REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-195/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Roberta Fabrisa, predsjednika vijeća, Brune Frankovića, člana vijeća i suca izvjestitelja te Biljane Pamić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Maravić & Maravić, odvjetnicima iz Ogulina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-74/2024-46 od 6. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se, kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj: P-74/2024-46 od 6. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 5102568749, sklopljen dana 16. 08. 2005. godine između tužitelja DM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320 kao kreditora ništetan u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koje tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke- tuženika, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke- tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB:23057039320, da tužitelju DM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.674,17 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate, do 31. prosinca 2022. godine po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena te daljnjim odlukama HNB i izmjenama odluke o kamatnim stopama, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućem na iznose od: 0,87 EUR od dana 01.09.2005.g. pa do isplate

2,16 EUR od dana 01.10.2005.g. pa do isplate

1,56 EUR od dana 01.11.2005.g. pa do isplate

1,18 EUR od dana 01.12.2005.g. pa do isplate

1,52 EUR od dana 01.01.2006.g. pa do isplate

14,29 EUR od dana 01.11.2008.g. pa do isplate

18,99 EUR od dana 01.01.2009.g. pa do isplate

20,91 EUR od dana 01.02.2009.g. pa do isplate

8,20 EUR od dana 01.03.2009.g. pa do isplate

13,86 EUR od dana 01.04.2009.g. pa do isplate

12,89 EUR od dana 01.05.2009.g. pa do isplate

5,76 EUR od dana 01.06.2009.g. pa do isplate

10,34 EUR od dana 01.07.2009.g. pa do isplate

9,61 EUR od dana 01.08.2009.g. pa do isplate

11,78 EUR od dana 01.09.2009.g. pa do isplate

6,38 EUR od dana 01.10.2009.g. pa do isplate

7,27 EUR od dana 01.11.2009.g. pa do isplate

10,54 EUR od dana 01.12.2009.g. pa do isplate

17,43 EUR od dana 01.01.2010.g. pa do isplate

24,18 EUR od dana 01.02.2010.g. pa do isplate

23,43 EUR od dana 01.03.2010.g. pa do isplate

32,60 EUR od dana 01.04.2010.g. pa do isplate

31,64 EUR od dana 01.05.2010.g. pa do isplate

34,39 EUR od dana 01.06.2010.g. pa do isplate

65,27 EUR od dana 01.07.2010.g. pa do isplate

58,44 EUR od dana 01.08.2010.g. pa do isplate

83,57 EUR od dana 01.09.2010.g. pa do isplate

71,10 EUR od dana 01.10.2010.g. pa do isplate

58,89 EUR od dana 01.11.2010.g. pa do isplate

90,24 EUR od dana 01.12.2010.g. pa do isplate

106,22 EUR od dana 01.01.2011.g. pa do isplate

94,26 EUR od dana 01.02.2011.g. pa do isplate

97,73 EUR od dana 01.03.2011.g. pa do isplate

82,71 EUR od dana 01.04.2011.g. pa do isplate

101,05 EUR od dana 01.05.2011.g. pa do isplate

118,94 EUR od dana 01.06.2011.g. pa do isplate

124,80 EUR od dana 01.07.2011.g. pa do isplate 180,05 EUR od dana 01.08.2011.g. pa do isplate

