Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-9/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Maje Skorić i Tonija Šantića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariu Biondiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo pod brojem Pr-21/2022- 30 od dana 21. prosinca 2023. godine, u sjednici održanoj dana 18. veljače 2025. godine

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tužiteljice kao neosnovana i u odbijajućem djelu pod točkom II. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo pod brojem Pr-21/2022-30 od dana 21. prosinca 2023. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tužiteljice, te se pod točkom I. izreke presude i u odluci o parničnom trošku pod točkom III. i IV. izreke, ukida presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo pod brojem Pr-21/2022-30 od dana 21. prosinca 2023. godine i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

III. Odluku o parničnom trošku žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, odnosno pod točkom I. izreke po sadržaju rješenjem, odbačen je dio tužbe na isplatu iznosa od 980,64 eura/7.388,64 kune zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana 1. siječnja 2021. godine pa do isplate, a u točki II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je zatražena isplata iznosa od 3.183,93 eura/23.989,77 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci te presude, nadalje, odbijen je pod točkom III. izreke zahtjev tužiteljice za naknadu troškova, te je pod točkom IV. izreke naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 88,10 eura/663,78 kuna.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tužiteljica pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu i u cijelosti ukine pobijanu presudu, te predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sud, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu, tuženik je osporio osnovanost žalbenih prigovora i predložio da se žalba tužiteljica odbije kao neosnovana.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete jer joj tuženik kao poslodavac, kod kojeg je bila zaposlena u Područnoj službi u Pazinu na mjestu višeg stručnog suradnika, nije omogućio korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora u trajanju od 18 dana iz 2018. godine, po isteku roditeljskog dopusta u 2020. godini, te zahtjev tužiteljice za isplatu razliku naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad koju joj tuženik nije pravilno obračunao i isplatio za utužena razdoblja provedena na bolovanju zbog njege člana obitelji (djeteta), zbog bolesti i komplikacija u vezi trudnoće i porođaja, te bolovanja zbog izolacije, a sve po osnovi primjene članka 58. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, 47/18, 123/19 i 66/20, dalje: TKU/17).

6. Nije osnovana žalba tužiteljice u odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude, u odnosu na koju tužiteljica ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), nalazeći da joj je onemogućeno raspravljanje, jer vještak nije izračunao visinu naknade za privremenu nesposobnost za rad prema izvješćima o privremenoj nesposobnosti za rad u utuženim razdobljima primjenom odredbe članka 58. stavak 1. TKU/17, odnosno razliku u odnosu na isplaćeni iznos naknade tužiteljici u tom razdoblju, a zbog navedenog da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je pogrešno utvrđeno da joj ne pripada pravo na razliku plaće s osnova bolovanja u odnosu na tuženika kao poslodavca, a koje je koristila prema članku 39. točka 3., točka 5. do 7. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80/13, 137/13, 98/19, dalje: ZOZO) koje se isplaćuje na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kao osiguravatelja, budući da je tuženik u poziciji poslodavca bio u obvezi primjene povoljnijeg prava za radnika, a to je odredba članka 58. TKU/17.

6.1. Naime, kod činjenice utvrđene po prvostupanjskom sudu da se u odnosu na naknadu plaće za vrijeme provedeno na bolovanju iz navedenih osnova ne primjenjuje odredba članka 58. točka 1. TKU/17, tužiteljica nije onemogućena u raspravljanju time što po tom osnovu nije po vještaku izvršen izračun naknade prema izvješćima o privremenoj nesposobnosti za rad primjenom TKU /17 i razlike naknade u odnosu na isplaćeni iznos naknade, jer tužiteljica ne osporava obračun naknade već isplaćene plaće po odredbama ZOZO na teret sredstava HZZO, već traži novi izračun i isplatu razlike s obzirom na primjenu odredbe članka 58. stavak 1. TKU/17, a koji nije pravni osnov za potraživanje navedene razlike.

7. Suprotno prigovorima tužiteljice, nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud u postupku pravilno utvrdio da je tužiteljica za veljaču i srpanj 2018. godine, veljaču, rujan i listopad 2020. godine koristila bolovanje radi njege člana obitelji, u razdoblju od rujna do studenog 2018. godine bolovanje zbog bolesti i komplikacija u svezi s trudnoćom i porođajem, u prosincu 2018. godine, pored bolovanja zbog bolesti i komplikacija u svezi s trudnoćom i porođajem i rodiljni dopust (na teret HZZO-a), a za razdoblje kolovoz i studeni 2020. godine bolovanje-izolacija, dakle da je u navedenim razdobljima bila privremeno nesposobna za rad zbog razloga iz članka 39. točka 3., 5.-7. ZOZO, a za koje se isplaćuje naknada plaće na teret sredstava Zavoda kao osiguravatelja od prvog dana korištenja prava, da je Zavod kao poslodavac kod obračuna naknade postupao sukladno evidencijama (doznakama) koje je radnik dostavio u spis, te da je prema nalazu i mišljenju vještaka Tomislava Prpića, naknada plaće pravilno obračunata za sve tužene mjesece po osnovi prava na privremenu nesposobnost za rad, a sukladno odredbi članka 39. ZOZO, te je odbio tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke, zaključujući da se na obračun naknade kod privremene nesposobnosti za rad do 42 dana zbog razloga iz članka 39. točka 3. i 5. do 7. ZOZO koja se isplaćuje na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, dakle, ne iz sredstava istog kao poslodavca, ne primjenjuje odredba članka 58. stavak 1. TKU/17.

8. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredbom članka 40. ZOZO propisano u kojem slučaju naknada plaće zbog privremene nesposobnosti za rad ide na teret poslodavca, te da je u tim slučajevima poslodavac u utuženom razdoblju imao pravo primjene "povoljnijeg" prava za radnika ukoliko je naknada plaće određena drugim propisima, kao npr. Temeljnim kolektivnim ugovorom (slučajevi privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno ako je radi liječenja ili medicinskih ispitivanja radnik smješten u zdravstvenu ustanovu ili privremeno spriječen obavljati rad zbog određenog liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika), a o čemu, u konkretnom slučaju nije riječ.

9. Naime, za rješavanje ovog spora treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, dalje: ZR), Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj 80713, 137/13, 98/19), te odredbe TKU/17, koji je bio na snazi u vrijeme privremene nesposobnosti za rad tužiteljice (2018. i 2020. godine), ali i Tumačenja Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje TKU/17, koja prema odredbi članka 18. stavak 6. TKU/17 ima pravnu snagu i učinke kolektivnih ugovora.

10. Prema odredbi članka 3. Zakona o plaćama u javnim službama ("Narodne novine" broj 27/01, 39/09), na pitanje plaća i drugih naknada na osnovi rada službenika i namještenika u javnim službama koja nisu uređena ovim Zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori.

11. Odredbom članka 9. stavak 3. ZR propisano je da će se primijeniti za radnika najpovoljnije pravo, ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, osim ako Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

12. Prema članku 36. stavak 1. točka 1. ZOZO osiguranici u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja između ostalih pobrojenih prava imaju pravo i na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad zbog korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti iz članka 39. ovoga Zakona.

13. Prema članku 58. stavak 1. TKU/2017 ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

13.1. Prema članku 18. stavak 6. tog kolektivnog ugovora tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, dostavljaju se podnositelju upita pisanim putem i objavljuju na web-stranicama Ministarstva rada i mirovinskoga sustava.

13.2. Prema tumačenju broj 212/2020 od dana 6. ožujka 2020. godine, članka 58. točka 1. TKU/17, dok zaposlenik koristi bolovanje za dijete na teret HZZO, naknada plaće za vrijeme nesposobnosti isplaćuje se u visini propisanoj Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju, pa bi navedeno tumačenje upućivalo da se u situaciji isplaćivanje naknade na teret HZZO kao osiguravatelja, članak 58. točka 1. TKU/17 ne primjenjuje.

14. U tom pravcu treba imati u vidu da je i odredbom članka 59. stavak 1. prethodnog Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/2012, dalje: TKU/12) bilo propisano da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, da mu pripada naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

14.1. Također, prema članku 20. stavak 5. TKU/12 tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora i dostavljaju se podnositelju upita, svim potpisnicima Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama i objavljuju na web stranicama Vlade Republike Hrvatske, te se prema tumačenju broj 29/14 Zajedničkog Povjerenstva za tumačenje tog Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, naknada za bolovanje iz članka 59. stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/2012) prema kojoj radnik zbog bolovanja do 42 dana ima pravo na naknadu plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanjem, odnosi isključivo na bolovanje koje ide na teret poslodavca, a ne na bolovanje za koje troškove snosi HZZO.

15. Prema članku 57. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 56/2022, dalje: TKU/22) ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% njegove plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu ili u visini 85% njegove prosječne mjesečne plaće ostvarene u tri mjeseca neposredno prije mjeseca u kojemu je započeto bolovanje (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za zaposlenika.

15.1. Odredbom članka 19. stavak 7. tog Kolektivnog ugovora također je propisano da tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, dostavljaju se podnositelju upita pisanim putem i objavljuju na web stranicama ministarstva nadležnog za rad, te je prema Tumačenju broj 153/23 od dana 28. studenog 2023. godine zaključeno da se pod vrstom bolovanja smatraju sve vrste bolovanja koje odredi izabrani liječnik sukladno posebnom propisu, neovisno o tome na čiji se teret naknada za bolovanje isplaćuje (na teret poslodavca ili na teret HZZO), da se navedena odredba odnosi i na bolovanja zbog komplikacija u trudnoći, njege djeteta i sl. u kojem slučaju naknada za bolovanje ide na teret HZZO od prvog dana bolovanja, a ako se u narednim slučajevima dogodi da je naknada za bolovanje koje isplaćuje HZZO manja od naknade za bolovanje koju bi prema odredbama članka 57. TKU trebao isplatit poslodavac, da je poslodavac dužan isplatiti razliku plaće s te osnove, u kom pravcu je zaposlenik dužan dostaviti dokaz o visini naknade za bolovanje isplaćene od HZZO – pa je za zaključiti da je tek tumačenjem odredbe članka 57. TKU/22, navedena odredba postala povoljnije pravo za zaposlenike u situaciji bolovanja do 42 dana za sve vrste bolovanja.

16. Kod takvog stanja stvari, jer odredbom članka 58. stavak 1. TKU/17 ni po mišljenju ovog drugostupanjskog suda u utuženom razdoblju nije bila ugovorena primjena iste kod naknade plaće za privremenu nesposobnost za rad na teret sredstava poslodavca u odnosu na one vrste privremene nesposobnosti za rad kod kojih se naknada plaće do 42 dana isplaćuje na teret osiguravatelja, neosnovanu žalbu tužiteljice u tom dijelu trebalo je odbiti i pod točkom II. izreke, potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. ZPP).

17. Osnovana je žalba tužiteljice u odnosu na točku I. izreke – po sadržaju rješenje o odbacivanju tužbe za isplatu naknada štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora, jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 133. ZR, zaključujući da je tužiteljica propuštanjem roka od 15 dana od dana zaprimanja odluke kojom joj je odbijen zahtjev za korištenje neiskorištenog godišnjeg odmora za 2018. godinu u trajanju od 18 radnih dana, po povratku na rad 2020. godine, nakon korištenja roditeljskog dopusta i prethodno rodiljinog dopusta, prekludirana u traženju sudske zaštite, jer zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava ne mora podnositi radnik koji traži (samo) naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa, slijedom čega je žalbu tužiteljice trebalo uvažiti i u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku pod točkom III. i IV. izreke, prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (članak 380. točka 3. ZPP).

18. U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud raspraviti da li tužiteljici pripada naknada za neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju od 18 dana iz 2018. godine, odnosno, da li joj tuženik neopravdano nije omogućio njegovo korištenje nakon povratka na posao u siječnju 2020. godine, u tom pravcu izvesti će po strankama predložene dokaze, da bi potom u ukinutom dijelu bio u mogućnosti, pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti i novu i na zakonu utemeljenu odluku.

19. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 4. ZPP.

U Šibeniku, 18. veljače 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić