Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3854/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Orjana Makovac, odvjetnica u Bujama, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Poldan- Gatara-Vižintin-Komorski-Primorac u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-2160/2019-30 od 26. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie poslovni broj P-2160/2019-30 od 26. veljače 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.505,23 (dvijetisućepetstopet eura i dvadesettri centa) EUR / 18.875,69 (osamnaesttisućaosamstosedamdesetpet kuna i šezdesetdevet lipa) kuna, i to uslijed više plaćenih anuiteta s osnova promjene kamatne stope te uslijed više plaćenih anuiteta s osnova tečaja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007., po stopi 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, a koje kamate teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, u roku 15 dana.

U točki II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.602,39 (tisućušestodva eura i tridesetdevet centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 26. veljače 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana .

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku kao i troška žalbenog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, i to u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da su parnične stranke dana 5. srpnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj 128-50-4237086;

- da je istim ugovorom tužitelju odobren iznos kredita od 11.035,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te redovnu kamatnu stopu od 5,75% godišnje, promjenjivu, uz rok otplate od 84 mjeseca, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupnja rabljenog vozila za tužiteljeve privatne svrhe, a ne službene ni gospodarske, uslijed čega se tužitelj ima smatrati potrošačem,

- da se tužitelj radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14, od 9. travnja 2015., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl. 502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika,

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 128-50-4237086, od 5. srpnja 2007. unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac,

- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 2.505,23 eura/ 18.875,69 kuna, kao pozitivna razlika nastala između plaćene kamate i kamate koji bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu, te kao pozitivna tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta i anuiteta obračunatog po tečaju isplate kredita,

- da iz iskaza tužitelja UŽ proizlazi da je predmetni kredit ugovorio uz valutu CHF, da su se u isto vrijeme nudili i kunski krediti, ali povoljniji su bili krediti vezani uz CHF; da mu od strane službenika banke nije ništa bilo govoreno o valutu CHF-a uz kojeg je bio vezan predmetni kredit; da se zbog proteka vremena ne može sjetiti je li od službenika banke dobio neku informaciju o kamatnoj stopi te je li kamatna stopa bila fiksna ili promjenjiva; da nije sudjelovao u sastavljanju predmetnog ugovora, već je isti ugovor dobio od službenika banke - sastavljen i napisan te da je trebao samo potpisati, kao i da je namjena tog kredita bila kupnja osobnog vozila, koje vozilo je koristio za privatne i familijarne svrhe, a ne za obavljanje neke gospodarske aktivnosti,

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara,

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem.

8. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju presude pod točkom 52. navodi da je tužitelj, kao prethodno pitanje, uspio dokazati činjeničnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te presudu Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14, od 9. travnja.2015. godine, donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljem o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga nalazi kako je su temeljem čl. 81. i čl. 87. ZZP/03, čl. 324. st. 1. ZOO/95, u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3206311550, od 10.03.2006. godine, djelomično ništetene ugovorne odredbe iz čl. 2. i to u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukama tuženika, i iz čl. 1. i iz čl. 7. u dijelu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

9. Opisana utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda tuženik nije uspio dovesti u sumnju svojim žalbenim navodima.

10. Ovdje treba dodati da u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Stoga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Iz naprijed navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pravilno primijenio odredbe čl. 502.c ZPP-a.

13. Tuženik u žalbi ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi svakako bila poštena i zakonita u dijelu u kojem je navedeno „godišnja, promjenjiva“, a sporan je samo dio gdje se navodi „u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“; da takva odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i da tuženik nije svojevoljno mijenjao kamatnu stopu kako bi ostvario neki extra profit na štetu tužitelja, već je kamatnu stopu mijenjao kada su mu to nalagali zakoni tržišta.

14. U odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamata 5,75% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Dakle, u toj odredbi nije naznačen ni jedan kriterij niti metoda izračuna na temelju kojih će tuženik za vrijeme trajanja ugovornog odnosa stranaka mijenjati stopu ugovorene kamate, a kako bi tužitelj s istima bio upoznat, već je samo navedeno da kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

15. Naime, ništetna je i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, i to na štetu potrošača.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/11 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

17. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18. Predmetni ugovor može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovne kamatne stope mijenjaju sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora. S obzirom da su stranke predmetnog Ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u vrijeme sklapanja ugovora je iznosila 5,75%, na ugovorni odnos se treba primijeniti odredbu o kamati po stopi u visini od 5,75%, sve do trenutka dok na propisni način ne dođe do nadomještanja dijela ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope (tako i VSRH u odluci broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

19. Kako tuženik nije dokazao da bi u utuženom razdoblju ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nadomjestio na propisani način valjanom odredbom, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između ugovorene kamatne stope od 5,75% i stope koju je tuženik obračunavao u spornom razdoblju pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani. Drugim riječima, kako se u odnosu na ništetni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postupa kao da ta odredba nije ni postojala, primjenjuje se ona kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora te tužitelju kao potrošaču jedino predvidiva, a to je 5,75%, zbog čega su neosnovani i žalbeni navodi da je time sud faktično zamijenio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi.

20. Nije odlučan žalbeni navod tuženika o tome da je valutna klauzula dopuštena, te je tuženik tu klauzulu smio primijeniti prilikom sklapanja ugovora, koji je tužitelj svojim potpisom prihvatio. Prvostupanjskom presudom sud nije proglasio ništetnom valutnu klauzulu kao takvu, nego je ocijenio nepoštenim postupanje tuženika prilikom sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF, a posljedično tome i ništetnim. To iz razloga što prethodno tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a kako je to ocijenjeno u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018.

Pritom je odredbom čl. 502.c ZPP-a, kao što je naprijed navedeno, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a to je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

21. U pogledu valutne klauzule žalitelj navodi da je vještak u svojem nalazu prikazao pozitivne i negativne razlike, što smatra pogrešnim, te ističe da sud mora u postupcima u kojima tužitelj potražuje povrat (isplatu) preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, bez istaknutog prigovor radi prijeboja od strane tuženika tužbeni zahtjev umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, dakle s negativnim razlikama kada je tečaj CHF bio manji od početnih parametara već temeljem samog prigovora tuženika, pozivajući se pritom na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023.

22. No, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023. zauzeto je pravno shvaćanje (potvrđeno i u odluci Rev-869/2023-2 od 14. veljače 2024.), koje glasi: „...u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita...“. Stoga su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani.

23. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da bi tuženik bio nesavjestan stjecatelj pa da bi se imala primijeniti odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO/05).

23.1. Kako je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (bez jasnih parametara) nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, to zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

23.2. Pored toga, treba istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske uspostavio ujednačenu praksu glede posljedica utvrđenja ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja, što je jasno izraženo u odlukama Revd-286/2021-2 od 19. listopada 2021. (točka 10.1. obrazloženja) i Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. (točka 8.1. obrazloženja).

24. Također je sud prvog stupnja pravilno ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Pritom je pogrešno naveo da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., iako je iz prijamnog štambilja i omotnice na listu 7 spisa vidljivo da je tužba podnesena 12. lipnja 2019., ali kako je zastara potraživanja prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći 13. lipnja 2014. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna), dok je s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., to nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, u skladu s odredbom čl. 225. ZOO/05.

25. Također je pravilna odluka o naknadi parničnih troškova tužitelju, donesena u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023).

26. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke.

27. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka II izreke).

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednika vijeća:

Slavica Garac