je:

1) Nezakonito rješenje može se poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu.

(2) Rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti:

1. ako ga je donijelo nenadležno javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, 2. ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta upravna stvar drukčije riješena.

(3) U slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja.

(4) U upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, rješenje se može ukinuti samo uz pristanak protivne stranke.

17.Među strankama nije sporno da su pred upravnim sudovima vođeni brojni sporovi u kojima je ocjenjivana zakonitost rješenja tuženika kojima su oglašena ništavim rješenja u kojima su tužitelji priznati ratnim vojnim invalidima te da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svezi tih sporova donio bojne odluke kojima su poništene odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kao i odluke prvostupanjskih upravnih sudova.

18.Tužitelj se poziva, između ostalih, na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4831/2022 od 20. prosinca 2022., koju je priložio uz tužbu. Tom odlukom usvojena je ustavna tužba MĐ, poništena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-3512/19-5 od 15. rujna 2020. te je predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. U navedenoj Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske je, između ostalog, navedeno da je „iz obrazloženja osporene presude razvidno, da je Visoki upravni sud RH pri ocjeni zakonitosti rješenja od 29. srpnja 2013. uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu do sada važećim člankom 42. ZID ZOPHBDR-a/12 u svezi s člankom 2. ZOPHBDR-a/04, člankom 2. ZOPHBDR-a/96 tj. da podnositelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane, a ta okolnost u svim prethodno vođenim postupcima nije ni bila sporna. Međutim, Visoki upravni sud je o tome potpuno zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi bio novi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 121/17 u nastavku teksta: ZOHBDR/17), koji drukčije vrednuje, uređuje sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u obrani suvereniteta Republike Hrvatske.“….“Prema shvaćanju Ustavnog suda, Visoki upravni sud propustio je imati u vidu legitiman cilj odredbe članka 139. ZoHBDR-a/17 u skladu s kojim načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca nastojalo dodatno zaštititi stečena prava pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu."

19.Nadalje, tužitelj se poziva i na presudu ovoga suda, poslovni broj: Us I- 154/2024-30 u predmetu tužitelja HĐ. Putem e spisa izvršen je uvid u presudu ovoga suda, poslovni broj: Us I-154/2024-30 od 29. veljače 2024. (tužitelj pogrešno naveo datum 05. ožujka 2019.) te je utvrđeno da je točkom I. izreke poništeno rješenje Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-562-02/13- 0015/36, Urbroj: 522-04/1-1-1-13-2 od 30. srpnja 2013. (kojim je oglašeno ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelj Grada Zagreba i Županije Zagrebačke, Područna jedinica Centar, Klasa: UP/I-562-02/99-01/359, Urbroj: 519-110-99-2 od 12. srpnja 1999. i rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Klasa: 562- 02/99-01/20023, Urbroj: 519-08-00-2 od 03. veljače 2000.).

20.Ta presuda donesena je u izvršenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-982/2023 od 20. prosinca 2023., kojom je usvojena ustavna tužba HĐ, poništena presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-979/22-3 od 22. srpnja 2022. te presuda ovoga suda, poslovni broj: UsI-778/21-9 od 12. ožujka 2021. te je predmet vraćen ovome sudu na ponovni postupak.

21.U obrazloženju navedene Odluke, koja je javno objavljena, Ustavni sud Republike Hrvatske navodi: …"Prigovori iz ustavne tužbe, koja je predmet ovog ustavnosudskog postupka, istovrsni su onima koje je Ustavni sud ispitao u predmetu broj: U-III-4831/2020. Ustavni sud stoga ocjenjuje da je i u ovom slučaju osporenim presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Upravnog suda u Splitu podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Radi podrobnijeg upoznavanja s razlozima zbog kojih ovu ustavnu tužbu smatra osnovanom, Ustavni sud upućuje n obrazloženje odluke broj: U-III-4831/2020."

22.Nadalje je putem e spisa je izvršen uvid u presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1740/2024 od 26. rujna 2024. te je utvrđeno da je tom presudom poništena točka I. izreke presude ovoga suda, poslovni broj: Us I- 154/2024-30 od 29. veljače 2024. te je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/36, Urbroj: 522-04/1-1-1-13-2 od 30. srpnja 2013.

23.U obrazloženju navedene presude Visokog upravnog suda Republike

Hrvatske se, između ostalog, navodi:

….."Prvostupanjski sud je nastavno u postupku ponovno proveo sudsku kontrolu zakonitosti osporavanog rješenja tuženika, pri čemu je, međutim, ispustio iz vida neke okolnosti odnosno činjenice koje upućuju na zaključak da tužbeni zahtjev nije osnovan, slijedom čega, a imajući na umu činjenično stanje relevantno u konkretnom slučaju, kao i sve specifične okolnosti slučaja, ovaj Sud smatra da osporenim rješenjem tuženika nisu povrijeđena stečena prava tužitelja odnosno njegova legitimna očekivanja. S tim u vezi Sud nalazi potrebnim ukazati na načelna stajališta Ustavnog suda, izražena u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022., kao i u kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama, a u kojima je istaknuto da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 140/12. – dalje u tekstu: ZID ZoPHBDR/12) u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 108/96. – dalje u tekstu: ZoPHBDR/96), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Pritom je Ustavni sud naglasio da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZoHBDR/17, koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (dalje u tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Ujedno je Ustavni sud uputio na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke. Naime, prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR/17 u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata, kao i pravo na osobnu invalidninu. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID ZoPHBDR/12, u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID ZoPHBDR/12, te da je dana 31. siječnja 2014. Ustavnom sudu podnesen i zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene zakonske odredbe. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018., obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID ZoPHBDR/12 zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZoHBDR/17. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZoPHBDR/12 prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID ZoPHBDR/12, niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda da je u predmetnoj upravnoj stvari ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZoHBDR/17, a postupajući u skladu s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, ovaj Sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske. Članak 139. ZoHBDR/17, koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status Ma odnosno Ua iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu toga Zakona nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZoHBDR/17 razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZoHBDR/17, P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi: “Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu.“ ……. „Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.” …“Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZoHBDR/17 nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZoHBDR/17 ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji su ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZoHBDR/17 nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine."…."Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZoHBDR/17 u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud dopisom od 26. travnja 2024. (u predmetu Usž-258/2024 istovrsne činjenične i pravne situacije) zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZoHBDR/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno Ua iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO-a) vezano uz isplatu osobne invalidnine. Ministarstvo se o zatraženim (načelnim) podacima očitovao dopisom od 29. svibnja 2024., u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZoHBDR/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZoHBDR/17 bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZoHBDR/17 ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršeno koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO- a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava. Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu koja proizlazi iz podataka sveza spisa i koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka da on ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZoHBDR/17 bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZoHBDR/17 ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio citiranom zakonskom odredbom. U takvoj situaciji, po ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje osporenog rješenja tuženika, već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID ZoPHBDR/12, čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom."

24.Slijedom iznijetog, imajući u vidu mjerodavne zakonske odredbe, pravno shvaćanje izneseno u navedenoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te da je navedeno pravno shvaćanje Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo i u brojnim drugim presudama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama (Usž-1508/20242 od 18. rujna 2024., Usž-1534/2024-2 od 11. rujna 2024., Usž- 1748/2024-3 od 25. rujna 2024. i dr.), ovaj sud osporavano rješenje drži pravilnim i zakonitim a tužbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari.

25.Slijedom svega navedenog je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS- a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti te odlučiti kao u pod točkom I. izreke ove presude.

26.Kako tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev istog za naknadom troškova predmetnog upravnog spora te odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

U Splitu, 18. veljače 2025.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

-tužitelju po opunomoćeniku,

-tuženiku po opunomoćeniku,

-u spis.