Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3641/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja RF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Ćutuk, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3064/2023-34 od 30. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. veljača 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3064/2023-34 od 30. travnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I, II, III i IV izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđeno da je ništetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 029-50-2671988 koji je tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, sklopili 18. veljače 2005., a solemnizirali dana 18. veljače 2005. kod javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, br. OU-247/05., a koja glasi: „…godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime preplate zbog promijenjene kamatne stope, iznos u visini od 334,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dospijeća za razdoblje do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi, sve u roku 15 dana.

Pod točkom III. izreke je utvrđeno da su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu br. 029-50-2671988 koji je tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, sklopili dana 18. veljače 2005., a solemnizirali dana 18. veljače 2005. kod javnog bilježnika Ankice Hukelj iz Zagreba, br. OU-247/05 – kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), a koji su sadržani u čl. 7. koji glasi: “Kredit se otplaćuje….. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…."

U točki IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zbog rasta tečaja, iznos u visini od 1.002,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom za svaki pojedeni obrok od dospijeća za razdoblje do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

U točki V. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.496,60 eura, sa zateznim kamatama od 30. travnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Pod točkom VI. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„I. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15,00 % (petnaest posto) godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose (uključivo redovnu kamatu) koje

Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora.”

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. „…u jednakim mjesečnim anuitetima…. a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

2. Protiv navedene presude u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu te traži trošak sastava odgovora za žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja utvrđenjem ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom tuženika i valutnoj klauzuli u CHF te zahtjev za isplatu iznosa od 334,46 eura na ime vraćanja preplaćenog iznosa ugovorne kamate, koju je tuženik obračunao temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te iznosa od 1.002,65 eura na ime vraćanja preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sve sa zateznim kamatama od dana izvršenih uplata anuiteta.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a i u svezi s odredbama čl. 117. st. 1.-3. ZID ZPP/19, ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se sadržajno poziva tuženik jer su izostali razlozi o određenim odlučnim činjenicama.

7. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud ih je odlučio otkloniti te potvrditi prvostupanjsku presudu.

8. U pravu je tuženik kada u žalbi navodi da mu je prvostupanjski sud u presudi naložio isplatu zateznih kamata od dana stjecanja, zbog čega je zapravo „očigledno kako je presudio da je tuženik nepošten“, ali u obrazloženju presude prvostupanjski sud se niti jednom riječju nije osvrnuo na pitanje nepoštenja, odnosno poštenja tuženika.

9. Odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. U konkretnom slučaju je utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

11. Na žalbene navode tuženika da prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz parnice „Potrošač“ bila relevantna za presudu koja se ne odnosi na naknadu štete, treba odgovoriti sljedeće.

12. U odredbi čl. 502.c ZPP-a je napisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP-a (ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav). Drugim riječima, termin "naknada štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u dugu i cilju te odredbe – olakšanju i ubrzanju parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

13. Ovdje valja dodati da u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Glede proširene primjene subjektivnih i objektivnih granica pravomoćnosti, presude kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a, gdje je u čl. 107. ZID ZPP/19 iza riječi "naknada štete" dodano "ili isplatu", valja odgovoriti da je riječ samo o redaktorskom poboljšanju prethodnog teksta te odredbe, a evidentno se temeljna presuda o kolektivnim pravima i interesima upravo i odnosila na zahtjeve za isplatu, a ne na zahtjeve za naknadu štete.

15. Zbog toga, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj Revd-135/2022 od 7. rujna 2022., Revd-1536/2022 od 18. siječnja 2023. i Revd-4197/2022 od 1. veljače 2023., nije riječ o nikakvom nedopuštenom povratnom djelovanju (retroaktivnoj primjeni), već se radi o smislenom tumačenju navedene zakonske odredbe, a koje pravno shvaćanje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

16. Tuženik također osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

17. U tijeku prvostupanjskog postupka je pravilno utvrđeno:

- da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 029-50-2671988 od 18. veljače 2005. za iznos kunske protuvrijednosti kredita 22.297,82 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,85% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu,

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik i da je tužitelj otplatio ugovorenu kreditnu obvezu kako ona u ugovoru glasi,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio s tuženikom na način da je u auto-kući odabrao vozilo gdje je upućen u banku tuženika radi realizacije kredita u CHF, a kredit u drugoj valuti mu nije niti nuđen te je on s papirima iz auto-kuće otišao u poslovnicu tuženika u Vukovarskoj ulici, a službenik u banci s kojim je razgovarao u vezi kredita, ništa mu drugo nije sugerirao niti je bilo dvojbe da kredit bude u CHF; da je po njegovom sjećanju u banci bio samo jednom prije sklapanja ugovora i to kad mu je rečeno da će ugovor biti gotov, isti je preuzeo i odnio na ovjeru i potpis javnom bilježniku, koji mu ništa posebno nije govorio o uvjetima kreditiranja, niti ga je pitao; da prije potpisa ugovora nije sadržaj istog detaljno pročitao već je provjerio jesu li u istom uneseni točni podaci kako mu je prije potpisa sugerirano; da što se tiče kamate, tužitelj je samo imao saznanja da je kamata na kredite u CHF najpovoljnija jer je stalno u to vrijeme bilo i po medijima; da je početna rata otplate kredita bila oko 1.300,00 kn da bi negdje krajem otplate to bilo preko 2.000,00 kn mjesečno; da nije dobivao pisane obavijesti o tome da se mijenja kamata već je samo dobivao uplatnice na sve veće iznose koje je mjesečno osobno uplaćivao svih 7 godina.

18. Nadalje, u obrazloženju prvostupanjske presude je također navedeno:

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 u postupku u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita,

- da iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda RH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a da nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje da je tužitelj na to mogao utjecati,

- da su prema stavu Vrhovnog suda RH u navedenoj presudi banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa potrošačima ostala nerazumljiva.

19. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja te imajući u vidu iskaz tužitelja prema kojem službenik banke nije ni nudio kredit u drugoj valuti te da mu u banci nije bilo pojašnjavano u vezi promjenjive kamatne stope, a da je kamata najpovoljnija na kredite u CHF znao je iz medija, te je već pripremljeni ugovor samo preuzeo u banci, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da sklapanju predmetnog ugovora nije prethodilo pojedinačno pregovaranje između tužitelja i banke, niti je tužitelju pojašnjeno što znači kreditna obveza u valuti CHF niti što znači promjenjiva kamata, odnosno koji tržišni parametri na promjenu i povećanje istih u mogu utjecati, kao i da tužitelj kao ugovorna srana nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovora, već je isti pripremljen tužitelju za potpis kao standardni ugovor sastavljen od strane tuženika.

20. Također prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je odredba o kamatnoj stopi bila neodređena jer je nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, a prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava.

21. Opisane zaključke i ocjene prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a tuženik ih nije doveo u sumnju svojim žalbenim navodima. Naime, tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja trebao utvrditi da li se o odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, da li su navedene odredbe jasne razumljive i lako uočljive te da li su navedene odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ta li navedene odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a upravo je to sud prvog stupnja utvrdio i ocijenio pod točkama 14. i 17. obrazloženja pobijane presude.

22. Nadalje, na žalbene navode tuženika kako se ovakvom presudom ugovor s promjenjivom kamatnom stopom pretvara u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji ugovornih strana izraženoj u predmetnom ugovoru o kreditu, valja odgovoriti kako slijedi.

23. Ustavni sud RH je, na temelju nekoliko desetaka ili stotina ustavnosudskih postupaka koje su različite banke (s ponavljajućim prigovorima) pokrenule ustavnim tužbama podnesenima iz pojedinačnih potrošačkih sporova (vidi, među brojnima, primjerice rješenje broj: U-III-4442/2018 od 28. listopada 2020., www.usud.hr) utvrdio da o ovom pitanju postoji dosljedna sudska praksa s obzirom na to da se obračunom preplaćenog iznosa ugovornih kamata prema početno ugovorenoj stopi postiže učinak pune restitucije potrošača u pravnu poziciju u kojoj je bio prije nego što je banka počela mijenjati kamatnu stopu tijekom trajanja ugovornog odnosa. U tome se ne nalazi ništa proizvoljno (arbitrarno) jer se nepoštenost (ništetnost) odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi temelji na povredi predugovorne obveze banke da obavijesti potrošača o parametrima promjene kamatne stope i prije samog sklapanja ugovora omogući potrošaču da sagleda (predvidi) visinu svoje novčane obveze, zbog čega sudovi u pojedinačnim potrošačkim sporovima uzimaju da je potrošaču, za utvrđivanje njegove novčane obveze, bila jedino predvidiva početna ugovorena kamatna stopa (Ustavni sud RH broj U-III-4745/2021 od 21. rujna 2022). Pored toga, o tom pitanju je sudsku praksu ujednačio i Vrhovni sud RH, primjerice, u točkama 8. - 8.(6.)3. rješenja broj: Revd 2097/2021-2 od 26. listopada 2021.

24. Kako tuženik nije dokazao da bi u utuženom razdoblju ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nadomjestio na propisani način valjanom odredbom, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike između ugovorene kamatne stope od 5,85% i stope koju je tuženik obračunavao u spornom razdoblju pa su i u tom dijelu žalbeni navodi neosnovani. Drugim riječima, kako se u odnosu na ništetni dio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi postupa kao da ta odredba nije ni postojala, primjenjuje se ona kamatna stopa koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora, a to je 5,85%.

25. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi poslovni broj Rev- 2221/18, prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac, tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje te da su banke, pa i tuženik, trebale obavijestiti potrošača, odnosno tužitelja, o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke, odnosno tuženik, nije učinio premda su sami trgovci, odnosno banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja, postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

26. Smatrajući da je tuženik kao banka znao za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao valute utočišta, dok s druge strane pak prosječni potrošač, kao što je tužitelj, koji je po zanimanju zavarivač, u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, no u opticaju je uglavnom bila DEM u ranijem razdoblju, a zatim euro, pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, ali nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora, prvostupanjski sud je ocijenio da su ništetne odredbe i u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

27. Tuženik u žalbi ističe da je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994, i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 3/94), tako da se radilo o dopuštenoj ugovornoj odredbi.

28. No, činjenica da je ugovaranje valutne klauzule bilo u skladu s važećim pravnim propisima, ne znači da takva odredba ne može biti ništetna, i to iz razloga što je bila nepoštena, a ne protuzakonita.

29. U pogledu visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je proveo vještačenje po sudskom vještaku Petri Blašković, koja je u svom nalazu i mišljenju navela da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 10.074,60 kn od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.520,06 kn te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 7.554,54 kn. Navedeni nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao i njezino pisano očitovanje na prigovore tuženika, ocjenjujući ih detaljnim, stručnim i obrazloženim, čijem matematičkom izračunu stranke nisu prigovarale, dok su tuženikovi prigovori na nalaz i nakon pisanog očitovanja vještakinje u bitnom svode na prigovore metodologiji izračuna - korištenja fiksne kamatne stope i tečaja CHF na dan isplate kredita za cijelo vrijeme otplate kredita, što je u okolnostima prethodno utvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, sud prvog stupnja ocijenio neodlučnim za ishod ovog postupka.

30. Ovdje treba dodati da je tužitelj u podnesku od 15. travnja 2024. konačno postavljeni tužbeni zahtjev izrazio u eurima, kao službenoj valuti Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023, primjenom fiksnog tečaja konverzije 7,53450 = 1,00 euro dosudio iznose kao u točkama II. i IV. izreke pobijane presude.

31. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik opetovano ističe prigovor zastare.

32. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (4. travnja 2012.) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje. ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.). Opisani stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

33. S obzirom na to da je najstarija utužena tražbina dospjela 30. studenoga 2007., do trenutka prekida zastare podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa 4. travnja 2012. nije istekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO/05. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena putem pošte dana 12. lipnja 2019., nije istekao petogodišnji zastarni rok ni računajući od trenutka kada je zastara ponovno počela teći (13. lipnja 2014. za kamate, a 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), dok je s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa je razvidno kako je tužba podnesena unutar zakonskog roka te potraživanja tužitelja nisu u zastari, a kako je to pravilno ocijenio prvostupanjski sud.

34. Ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, u skladu s ovlaštenjem iz odredbe čl. 365 .st. 2. ZPP-a, a s obzirom na činjenicu da je postupak pokrenut prije 1. rujna 2019. (primjena čl. 117. st. 1. ZID ZPP-a - "Narodne novine", br. 70/19), ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a te odredba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023), a u odnosu na koji dio odluke tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod.

35. Slijedom navedenoga i na temelju odredbe čl. 373.a st. 1 i 3. ZPP-a, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a u odnosu na odluku o troškovima postupka, odlučeno je kao u točki I izreke.

36. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu, temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka (točka II izreke).

U Zagrebu 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac