Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5216/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KŠ iz [adresa]. br. 443, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariju Vrnozi, odvjetniku u Metkoviću, Trg bana Jelačića 11, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3858/22-20 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3858/22-20 od 10. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 678,09 eura.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3858/22-20 od 10. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 418-50-2984906, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 4. kolovoza 2005. godine i solemnizirali kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, br. OU-735/2005 (točka I. izreke). Također, utvrđeno je da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu br. 418-50-2984906, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 4. kolovoza 2005. godine i solemnizirali kod javnog bilježnika Nevenke Kekez iz Splita, br. OU-735/2005 u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) (točka II. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužiteljici isplati iznos od 889,39 eura (točka III. izreke) i iznos od 2.753,30 eura (točka III.b) izreke), sve sa pripadajućim zateznim kamatama, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. srpnja 2024. do isplate (točka IV. izreke).

Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

2. Protiv presude i rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 4. kolovoza 2005., te restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik. 6. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 4. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 418-50-2984906 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.064,04 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja uz rok otplate od 84 mjeseca (7 godina),

- da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (kreditora);

- da je odredbom čl. 7. Ugovora predviđen način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća,

- da se o ugovornim odredbama kojima su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, kao i otplatu kredita uz primjenu valutne klauzule, nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do znatne ravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice,

- da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja sukladno odluci tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, nepoštene, te posljedično tome i ništetne,

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 889,39 s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosu od 2.753,30 eura s osnove povrata preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

8. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, te materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valuti uz koju će tužitelj vezati ugovor o kreditu i da valutna klauzula nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka odnosno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila razumljiva. Tuženik naime u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjivosti kamatne stope. Činjenično stanje je dakle, pravilno i potpuno utvrđeno pri čemu su dokazi izvedeni tijekom postupka pravilno ocijenjeni u smislu odredbe čl. 8. ZPP tako nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja neosnovano utvrdio djelomičnu ništetnost odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu potrebno je navesti da se ista također odnosi na ugovaranje valutne klauzule da su i ti žalbeni navodi tuženika neosnovani.

9. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom istog suda posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijena jednostranom odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se, sukladno čl. 502.c ZPP, pravilno pozvala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje su mjerodavne i u slučaju kada je predmet spora i restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti nepoštenih odredbi, tako da žalbeni navodi tuženika da predmetne presude nisu mjerodavne za obvezni odnos stjecanja bez osnove nisu osnovani.

10. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača odnosno da tu činjenicu tužiteljica nije dokazala uslijed čega je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, prema stavu tuženika, tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je u svom iskazu navela da je kredit podigla u svrhu kupnje automobila za svoje osobne potrebe, što proizlazi i iz ugovora o kreditu koji je upravo za tu svrhu i odobren, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza ne proizlazi da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača.

11. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljičina tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope i od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba podnijeta 12. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 - dalje: ZOO), tako da tražbina tužitelja nije zastarjela. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

12. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

13. Neosnovano tuženik ističe i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, sud prvog stupnja je pravilno u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev prihvatio primjenom odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 u svezi s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Pritom je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP vezan za utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih pravnih interesa.

14. Pravilno je rješenje suda prvog stupnja kojim je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koja je rezultat pravilne primjene odredbe čl. 190. st. 2. ZPP. Pritom je potrebno i napomenuti da tuženik, iako u uvodu žalba navodi da istu podnosi i protiv prvostupanjskog rješenja, u žalbi pobliže niti ne navodi iz kojih razloga smatra da je pobijano rješenje nezakonito donijeto.

15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu i rješenje suda prvog stupnja.

16. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj