Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2322/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Vučković, odvjetnik u Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagreba , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2135/23-9 od 27. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2135/23-9 od 27. veljače 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i troškova sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 379,81 EUR.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene anuitete s osnove valutne klauzule vezane za tečaj CHF u iznosu od 2.085,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog anuiteta do isplate te mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 750,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužitelju da mu nadoknadi parnične troškove, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 378,81 EUR.
3. Žalba tuženika nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.
5. Neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a, jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu br. 148-50- 3560568 kojeg su 7. srpnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.
7. Sud prvog stupnja u bitnome je utvrdio:
- da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 7. srpnja 2006. sklopili Ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.912 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća,
- da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača,
- da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila,
- da je odredba čl. 1. i 7. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetna, o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju,
- da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika,
pa je slijedom navedenih utvrđenja, a obzirom da među strankama nije sporna visina, obvezao tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 2.085,54 EUR sa zateznim kamatama kako je to tužitelj i zahtijevao.
8. Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Tuženik svojim žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.
9. Nadalje, tuženik u žalbi ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je sud navode i dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario. Međutim, kako je već istaknuto, obrazloženje presude ima sadržaj propisan odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, sud je ispitao konkretni slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku (koja k tome ne odstupa od ustaljene sudske prakse), tako da žalbeni navodi tuženika koji se odnose na povredu prava na obrazloženu odluku nisu osnovani. Također, sud prvog stupnja je izveo sve dokaze koji su bili relevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica.
10. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud bez obrazloženja i neosnovano odbio saslušati tužitelja kao stranku zbog čega, prema mišljenju tuženika, nije mogao utvrditi odlučnu činjenicu jesu li ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne, lako razumljive i uočljive, te je li tužitelj bio dovoljno informiran prilikom sklapanja ugovora o kreditu.
11. Iz sadržaja tužbe razvidna je činjenična tvrdnja da prilikom zaključenja ugovora, kojeg je prethodno sačinio tuženik, tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovaranja valutne klauzule.
12. Obzirom na navedeno, a kako je tuženik predložio saslušanje tužitelja upravo na okolnosti obaviještenosti o riziku pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a tužitelj tvrdi suprotno od onoga što želi dokazati tuženik, to nije bilo potrebno saslušati tužitelja kao parničnu stranku, a tim više što tuženik nije predložio na iste okolnosti saslušanje odgovarajućeg svjedoka, svog zaposlenika koji je sudjelovao u obradi upravo predmetnog kredita i koji je sklopio ugovor sa ovdje tužiteljem.
13. Sud pravilno nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika budući javni bilježnik nije sudjelovao u postupku koji je prethodio sklapanju predmetnog ugovora, a niti javni bilježnik može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao (ovakvo pravno shvaćanja zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., broj U-III-4223/2021 od 1.prosinca 2021. i dr.).
14. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na valutnu klauzulu, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao.
15. Međutim, neovisno o navedenoj vezanosti presudi iz kolektivne pravne zaštite, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, i da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana koja je nastala samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju rizika, a sve na štetu tužitelju, kako to pravilno obrazlaže sud prvog stupnja.
16. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.
17. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za tečaj CHF (čl. 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).
18. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost presude su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je sporni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen. Naime, navedena okolnost ne znači da odredbe ugovora ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne. Također, okolnost što je kredit otplaćen ne znači i da nije postojala znatnija neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača.
19. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga u konkretnom slučaju rok zastare počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba podnijeta 27. ožujka 2023.. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a, tako da tražbina tužitelja nije zastarjela, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.
20. Prema članku 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
21. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva pa je pravilno prvostupanjski sud primjenom članka 323. stavak 1. ZOO-a naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.085,54 EUR s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
22. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nepošten stjecatelj (u tom smislu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.), slijedom čega u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a.
23. Odluka o parničnom trošku u dijelu pod točkom III. izreke prvostupanjske odluke donijeta je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
24. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, u cijelosti je odbijena žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.
25. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka, jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).
26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 18. veljače 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivica Veselić
