REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-139/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice LD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zvonimir Bućan, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice-protutužiteljice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, (ranije Hypo Albe-Adria-Bank d.d.), OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnik Dražen Delač, odvjetnik u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tužiteljice LDR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-1053/2021-2 od 18. veljače 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1571/2020-17 od 27. kolovoza 2021., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništav ugovor o kreditu broj: 216-354/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 15.09.2005.g. a solemniziran dana 19.09.2005.g. broj ovjere Javnog bilježnika Zoja Puljiz OU-621/05 pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike, kao i da je ništavan i bez pravnog učinka Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je sklopljen između tužiteljice i tuženika dana 22.04.2009., a solemniziran dana 22.05.2009. broj ovjere J.B. Zoja Puljiz OV-2897/2005 pa stoga predmetni Sporazum ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike iz citiranih ugovora i sporazuma.

II. Dužan je tuženik, slijedom utvrđenja iz točke I. ove presude, isplatiti tužiteljici iznos od 942.833,84 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se određuje od 31.03.2007.g. u visini određenoj člankom 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g., a od 01. siječnja 2008.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:“,

dalje su se navele u toj presudi, u toč. II. izreke, pojedinačni iznosi glavnice sa tijekom zateznih kamata, pa se dalje izreklo,

„III. Nalaže se tužiteljici lvani LD iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 iznos od 958.418,66 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate tekućom na taj iznos od dana 29. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. te sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od 01. siječnja 2008.g. pa do isplate, u roku od 15 dana. Za dulje zatraženi tijek kamate od 15. rujna do 29. rujna 2005. zahtjev se tuženika odbija.

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.".

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Prihvaćaju se žalba i dopuna žalbe tužene-protutužiteljice, kao osnovane, preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-1571/2020-17 od 27. kolovoza 2021. i sudi se:

Odbija se tužiteljica-protutužena sa tužbom i glavnim tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništav ugovor o kreditu broj: 216-354/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je sklopljen između tužiteljice i tužene dana 15. rujna 2005. a solemniziran dana 19. rujna 2005., broj ovjere Javnog bilježnika Zoja Puljiz OU- 621/05 pa stoga predmetni ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike, kao i da je ništavan i bez pravnog učinka Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je sklopljen između tužiteljice i tužene dana 22. travnja 2009., a solemniziran dana 22. svibnja 2009. broj ovjere J.B. Zoja Puljiz OV-2897/2005 pa stoga predmetni Sporazum ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike iz citiranih ugovora i sporazuma.

II. Dužna je tužena, slijedom utvrđenja iz točke I. ove presude, isplatiti tužiteljici iznos od 942.833,84 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se određuje od 31. ožujka 2007. u visini određenoj člankom 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:“

dalje su se naveli u toj presudi pojedinačni zatraženi iznosi glavnice sa tijekom zateznih kamata, pa se dalje izreklo,

„II. Odbijaju se žalbe tužiteljice i umješača na strani tužiteljice, kao neosnovane.“.

2.1. Drugostupanjski je sud donio istobrojno rješenjem kojim je riješio:

„I. Odbacuje se protutužbeni zahtjev tužene-protutužiteljice koji glasi: "Nalaže se tužiteljici lvani LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tuženoj Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 iznos od 958.418,66 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate tekućom na taj iznos od dana 29. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. te sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od 01. siječnja 2008.g. pa do isplate, u roku od 15 dana. Za dulje zatraženi tijek kamate od 15. rujna 2005. do 31. prosinca 2007. zahtjev se tuženika odbija."

II. Vraća se predmet Općinskom sudu u Splitu na nastavak postupka radi donošenja odluke, u odnosu na eventualno kumulirani, odnosno podredni tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i radi donošenja odluke o troškovima postupka.

III. Odluka o troškovima povodom žalbe tužene ostavlja se za konačnu odluku.“.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3050/2022od 13. rujna 2023. dopustio tužiteljici- protutuženici izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pitanja:

"Može li ostati na snazi Ugovor o kreditu ako su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitni sastojci Ugovora o kreditu?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužiteljica-protutuženica je podnijela reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora, u pogledu ovoga, revizijskog stadija postupka je zahtjev tužiteljice- protutuženice za utvrđenje ništetnosti (cjelokupnog) ugovora o kreditu koji su stranke sklopile, pa slijedom toga i isplata po toj osnovi te su činjenična utvrđenja na kojima je sud u pobijanoj odluci utemeljio svoju odluku:

− da su stranke dana 15. rujna 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 216- 35472005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini;

− da je među strankama ugovoren iznos od 200.200,00 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom od 3,99% i sa rokom vraćanja od 20 godina ili 240 mjeseci, a što su ujedno i bitni sastojci Ugovora;

− da iz vještačkog nalaza stalnog sudskog vještaka Ante Blaževića, odnosno dopune nalaza i mišljenja imenovanog vještaka od 26. srpnja 2018. proizlazi da je tužiteljica tuženoj platila više u vidu razlike između obračunate kamate i prvotno ugovorene kamate ukupno iznos od 10.451,00 CHF, odnosno da je platila više na ime razlike u kunskoj protuvrijednosti iznos od 66.198,91 kunu, odnosno da je po svim osnovama tužiteljica tuženoj ukupno platila 164.777,79 CHF ili kunsku protuvrijednost navedenog iznosa, a da se vještak izjasnio da on nije u mogućnosti adekvatno odgovoriti na prigovor tužene o tome da nije u izračun uzeo cifru od 739,079 CHF (naplate redovne kamate) od 8. prosinca 2016., jer je on obračun u drugom dopunskom nalazu i mišljenju vršio za razdoblje do 30. rujna 2014.;

− da je predmetni Ugovor među strankama sklopljen sa rokom otplate od 20 godina, a otplatno razdoblje bi trebalo prestati 30. rujna 2025.

9. Preinačujući prvostupanjsku presudu, pa tako odbijajući glavni tužbeni zahtjev (onaj za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu) sud je u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje da su, prema odredbama članka 1065. i članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO) bitni sastojci ugovora o kreditu, obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom, a eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojemu je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu, ugovor može opstati bez njih, odnosno ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a posebno ne ništetnost cijelog ugovora. Nadalje, da je odredbama članka 87. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača izričito propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Navodi da ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe ZOO- a. Kako je u konkretnom slučaju među strankama sporna eventualna ništetna zaštitna klauzula i način obračuna kamata temeljem predmetnog ugovora, to ne znači da su se stekli uvjeti za utvrđenje da je ništetan cijeli ugovor, već da je prvostupanjski sud trebao pravilnim pravnim pristupom predmetu spora raspravljanje u ovom predmetu usmjeriti na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice.

9.1. Zbog toga je, a u pogledu eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na utvrđenje djelomične ništetnosti (pojedinih ugovornih odredbi, a slijedom toga i isplate) drugostupanjskim rješenjem (v. toč. 2.1. ovoga obrazloženja) vraćen predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

10. Tužiteljica i kao revidentica ustraje u tvrdnji iznošenoj tijekom postupka da su navedene ništetne odredbe ugovora bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

11. Prema odredbi članka 322. stavka 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

12. Ugovorom se o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13. Predmetnim je Ugovorom o kreditu, dakle, bila ugovorena početna kamatna stopa, a o ništetnosti dijela ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope se ima tek odlučiti u daljnjem postupku pred nižestupanjskim sudovima, s obzirom na odlučeno u rješenju iz toč. 2.1. ovoga obrazloženja.

14. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

15. Ovdje se izričito naglašava da valjanost ugovorne odredbe o visini početno ugovorene kamatne stope nije obuhvaćena revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa nije ni predmetom razmatranja u ovoj pravnoj stvari (u tom smislu v. granice preispitivanja odluke u toč. 7. ovoga obrazloženja). Naime, postavljeno pravno pitanje se svodi samo na problematiku utjecaja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (i valutnoj klauzuli) na opstanak ugovora o kreditu. Stoga se ocjena ovoga suda, u ovoj, konkretnoj stvari, daje uz pretpostavku valjanosti ugovorne odredbe o početno ugovorenoj kamatnoj stopi (koja je, dakle, revizijskim pitanjem nesporena, a propitana je samo promjenjiva kamatna stopa). U tom smislu ovaj sud samo primjećuje i da je tužiteljica eventualno kumulirani zahtjev za isplatom temeljem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi postavila (u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka) kao razliku između stvarno plaćenih iznosa i iznosa dobivenih primjenom inicijalno ugovorene kamatne stope, koju, potonju (inicijalno važeću), time očito shvaća kao relevantnu.

16. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, a hoće li ona biti u konkretnom slučaju utvrđena ništetnom ovisit će o daljnjem tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima (kao pod toč. 13.).

17. No, neovisno o eventualnoj ništetnosti konkretne ugovorne odredbe (u ocjenu koje ovaj sud ne ulazi jer nije predmetom razmatranja u ovom stadiju postupka) i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

18. U tom smislu valja naglasiti da se (eventualna) ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana (v. toč. 15. obrazloženja). Jednako tako je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bi eventualno (v. toč. 13. i 16.) bila i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč eventualnih budućih utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu pripadajućeg iznosa ocijenio neosnovanim te ga odbio.

19. Ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

20. S tim u vezi nisu prihvatljivi navodi u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU prema kojem je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

21. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

21.1. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

22. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje da je i nakon eventualnog (v. toč. 13. i 16.) utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da je drugostupanjski sud odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplate koja je posljedica toga, pravilno primijenio materijalno pravo.

23. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C-932/19 od 24. travnja 2020.

24. Revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

25. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., Perenčiova i Perenič, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

25.1. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

26. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog (eventualne, ako se utvrde) nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZOO, odgovor na dopušteno pravno pitanje glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

27. U opisanim okolnostima nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužiteljica ukazuje, pa tako ne postoji razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Stoga se revizija ukazuje neosnovanom te ju je valjalo, na temelju odredbe članka 393. stavka 1. ZPP, odbiti, odnosno presuditi kao u izreci.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug