REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž R-23/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Bruni Frankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Ordinacija dentalne medicine dr.dent.med. DUN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Leonu Zrniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kasalo & Raić, odvjetnicima iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr- 3498/2020-43 od 19.prosinca 2024., 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pr-3498/2020-43 od 19.prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke, kao neosnovan odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 795,74 eura bruto na ime razlike plaće za razdoblje od siječnja 2016. do veljače 2017. sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno dospjeli iznos počev od njegova dospijeća pa do isplate, sve kako je to pobliže označeno u izreci navedene presude, dok je u točki II. izreke tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku nastale troškove postupka u iznosu od 2.750,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao osnovan prihvati njezin tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka odnosno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. U ovom postupku, obzirom na vrijednost predmeta spora od 795,74 eura riječ je o postupku u sporu male vrijednosti na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467.a. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP).

6. Prema odredbi čl. 467. st. 1. i 2. ZPP presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona, a povodom te žalbe ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ovog Zakona.

6.1. Stoga, obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe (argumentum a contrario) valja zaključiti da se žaliteljica u svojoj žalbi nedopušteno poziva na zakonske žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa obzirom na sadržaj odredbe čl. 467. st. 1. i 2. ZPP valja istaknuti i da se u postupku u sporovima male vrijednosti o žalbi tužiteljice mora odlučiti na temelju činjeničnog stanja utvrđenog tijekom prvostupanjskog postupka.

7. Ispitujući, pak, pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome - dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. u vezi odredbe čl. 457. ZPP ), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda ima nedostataka budući o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, čime je počinjena bitna povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje i žaliteljica, ali je unatoč tome na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP , u konkretnom slučaju ipak moguće odlučiti o žalbi tužiteljice budući prema stanju spisa bitne činjenice za odluku u ovoj pravnoj stvari među strankama nisu sporne i moguće ih je utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 795,74 eura bruto na ime razlike plaće za razdoblje od siječnja 2016. do veljače 2017. sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno dospjeli iznos počev od njegova dospijeća pa do isplate, sve kako je to pobliže označeno u izreci navedene presude, smatrajući da joj navedeni iznos pripada uz primjenu Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006., Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009., Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011. i Vjerodostojnog tumačenja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 28.12.2012.

9. U ovom postupku, obzirom i na žalbene navode žaliteljice nije sporno da je tužiteljica u prijepornom razdoblju bila zaposlena kod tuženika kao medicinska sestra u dentalnoj ordinaciji i da joj je tuženik u utuženom razdoblju isplaćivao plaću sukladno sklopljenom ugovoru o radu.

10. Sporno je, obavlja li tuženik kao tužiteljičin poslodavac javnu službu u smislu odredbi članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama („Narodne novine“, broj: 27/01, 39/09 i 155/23 – dalje: ZOPJS) i posljedično tome ima li tužiteljica pravo na obračun plaće sukladno odredbama tog Zakona i primjenjuju li se na nju odredbe navedenih Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama.

11. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja zaključuje da dr. IUN, kao vlasnica Ordinacija dentalne medicine dr.dent.med. DUN (tuženik) obavlja samostalnu djelatnost dentalne medicine u kategoriji slobodnog zanimanja od 01. travanja 2004., te kao takva samostalno vodi poslovne knjige i dužna je podnositi godišnju prijavu poreza na dohodak pa je upravo ona obveznik plaćanja doprinosa za obvezna osiguranja, radi čega se na tuženika ni ne primjenjuju odredbe ZOPJS budući ona nije javna ustanova ili druga pravna osoba kojoj se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, posljedično čemu se ni plaća tužiteljice ne obračunava sukladno navedenom Zakonu i navedenim Sporazumima o osnovici za plaće u javnim službama, radi čega sud prvog stupnja smatra da je zahtjev tužiteljice neosnovan jer obzirom na navedeno tužiteljica nije aktivno procesno legitimirana, a niti postoji pasivna procesna legitimacija tuženika.

12. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje u biti sadržajno ni ne osporava tužiteljica, a koje osim toga, kako je to i prethodno navedeno (točka 6. i 6.1. obrazloženja) ni ne može biti predmetom ispitivanja u ovom žalbenom postupku, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo zaključujući da je zahtjev tužiteljice neosnovan, iako pri tome pogrešno zaključuje o nedostatku aktivne odnosno pasivne procesne legitimacije stranaka u postupku budući iz prije navedenih nespornih činjenica jasno proizlazi da je u utuženom razdoblju tužiteljica bila zaposlena kod tuženika kao medicinska sestra u ordinaciji dentalne medicine, pa je posljedično tome i aktivno legitimirana u ovom postupku zahtijevati prava iz navedenog radnog odnosa ukoliko smatra da su joj ta prava povrijeđena - u konkretnom slučaju isplatu razlike plaće u odnosu na plaću koju je nesporno ostvarivala i plaće za koju smatra da joj pripada temeljem navedenih Sporazuma i to upravo od tuženika, kao svojeg poslodavca u utuženom razdoblju, pa je posljedično tome i tuženik pasivno procesno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

12.1. Naime, neovisno o tome što sud prvog stupnja pogrešno zaključuje o procesnoj legitimaciji stranaka u postupku, obzirom na utvrđenje suda prvog stupnja, koje jasno proizlazi iz dopisa Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split od 06. rujna 2024. da tuženik obavlja samostalnu djelatnost dentalne medicine u kategoriji slobodnog zanimanja od 01. travanja 2004., te kao takva samostalno vodi poslovne knjige i dužna je podnositi godišnju prijavu poreza na dohodak pa je upravo ona obveznik plaćanja doprinosa za obvezna osiguranja, dakle da joj se sredstva za plaće ne osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, to je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tuženik nije javna ili pravna osoba u smislu odredbe čl. 2. ZOPJS, kojom je propisano da su javne službe u smislu ovoga Zakona jesu javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i javne ustanove kojima se sredstva za plaće osiguravaju iz sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

12.2. Posljedično tome, pravilan je i daljnji zaključak suda prvog stupnja da se na plaću tužiteljice ne odnose odredbe navedenog Zakona, a niti Sporazumi o osnovici za plaće u javnim službama na kojima tužiteljica pogrešno temelji svoj zahtjeve, već se pravo tužiteljice na plaću i visinu plaće temelji na sklopljenom ugovoru o radu sklopljenim između nje i tuženika, kao njezinog poslodavca u utuženom razdoblju, primjenu kojeg tužiteljica u ovom postupku nije ni problematizirala

13. Obzirom na navedeno utvrđenje suda prvog stupnja, koje, kako je i prethodno navedeno, nije dovedeno u dvojbu žalbom žaliteljice da tuženik prema odredbi čl. 2. ZOPJS nije javna ili pravna osoba, to se obzirom na takvo utvrđenje primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. ZPP, može u ovom postupku zaključiti da tužiteljica nama pravo na isplatu plaće prema odredbama navedenog Zakona, a ni Sporazuma donesenih na temelju istoga, na koje se ona poziva u ovoj pravnoj stvari, radi čega je njenu žabu valjalo ocijeniti neosnovanom.

14. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1., u svezi s čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („ Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao vrlo jasne i prihvatljive razloge, radi čega je žalbu žaliteljice valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14.1. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja na odluku o troškovima postupka nije moguće primijeniti pravna shvaćanja iz presude Europskog suda za ljudska prava izražena u predmetu Klauz protiv Hrvatske, kao ni rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021., jer nalog tužiteljici da snosi puni iznos troškova zastupanja tuženika ne predstavlja njeno ograničenje na pristup sudu, kako to pogrešno zaključuje tužiteljica budući je tužiteljica obzirom na sklopljeni ugovor o radu i činjenicu da joj sredstva za plaće i doprinose osigurava poslodavac, već u trenutku podnošenja tužbe mogla realno procijeniti ishod ovog postupka i troškova postupka koje će za slučaj njenog neuspjeha imati protivna strana, pa je posljedično tome žalba tužiteljice neosnovana i u ovom dijelu.

15. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio zahtjev tužiteljice, iako je to trebalo učiniti iz razloga navedenih u ovoj presudi, valjalo je žalbu žaliteljice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. te čl. 368. st. 1. i sve u vezi odredbe čl. 457. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 18. veljače 2025.

S u d a c:

Bruno Franković