127,01 EUR od dana 01.09.2011.g. pa do isplate

125,91 EUR od dana 01.10.2011.g. pa do isplate

113,86 EUR od dana 01.11.2011.g. pa do isplate

112,94 EUR od dana 01.12.2011.g. pa do isplate

123,99 EUR od dana 01.01.2012.g. pa do isplate

131,00 EUR od dana 01.02.2012.g. pa do isplate

132,19 EUR od dana 01.03.2012.g. pa do isplate

127,67 EUR od dana 01.04.2012.g. pa do isplate

130,20 EUR od dana 01.05.2012.g. pa do isplate

133,40 EUR od dana 01.06.2012.g. pa do isplate

128,87 EUR od dana 01.07.2012.g. pa do isplate

129,18 EUR od dana 01.08.2012.g. pa do isplate

124,01 EUR od dana 01.09.2012.g. pa do isplate

122,13 EUR od dana 01.10.2012.g. pa do isplate

129,94 EUR od dana 01.11.2012.g. pa do isplate

125,85 EUR od dana 01.12.2012.g. pa do isplate

130,51 EUR od dana 01.01.2013.g. pa do isplate

121,26 EUR od dana 01.02.2013.g. pa do isplate

121,94 EUR od dana 01.03.2013.g. pa do isplate

129,76 EUR od dana 01.04. 2013.g. pa do isplate

121,02 EUR od dana 01.05.2013.g. pa do isplate

115,20 EUR od dana 01.06.2013.g. pa do isplate

113,39 EUR od dana 01.07.2013.g. pa do isplate

116,96 EUR od dana 01.08.2013.g. pa do isplate

118,32 EUR od dana 01.09.2013.g. pa do isplate

124,97 EUR od dana 01.10.2013.g. pa do isplate

124,11 EUR od dana 01.11.2013.g. pa do isplate

128,60 EUR od dana 01.12.2013.g. pa do isplate

122,52 EUR od dana 01.01.2014.g. pa do isplate

115,93 EUR od dana 01.02.2014.g. pa do isplate

117,47 EUR od dana 01.03.2014.g. pa do isplate

115,78 EUR od dana 01.04.2014.g. pa do isplate

114,55 EUR od dana 01.05.2014.g. pa do isplate

111,81 EUR od dana 01.06.2014.g. pa do isplate

114,60 EUR od dana 01.07.2014.g. pa do isplate

119,12 EUR od dana 01.08.2014.g. pa do isplate

120,49 EUR od dana 01.09.2014.g. pa do isplate

120,51 EUR od dana 01.10.2014.g. pa do isplate

123,99 EUR od dana 01.11.2014.g. pa do isplate

125,06 EUR od dana 01.12.2014.g. pa do isplate

124,81 EUR od dana 01.01.2015.g. pa do isplate

125,95 EUR od dana 01.02.2015.g. pa do isplate

125,95 EUR od dana 01.03.2015.g. pa do isplate

125,95 EUR od dana 01.04.2015.g. pa do isplate

125,95 EUR od dana 01.05.2015.g. pa do isplate

125,95 EUR od dana 01.06.2015.g. pa do isplate

125,95 EUR od dana 01.07.2015.g. pa do isplate

125,95 EUR od dana 01.08.2015.g. pa do isplate

125,95 EUR od dana 01.09.2015.g. pa do isplate 34,76 EUR od dana 01.02.2008.g. pa do isplate

34,75 EUR od dana 01.03.2008.g. pa do isplate

34,74 EUR od dana 01.04.2008.g. pa do isplate

34,72 EUR od dana 01.05.2008.g. pa do isplate

34,71 EUR od dana 01.06.2008.g. pa do isplate

34,70 EUR od dana 01.07.2008.g. pa do isplate

34,69 EUR od dana 01.08.2008.g. pa do isplate

34,68 EUR od dana 01.09.2008.g. pa do isplate

34,67 EUR od dana 01.10.2008.g. pa do isplate

34,66 EUR od dana 01.11.2008.g. pa do isplate

34,64 EUR od dana 01.12.2008.g. pa do isplate

34,63 EUR od dana 01.01.2009.g. pa do isplate

34,62 EUR od dana 01.02.2009.g. pa do isplate

34,60 EUR od dana 01.03.2009.g. pa do isplate

34,59 EUR od dana 01.04.2009.g. pa do isplate

56,22 EUR od dana 01.05.2009.g. pa do isplate

56,20 EUR od dana 01.06.2009.g. pa do isplate

56,18 EUR od dana 01.07.2009.g. pa do isplate

56,16 EUR od dana 01.08.2009.g. pa do isplate

56,14 EUR od dana 01.09.2009.g. pa do isplate

56,11 EUR od dana 01.10.2009.g. pa do isplate

56,10 EUR od dana 01.11.2009.g. pa do isplate

56,07 EUR od dana 01.12.2009.g. pa do isplate

56,05 EUR od dana 01.01.2010.g. pa do isplate

56,03 EUR od dana 01.02.2010.g. pa do isplate

56,01 EUR od dana 01.03.2010.g. pa do isplate

55,98 EUR od dana 01.04.2010.g. pa do isplate

55,96 EUR od dana 01.05.2010.g. pa do isplate

55,93 EUR od dana 01.06.2010.g. pa do isplate

55,91 EUR od dana 01.07.2010.g. pa do isplate

55,88 EUR od dana 01.08.2010.g. pa do isplate

55,85 EUR od dana 01.09.2010.g. pa do isplate

55,83 EUR od dana 01.10.2010.g. pa do isplate

40,76 EUR od dana 01.11.2010.g. pa do isplate

40,74 EUR od dana 01.12.2010.g. pa do isplate

40,71 EUR od dana 01.01.2011.g. pa do isplate

40,69 EUR od dana 01.02.2011.g. pa do isplate

40,67 EUR od dana 01.03.2011.g. pa do isplate

40,65 EUR od dana 01.04.2011.g. pa do isplate

40,61 EUR od dana 01.05.2011.g. pa do isplate

22,74 EUR od dana 01.06.2011.g. pa do isplate

22,73 EUR od dana 01.07.2011.g. pa do isplate

22,72 EUR od dana 01.08.2011.g. pa do isplate

22,69 EUR od dana 01.09.2011.g. pa do isplate

22,68 EUR od dana 01.10.2011.g. pa do isplate

2,04 EUR od dana 01.11.2011.g. pa do isplate

2,03 EUR od dana 01.12.2011.g. pa do isplate

2,03 EUR od dana 01.01.2012.g. pa do isplate

2,03 EUR od dana 01.02.2012.g. pa do isplate

2,02 EUR od dana 01.03.2012.g. pa do isplate 2,01 EUR od dana 01.04.2012.g. pa do isplate

2,01 EUR od dana 01.05.2012.g. pa do isplate

2,01 EUR od dana 01.06.2012.g. pa do isplate

2,00 EUR od dana 01.07.2012.g. pa do isplate

1,99 EUR od dana 01.08.2012.g. pa do isplate

1,99 EUR od dana 01.09.2012.g. pa do isplate

1,99 EUR od dana 01.10.2012.g. pa do isplate

1,99 EUR od dana 01.11.2012.g. pa do isplate

1,98 EUR od dana 01.12.2012.g. pa do isplate

1,98 EUR od dana 01.01.2013.g. pa do isplate

1,98 EUR od dana 01.02.2013.g. pa do isplate

1,97 EUR od dana 01.03.2013.g. pa do isplate

1,97 EUR od dana 01.04.2013.g. pa do isplate

1,96 EUR od dana 01.05.2013.g. pa do isplate

1,96 EUR od dana 01.06.2013.g. pa do isplate

1,96 EUR od dana 01.07.2013.g. pa do isplate

1,95 EUR od dana 01.08.2013.g. pa do isplate

1,94 EUR od dana 01.09.2013.g. pa do isplate

1,94 EUR od dana 01.10.2013.g. pa do isplate

1,94 EUR od dana 01.11.2013.g. pa do isplate

1,93 EUR od dana 01.12.2013.g. pa do isplate

1,93 EUR od dana 01.01.2014.g. pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.347,25 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV Odbija se prigovor tuženika koji glasi:

"Radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od eur 567,56 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-/ EUR 1,49 od 02.02.2006. pa do isplate,

-/ EUR 6,56 od 02.03.2006. pa do isplate,

- / EUR 9,12 od 02.04.2006. pa do isplate,

- / EUR 8,15 od 02.05.2006. pa do isplate,

- / EUR 7,21 od 02.06.2006. pa do isplate,

-/ EUR 9,08 od 02.07.2006. pa do isplate,

- / EUR 9,65 od 02.08.2006. pa do isplate,

- / EUR 6,39 od 02.09.2006. pa do isplate,

- / EUR 7,45 od 02.10.2006. pa do isplate,

- / EUR 7,27 od 02.11.2006. pa do isplate,

-/ EUR 8,78 od 02.12.2006. pa do isplate,

- / EUR 13,09 od 02.01.2007. pa do isplate,

- / EUR 15,99 od 02.02.2007. pa do isplate,

- / EUR 14,64 od 02.03.2007. pa do isplate,

- / EUR 15,43 od 02.04.2007. pa do isplate,

- / EUR 22,76 od 02.05.2007. pa do isplate,

- / EUR 24,56 od 02.06.2007. pa do isplate,

- / EUR 26,94 od 02.07.2007. pa do isplate,

- / EUR 26,92 od 02.08.2007. pa do isplate,

- / EUR 23,67 od 02.09.2007. pa do isplate,

- / EUR 28,51 od 02.10.2007. pa do isplate,

- / EUR 28,63 od 02.11.2007. pa do isplate,

- / EUR 25,23 od 02.12.2007. pa do isplate,

- / EUR 25,6 od 2.01.2008. pa do isplate,

- / EUR 19,45 od 02.02.2008. pa do isplate,

- / EUR 14,32 od 02.03.2008. pa do isplate,

- / EUR 9,26 od 02.04.2008. pa do isplate,

- / EUR 21,14 od 02.05.2008. pa do isplate,

- / EUR 24,44 od 02.06.2008. pa do isplate,

- / EUR 20,83 od 02.07.2008. pa do isplate,

- / EUR 28,02 od 02.08.2008. pa do isplate,

- / EUR 26,4 od 02.09.2008. pa do isplate,

- / EUR 19,31 od 02.10.2008. pa do isplate,

- / EUR 11,27 od 2.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja."

IV Odbija se zahtjev tuženika kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi eur 1.358,38 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- / EUR 68,80 od 02.02.2014. pa do isplate,

- / EUR 68,71 od 02.03.2014. pa do isplate,

- / EUR 68,63 od 02.04.2014. pa do isplate,

- / EUR 68,54 od 02.05.2014. pa do isplate,

- / EUR 68,45 od 02.06.2014. pa do isplate,

- / EUR 68,36 od 02.07.2014. pa do isplate,

- / EUR 68,26 od 02.08.2014. pa do isplate,

- / EUR 68,17 od 02.09.2014. pa do isplate,

- / EUR 68,07 od 02.10.2014. pa do isplate,

- / EUR 67,98 od 02.11.2014. pa do isplate,

- / EUR 67,89 od 02.12.2014. pa do isplate,

- / EUR 67,79 od 02.01.2015. pa do isplate,

- / EUR 67,69 od 02.02.2015. pa do isplate,

- / EUR 67,59 od 02.03.2015. pa do isplate,

- / EUR 67,49 od 02.04.2015. pa do isplate,

- / EUR 67,40 od 02.05.2015. pa do isplate,

- / EUR 67,29 od 02.06.2015. pa do isplate,

- / EUR 67,19 od 02.07.2015. pa do isplate,

- / EUR 67,09 od 02.08.2015. pa do isplate,

- / EUR 66,99 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja."

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.“

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao neosnovan odbije zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovom postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje kako to u žalbi navodi jer tijekom postupka nije podnio nikakav zahtjev za izuzeće ( čl. 73. st. 1. ZPP) bilo kojeg suca suda prvog stupnja, pa tako ni sutkinje koja je i donjela pobijanu presudu, a kako niti ona sama tijekom postupka očito nije smatrala da postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njenu nepristranost (članak. 71. točka 7. ZPP), to, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije povrijeđeno ovo načelo prava na pošteno suđenje u odnosu na tuženika, pa je posljedično tome neosnovano i pozivanje žalitelja na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u Odluci poslovni broj:U-III-5423/2008 od 28. siječnja 2009., budući je ono izraženo u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja. Osim toga, niti sada u žalbi žalitelj konkretno ne iznosi nikakve konkretne činjenice koje bi ukazivale na pristranost ( objektivnu i subjektivnu) suda prvog stupnja, a što je bio dužan učiniti još tijekom prvostupanjskog postupka ako je smatrao da su takvi razlozi postojali ( argumentum a contrario odredbe čl. 73. st. 2. točke 3. ZPP), pa je posljedično tome neosnovano i pozivanje žalitelja na pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava izražena povodom zahtjeva poslovni broj: 24810/2006 odnosno broj: 5856/2013, budući su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

6.2. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.3 Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP na koju također ukazuje žalitelj jer je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i ovom sudu za to dao valjane i prihvatljive razloge.

6.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 388. st. 4. ZPP na koju također ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, pa je i u tom dijelu žalbu ovog žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

6.5. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama ( čl. 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da su ugovorne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102568749, sklopljenim 16.08.2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora ništetne i posljedično tome da se tuženiku naloži isplatiti joj iznos od 9.674,17 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačno dospjeli iznos teče počev od njegova dospijeća pa do isplate i to po pravilima o stjecanju bez osnova, a koji iznos se odnosi na razliku više plaćenih iznosa s osnove ovih ništetnih odredbi i iznosa koji je tuženik obračunao tužiteljici prilikom sklapanja Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102568749 od 3. veljače 2006., kojim je između stranaka u postupku izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro, sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018), odnosno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., Rev -2245/17-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 1172/18-2 od 19. ožujka 2019. te Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

10. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 16.08.2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102568749, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 125.773,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj u svrhu kupovine nekretnine ( stambeni kredit), da je između njih ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama banke, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,500 %. i da je između njih ugovorena i „čvrsta valutna klauzula“. Nije sporno niti da je između stranaka u postupku, na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 3. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 1 navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro. 11. Sporno je, ima li tužiteljica u ovom postupku status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZOZP), jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i to razlike iznosa koji je s osnove ovih ništetnih odredbi preplatila i iznosa koji joj je obračunat prilikom sklapanja navedenog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 3. veljače 2006., kojim je između stranaka u postupku izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro. Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare te osnovanost njegovog prigovora radi prijeboja ( osnovanost novčane tražbine tuženika s osnova tzv. „negativnih tečajnih razlika“).

12. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice sud prvog stupnja sud je nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovan prihvatio takav njezin zahtjev zaključujući, u bitnome, da tužiteljica ima status potrošača te da osnovanost njenog tužbenog zahtjeva o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, a u kojem je sudjelovao i tuženik ( presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,) i revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt- 249/2014-2 09. travnja 2015. te poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., budući je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama člancima 81., 82. i 90., Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09

- dalje: ZZP/07), te da se prema odredbi članka 502.c ZPP fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

12.1. Posljedično tome sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da na temelju odredbe čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa računajući od navedenih nadnevaka do podnošenja ove tužbe 6. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina u kojem roku, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastarijevaju ove novčane tražbine.

12.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK/15 između tuženika i tužiteljice 3. veljače 2006. sklopljen Aneks broj 1 navedenog Ugovora o kreditu, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro tužiteljica, u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu razlike iznosa koji je s osnove ovih ništetnih odredbi preplatila i iznosa koji joj je obračunat prilikom sklapanja navedenog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 3. veljače 2006., budući konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK/15 tužiteljica nije u cijelosti namirena jer joj prilikom izvršene konverzije nisu uopće obračunati više preplaćeni iznosi s osnove ovih ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa joj posljedično tome i pripada pravo na zahtijevanu isplatu, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš. Pri tome, sud prvog stupnja zaključuje i da tužiteljica u ovom postupku ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i posljedično tome zahtijevanu isplatu neovisno o tome što je između stranaka u postupku 3. veljače 2016. sklopljen navedeni Aneks broj 1 navedenom Ugovoru o kreditu budući niti navedenim Aneksom, a niti odredbama ZID ZPK/15 nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi do sklapanja navedenog Aneksa.

12.3. U odnosu, pak, na prigovor radi prijeboja koji je tijekom postupka istaknuo tuženik, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje da se pravni institut stjecanja bez pravne osnove ne može primijeniti na tuženika koji je inicirao ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, a sve imajući pri tome u vidu i odredbu čl. 323. st. 2. ZOO kojom je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice,radi čega tuženik ni nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike.

13. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju ( čl. 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud,

13.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda prvog stupnja o statusu tužiteljice, kao potrošača valja istaknuti da je o tom njenom statusu sud prvog stupnja pravilno zaključio budući, suprotno žalbenim navodima žalitelja, taj njezin status jasno proizlazi i iz sadržaja navedenog ugovora o kreditu i iskazu same tužiteljice. Pri tome valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa posljedično tome valja zaključiti da tuženik tu činjenicu ne samo da nije uspio dokazati tijekom postupka, već ju nije ni pokušao dokazati. Osim toga, obzirom da je tuženik sa tužiteljicom, kao korisnicom kredita 3. veljače 2016., na temelju ZID ZPK/15, sklopio navedeni Aneks broj: 1 Ugovora o kreditu, a pravo na sklapanje takvog ugovora prema odredbi čl. 19.a navedenog Zakona pridržano je za vjerovnike i potrošače, to je sud prvog stupnja zahtjev tužiteljice pravilno raspravio zaključujući da tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZOZP, pa je posljedično tome i iz ovog razloga, u ovom dijelu, žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovnom.

13.2. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem prigovara zaključku suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102568749, sklopljenog 16.08.2005. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama na kojima tužiteljica i temelji osnovanost svog zahtjeva, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 138. a ZZK, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor ( tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), pa je posljedično tome sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice glede pravne osnove spora ( ništetnosti navedenih odredbi) ocijenio osnovanim.

13.4. Pri tome, posebno, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnosti ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli valja istaknuti da se zapravo radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe čl. 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnim odredbama koja se primjenjuje automatski. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju obveze tužitelja na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe, pa slijedom toga, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ta ugovorna odredba nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbe o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. st. 1. ZOO, niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije izrazio je pravno shvaćanje da izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje ( tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadržajno sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Posljedično tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa je posljedično tome, a cijeneći pri tome i navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud prvog stupnja pravilno zaključio o ništetnosti i ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

14. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između nje, kao korisnice kredita i tuženika 3. veljače 2016. sklopljen Aneks broj 1 navedenog Ugovora o kreditu, utemeljen na odredbama ZID ZPK/15, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu Euro.

14.1. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku ( kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ( u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača i banaka kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

14.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita ( potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14.3. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. 14.4. Osim toga, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanjem navedenog sporazuma ( Dodatka) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

14.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

14.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekao ovih svojih prava, koje u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tužiteljica i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

14.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Aneks ), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

14.8. Osim toga, ovakvo pravno shvaćanje proizlazi i iz pravog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju poslovni broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. prema kojem „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

15. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke Goranke Šmer Maraš koje ni svojom žalbom ne dovodi u dvojbu žalitelj, da sklapanjem navedenog Aneksa nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita obzirom da prilikom izvršene konverzije nisu uzeti uopće u obzir svi oni iznosi više plaćeni s osove ovih ništetnih odredbi o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da posljedićno tome sklapanjem navedenog Aneksa nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je ostao preplaćen iznos od 9.674,17 eura, ocjena je i ovog suda drugog stupnja da u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

15.1. Posebno, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje valja istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj: Gž-115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž- 1145/2020-3 od 23.08.2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 ( Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

15.2. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda drugog stupnja valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, pa je posljedično tome neosnovano pozivanje žalitelja na u žalbi navedene odluke Suda EU.

16. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Aneksa broj 1. nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužiteljice, kao potrošača i korisnice kredita te da prilikom njegova sklapanja nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu obzirom da izvršenom konverzijom nije uzet u obzir ovaj preplaćeni iznos i da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do konačne isplate dužan platiti tužiteljici, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom. Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ove primljene iznose stečene bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja ( čl. 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja jer je obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, valja istaknuti da žalba tuženika nije osnovana niti u ovom dijelu jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanima u navedenom ugovoru o kreditu ustanovljena u navedenom kolektivnom sporu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2019., to, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, proizlazi pravilan zaključak suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju u odnosu na zahtjev tužiteljice koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji nisu uzeti u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa broj 1 nije protekao opći zastarni rok od pet godina ( čl. 225. ZOO) u kojem zastarijevaju ove novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu, kakav je i ovaj aktualan, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

18. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno odlučio i o tuženikovom prigovoru radi prijeboja – zahtjevu za isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. „negativnih razlika“ za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge. Naime, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja tužitelj smanjenjem tečaja CHF u odnosu na početni nije od tuženika ništa primio temeljem navedenih ništetnih odredbi, pa posljedično tome nema ni pravo zahtijevati isplatu ovog novčanog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1111. ZOO), već je time tuženik, eventualno, pretrpio štetu u vidu izmakle koristi ( čl. 1089. ZOO) za koju nije odgovoran tužitelj, pa je i iz ovog razloga argumentum a contrario odredbe čl. 323. st. 2. ZOO tuženikov prigovor radi prijeboja valjalo ocijeniti neosnovanim, posljedično čemu je i njegovu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa), pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

20. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženik, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

Pula - Pola, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Fabris