REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-942/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola po sucu Mariji Sošić, u pravnoj stvari tužitelja Karatilo d.o.o. OIB: 76375818574, sa sjedištem u [adresa] (p.21430), Nečujamska cesta 40, zastupanog po punomoćniku Ivanu Miroševiću, odvjetniku iz Splita protiv tuženice RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (za obveze obrta "[obrt]" sezonski obrt za trgovinu sa sjedištem u [adresa]), zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igora Kalebića i Jadranke Kalebić, iz Splita, radi isplate, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude poslovni broj: Povrv-486/2020-13 od 23. ožujka 2023. Općinskog suda u Splitu, 18. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija tuženičina žalba kao neosnovana pa se presuda poslovni broj: Povrv-486/2020-13 od 23. ožujka 2023. Općinskog suda u Splitu:
- djelomično preinačuje tako da se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ante Zlokića iz Splita, poslovni broj: Ovrv-2225/2015 od 14. rujna 2015. ukida u dijelu kojim je tuženici RJ naloženo namiriti tužitelju Karatilo d.o.o. Nečujam tražbinu u iznosu od 539,25 eura/ 4.063,00 kune sa zateznim kamatama i u tom dijelu odbija tužiteljev zahtjev;
- potvrđuje u preostalom dijelu kojim je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ante Zlokića iz Splita, poslovni broj: Ovrv-2225/2015 od 14. rujna 2015. održan na snazi radi namirenja tražbine u iznosu od 588,89 eura/4.437,00 kuna sa zateznim kamatama od 27. kolovoza 2014. do isplate;
- preinačuje u odluci o troškovima parničnog postupka te se u pogledu troškova postupka određuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
II. Odbija se tuženičin zahtjev za naknadu troškova žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja održan je u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ante Zlokića iz Splita, broj: Ovrv-2225/2015 od 14. rujna 2015. kojim je naloženo tuženici RJ namiriti tužitelju Karatelo d.o.o. [adresa] tražbinu u iznosu od 1.128,14 eura/8.500,00 kuna sa zateznim kamatama od 27. kolovoza 2014. do isplate te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 956,93 eura/7.210,02 kune sa zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate sve u roku od osam dana.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženica iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući kako je tužitelj kao najmodavac u razdoblju od 18. srpnja do 27. kolovoza 2014. od tuženice uzimao robu (kruh i lepinje) za svoj restoran brze hrane, ali po dogovoru nije odmah plaćao već se sve bilježilo u bilježnicu, a po naručenu robu dolazili su njegovi zaposlenici R i JJ te nekoliko puta i sam zastupnik po zakonu najmodavca te je na njegovo traženje izdano i nekoliko R1 računa za kupljenu robu koji nisu plaćeni pa dug najmodavca prema najmoprimcu po toj osnovi iznosi 4.063,00 kuna. Smatra da ona kao najmoprimac ima prema tužitelju kao najmodavcu ukupno potraživanje u iznosu od 44.629,00 kuna po osnovi troškova uređenja poslovnog prostora, naknade štete radi zakašnjenja u predaji prostora, plaćanja računa za preuzetu robu te povrata plaćenog iznosa, i to smatra prigovorom prijeboja međusobnih potraživanja koji prigovor je prvostupanjski sud trebao uvažiti i provesti predložene dokaze.
2.1. Posebno smatra netočnom tvrdnju prvostupanjskog suda o tome kako tuženica prema tužitelju nije isticala prigovore prijeboja niti utužila svoje tražbine, s obzirom na to da je već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi navela kako je istakla prigovor prijeboja. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz nalaganje tužitelju naknaditi joj sve troškove postupka, a podredno predlažu ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta istome prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. Postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe – za sastavljanje žalbe 187,06 eura s porezom na dodanu vrijednost u visini od 46,76 eura te sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 132,72 eura.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet je spora tužiteljev zahtjev protiv tuženice za isplatu iznosa od 8.500,00 kuna/1.128,14 eura kao neplaćenog dijela (od ukupno 15.000,00 kuna) zakupnine u razdoblju od 1. lipnja do 15. rujna 2014. prema Ugovoru o najmu (zakupu) poslovnog prostora u [adresa] od 27. svibnja 2014. sa zateznim kamatama od 27. kolovoza 2014. do isplate.
6. Prvostupanjskom je presudom održan u cijelosti na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-2225/2015 od 14. rujna 2015. kojim je tuženici naloženo namiriti tužitelju tu tražbinu jer je prvostupanjski sud našao utvrđenom činjenicu da je od ugovorenog iznosa (15.000,00 kuna) tuženica isplatila tužitelju samo iznos od 6.500,00 kuna pa je ostao dug po osnovi zakupnine u iznosu od 8.500,00 kuna.
6.1. Tuženica je već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave navela kako ona ima potraživanje prema tužitelju u ukupnom iznosu od 44.629,00 kuna po osnovi troškova uređenja poslovnog prostora i naknade štete zbog zakašnjenja u predaji tog prostora te zbog neplaćene robe (pretežno kruha i peciva) koju je tužitelj uzimao u njezinoj pekarnici, kao i zbog povrata preplaćenog iznosa zakupnine, od čega se iznos do 4.063,00 kune odnosi na robu – kruh i lepinje – koju je tužitelj uzimao od nje u razdoblju od 18. srpnja do 27. kolovoza 2014. za svoj restoran brze prehrane a koju nije platio već se po dogovoru sve bilježilo u bilježnicu, a izdala mu je i nekoliko R-1 računa koje nije platio, pa se zbog svega toga protivila tužbenom zahtjevu .
6.2. Prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tuženičine navode o njezinu potraživanju prema tužitelju smatrajući kako tuženica nije istakla prigovor prijeboja do donošenja prethodne prvostupanjske presude (od 8. svibnja 2019. koja je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje).
7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženičinoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. u vezi s člancima 445.a te 457. i 458. ZPP (spor male vrijednosti) ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda djelomično rezultat pogrešne primjene materijalnoga prava zbog kojega razloga prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ni sve odlučne činjenice koje proizlaze iz stanja spisa pa je o žalbi odlučeno i primjenom članka 373.a u vezi s člancima 445.a te 457. i 458. ZPP.
8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.
9. Prvostupanjski je sud međutim pogrešno ocijenio sadržaj tuženičina prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave smatrajući da u njemu ni sadržajno nije istaknut bilo kakav prigovor prijeboja te je zbog toga propustio uzeti u obzir i druge odlučne činjenice koje proizlaze iz stanja spisa (isprava i izvedenih dokaza), zbog čega je tuženičina žalba djelomično osnovana.
10. Iako je točno da je tuženica koju zastupa odvjetnik mogla eksplicitnije artikulirati prigovor prijeboja, ona je to sadržajno ipak učinila kada je već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pobijala to rješenje u cijelosti smatrajući da je tužiteljev prijedlog neosnovan u cijelosti pozivajući se na to da joj je tužitelj ostao dužan platiti robu (kruh i lepinje) koju je preuzeo u razdoblju od 18. srpnja do 27. kolovoza 2014. za svoj restoran brze prehrane u iznosu od 4.063,00 kuna te da joj duguje i naknadu štete u iznosu od 35.000,00 kuna zbog povrede prethodnog ugovora o zakupu (onog iz 2013. godine) i naknadu troškova uređenja poslovnog prostora te povrat preplaćenog iznosa zakupnine, dakle ukupni iznos od 44.629,00 kuna.
10.1. Navedeni je iznos daleko veći od iznosa tužbenog zahtjeva a tuženica nije podnijela ni protutužbu ni procesni prigovor radi prijeboja, ali je protivljenjem tužbenom zahtjevu iz tih razloga zapravo u suštini dala kompenzacijsku izjavu kojom je konstituirana građanskopravna kompenzacija a to je konačno postalo jasno iz tuženičina iskaza u parnici na ročištu 26. veljače 2019. (prije prethodnog zaključenja glavne rasprave listovi 60 i 61 spisa) iz kojega proizlazi kako tuženica priznaje da je ostala dužna platiti zakupninu za 2014. godinu u iznosu od 8.500,00 kuna ali je nije platila jer je tužitelj imao dug prema njoj za preuzete pekarske proizvode u iznosu od 4.600,00 kuna umanjenom za rabat od 10%, kao i iz razloga što se nije pridržavao ugovora o zakupu za sezonu 2013. godine.
10.2. Spominjanje preplate zakupnine za iznos od 1.500,00 kuna (pa i u aktualnoj žalbi) je stoga očito samo rezultat nesporazuma između tuženice i njezina punomoćnika pa primjenom članka 221. stavka 2. u vezi s člankom 93. ZPP treba uzeti kako je tuženica priznala da je od ugovorene zakupnine za 2014. godinu platila tužitelju samo iznos od 6.500,00 kuna i ostala dužna iznos od 6.500,00 kuna koji je kompenzirala sa svojim potraživanjem prema tužitelju.
11. Iz stanja spisa (isprava i izvedenih dokaza) proizlazi kako je tužitelj u razdoblju od 17. srpnja do 27. kolovoza 2014. doista u tuženičinoj pekari (koja je poslovala u zakupljenom poslovnom prostoru iznad kojega je tužitelj držao restoran brze prehrane) uzimao na dug pekarske proizvode (kruh i lepinje) u iznosima koji zbrojeni odgovaraju iznosu od 4.063,00 kune koji je po toj osnovi tuženica kompenzirala s neplaćenom zakupninom.
11.1. U situaciji kada i sam zastupnik po zakonu tužitelja (NJ) priznaje da je uzimao pekarske proizvode bez istovremenog plaćanja i kraj postojanja evidencije (bilježnice) u kojoj je tuženica bilježila tako preuzetu robu te iskaza svjedoka HJ (list 64 spisa) koji kaže kako je prije otprilike pet godina (saslušan je u travnju 2019.) pomogao NJ u nekim poslovima pa bi tako otišao i po kruh u tuženičinu pekaru te uzimao po 5-6 kg kruha i to obično vikendom pa je kruh uzimao 6-7 puta tijekom tog ljeta, i konačno i situaciji kada tužitelj nije dokazao da je izvršio plaćanje (njegov zastupnik po zakonu NJ kao stranka - 60 spisa - tvrdi doduše da je tužitelj platio tuženici pekarske proizvode u iznosu od 1.311,50 kuna i da to čita iz konto kartice tužitelja, ali tu konto karticu nije priložio u spis niti pokazao sudu, dok tuženica ne osporava da je izdala R1 račun na taj iznos, ali da ga je sama platila radi usklađenja blagajne na kraju dana) na tužitelju je teret dokazivanja da je preuzetu robu i platio, a to u ovoj parnici nije dokazao.
12. Ovaj drugostupanjski sud stoga, na temelju činjenica koje proizlaze iz isprava u spisu i izvedenih dokaza, nalazi utvrđenim da je za iznos od 4.063,00 kuna izvršen građanskopravni prijeboj u skladu s odredbama članaka 95. i 96. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) pa da je zbog toga za taj iznos prestala tužiteljeva protutražbina po osnovi neplaćene zakupnine za sezonu 2014. godine a to znači da je u tom dijelu neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, slijedom čega je u tom dijelu valjalo ukinuti platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.
13. U preostalom dijelu žalba nije osnovana jer se iz stanja spisa ne može naći utvrđenim i postojanje tuženičine tražbine u daljnjem iznosu koji bi se mogao prebiti s preostalim dijelom tužiteljeve protutražbine (u iznosu od 588,89 eura).
13.1. Tuženica naime nije podnijela protutužbu odnosno istakla zahtjev za ostvarenje svoje tražbine u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva pa bi se o njezinu prigovoru prijeboja, kada bi se i smatralo da je postavljen kao procesnopravni prigovor radi prebijanja, moglo odlučivati samo u granicama tužiteljeva tužbenog zahtjeva koji u ovoj parnici iznosi 8.500,00 kuna/1.128,14 eura a to znači da se i dalje radi o sporu male vrijednosti u kojemu se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka te se u postupku povodom takve žalbe ne primjenjuju odredbe članka 370. ZPP, što znači da drugostupanjski sud ne može ukinuti presudu prvostupanjskog suda i vratiti predmet tom sudu na ponovno suđenje ako smatra da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno održati novu glavnu raspravu pred prvostupanjskim sudom.
14. Preostala se tražbina koju tuženica navodi u prigovoru protiv platnog naloga odnosi na troškove i naknadu štete po osnovi povrede ugovornih odredaba iz Ugovora o zakupu iz 2013. godine a to je činjenično i pravno složen zahtjev za dokazivanje kojega tuženica nije ni navela odlučne činjenice niti priložila odgovarajuće dokaze da bi se o visini te tražbine do preostale visine tužiteljeve protutražbine moglo odlučiti primjenom članaka 373. i 373.a ZPP.
15. Iz navedenih je razloga stoga u preostalom dijelu valjalo odbiti tuženičinu žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na tužiteljev zahtjev za namirenje tražbine u iznosu od 558,89 eura/4.437,00 kuna sa zateznim kamatama od 27. kolovoza 2014. do isplate.
16. Zbog djelomičnog je preinačenja prvostupanjske presude valjalo odlučiti i o svim troškovima postupka pa uzevši u obzir podjednaki uspjeh stranaka u sporu odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove (prema članku 154. stavku 4. ZPP), uključujući i troškove žalbe koje je imala tuženica pa je takav njezin zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
17. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 373. točke 1. i 373.a te 166. stavka 2. ZPP sve u vezi s člancima 445.a i 457. toga Zakona, odlučeno kao u izreci.
U Puli 18. veljače 2025.
Sudac
Marija Sošić