Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2548/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Marković Palaić, odvjetnici iz Petrinje, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji broj P- 33/2021-20 od 10. ožujka 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji broj P-33/2021-20 od 10. ožujka 2023. godine.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 158-50-3949279, potvrđen po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću pod brojem Ov-3417/2007, sklopljen između stranaka, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.512,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama, pobliže označenim u točki II izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 1.916,41 eur sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 170,01 eur, tužitelj odbijen.

2. Protiv te presude žali se tuženik, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, budući da je sud prvog stupnja pravilno odlučio o mjesnoj nadležnosti.

5. Naime, neosnovan je prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja jer da su stranke člankom 12. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu Kreditora, dakle, u Zagrebu, budući da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je navedena odredba predmetnog ugovora nepoštena, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), s obzirom na to da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo, te je navedena odredba u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje zbog toga znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6. Stoga je takva prorogacijska klauzula, u smislu odredbe čl. 70. ZPP u korist mjesta zaključenja ugovora u kojem je tuženik imao sjedište, ništetna klauzula, sukladno odredbi čl. 87. ZZP, o kojoj se nije posebno pregovaralo, zbog čega je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

7. Pri tome se treba voditi računa i o udaljenosti prebivališta tužitelja kao potrošača kao i činjenici da bi njegov dolazak na sud u mjesto zaključenja ugovora iziskivao znatan trošak, kojem tuženik nije izložen s obzirom da ima podružnicu u [adresa], kao i ostalim relevantnim okolnostima koje predstavljaju questio facti, a sve u skladu sa zaključkom utvrđenim na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020. godine.

8. Osim toga, i prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovnica nalazi, pa kako tuženik ima poslovnu jedinicu u [adresa], to je pravilno sud prvog stupnja odbio njegov prigovor mjesne nenadležnosti toga suda.

9. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, i samih tih isprava i zapisnika.

10. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, odnosno odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome i isplata iznosa od 4512,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden pravično, u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među stranakama nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

14. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

15. Neosnovan je i žalbeni navod da je tužitelj, iako se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, trebao u individualnom postupku kao što je ovaj, ponovno dokazivati činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora, te da se kao individualni potrošač ne može pozivati na te presude, budući da je presudom Visokog trgovačkog suda broj PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. godine, a koja se odnosi i na tuženika, utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora, odnosno Općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

17. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

18. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošača, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. To znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

20. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koji je razumno dobro informiran i razumno pažljiv i oprezan samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga, banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

21. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila, te su mu ponudili ugovor o kreditu u CHF za koji su mu u banci rekli da je najpovoljniji i najmanje rizičan, a ne sjeća se jesu li mu ponudili i kredit u drugoj valuti. Dobio je gotov ugovor koji je proučio koliko je mogao i potpisao ga jer su mu odgovarale i rate kredita i kamate, ali nakon nekog vremena rata kredita je naglo porasla s 1.500,00 tadašnjih kuna na 2.000,00 tadašnjih kuna, pa zatim na 2.1000,00 i 2.200,00 tadašnjih kuna, a u banci su mu rekli da rata kredita raste iz razloga što raste švicarski franak u odnosu na kunu i da oni tu ništa ne mogu. Kredit je podigao na rok od 7 godina i u cijelosti ga otplatio, a prilikom potpisivanja ugovora nije znao što znači valutna klauzula, time da je u banci pitao može li se nešto mijenjati u ugovoru o kreditu, na što su mu u banci odgovorili da je to tipski ugovor i da se u njemu ne može ništa mijenjati.

22. Prema tome, iz navedenog iskaza tužitelja vidljivo je da mu prilikom realiziranja kredita nisu bili predočeni rizici ugovora s valutnom klauzulom, a kako je ta ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, očito je da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik ničim niti ne dokazuje, zbog čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a takva nepoštena ugovorna odredba je, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP, ništava.

23. Takvim načinom ugovaranja, prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

24. Osim toga, tuženiku je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

25. Sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima, proveo test nepoštenosti sporne odredbe o valutnoj klauzuli i prilikom ocjene svih elemenata potrebnih za utvrđenje njezine valjanosti, pravilno utvrdio da je predmetna odredba ništetna.

26. Osim toga, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

27. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

28. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

29. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

30. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

31. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto prima s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

32. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju Zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

33. Neosnovano tuženik prigovara nalazu i mišljenju vještaka, budući da je izričito naveo da nema prigovor na matematički izračun vještaka, a na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 31. siječnja 2023. godine, na kojem je glavna rasprava zaključena, nije prigovarao više na nalaz i mišljenje vještaka, niti je u tom pravcu imao daljnjih dokaznih prijedloga, pa ne može sada u žalbi s uspjehom prigovarati nalazu vještaka.

34. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

35. Prema tome, kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, a tužba je u ovom postupku podnesena 29. siječnja 2021. godine, to sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

36. Nisu osnovani ni žalbeni navodi glede odluke o trošku, budući da je sud prvog stupnja pravilno, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, dosudio tužiteljici trošak parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

37. Pri tome neosnovano tuženik navodi da je sud prvog stupnja trebao primijeniti onu Tarifu koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja pojedine radnje, budući da prema Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

38. Stoga je pravilno sud prvog stupnja primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku i vrijednost boda prema njoj, te u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom dosudio trošak parničnog postupka, na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP budući da je sa zahtjevom tužitelj uspio u cijelosti.

39. Neosnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja nije imao osnove dosuditi tužitelju trošak sastava podneska od 25. siječnja 2023., budući da je tužitelj tim podneskom postavio zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22, 88/22), te se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

40. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 18. veljače 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb