Poslovni broj: UsI-1819/2024-14

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Dubrovnika, OIB: [osobni identifikacijski broj], Dubrovnik, Pred Dvorom 1, zastupanog po zakonskom zastupniku BC, gradonačelniku [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1) Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, OIB: 43539267895, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23, pod 2) ĆC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po opunomoćeniku Cvijetku Rihteru, odvjetniku u Dubrovniku, M. Marojice 17, pod 3) MC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 4) CC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], pod 5) KC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i pod 6) EC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne i usmene rasprave zaključene 29. siječnja 2025. u prisutnosti opunomoćenika zainteresirane osobe pod 2), a u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja, tuženika i zainteresiranih osoba pod 1) te od pod 3) do pod 6), objavljene 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/23-01/142, URBROJ: 514-04-02-01- 01/07-24-02 od 29. travnja 2024.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćnog rješenja o troškovima spora na ime naknade troškova upravnog spora isplati zainteresiranoj osobi pod 2) iznos od 1.250,00 (tisuću dvjesto pedeset) eura.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 18. srpnja 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/23-01/142, URBROJ: 514-04-02-01- 01/07-24-02 od 29. travnja 2024., tužitelj u bitnom navodi kako tužbu podnosi zbog netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te bitnih povreda odredaba upravnog postupka. Naime, pobijanim rješenjem odbijena je žalba Grada Dubrovnika izjavljena protiv rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinskopravne poslove, Klasa: UP/I- 942-01/22-01/95, Urbroj: 2117/1-11/10-23-13 od 15. veljače 2023. Navedenim prvostupanjskim rješenjem ĆC iz [adresa] za 46100/25800000 suvlasničkog dijela pripalo je vlasništvo i posjed stanova kao posebnih dijelova u preostalom dijelu zgrade zemljišnoknjižne oznake čest zgr. 792, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], ZK tijelo II. k. o. [katastarska općina], situirane na adresi [adresa], a koji stanovi su pobliže opisani u točki I. rješenja. U preostalim točkama prvostupanjskog rješenja odlučeno je o pravnim posljedicama koje proizlaze iz predaje predmetnih nekretnina u vlasništvo i posjed podnositeljice zahtjeva ĆC. Tužitelj u prvom redu pobija rješenje iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u vezi pogrešne primjene materijalnog prava, a zaključno i povrede odredaba upravnog postupka. Ističe kako drugostupanjsko tijelo nije uzelo u obzir žalbene navode tužitelja kako prvostupanjsko tijelo nije na egzaktan način utvrdilo vlasničku strukturu oduzetog poduzeća kao niti udjele pojedinih dioničara s obzirom da se u svom obrazloženju poziva na izvještaj iz zaključnog računa za 1939. (broj dionica), a zatim se poziva za udjel na iskaz dionica od 25. lipnja 1946., iz čega je vidljiv vremenski odmak od 7 godina, a pritom ne obrazlaže jesu li iste isprave istovjetne u svom iskazu dioničara. Dakle nejasno je jesu li ispravno određeni suvlasnički udjeli ovlaštenika naknade. Nadalje prvostupanjskim rješenjem je samo utvrđeno da čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja: zgradu u izvornom obliku, kako u horizontalnom tako i u vertikalnom obliku iako vještak nije pribavio građevinsku dozvolu za navedenu zgradu jer mu to nije bio zadatak. Također u postupku je propušteno pribaviti uvjerenje o namjeni prostora. Bilo je nužno utvrditi stanje predmetnih posebnih dijelova nekretnine u trenutku oduzimanja i utvrditi je li u posebnim dijelovima bilo takvih preinaka radi kojih bi mogla nastati nova stvar jer ukoliko su posebni dijelovi izmijenili svoje gabarite moglo bi se raditi o novoj stvari. Nadalje, potrebno je ukazati kako vještačenje nije dostavljeno svim sudionicima u postupku odnosno korisnicima stanova te isti nisu mogli iznijeti svoje primjedbe na vještačenje, a nisu bili niti pozvani na raspravu. Međutim, pobijano rješenje je nezakonito upravo radi pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, pravno je nedopustivo da prvostupanjsko, pa i drugostupanjsko tijelo ne postupa po uputi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Us-3007/2010 od 28. studenoga 2013. u predmetu B koji su bili nositelji dionica, a iz kojeg stava proizlazi kako je ovu upravnu stvar potrebno riješiti primjenom čl. 45. - 47. Zakona o naknadi, a koje pak odredbe Zakona govore o naknadi za oduzeta poduzeća odnosno o nemogućnosti naturalnog povrata. U prilog navedenom mišljenju ide i presuda Upravnog suda broj: Us-7376/2004 od 2. travnja 2008. u kojoj presudi je također određeno da naturalni povrat nije moguć kao i presude Upravnog suda u Splitu UsInoi- 69/14 od 20. lipnja 2016. i UsInoi-71/14 od 20. lipnja 2016. Dakle, suprotno stavu pobijanog rješenja upravno sudska praksa govori kako je u slučaju oduzimanja dionica odnosno poduzeća potrebno provesti postupak po odredbama čl. 45. do 47. Zakona o naknadi, a koje isključuju mogućnost naturalnog povrata. Zaključno treba istaknuti kako je pogrešno pozivanje na čl. 53. st. 1. Zakona o naknadi, a sve s obzirom da se ovdje ne radi o prijašnjim vlasnicima, već o dioničarima Dubrovačke plovidbe, pa se stoga ne može ni uzeti u obzir „a contrario“ zaključivanje da se vraća imovina koja nije unesena u društveni kapital pravne osobe. Treba također istaknuti kako se u konkretnom predmetu radi o imovini koja je nacionalizirana pravnoj osobi, a ne osobama kojima se sada naturalno vraća u idealnim dijelovima, a da su isti bili samo vlasnici dionica te pravne osobe koja je bila vlasnik poslovnih prostora te stoga nema nikakve zakonske mogućnosti za naturalni povrat niti za utvrđenje prava vlasništva po čl. 77. kako je to pogrešno prvostupanjsko tijelo utvrdilo. Predmetni stanovi nikad nisu bili u vlasništvu nositelja dionica, već vlasništvo sasvim drugog pravnog i samostalnog subjekta pravno odvojenog od nositelja dionica. Upravo je Zakonom o naknadi propisano kako se naknada određuje prvenstveno u novcu odnosno vrijednosnim papirima, a iznimno u naravi što drugostupanjsko tijelo u cijelosti zanemaruje. S obzirom da niti drugostupanjsko tijelo nije uvažilo žalbene navode Grada Dubrovnika to stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka uvaži tužbu te donese presudu kojom će poništiti osporeno rješenja tuženika.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. 3.Zainteresirana osoba pod 2) na navode tužbe očitovala se po svom opunomoćeniku na raspravi održanoj pred ovim sudom 29. siječnja 2025., koji je u bitnom naveo kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja iz razloga što drži kako prigovori koje tužitelj ističe u tužbi uopće nisu pravno relevantni u odnosu na konkretnu upravnu stvar, slijedom čega da smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, pa je predložio donijeti presudu kojom će se u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4.Zainteresirane osobe pod 1) te od pod 3) do pod 6) iako su rješenjem ovog suda poslovni broj: UsI-1819/2024-6 od 16. listopada 2024. pozvane da sudjeluju u ovom sporu i da u roku od 30 dana dostave odgovore na tužbu, koje rješenje su uredno zaprimile, međutim nisu se uključile u predmetni spor niti su do dana zaključenja rasprave u ovom sporu dostavile odgovore ne tužbu.

5.U sporu je održana rasprava 29. siječnja 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik zainteresirane osobe pod 2), dok nisu pristupili uredno pozvani tužitelj, tuženik i zainteresirane osobe pod 1) te od pod 3) do pod 6), pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

6.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno s prilogom, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 27. siječnja 2025., te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

7.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

10.Naime, prvostupanjskim djelomičnim rješenjem Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP-I- 942-01/22-01/95, URBROJ: 2117-11/10-23-13 od 15. veljače 2023., točkom 1. ĆC iz [adresa] za 46100/25800000 suvlasničkog dijela daju se u vlasništvo i posjed stanovi kao posebni dijelovi-stanovi u preostalom dijelu zgrade u k. o. [katastarska općina] kao upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] ZK tijelo II označena kao kat. čestica ZGR [katastarska čestica] i to: a) stan na II katu ukupne površine 80,21 m2 na adresi [adresa] koji koristi KC sa članovima obiteljskog domaćinstva bez valjane pravne osnove; b) stan na IV katu površine 28,90 m2 na adresi [adresa] koji koristi MC temeljem ugovora o najmu sa slobodno ugovorenom najamninom na određeno vrijeme do 31. prosinca 2023.; c) stan u prizemlju ukupne površine 29,37 m2 na adresi [adresa] kojeg koristi CC bez valjanog pravnog osnova; d) stan na I katu ukupne površine 80,36 m2 na adresi [adresa] koji koristi SC sa članovima obiteljskog domaćinstva bez valjane pravne osnove, e) stan na IV katu površine 31,50 m2 na adresi [adresa] kojeg koristi EC sa članovima obiteljskog domaćinstva bez valjane pravne osnove, a s kojim vlasništvom posebnih dijelova je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] označene kao kč. br. ZGR [katastarska čestica]. Točkom 2. obveznikom povrata utvrđen je Grad Dubrovnik, točkom 3. odlučeno je o zemljišnoknjižnoj provedbi rješenja, točkom 4. odlučeno je da Ugovor sa slobodno ugovorenom najamninom sklopljen na određeno vrijeme između [adresa] i MC prestaje važiti danom pravomoćnosti rješenja, točkom 5. obvezuju se Grad Dubrovnik i korisnici stanova: KC, MC, CC, SC i EC predati u suposjed ovlaštenicima naknade u roku 30 dana od pravomoćnosti rješenja, točkom 6. odlučeno je da će o pravu na naknadu za preostalu imovinu poduzeća „Dubrovačka plovidba" biti doneseno posebno rješenje, točkom 7. odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove, točkom 8. odlučeno je da ovo rješenje ima snagu ovršne isprave, dok je točkom 9. odbijen zahtjev ĆC za naknadu za 1 dionicu poduzeća, "Dubrovačka plovidba" koja je pripadala OC, te je predmetno rješenje donijeto pozivom na odredbu članka 69. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02).

11.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 942-01/23-01/142, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-24-02 od 29. travnja 2024. odbijena je između ostalih žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo tijelo prvog stupnja u svom rješenju, uslijed čega je tuženik to rješenje ocijenio pravilnim i zakonitim.

12.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u predmetnoj upravnoj stvari pravilno određen naturalni povrat oduzete imovine na način kao je to određeno prvostupanjskim rješenjem, odnosno je li u tom pogledu u provedenom postupku činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te potom na isto pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, kao i jesu li okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi razlozi zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito, uslijed čega je sporna zakonitost osporenog rješenja tuženika u cijelosti.

13.Odredbom čl. 45. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine br. 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02) propisano je da se poduzeća oduzeta prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. tog Zakona, ne vraćaju, već, prema stavku 5. tog članka, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama, odnosno udjelima u društvima koja su provela pretvorbu u skladu sa Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća. Odredbom čl. 47. st. 1. istog Zakona propisano je da prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama, ili udjelima društva u kojima se nalazi imovina oduzetog poduzeća. Ako ostvarivanje tih prava prema stavku 2. tog članka Zakona, nije moguće, zbog stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća.

14.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu između ostalih i tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, to stoga što i ovaj sud nalazi da je u konkretnom slučaju pravilno određen naturalni povrat oduzete imovine na način kao je to određeno prvostupanjskim rješenjem, na temelju pravilne primjene naprijed citiranih odredbi Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, uslijed čega sud cijeni osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilnim i zakonitim, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

15.Sud nalazi potrebnim prije svega kazati kako je iz podataka spisa dostavljenog od strane tuženika uz odgovor na tužbu, razvidno da je u konkretnoj upravnoj stvari zahtjev za naknadu podnijela ĆC, zainteresirana osoba pod 2) u ovom sporu za imovinu bivšeg poduzeća "Dubrovačka plovidba" čiji su dioničari bili prednici podnositeljice zahtjeva, majka JC, otac Ć i baka FC. Uvidom u pravomoćna rješenja o nasljeđivanju koja prileže spisu prvostupanjsko tijelo nesporno je utvrdilo da je ĆC nasljednica prvog nasljednog reda za 1/2 suvlasničkog dijela oca BCR imatelja 336 dionica i majke JC koja je imala 570 dionica navedenog poduzeća te bake FC koja je imala 16 dionica poduzeća „Dubrovačka plovidba" u vrijeme oduzimanja.

16.Nadalje, ovaj sud također smatra nespornim utvrđenje prvostupanjskog tijela i to da je Poduzeće Dubrovačka plovidba nacionalizirano i preneseno u društveno vlasništvo na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća od 25. studenoga 1946. (Službeni list, broj 48/46). Imovina predmetnog poduzeća u vrijeme nacionalizacije sastojala se i od nekretnina upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] koje su potom prenesene u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], odnosno od zgrade u [adresa] na adresi [adresa], a što je vidljivo iz povijesti upisa i ispisa koji prileže upravnom spisu. Predmetne nekretnine uknjižene su kao općenarodna imovina sa organom upravljanja Uprava stambenih zgrada u Dubrovniku, potom sa posljednjim organom upravljanja Općine Dubrovnik.

17.Potom, nije prijeporno ni da predmetne nekretnine-stanovi u vrijeme nacionalizacije nisu korištene kao poduzeće niti su ušle u sastav društvenog kapitala bilo kojeg društvenog poduzeća te da su iste u naravi stanovi, koji pak nisu otkupljeni od ranijih nositelja stanarskog prava. Sud zatim primjećuje kako su se upravna tijela prilikom donošenja svojih rješenja pridržavala već zauzetog pravnog shvaćanja Upravnog suda Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, koji smatra da je za pravilnu primjenu odredbi članka 45. i 47. Zakona o naknadi ključno utvrditi odlučnu činjenicu je li oduzeta imovina procijenjena u temeljni kapital nekog poduzeća kod pretvorbe i privatizacije, koje pak pravno stajalište je zauzeo i ovaj sud u presudi broj: Uslnoi- 37/20-16 od 14. prosinca 2020., u pogledu stanova koji su otkupljeni od ranijih nositelja stanarskog prava, a oduzeti su kao dio imovine poduzeća „Dubrovačka plovidba" d.d. 18.Kod izloženog stanja stvari, i po shvaćanju ovog suda pravilno je stajalište upravnih tijela da se predmetna imovina ne tretira kao dio oduzetog poduzeća jer se kao takva nije koristila u vrijeme donošenja pobijanog rješenja. Stoga, za oduzeto poduzeće, a pod tim se smatraju sve nekretnine tog poduzeća, propisani oblik naknade su vrijednosni papiri, dionice ili udjeli, dok prijašnji vlasnik, ostvaruje pravo na naknadu za sve nekretnine oduzetog poduzeća, neovisno o vrsti nekretnine. Ujedno, nije sporno ni da imovina koja je predmetom postupanja nije unesena u društveni pretvorbeni kapital niti jednog sadašnjeg poduzeća, sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, s tim da se ovdje ne radi o imovini koja se koristila kao poduzeće već je predmetna imovina stambene zgrade koje su nacionalizirane zbog prirode svoje djelatnosti, a nije ušla u sastav nekog drugog poduzeća.

19.Također, Upravni sud Republike Hrvatske, je izložio svoje stajalište u presudi, poslovni broj: Us- 6247/2002-6 od 17. ožujka 2005., koje je pravno shvaćanje zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, broj: U-III-628/2000 od 28. veljače 2002., iz kojih proizlazi ako se radi o imovini koja nije obuhvaćena procjenom vrijednosti društvenog kapitala, a ujedno je predmet postupka za naknadu odnosno povrat, u skladu sa Zakonom o naknadi, pa je postupanje s takvom imovinom u cijelosti uređeno odredbom članka 53. stavak 1. Zakona o naknadi, slijedom čega pravilno zaključuju upravna tijela da se u konkretnoj upravnoj stvari radi o imovini koja je oduzeta kao stanovi pa je u pogledu istih moguć naturalni povrat budući nisu otkupljeni od ranijih nositelja stanarskog prava.

20.Što se pak tiče tužbenih navoda tužitelja u kojima apostrofira manjkavo utvrđeno činjenično stanje u pogledu udjela u vlasništvu pravnog prednika podnositelja zahtjeva pok. FC, JC i BCR, za naglasiti je kako iz isprava pribavljenih tijekom postupka proizlazi da je ukupna vrijednost imovine poduzeća „Dubrovačka plovidba" d.d. bila u dionicama kojih je bilo 258.000 što proizlazi iz zaključnog računa iz 1939. kao i Iskaza dionica koji je sastavljen 25. lipnja 1946. (pet mjeseci prije oduzimanja), dok iz pojedinačnog iskaza dionica „Dubrovačke plovidbe" Dubrovnik od 25. lipnja 1946. proizlazi da su prednici podnositeljice zahtjeva imali 922 dionice, baka FC 16, majka JC 570 dionica, a otac BCR 336, s tim da je prvostupanjsko tijelo radi utvrđivanja strukture vlasništva navedenog poduzeća koristilo podatke koji su dostupni što je i bilo dužno sukladno odredbama postupovnog prava uzimajući u obzir protek vremena od samog događaja.

21.Sudski vještak za građevinarstvo, Zdravko Nivić, nazočio je očevidu te je identificirana imovina koja je predmet naknađivanja. Utvrđeno je da se radi o stambenim zgradama koje su bile dio aktive oduzetog poduzeća, koje nisu nadograđivane, proširivane, već su ostale u gabaritima kao u vrijeme oduzimanja odnosno koje nisu nadograđivane u novim etažama niti su proširivane slijedom čega proizlazi da predstavljaju stambeno poslovne zgrade u izvornom obliku kako horizontalnom tako i u vertikalnom. Predmetne nekretnine nisu se koristile kao poduzeće, već su nacionalizirane isključivo jer su se nalazile u imovini poduzeća koje je nacionalizirano zbog prirode svoje djelatnosti. S tim u vezi Grad Dubrovnik imao je prigovor na nalaz vještaka Nivića, budući da vještačenjem nije utvrđeno je li bilo preinaka od oduzimanja unutar stanova, no takvo što ne utječe na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari uzimajući u obzir prethodno utvrđenje i to da je zgrada u izvornom obliku kako u horizontalnom, tako i vertikalnom. Isto tako, nekretnina čest. zgr. [katastarska čestica] ranije upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u vrijeme oduzimanja imala je katastarsku površinu od 1183 m2, katnosti je prizemlje, I., II., III. i IV. kat na adresi [adresa] u naravi je stambeno poslovna zgrada uknjižena kao vlasništvo Grada Dubrovnika, a u vrijeme provedenog očevida zgrada se sastojala od 36 stanova ukupne korisne površine 2361,10 m2 i 6 poslovnih prostora ukupne korisne površine 303,10 m2.

22.Od podatka pribavljenih od Grada Dubrovnika, Upravnog odjela za poslove gradonačelnika, KLASA: 943-01/2-01/01, URBROJ: 2117/01-08/19-21-06 utvrđeno je da se na adresi [adresa] nalazi pet neotkupljenih stanova od kojih se tri stana koriste bez valjane pravne osnove i to stan u posjedu EC, SC i KC, dok su za dva preostala stana sklopljeni ugovori o najmu na određeno vrijeme i to na vremensko razdoblje od tri godine sa korisnicama MC i korisnikom ŠC. MC predmetni stan koristila je na temelju Ugovora o najmu sa slobodno ugovorenom najamninom od 11. siječnja 2018. koji je Dodatkom III. Ugovora o najmu stana sa slobodnom ugovorenom najamninom na određeno vrijeme produljen do 31. prosinca 2023., odnosno do pravomoćnog okončanja postupka kojim će biti riješen imovinsko pravni status stana, dok je LC koristio stan s osnova Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom koji je sklopljen 11. siječnja 2018. i istekao je 11. siječnja 2021., a nakon isteka najma napustio je stan te je isti nastavila koristiti bivša supruga CC. Ujedno je za nadodati kako je pogrešan zaključak tužitelja da podnositeljica zahtjeva ne bi bila prijašnja vlasnica, to pak stoga što se ovdje ne radi o prijašnjem vlasniku, već dioničaru Dubrovačke plovidbe imajući u vidu da je imovna oduzeta dioničkom društvu, a vlasnički udjeli podijeljeni su na dioničare pa su vlasnici tog poduzeća bili upravo dioničari sukladno broju dionica koje su imali u vlasništvu.

23.Slijedom iznijetog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti rješenjem prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznose pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe.

24.Uslijed izloženog, sud nalazi da je u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, na koje je potom pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo u prvostupanjskom rješenju, kod kojeg stanja stvari je i tuženik pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

25.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

26.Naposljetku, s obzirom na uspjeh zainteresirane osobe pod 2) u ovom sporu, trebalo joj je priznati zahtijevanu naknadu troškova u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23) i to za pristup na raspravu 29. siječnja 2025. u iznosu od 500 bodova (Tbr. 27. st. 1. t. 2.), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.), daje iznos od 1.000,00 eura, i što uvećano za 25% PDV-a (Tbr. 46.) ukupno iznosi 1.250,00 eura, koji iznos je zainteresiranoj osobi pod 2) i obistinjen, uslijed čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

U Splitu, 18. veljače 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju Gradu Dubrovniku, Dubrovnik, Pred Dvorom 1, uz zapisnik od 29. siječnja 2025. i zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz zapisnik od 29. siječnja 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- zainteresiranoj osobi pod 1) po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23, uz zapisnik od 29. siječnja 2025. i zapisnik o objavi,

- opunomoćeniku zainteresirane osobe pod 2) Cvijetku Rihteru, odvjetniku u Dubrovniku, M. Marojice 17, uz zapisnik o objavi,

- zainteresiranoj osobi pod 3) MC, iz [adresa], uz zapisnik od 29. siječnja 2025. i zapisnik o objavi,

- zainteresiranoj osobi pod 4) CC, iz [adresa], uz zapisnik od 29. siječnja 2025. i zapisnik o objavi,

- zainteresiranoj osobi pod 5) KC, iz [adresa], uz zapisnik od 29. siječnja 2025. i zapisnik o objavi,

- zainteresiranoj osobi pod 6) EC, iz [adresa], uz zapisnik od 29. siječnja 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.