Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5579/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3318/2024-8 od 24. listopada 2024. u sjednici vijeća, održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3318/2024-8 od 24. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod toč. I, II., III. i V. izreke.

II. Uvažava se žalba tužitelja te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3318/2024-8 od 24. listopada 2024. u pobijanom dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 125,00 eur i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 125,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2024. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eur u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za 46,88 eur) zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-2899842 od 20. lipnja 2005. godine sklopljenog između tužitelja NŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-4699913 od 11. veljače 2008. godine sklopljenog između tužitelja NŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita".

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju NŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.145,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 413,48 eura od 25. lipnja 2005. godine do isplate te na

- iznos od 731,52 eura od 14. veljače 2008. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2024. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 25. lipnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan."

2. Tužitelj žalbom pobija presudu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, a radi pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti odluku o troškovima postupka, sukladno navodima žalbe, te potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Tuženik žalbom pobija presudu u toč. I, II., III. i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te odrediti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka kao i trošak žalbe, sve sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, podredno, ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

4. Na žalbe nisu podneseni odgovori.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu od 20. lipnja 2005. i od 11. veljače 2008. sadržanih u članku 3. tih Ugovora, a odnosi se na jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti tih odredbi.

8. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetne ugovore o kreditu kojima je u odredbi članka 3. ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i da su tužitelju bile naplaćene te naknade dana 24. lipnja 2005. u iznosu od 3.115,40 kn što je protuvrijednost od 413,83 eur, te dana 13. veljače 2008. u iznosu od 5.511,62 kn što je protuvrijednost od 731,52 eur.

9. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su predmetni ugovori unaprijed sastavljeni od strane tuženika, da na sadržaj ugovora tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi u tim ugovorima, da takvi ugovori ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu suugovaratelja sastavljača, da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odrede o naknadi, da je time tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenih ugovora, da su predmetne ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom toga, zaključio je da su navedene odredbe ništetne te je pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03; dalje ZZP), čl. 2. ZPP, čl. 2., 4. st. 2 i 5 Direktive Vijeća 93/13/EEZ, čl. 295., čl. 323. st. 1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO), prihvatio zahtjev tužitelja kojim se utvrđuju ništetnim odredbe čl. 3 ugovora o kreditu od 20. lipnja 2005. i ugovora o kreditu od 11. veljače 2008. i nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznose naplaćene naknade po osnovi ništetnih odredbi ugovora.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u odluci dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22,155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

11. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

12. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio postupovnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326. (pogrešno tuženik navodi odredbu čl. 326a) i 186.c ZPP, koju sasvim neutemeljeno vidi u tomu što je prvostupanjski sud, kada je zauzeo stajalište da "tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka", "tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti, jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave". O tome će, jer se to tiče primjene materijalnog prava, biti riječi o daljnjem dijelu obrazloženja ove drugostupanjske odluke, a time i o pitanju primjene pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

13. Nadalje, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

14. Bez utjecaja je okolnost da se prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost ugovornih odredbi pozvao jedino na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) koji se primjenjuje na ugovor o kreditu sklopljenim 20. lipnja 2005., dok se na ugovor o kreditu koji je bio sklopljen 11. veljače 2008. primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje ZZP/07) jer je i uz primjenu odredaba ZZP/07 o zahtjevu tužitelja koji se odnosi na ugovor sklopljen 2008. trebalo jednako odlučiti.

15. Suprotno navodima žalbe tuženika, ugovarajući spornu naknadu tuženik je postupio suprotno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07, prema kojim se odredbama ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, kao i odredbi čl. 82. ZZP/03 odnosno čl. 97. ZZP/07 gdje je propisano, kako su ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ZZP/03 odnosno čl. 96 ZZP/07 mogle smatrati nepoštenim primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a potrošač se prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa tom odredbom. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1 ZZP/03 je, kao i prema čl. 102 st. 1 ZZP/07, ništetnost odredbe.

16. Imajući u vidu da se odredbama ZZP uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnih ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

17. Suprotno navodima tuženika, nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 odnosno čl. 99 ZZO/07 o nedopuštenosti ocjene ugovornih odredaba. Presudom suda EU br. C- 26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18. Osim što se u predmetnim ugovorima ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije bilo jasno što i zašto zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci i da mu nitko nije objasnio zašto naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3,30% od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi jer to podrazumijeva da je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

19. U postupku je utvrđeno na temelju iskaza tužitelja da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su dio unaprijed tzv. tipski formuliranih standardnih ugovora tuženika, kao i da nisu jasne i razumljive iz razloga što tuženik u ugovorima nije naveo niti pojasnio tužitelju što se navedenom naknadom podmiruje, da se o tim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, tim više jer je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a to korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

20. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

21. Stoga su netočni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženik nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a s obzirom da je utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošten stjecatelj.

22. Zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima, zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja, kako to pogrešno smatra tuženik.

23. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku kao nepoštenom stjecatelju platiti iznose koje je naplatio tužitelju temeljem tih ništetnih odredbi sa zateznom kamatom od dana uplate kao dana stjecanja, a sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO i 1115. ZOO. 24. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava EU iskazanog u presudi Suda EU broj C-485/19 od 22. travnja 2021. S obzirom da je ništetnost odredbi čl. 3. predmetnih ugovora utvrđena prvostupanjskom presudom, neosnovan je prigovor zastare jer zastarni rok nije protekao. Stoga je pravilno prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare kao neosnovan.

25. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

26. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

27. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku jer je tužitelj uspio u parnici pa mu pripada pravo na trošak temeljem čl. 154. st. 1 ZPP. Pravilno je tužitelju dosuđen i trošak za sastav podneska 18. srpnja 2024. jer se tužitelj tim podneskom očitovao na navode odgovora na tužbu, pa se radi o potrebnom trošku u smislu čl. 155 st. 1 ZPP.

28. Tužitelj u žalbi pobija odluku o trošku u dijelu kojim mu nije priznat trošak za pristup ročitšu za objavu presude u iznosu od 125,00 eur, Osnovano tužitelj u žalbi ukazuje da se radi o potrebnom trošku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. S obzirom da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju pravne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude), a na tom ročištu osim što se objavljuje sadržaj presude, sud ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude (čl. 336. st. 1. ZPP), to proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17)). Pri tom treba reći da i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troška zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

29. Uvidom u zapisnik o održanom ročištu za objavu i uručenje presude utvrđeno je da je punomoćnik tužitelja pristupio na to ročište. Tužitelj je pravovremeno u troškovniku zatražio za tu radnju iznos od 100 eur uz PDV 25%, te mu primjenom Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife pripada trošak u iznosu od 100 eur, uz PDV 25%, ukupno 125,00 eur, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (čl. 151. st. 3. ZPP), koji iznos je tužitelju dosuđen pod toč. I. izreke ovog rješenja primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.

30. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tužitelju je priznat trošak sastava žalbe (prema iznosu od 125 eur za koji se pobija odluka o troškovima postupka) primjenom Tbr. 10. toč. 4. i Tbr. 46. Tarife, u iznosu od 25 eur, uz PDV 25%, ukupno 31,25 eur, dok je za iznos od 46,88 eur zahtjev za naknadu tih troškova odbijen kao neosnovan. 31. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe odbijen je temeljem odredbe čl. 166 st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio u žalbenom postupku.

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Vlatka Fresl Tomašević