Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2
52440 Poreč-Parenzo
Posl. br. P-2210/2019-36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ŠA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane p.p. Igoru Vretanaru, odvjetniku u Labinu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog p.p. odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 07. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika, dana 18. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o hipotekarnom kreditu, kreditna partija: 7103671002 od dana 24. svibnja 2007. godine na iznos od 140.000,00 EUR zaključenog između tužitelja ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj] u svojstvu korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 u svojstvu Kreditora, u dijelu: "Članak 2. KAMATE I NAKNADE... promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..." "Članak 6. OTPLATA KREDITA "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos u visini od 6.188,17 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate i to: na iznos od 55,33 EUR od 16.11.2007 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,06 EUR od 16.12.2007 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,28 EUR od 16.01.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,65 EUR od 16.02.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,57 EUR od 16.03.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,55 EUR od 16.04.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,42 EUR od 17.05.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,36 EUR od 16.06.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,24 EUR od 16.07.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,99 EUR od 16.08.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,29 EUR od 17.09.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,46 EUR od 16.10.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,31 EUR od 16.11.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,69 EUR od 16.12.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,78 EUR od 16.01.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,52 EUR od 16.02.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,15 EUR od 16.03.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,04 EUR od 17.04.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,68 EUR od 16.05.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,14 EUR od 16.06.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,41 EUR od 16.07.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 176,00 EUR od 16.08.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 176,03 EUR od 18.09.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,15 EUR od 16.10.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,74 EUR od 16.11.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,58 EUR od 16.12.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,57 EUR od 19.01.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 175,10 EUR od 16.02.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,61 EUR od 17.03.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,27 EUR od 16.04.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 172,92 EUR od 16.05.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 172,35 EUR od 16.06.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 171,32 EUR od 16.07.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 171,73 EUR od 16.08.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 172,90 EUR od 16.09.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,75 EUR od 16.10.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,51 EUR od 16.11.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 175,08 EUR od 16.12.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,81 EUR od 16.01.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,77 EUR od 16.02.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,05 EUR od 16.03.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,12 EUR od 16.04.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,03 EUR od 18.05.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,39 EUR od 16.06.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,98 EUR od 19.07.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,91 EUR od 16.08.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,61 EUR od 16.09.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,03 EUR od 18.10.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,82 EUR od 16.11.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,12 EUR od 02.12.2011 godine do namirenja tužitelja, po kamatnoj stopi koja se određuje, do 01. siječnja 2008., sukladno čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr.), od 02. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 2.143,72 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.
IVOdbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj 13. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je s tuženikom – poslovnicom Poreč, sklopio ugovor o kreditu dana 24. svibnja 2007. na iznos od 140.000,00 eur (dalje: ugovor). Navedeni ugovor da sadrži ništetne odredbe koje da se odnose na promjenjivu kamatu, a zbog čega da je tužitelj pretplatio tuženiku značajan novčani iznos. Predmetni ugovor da sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), i to odredbe koje da se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. Predmetnim ugovorom da je određena kamatna stopa kao promjenjiva. Posebno se napominje da je predmetna odredba ugovora, koja da govori o promjenjivosti kamatne stope, odredba koja je u ugovoru unaprijed bila formulirana od strane tuženika, a tužitelj da prilikom ugovaranja nije imao baš nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Štoviše, ista ugovorna odredba da je sadržana u svim ugovorima ove vrste i za ostale korisnike kredita, dakle, nitko od klijenata banke – fizičkih osoba da nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača koji da je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (NN 96/03) da određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani zakon da određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Citirani zakon da nadalje u čl. 87. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tim da ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Također, i čl. 272. (u vezi s čl. 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) da je propisano da je ugovor, odnosno, pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba da je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge strane, i kao sankcija da je propisana ništetnost takve odredbe. Sud časti Hrvatske gospodarske komore, kao mjerodavno tijelo za strukovno odlučivanje o pitanjima zaštite potrošača te ocjenu poštene trgovačke prakse, također da je odlučivao o identičnom pravnom pitanju jednostranog povećanja kamatne stope mimo ugovorenih kriterija, te formirao stajalište, izraženo primjerice u pravomoćnoj odluci P-I-50/10 od 25. ožujka 2011., o nedopuštenosti takvog postupanja. Tako da je iz citirane presude vidljiv decidirani stav da jednostrano povećanje ugovorene kamate, bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime da si trgovac neovlašteno priskrbljuje nepripadnu zaradu. Posebno se naglašava sentenca iz obrazloženja da "bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom utvrđena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kakvoj referentnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost, kao općeg načela zaštite potrošača, stav je ovog suda da promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika, pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metodologija tog izračuna." Također da je konstatirano da se ovakvom praksom povređuje i pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer da prilikom sklapanja ugovora "...potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost ugovorene stope." Dalje, presudom VTS-a RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2018. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navedena presuda da je potvrđena presudom VSRH posl. br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. U predmetnoj presudi VSRH, između ostalog, da je navedeno da u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju odredbe vezane uz promjenjivu kamatnu stopu nisu bile razumljive, jer da je formulacija ugovornih odredbi bila takva da potrošači nisu ni približno mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom svih iznesenih činjenica, evidentno da je tuženik s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju navedenom u presudi VTS-a sklopio ugovor o kreditu kojim da je nametnuo nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj da kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Pri tome da naravno nije ni u kojem slučaju prilikom sklapanja ugovora dao naslutiti da će mu u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će od tužitelja, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje da u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina, te od tužitelja (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što da je ugovorena kamatna stopa koja da je promjenjiva sukladno odluci banke. Vezano uz zastaru potraživanja vezanih uz ništetnost, zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima da se primjenjuje tek nakon donošenje presude o ništavosti ugovora i/ili njegove odredbe. Iz ugovora o kreditu tj. odredbe čl. 2. da proizlazi da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 140.000,00 eur i redovnu kamatu koja da je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja da na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 9,50 %. Iz dijela predmetne odredbe, a kako da je i navedeno, da proizlazi da je ista nepoštena, i to iz razloga što da suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Financijskim vještačenjem da će se točno utvrditi kolika je bila neravnoteža učinjena tj. koliko je tuženik stekao bez osnove, a kako da će se njegovim saslušanjem utvrditi da je ista dio tipskog ugovora, prethodno pripremljenog. U svakom slučaju tužitelj da je sa tuženikom zaključio ugovor o kreditu dana 24.5.2007. godine, na iznos od 140.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 15 mjeseci (180 anuitet), s anuitetom u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja u iznosu od 1.429,15. Ove da se činjenice mogu utvrditi uvidom u ugovor o kreditu, tablicom prometa po kreditu, početnim otplatnim planom, eventualnim aneksima ugovora o kreditu, promjenama kamatnih stropa i saslušanjem tužiteljice. Činjenica da jest da je tuženik po vlastitom nahođenju protupravno povisivao kamatnu stopu što da je dovelo do povećanja anuiteta za tužitelja. Ovu činjenicu da je moguće utvrditi iz promjena kamatnih stopa. Temeljem svega navedenog, tužitelj, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima, zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o hipotekarnom kreditu, kreditna partija: 7103671002 od dana 24. svibnja 2007. godine na iznos od 140.000,00 EUR zaključenog između tužitelja ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj] u svojstvu korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 u svojstvu Kreditora, u dijelu: "Članak 2. KAMATE I NAKNADE... promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d..." "Članak 6. OTPLATA KREDITA "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da isplati tužitelju ŠA, OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos u visini od 6.188,17 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate i to: na iznos od 55,33 EUR od 16.11.2007 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,06 EUR od 16.12.2007 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,28 EUR od 16.01.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,65 EUR od 16.02.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,57 EUR od 16.03.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,55 EUR od 16.04.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,42 EUR od 17.05.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,36 EUR od 16.06.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,24 EUR od 16.07.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,99 EUR od 16.08.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,29 EUR od 17.09.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,46 EUR od 16.10.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,31 EUR od 16.11.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 53,69 EUR od 16.12.2008 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,78 EUR od 16.01.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,52 EUR od 16.02.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,15 EUR od 16.03.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 55,04 EUR od 17.04.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,68 EUR od 16.05.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,14 EUR od 16.06.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 54,41 EUR od 16.07.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 176,00 EUR od 16.08.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 176,03 EUR od 18.09.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,15 EUR od 16.10.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,74 EUR od 16.11.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,58 EUR od 16.12.2009 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,57 EUR od 19.01.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 175,10 EUR od 16.02.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,61 EUR od 17.03.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,27 EUR od 16.04.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 172,92 EUR od 16.05.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 172,35 EUR od 16.06.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 171,32 EUR od 16.07.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 171,73 EUR od 16.08.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 172,90 EUR od 16.09.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,75 EUR od 16.10.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,51 EUR od 16.11.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 175,08 EUR od 16.12.2010 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,81 EUR od 16.01.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,77 EUR od 16.02.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,05 EUR od 16.03.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,12 EUR od 16.04.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,03 EUR od 18.05.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,39 EUR od 16.06.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,98 EUR od 19.07.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,91 EUR od 16.08.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,61 EUR od 16.09.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,03 EUR od 18.10.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 173,82 EUR od 16.11.2011 godine do namirenja tužitelja, na iznos od 174,12 EUR od 02.12.2011 godine do namirenja tužitelja, koje se od dospijeća iznosa do isplate uvećavaju i to tako da se do 31. srpnja 2015. godine određuju po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) odnosno eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana."
2.U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovome sporu. U ovom sporu da se radi o eur kreditu, pa da se na navodnu tužiteljevu tražbinu ne primjenjuje pravno shvaćanje izloženo u presudi VTSRH Pž-7129/13 na koju se tužbu poziva. Tuženik smatra da je ovdje riječ samo o pravnom pitanju, pa se protivi dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenje vještačenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 17. lipnja 2014. Iz prometa po kreditu da proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Zbog toga tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Kao što da je uvodno rečeno, ovaj spor da proizlazi iz ugovora o kreditu uz primjenu eur valutne klauzule. Na taj ugovor pravomoćne presude iz kolektivne zaštite potrošača, na koje se tužitelj poziva, da nemaju nikakva utjecaja i tužitelj da se na tamošnja utvrđenja neosnovano poziva. Dakle, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima da se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja da ne odgovaraju dokazima, pa ni pravom stanju stvari. VSRH da je u odluci Rev-2245/17-2 zauzeo pravno shvaćanje koje da glasi: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." VSRH da se u spomenutom predmetu bavio konkretnim kolektivnim sporom i konkretnim pojedinačnim postupkom pokrenutim upravo temeljem presude iz tog kolektivnog spora. U ovom predmetu da se radi o eurskom kreditu. Iz navedenog razloga ključno da je utvrditi postoji li za tužitelja ta kolektivna tužba koja je prekinula zastaru za njegov pojedinačni zahtjev. Odgovor na navedeno pitanje, po mišljenju tuženika, da je jasno i nedvosmisleno naveden u samoj revizijskoj odluci u kolektivnom sporu br. Revt 249/14-2 gdje da je na str. 29. VSRH istaknuo: "Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijene presude." Svaka dvojba da bi se VSRH navedenom rečenicom referirao upravo na dio izreke presude VTS-a iz kolektivnog spora gdje da je potvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope otklonjena da je dijelom obrazloženja koje da prethodi navedenom zaključku, gdje da VSRH na str. 28. navodi: "Dakle toč. II i IV izreke pobijane presude (presude VTS-a br. Pž-7129/13 op. a.) su jasno formulirane i kao takve ne isključuju daljnje postupanje i primjenu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju uključujući njegove izmjene i dopune (NN 112/12, 56/13), pošto se njima samo zabranjuje nastavak dotadašnjeg postupanja, a glede jednostranog određivanja promjenjive kamatne stope na ugovore o kreditu a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo, što se međutim ne odnosi i na dio ugovornih odredbi o ugovornoj kamati u dijelu kojem je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja tih ugovora." Tuženik ističe da je VSRH zauzeo stav da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora, a samim time da nije došlo ni do prekida zastare za tužitelja, jer da je jasno da je VSRH u konkretnom kolektivnom sporu izričito naveo da se izreka presude ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu. Samim tim, u svjetlu presude Rev-2245/17-2 da je evidentno da ne postoji ta kolektivna tužba koja je prekinula zastaru za tužiteljevu tražbinu i od čije pravomoćnosti da zastara ponovno teče, te da je, u slučaju da je i zahtjev osnovan, zbog zastare potrebno odbiti sve iznose dospjele prije 17. lipnja 2014. Zastarni rok s naslova stjecanje bez osnove da počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala, a da ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi da su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 06. srpnja 1999., a koji da su se primjenjivali od 01. listopada 1999. (dalje: OUP/1999). Opći uvjeti poslovanja da su sastavni dio ugovora o kreditu. U odredbi čl. 5.1. OUP/1999 da je bilo navedeno: "Izmjene (akata kojima se utvrđuje kamatna stopa – op. punomoćnika) temelje se na profesionalnoj procjeni tržišnih uvjeta, koju banka obavlja kontinuirano, s ciljem zaštite pravne i gospodarske svrhe ugovora, rukovodeći se pritom zahtjevima prilagodbe promjenama tržišnih uvjeta za vrijeme postojanja poslovnog odnosa." Dakle, banka da se obvezala da će Odluku o kamatnim stopama, odnosno, kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Takva odredba da je bila u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03, dalje: ZZP/03), a koja da je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. u čl. 97. alineji 11 (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07), te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014. u čl. 50. alineji 11. (NN 41/14), koja da vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju) i da glasi: "Ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog zakona, mogle smatrati nepoštenima, jesu primjerice: ... odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga." Tekst ugovorne odredbe o promjenjivosti stope (što da je dopunjeno odredbom čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) da govori o tome da je "redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima", a takav da se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja ugovora, i on da nije istovjetan modusu jednostrane izmjene redovne kamate od strane banke, po pukom nahođenju banke. "Jednostrana promjenjivost kamatne stope", na koju da upire tužitelj, da nema materijalnopravno isti tretman, kao i "promjenjivost kamatne stope zbog valjanog razloga predviđenog u ugovoru" i to da upravo proizlazi iz propisa namijenjenih zaštiti potrošača. OUP/1999 da su nadalje nadopunjeni stupanjem na snagu Općih uvjeta promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji da su bili u primjeni od 01. siječnja 2011., u kojima da je, između ostaloga, bilo navedeno u odredbi 2. Osnovna načela promjene kamatne stope: "Visina i promjene kamatnih stopa da ovise prvenstveno o visini i promjenama tržišnih parametara koji određuju uvjete pod kojima se Banka može zadužiti na domaćem ili inozemnom tržištu kapitala, a koji se odnosi na referentne kamatne stope za pojedinu valutu i kreditni rizik Republike Hrvatske. Pored utjecaja kretanja tržišnih parametara ..., na visinu i promjene kamatnih stopa utječe i regulatorni trošak poslovanja Banke, odnosno, financijski efekti promjena zakonske i podzakonske regulative ... itd." Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što da tuženik osporava, valja da ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom, koju da tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika da se ne bi moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku. Promet po kreditu u vezi s tužiteljevom kreditnom partijom da dokazuje da tužitelj kredit nije otplatio odjednom. Iz prometa po kreditu da je vidljivo da je prva uplata tužitelja uplaćena tek 15. kolovoza 2007., te da je kredit zatvoren 01. prosinca 2011. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala, a da istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.
3. U svojoj replici tužitelj navodi da, kako pravno shvaćanje VSRH, tako i aktualna sudska praksa potvrđuju kako u slučaju ništetnosti ugovora ili ugovornih odredbi zastarni rokovi počinju teći od dana utvrđenja ništetnosti. Sukladno navedenome, tužiteljevo potraživanje da nije u zastari sve dok ne protekne pet godina od dana utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenljivosti kamatne stope, a sve s obzirom na zastarni rok glede stjecanja bez osnove. Prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. godine, Broj: Su-IV-47/2020-2: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Tužitelj navodi kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz samog Ugovora o kreditu u kojem da je naveden kao korisnik kredita. Osim toga, iz tuženikova odgovora na tužbu i dostavljene specifikacije uplata da jasno proizlazi kako je on aktivno legitimiran i za povrat iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika. Tuženik da u odgovoru na tužbu, netočno navodi kako se u slučaju neispunjavanja uvjeta za stupnjevitu tužbu ista treba odbiti odnosno odbaciti. Tužitelj
navodi kako su u datom trenutku bili ispunjeni uvjeti za stupnjevitu tužbu, a za dokazivanje istoga tužitelj da je predložio njegovo saslušanje. Tužitelj navodi kako je odredbom čl. 186. b. st. 4. Zakona o parničnom postupku određeno kako je tužitelj dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu sud odredi. Iz Ugovora o kreditu, tj. odredbe čl. 2. da proizlazi kako je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 140.000,00 EUR i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. , koja na dan sklapanja ovo Ugovora iznosi 9,50%. Iz dijela predmetne odredbe, a kako da je i u tužbi navedeno, da proizlazi kako je ista nepoštena, i to iz razloga što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi kako će se samim financijskim vještačenjem točno utvrditi kolika je bila neravnoteža učinjena, tj. koliko je tuženik dužan stekao bez osnove, a kako će se njegovim saslušanjem utvrditi da je ista dio tipskog Ugovora, prethodno pripremljenog. Tužitelj da je svoj tužbeni zahtjev primoran postaviti okvirno zbog nedostatka dokumentacije.
4.U svojoj replici tuženik navodi daustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva. Tuženik ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Tuženik osporava istinitost tužbenih tvrdnji. Obzirom da se kolektivne presude u slučaju Franak ne primjenjuju na valute različite od CHF, tuženik ističe kako je u ovom slučaju (EUR kredit) nužno utvrditi da li promjena kamatne stope kako je mijenjana u konkretnom ugovoru suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju da je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji da izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj da činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. S obzirom na praksu Suda EU, tužiteljica da u ovoj parnici, ne može ostvariti zaštitu pozivom na utvrđenja iz kolektivne parnice koje se odnose na potrošača. Tužitelj da nije dokazao da je potrošač. Svojstvo potrošača da je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju da je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP—a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo da je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Kada bi ovakvo manjkavo činjenično stanje bilo dovoljno za primjenu odredbe članka 502. c ZPP, bilo tko da bi se mogao pozvati na utvrđenja iz kolektivne parnice. Međutim, nedovoljno da je da se tužitelj pozove na kolektivne presude, pa da tu prestane svaka daljnja obaveza dokazivanja ključnih pretpostavki primjene tih utvrđenja na individualnog potrošača. U suprotnom, izvrgavaju da se procesna pravila o teretu dokaza kao i smisao odredbe članka 502. c ZPP, te da se tuženiku, apsurdno, nameće obveza dokazivanja i negativnih činjenica. Iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) da je vidljivo da je pojedine uplate vršila osoba koja nije tužitelj, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije. Osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove da je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno da je legitimiran zahtijevati povrat. Utoliko, činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima da se obrazlaže da je tuženik stekao korist bez osnove, na teret tužitelja, da ne odgovaraju pravom stanju stvari. Tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete. Tužitelj da je preinačio tužbeni zahtjev. Tuženik se protivi toj preinaci. Ukoliko sud dopusti navedenu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na sve preinačene iznose. Tuženik ističe kako je za računanje zastare, odlučan dan preinake tužbe (22. siječnja 2021.), a ne dan podnošenja tužbe. Nejasan da je početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako da to tužitelj prikazuje, što da dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj da nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007.g. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to da tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama da ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. U svakom slučaju zakonske zatezne kamate na preinačeni dio da teku od trenutka kada je isti postavljen jer da tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva. U skladu s napisima odgovora na tužbu i tijekom postupka, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.
5.Tužiteljica je početno, u smislu čl. 176.b st. 3. ZPP-a, zatražila od suda da naloži tuženiku da dostavi sudu isprave potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva i postavila samo neodređen kondemnatorni tužbeni zahtjev.
Nakon što je sud tužiteljicu (a nakon dostave tužbe tuženiku, te potom odgovora na tužbu i uz odgovor na tužbu priloženih isprava potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva tužiteljici), u smislu čl. 235.a st. 2. u vezi s čl. 165.b st. 4. ZPP-a, pozvao da postavi određen kondemnatorni tužbeni zahtjev, tužiteljica je prije zaključenja prethodnog postupka postavila deklaratoran tužbeni zahtjev i određen kondemnatorni tužbeni zahtjev (kojim je zatražena isplata novčanog iznosa od ukupno 34.165,60 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 4.534,35 eur, s pripadajućim zateznim kamatama). Tuženik se, kao što je izloženo, usprotivio preinaci tužbe.
Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
Naknadnim isticanjem i deklaratornog tužbenog zahtjeva, tužitelj je, u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačio tužbu. Sud je dopustio ovu preinaku, smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.
Kako je tužiteljica početno ustala tzv. stupnjevitom tužbom, njen čin naknadnog postavljanja određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe. Posljedično, tuženikovo protivljenje preinaci tužbe u odnosu na ovaj njen čin je bez procesno pravnog učinka.
Tužiteljica je, nadalje, nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog financijskog vještačenja, kondemnatorni tužbeni zahtjev postavila tako da njime zahtijeva isplatu novčanog iznosa od 6.188,17 eur, s pripadajućim zateznim kamatama. Time je povećala postojeći kondemnatorni tužbeni zahtjev, te, u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, preinačila tužbu.
Tuženik se je usprotivio ovoj preinaci tužbe.
Prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
Navedena tužiteljičina preinaka tužbe predstavlja situaciju iz čl. 190. st. 2. ZPP-a, pa je sud dopustio tu preinaku.
6.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o hipotekarnom kreditu, broj 3209304999, kreditna partija 7103671002 od 24. svibnja 2007. (87-93 i 95), promet po kredit, specifikaciju uplate (21-25 i 58-60), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu 7103671002 (61) i početni otplatni plan (65-70). Provedeno je financijsko vještačenje. Saslušani su svjedoci PA, JA i MA. Saslušana je tužiteljica. Nije saslušan zakonski zastupnik tuženika, jer se nije odazvao pozivu suda, a svoj neodaziv nije opravdao.
7.Među strankama je nesporno da je dana 24. svibnja 2007. sklopljen ugovor o hipotekarnom kreditu između tuženika, kao kreditora, tužiteljice, kao korisnika kredita i založnog dužnika, MA, kao sudužnika i CA i JA, kao založnih dužnika, te da je taj ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Anke Poropat 29. svibnja 2007. pod brojem Ov-2326/07.
Uvidom u ugovor o hipotekarnom kreditu, broj 3209304999, kreditna partija 7103671002 od 24. svibnja 2007. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da je isti sklopljen na iznos od 140.000,00 eur. Kredit iz ugovora o kreditu je nenamjenski. Ugovor u kreditu u čl. 2., ispod naslova "Kamate i naknade", sadrži odredbu koja glasi: " ... promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ..." Ugovor o kreditu u čl. 6., ispod naslova "Otplata kredita", sadrži odredbu koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."
Među strankama je nesporno da je kredit isplaćen u cijelosti dana 01. prosinca 2011., te da je plaćan po dinamici vidljivoj iz prometa po kreditu / specifikacije uplate.
Uvidom u promete po kreditu / specifikacije uplata, iz kojih je vidljiva dinamika uplata anuiteta po predmetnom kreditu, utvrđeno je da su uplate na ime podmirenja kredita vršene od strane tužiteljice i jednom prilikom od strane trgovačkog društva Asket d.o.o.
Saslušanjem svjedoka MA i tužiteljice utvrđeno je da je uplata izvršena od strane spomenutog trgovačkog društva izvršena u tužiteljičino ime i za tužiteljičin račun. Spomenuto trgovačko društvo je, po osnovi kupoprodajne cijene, imalo dug prema tužiteljičinim založnim dužnicima iz ugovora o kreditu, te je, umjesto da im plati kupoprodajnu cijenu, uplatilo tuženiku anuitet kojim je zatvoren kredit, a koji iznos je tužiteljica potom isplatila njenim založnim dužnicima. Svjedok i tužiteljica su o tome dali neposredno uvjerljive, sukladne i logične iskaze, na koje nije bilo prigovora, pa sud prihvaća njihove iskaze o tome. Dakle, sve anuitete po predmetnom kreditu je platila tužiteljica, pa je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.
Nesporno je da je tokom trajanja kredita kamatna stopa mijenjana odlukom tuženika.
Iz iskaza svjedoka i tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svrhu adaptacije stana u kojem živi sa suprugom. O ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika se nije pojedinačno pregovaralo. Te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj. Svjedoci, kao i tužiteljica, o tome imaju neposrednih saznanja (sudjelovali su u sklapanju ugovora, PA i JA kao založni dužnici, a MA kao sudužnik). Svi su pred sudom dali sukladne i neposredno uvjerljive iskaze. Tuženik nije dokazao suprotno. Na njihove iskaze nije bilo prigovora. Zbog tih razloga sud prihvaća njihove iskaze.
Prema čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu treba primijeniti na isti, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Pravomoćna presuda VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., na koju se tužiteljica poziva, nema obvezujući učinak u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a i čl. 502.c ZPP-a za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika, jer je donesena u povodu kolektivne tužbe, udruge "Potrošač", kao tužitelja, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv točno određenih banaka (među kojima je i tuženik), vezano za nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u kojima je bila ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a u kojim ugovorima je bio ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica.
Iz utvrđenja da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svrhu adaptacije stana u kojem živi sa suprugom, sud utvrđuje da tužiteljica predmetni ugovor nije sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Shodno tome, tužiteljica je ugovor o kreditu sklopila kao potrošač.
Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema st. 4. istog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
Prema čl. 84. ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
Odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope temeljem odluke tuženika nisu jasne i lako razumljive, jer ne sadrže precizne parametre temeljem kojih se kamatna stopa mijenja. Shodno tome, dopušteno je ocjenjivati jesu li ove ugovorne odredbe poštene.
Utvrđenje da su odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem odluke tuženika bile unaprijed formulirane od strane tuženika te da tužiteljica nije imala utjecaj na njihov sadržaj, a s obzirom da tuženik nije dokazao suprotno, daje osnovu za utvrđenje da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.
Ove odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer omogućuju da o promjeni kamatne stope odlučuje tuženik jednostrano.
Kako se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a iste, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, to su ove ugovorne odredbe ništetne.
Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
Kraj rečenog, odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, opisane u t. I dispozitiva, su ništetne. To neovisno od toga što je predmetni ugovor solemniziran.
Kod prava na utvrđenje ništetnosti pravnog posla ili pojedine njegove odredbe nema zastare.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.
Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate.
Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu, je utvrđeno da preplata po kreditu iznosi ukupno 6.188,17 eur. Preplata po mjesecima je iznosila: 15. studenog 2017. 416,86 kn / 55,33 eur, 15. prosinca 2007. 414,84 kn / 55,06 eur, 15. siječnja 2008. 416,53 kn / 55,28 eur, 15. veljače 2008. 411,73 kn / 54,65 eur, 15. ožujka 2008. 411,15 kn / 54,57 eur, 15. travnja 2008. 410,99 kn / 54,55 eur, 16. svibnja 2008. 410,06 kn / 54,42 eur, 15. lipnja 2008. 409,55 kn / 54,36 eur, 15. srpnja 2008. 408,68 kn / 54,24 eur, 15. kolovoza 2008. 406,82 kn / 53,99 eur, 16. rujna 2008. 401,51 kn / 53,29 eur, 15. listopada 2008. 402,79 kn / 53,46 eur, 15. studenog 2008. 401,63 kn / 53,31 eur, 15. prosinca 2008. 404,54 kn / 53,69 eur, 15. siječnja 2009. 412,74 kn / 54,78 eur, 15. veljače 2009. 418,29 kn / 55,52 eur, 15. ožujka 2009. 415,51 kn / 55,15 eur, 16. travnja 2009. 414,71 kn / 55,04 eur, 15. svibnja 2009. 412,01 kn / 54,68 eur, 15. lipnja 2009. 407,91 kn / 54,14 eur, 15. srpnja 2009. 409,97 kn / 54,41 eur, 15. kolovoza 2009. 1.326,04 kn / 176,00 eur, 17. rujna 2009. 1.326,33 kn / 176,03 eur, 15. listopada 2009. 1.312,16 kn / 174,15 eur, 15. studenog 2009. 1.316,58 kn / 174,74 eur, 15. prosinca 2009. 1.315,41 kn / 174,58 eur, 18. siječnja 2010. 1.315,27 kn / 174,57 eur, 15. veljače 2010. 1.319,27 kn / 175,10 eur, 16. ožujka 2010. 1.308,04 kn / 173,61 eur, 15. travnja 2010. 1.305,54 kn / 173,27 eur, 15. svibnja 2010. 1.302,84 kn / 172,92 eur, 15. lipnja 2010. 1.298,59 kn / 172,35 eur, 15. srpnja 2010. 1.290,79 kn / 171,32 eur, 15. kolovoza 2010. 1.293,91 kn / 171,73 eur, 15. rujna 2010. 1.302,75 kn / 172,90 eur, 15. listopada 2010. 1.309,10 kn / 173,75 eur, 15. studenog 2010. 1.314,88 kn / 174,51 eur, 15. prosinca 2010. 1.319,14 kn / 175,08 eur, 15. siječnja 2011. 1.317,12 kn / 174,81 eur, 15. veljače 2011. 1.316,82 kn / 174,77 eur, 15. ožujka 2011. 1.311,41 kn / 174,05 eur, 15. travnja 2011. 1.304,37 kn / 173,12 eur, 17. svibnja 2011. 1.303,70 kn / 173,03 eur, 15. lipnja 2011. 1.306,42 kn / 173,39 eur, 18. srpnja 2011. 1.310,85 kn / 173,98 eur, 15. kolovoza 2011. 1.310,34 kn / 173,91 eur, 15. rujna 2011. 1.315,63 kn / 174,61 eur, 17. listopada 2011. 1.311,24 kn / 174,03 eur, 15. studenog 2011. 1.309,65 kn / 173,82 eur, 01. prosinca 2011. 1.311,91 kn / 174,12 eur. Tužiteljica je u potpunosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik na isti nije imao primjedbi. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje nepristranim, temeljitim i stručnim. Zbog navedenih razloga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je, sukladno čl. 323.s t. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO-a/05), dužan vratiti tužiteljici iznose koje je primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope, odnosno, iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužiteljica bila obvezna platiti da nije došlo do njihovog povećanja zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope.
Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni novčani iznos, sukladno čl. 1115. ZOO/05, dužan tužiteljici platiti zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.
Ništetnost odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi je ustanovljena tek u ovoj presudi. Shodno tome, zastara još nije počela teći, pa nije ni nastupila.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II dispozitiva.
8.Obje su stranke zatražile naknadu parničnih troškova.
Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.
Tuženik je izgubio ovu parnicu, pa je dužan tužiteljici naknaditi parnične troškove.
Tužiteljici su priznati sljedeći parnični troškovi: za sastav tužbe 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), za sastav podneska od 22. siječnja 2021. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 06. studenog 2023. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za zastupanje na ročištu 10. listopada 2024. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav podneska od 11. prosinca 2024. 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 07. veljače 2025. (tužitelj je u zahtjevu za naknadu troškova ovo ročište pogrešno datirao sa 07. prosinca 2024.) 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 300,00 eur (Tbr. 46.), za vještačenje 590,63 eur i za sudsku pristojbu na tužbu 53,09 eur, ili ukupno 2.143,72 eur.
Nisu mu priznati troškovi sastava podnesaka od 14. siječnja 2022. i 19. travnja 2023., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovih podnesaka trebao iznijeti već u tužbi i podnesku od 22. siječnja 2021., za sastav kojih su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ove radnje. Nisu mu priznati troškovi vještačenja u dijelu iznad priznatog, jer su ti troškovi iznosili onoliko koliko mu je priznato (ostatak položenog predujma bit će mu vraćen). Nisu mu priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u dijelu iznad priznatog, jer je ta pristojba iznosila onoliko koliko mu je priznato. Doduše, tužiteljica je, vezano za sudsku pristojbu na tužbu, platila i dodatnih 13,27 eur. No, ti troškovi joj nisu priznati. To iz razloga što su nastali njenom krivnjom, pa joj ih tuženik nije dužan naknaditi. Naime, ovi troškovi se odnose na dodatnu pristojbu na rješenje o pristojbi iz čl. 28. st. 9. Zakona o sudskim pristojbama, koje je sud donio jer tužiteljica prilikom podnošenja tužbe nije platila pristojbu na tužbu.
Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a tužiteljici pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.
Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.
Tužiteljica nije izgubila ovu parnicu, pa nije dužna naknaditi tuženiku parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. IV dispozitiva.
U Poreču-Parenzo, 18. veljače 2025.
S u d a c:
Alen Barbić, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.
DNA:
1. tužiteljici p.p.,
2. tuženiku p.p.
S u d a c: v.r.
