Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1734/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bori Rajiću odvjetniku u Splitu, protiv tuženika 1. RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Drmiću, odvjetniku u Splitu, 2. Bruder j.d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 19524648209, zastupanog po punomoćnici Jeleni Šanić odvjetnici u Splitu, radi smetanja posjeda, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-60/2019 od 1. travnja 2021., 18. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Psp-60/2019 od 1. travnja 2021. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Navedenim rješenjem u točki I. I. odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja na utvrđenje da ga je 1. tuženik smetao u suposjedu a 2. tuženik u posjedu ugostiteljskog objekta Caffe bara – bistroa [obrt] na adresi [adresa] time što je u mjesecu travnju 2019. godine, za što je tužitelj saznao 17. travnja 2019. bez pitanja i odobrenja tužitelja promijenio bravu na ulaznim vratima ugostiteljskog objekta koji se nalazi u kući sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] i na taj način mu onemogućio ulazak u predmetni prostor, pa da se 1. tuženiku naloži da mu preda u suposjed a 2. tuženiku u posjed predmetnu nekretninu u roku od 8 dana te zabrani svako buduće ovakvo ili slično smetanje suposjeda i posjeda.

2. Točkom I. II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženici naknade prouzročene parnične troškove.

3. Točkom II. I. – V. izreke odbačen je kao nedopušten prijedlog za osiguranje donošenjem privremene mjere na način da se 2. tuženiku naloži da odmah prekine sa obavljanijem ugostiteljske djelatnosti u navedenom objektu, ukoliko ne postupi na navedeni način da se istom zaprijeti novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 kn, koja privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćno okončanja postupka kao i da mu naknadi troškove postupka vezane uz donošenje navedene privremene mjere, kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

4. Točkom III izreke naloženo je tužitelju u roku od 15 dana naknaditi 1. tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00kn a 2. tuženiku u iznosu od 2.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

5. Protiv tog rješenja tužitelj podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. u vezi sa čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se uvaženjem žalbe pobijano rješenje preinači te tužbeni zahtjev i prijedlog za donošenje privremene mjere usvoje, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne, odnosno suposjedovne zaštite u odnosu na tuženike u ugostiteljskom objektu – Caffe bar [obrt] na adresi u [adresa].

9. Sud prvog stupnja utvrđuje te proizlazi iz sadržaja spisa slijedeće

- predmetni poslovni prostor vlasništvo je BP koja je kao zakupodavac sa 1. tuženikom kao zakupnikom sklopila Ugovor o zakupu 15. veljače 2016. a odnosi se na prostor površine 60m2 uređenom za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, koji ugovor je sklopljen za razdoblje od 1. veljače 2016. do 1. veljače 2021., ugovorena je zakupnina od 7.200,00 eur godišnje koji iznos se plaća unaprijed i to najkasnije do 1. veljače za tekuću godinu a zakupnik se obvezao plaćati troškove tekućeg održavanja

- isti su 10. travnja 2019. sklopili Sporazum o raskidu predmetnog ugovora s time da nemaju međusobnih potraživanja

- istog dana je BP kao zakupodavac zaključila sa 2. tuženikom Bruder j.d.o.o. kao zakupnikom uz sudjelovanje 1. -tuženika kao solidarnog jamca platca Ugovor o zakupu predmetnog prostora i to za vrijeme od četiri godine a kao dan početka zakupa naveden je 1. travnja 2019.

- tužitelj i 1. tuženik su 26. svibnja 2017. zaključili Ugovor o ortakluku na neodređeno vrijeme prema čijem sadržaju se isti zaključuje jer je 1. tuženiku potrebno partnerstvo radi unapređenja djelatnosti njegovog obrta [obrt], [adresa] tako da tužitelj postaje suvlasnik obrta, a tužitelj se obvezao na rad u objektu, sudjelovanje u jednakim dijelovima u budućim troškovima, izdacima, popravcima i rashodu obrta, osim u slučaju namjere ili krajnje nepažnje, istim je ugovorena i raspodjela dobiti na dva jednaka dijela, zastupanje obrta u pravnom prometu, a u slučaju davanja u zakup ugovoreno je da se ne smije izdavati trećim osobama dok se ne ponudi ostalim suvlasnicima, odnosno međusobno pravo prvozakupa

- u tom poslovnom prostoru ugostiteljska djelatnost obavljala se niz godina prije putem obrta [obrt] vlasništvo ČP koji je odjavljen sa danom 5. siječnja 2016., dok je obrt [obrt] upisan 11. lipnja 2016. a prestanak obrta 6. studenoga 2019. s ime da je kao razlog prestanka obrta navedeno nezapočinjanje rada obrta u roku od 30 dana nakon isteka privremene obustave (čl. 47. st. 1. Zakona o obrtu)

- 2. tuženik je upisan u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St Tt-19/2782-4 od 29. ožujka 2019. izjavom o osnivanju društva od 28. ožujak 2019. a kao osnivač i jedini član naveden je 1. tuženik

10. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate pravednog dokaznog postupka u prvom redu iskaze svjedoka utvrđuje kako je BP (daljnja rođakinja tužitelja) potvrdila da se prema njenom mišljenju radi o obrtu tužitelja i 1. tuženika od 2016., da IP nije bio u [adresa] pa je sa RP zaključen ugovor o zakupu a prilikom odlaska na kavu znala ih je viđati da su tamo zajedno. U odnosu na primopredaju prostora u posjed od strane ranijeg zakupnika ČP nije se mogla sjetiti kome je prostor predan ali je ona rekla 1. tuženiku da promijeni bravu, koji ju je o tome izvijestio ali nije rekao tko sve ima ključ, s time da ona niti dok je prostor držao u zakupu prijašnji zakupnik a niti tada nije imala ključ. Ugovor je sklopila sa 1. tuženikom u siječnju 2016. ali je već 2018. došlo do problema s plaćanjem zakupnine jer je prema ugovoru najamninu trebalo platiti u veljači i ožujku. Međutim, tužitelja nije bilo u [adresa], po pozivu se nije odazivao tako da ga cijelu tu zimu nije vidjela, s time da se radi o objektu koji radi sezonski oko 6 mjeseci. Po ulasku u prostor da su RP i IP isti renovirali jer su htjeli imati kuhinju kako bi mogli posluživati jela jer se prethodno u ovom objektu odvijalo poslovanje samo caffe bara. Međutim, da je bilo poznato (pričalo se u [adresa]) tijekom zime 2018. da je između njih došlo do nesporazuma i to pokušavaju riješiti, ona s njima o tome nije razgovarala jer u to nije željela ulaziti.

11. Iz iskaza svjedoka ŽP majke tužitelja utvrđuje da su tužitelj i 1. tuženik radili zajedno u tom prostoru do 2018. godine kada se u listopadu prostor zatvorio, da bi tužitelj povremeno otišao prozračiti prostor ili popiti kavu dok konačno u travnju 2019. nije utvrdio da je brava promijenjena te da su oboje imali ključ prostora, zakupninu su plaćali zajedno a prije početka rada objekt su renovirali počevši od kuhinje pa nadalje, od početka rada objekta pomagala je u čišćenju i uopće radu objekta, s time da je tužitelj u periodu od listopada 2018. do travnja 2019. sa suprugom povremeno odlazio u Zagreb kod njezine rodbine. Iz iskaza svjedoka OP, rođaka tužitelja utvrđuje da je tijekom ljetne sezone od 2016. pa do rujna 2018. radio u predmetnom prostoru a tada su ključ od prostora imali tužitelj i 1. tuženik jer su dolazili zaključati prostor i zatvoriti lokal, a ključ su imali osim njega i drugi konobari tako da je prostor otvarao onaj koji je dolazio u jutarnju smjenu.

12. Iz iskaza tužitelja i 1. tuženika ujedno i kao zakonskog zastupnika 2. tuženika utvrđuje da su bili u prijateljskim odnosima ali su kroz ljeto 2018. odnosi narušeni tako da je čak došlo i do fizičkog obračuna ali su nakon završetka ljetne sezone odnosno u listopadu 2018. godine zatvorili lokal i odlučili se dogovoriti glede daljnjeg poslovanja. Tužitelj nema saznanja da li su ostali kakvi dugovi prema trećim osobama jer su u početku rada imali raspodjelu poslova tako da je on radio u kasnim večernjim satima a 1. tuženik ranije koji je ujedno vodio financije, plaće i režije dok su nabavu dijelili a on je vodio marketing i okupljanje ljudi. Međutim, i nakon listopada 2018. da je dolazio povremeno u prostor gdje bi igrao PlayStation, kako je ostalo pića dolazio je sa prijateljima, a vlasnici je zakupnina za tu godinu bila plaćena. Imali su ponudu da prostor ustupe trećoj osobi a da dobiveni iznos podijele, ali tuženik nije htio pristati na njegovu ponudu glede podjele dobivenog iznosa, s time da on sa vlasnicom prostora nije potpisivao ugovor ali svoje pravo na posjed temelji na puno uloženog truda i novaca u taj prostor, za rad u istom dobivao je plaću te su mu plaćani doprinosi. 1. tuženik pak tvrdi da tijekom 2019. tužitelj nije ulazio u prostor jer su ga u više navrata pozivali on i KP ali im se nije javljao pa je ona predložila da naprave novi ugovor i on promijeni bravu na ulaznim vratima prostora što je i učinio. Potvrdio je kako nikada nisu raskinuli Ugovor o ortakluku, da su o tome međusobno komunicirali ali se nisu mogli dogovoriti "o ciframa" a on tužitelju ne negira njegove udjele glede tog partnerskog odnosa, ali ne i u odnosu na predmetni prostor. Naime, isti tvrdi kako je dogovor sa vlasnicom prostora imao on i to 2016. godine kada je zaključio ugovor o zakupu a tužitelj je tada bio izvan Hrvatske te da se iz Njemačke vratio tek 2017. kada su zaključili Ugovor o ortakluku, tako da prilikom sklapanja ugovora o zakupu nije postojao dogovor između njega i tužitelja.

13. Cijeneći navedene iskaze stranaka i svjedoka te sadržaj priložene dokumentacije sud prvog stupnja zaključuje da Ugovorom o ortakluku koji su sklopili tužitelj i 1. tuženik i ugovorili suvlasništvo obrta nije ništa ugovoreno glede predmetnog poslovnog prostora a niti je ugovor o zakupu koji je sklopljen prethodne godine u bilo čemu mijenjan, pa da je tužitelj bio pomoćnik u posjedovanju 1. tuženiku u smislu odredbe čl. 12. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV). Uz tužitelja da su ključ prostora imali i ostali zaposlenici koji su radili u tom prostoru pa da mu je 1. tuženik kao posredni posjednik dopustio da i dalje ostavi ključ nakon listopada 2018. Međutim, da u konkretnom slučaju nema uvjeta za prihvaćanje tužbenog zahtjeva i pružanje posjedovne zaštite u odnosu na 1. tuženika kao posrednog posjednika jer da je njegovo ovlaštenje prestalo sporazumnim raskidom ugovora o zakupu od 1. veljače 2016. tako da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 24. st. 2. ZV-a. Ovo iz razloga što smatra da tužitelj nije izvršavao svoju vlast glede tog prostora već je bio pomoćnik u posjedovanju 1. tuženika s kojim je bio u poslovnom odnosu. Drugo tuženik da je u posjed uveden od strane vlasnice prostora CP nakon što je prethodni ugovor o zakupu raskinut tako da mu nije oduzeo posjed niti ga smetao u istom jer tada više tužitelj nije bio niti pomoćnik u posjedovanju 1. tuženika kao posrednog posjednika.

14. Smatra da nisu ispunjeni niti uvjeti za donošenje privremene mjere jer da tužitelj predlaže osiguranje novčane tražbine navodeći naknadu za neovlašteno korištenje inventara i opreme značajne vrijednosti, bez preciziranja o kojoj se točno imovini radi te navođenja iznosa eventualne štete, a u konkretnom slučaju radi se o postupku radi smetanja posjeda. Uz to, da je zabrana daljnjeg obavljanja djelatnosti odnosno pružanja ugostiteljskih usluga propisana odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ( „Narodne novine“ broj: 85/15, 121/16, 99/18, 25/19, 98/19) u nadležnosti upravnog tijela te se donosi u postupku upravnog nadzora ukoliko se ugostiteljska djelatnost obavlja suprotno izdanom rješenju nadležnog upravnog tijela. Osim toga, sve ukoliko bi i bili ispunjeni uvjeti za odlučivanje o prijedlogu da tužitelj kao predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje opasnosti da će bez takve mjere tuženik kao protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu njegove tražbine time što će imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati pa da bi mu time nastala znatna šteta, tako da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 344. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20., 114/22, 06/24; dalje OZ ) pa prijedlog odbacuje.

15. Odluku o troškovima postupaka temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te odredbama Tbr. 7. toč. 2., 42. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa).

16. Ispitujući u povodu izjavljene žalbe pobijano rješenje nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i donošenjem istog počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a na koju se u žalbi poziva tužitelj jer je sud prvog stupnja iznio jasne razloge u odnosu na sve odlučne činjenice tako da je odluku moguće ispitati.

17. Za odluku o zahtjevu tužitelja mjerodavne su odredba čl. 22. ZV-a prema kojoj sud pruža posjedovnu zaštitu u postupku za smetanje postupka prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda i poštenja posjednika, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 21. citiranog Zakona. Nadalje, relevantna je i odredba čl. 24. ZV-a kojom je propisano da je svaki suposjednik ovlašten štiti suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, a od drugih suposjednika jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti, s time da suposjednik nije ovlašten staviti zahtjev za zaštitu svog suposjeda od smetanja koji je počinio njegov suposjednik ako bi za odlučivanje o tom zahtjevu bilo nužno raspravljati o njihovu pravnom odnosu.

18. Žalbeni navodi tužitelja u bitnom se svode na tvrdnje da je sud prvog stupnja pogrešno cijenio iskaze saslušanih svjedoka i to u prvom redu iskaz BP vlasnice prostora što je konačno rezultiralo i pogrešnim pravnim zaključcima u odnosu na ispunjenost pretpostavki za pružanje zaštite posjeda odnosno suposjeda i pogrešnom primjenom materijalnog prava kod donošenja konačne odluke. Smatra da upravo iskazi svjedoka potvrđuju da je tužitelj bio mirni suposjednik tog prostora citirajući dijelove iskaza navedene svjedokinje iz kojih prema mišljenju tužitelja proizlazi da mu je i ona priznala faktičnu vlast nad stvari i smatrala ga suposjednikom jer da u protivnom nije bilo potrebe da ga poziva, a potvrdila je da ga je prije sklapanja novog ugovora o zakupu sa 2. tuženikom pozivala.

19. Protivno tvrdnjama tužitelja pravilno je sud prvog stupnja, cijeneći pored iskaza svjedoka i ostale provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, zaključio da tužitelj nije dokazao da bi uz 1. tuženika bio suposjednik predmetnog prostora već pomoćnik u posjedovanju. Takvo utvrđenje nije dovedeno u pitanje niti dijelom iskaza svjedokinje u kojem navodi "da je u prostoru bio obrt [obrt]" jer je imala saznanje da su imali zajednički obrt ali da prilikom sklapanja ugovora IP nije bio u [adresa] pa je ugovor sklopljen sa 1. tuženikom koji je i vršio sve uplate. Ista se nije mogla očitovati o tome kome je od strane prijašnjeg zakupnika ČP predan ključ prostora ali je 1. tuženiku rekla da promijeni bravu na ulaznim vratima prostora iako ista kao ni ostali svjedoci pa konačno niti 1. tuženik ne spore da je tužitelj svojim radom i sredstvima te radom u tom ugostiteljskom objektu sudjelovao zajedno sa 1. tuženikom, ali i prema mišljenju ovoga suda to ne potvrđuje osnovanost tvrdnji tužitelja da je bio suposjednik prostora. Ista je potvrdila da je tijekom zimskih mjeseci pa do ožujka 2019. pozivala tužitelja kako bi regulirali međusobne odnose jer za veljaču i ožujak 2018. nije plaćena zakupnina ali tužitelj nije bio u [adresa] niti se po pozivima javljao. Upravo stoga je dozvolila 1. tuženiku da promijeni bravu, raskinula sa istim prethodno sklopljeni ugovor o zakupu te sa 2. tuženikom sklopila novi ugovor. Međutim, navedeno i prema mišljenju ovog suda ne potvrđuje da bi tužitelj bio suposjednik predmetnog poslovnog prostora jer suvlasništvo u obrtu zasnovano na Ugovoru o ortakluku ne podrazumijeva i suposjed prostora.

20. Kada se opisani navodi svjedoka usporede sa utvrđenjima da je Ugovor o zakupu prostora sklopljen sa 1. tuženikom i to više od godinu dana prije sklapanja Ugovora o ortakluku između tužitelja i 1. tuženika, da je tužitelj tada živio izvan Republike Hrvatske, da je prijašnji zakupnik i posjednik ČP sa 1. tuženikom izvršio primopredaju prostora, da svjedok BP potvrđuje da zakupnina nije bila uredno plaćana, dok tužitelj o tome nema saznanja, da tijekom zime i proljeća 2019. se tužitelj njoj nije javljao niti ga je viđala u prostoru te da je 1. tuženik plaćao zakupninu i ostale obveze, tada i prema mišljenju ovoga suda proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupanja da je tužitelj bio pomoćnik u posjedovanju pa stoga nisu ispunjeni uvjeti za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Međutim, sve ukoliko bi isti bio i suposjednik prostora tada bi za odlučivanje o zahtjevu radi predaje u suposjed bilo nužno raspravljanje o njihovom poravnom odnosu s obzirom da je između istih sklopljen Ugovor o ortakluku vezan uz poslovanje predmetnog prostora odnosno ugostiteljske djelatnosti u tom prostoru.

21. Zbog navedenog nisu ispunjeni uvjeti za pružanje posjedovne zaštite u odnosu na 2. tuženika, a osim toga 2. tuženik je nakon raskida prethodnog ugovora o zakupu stupio u posjed po ovlaštenju odnosno dopuštenju vlasnice nekretnine CP pa je sud prvog stupnja pravilno primjeni materijalno pravo kada je zahtjev odbio i u odnosu na 2. tuženika.

22. Žalbene navode u odnosu na zakonitost rješenja o privremenoj mjeri tužitelj posebno ne obrazlaže ali s obzirom na opisana utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na taj zahtjev pravilno je sud prvog stupanja utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje privremene mjere sadržaja navedenog u prijedlogu pa je i u tom dijelu rješenje valjalo potvrditi. Kako prema mišljenju ovoga suda s obzirom na opisana utvrđenja nisu ispunjeni uvjeti za donošenje predložene mjere propisani odredbama čl. 346. i 347. st. 1. toč. 6. OZ-a radi osiguranja nenovčane tražbine to je prijedlog za donošenje privremene mjere valjalo odbiti, ali je odbacivanje prijedloga povoljnije za tužitelja pa je i žalba u odnosu na to rješenje odbijena.

23. S obzirom na takav ishod postupka sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. te Tbr. 7. toč. 2. Tarife odlučio i o pripadajućim troškovima tuženicima koji su uspjeli u sporu, dok je zahtjev tužitelja odbijan.

24. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. točka 2. ZPP-a. odlučeno kao u izreci.

U Rijeci 18. veljače 2025.

S u t k i n j a

Lidija Oštarić Pogarčić