REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4725/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Željka Šimića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske ceste d.o.o., OIB 55545787885, Zagreb, Vončinina 3, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Božić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Tomić & partneri d.o.o., Zagreb, Trg Marka Marulića 17, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, OIB 38922958547, Zagreb, Martićeva 73, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Anić i partneri j.t.d., Zagreb, Ulica Ljudevita Gaja 53/II., radi isplate 146.368,12 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-40/2020-52 od 28. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-40/2020-52 od 28. listopada 2024. u točkama I., III. i V. njene izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-40/2020-52 od 28. listopada 2024. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 146.368,12 EUR sa zateznim kamatama od 8. studenog 2017. do isplate po stopi pobliže označenoj u točki I. izreke te presude (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata obračunatih na iznos od 146.368,12 EUR u razdoblju od 12. rujna 2017. do zaključno 7. studenog 2017. (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 24.941,40 EUR sa zateznim kamatama od 25. listopada 2024. do isplate (točka III. izreke), odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.185,28 EUR sa zateznim kamatama od 25. listopada 2024. do isplate (točka IV. izreke) i odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka V. izreke).

2. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-40/2020-52 od 28. listopada 2024. (protiv kojeg nije podnesena žalba), utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu za isplatu 2.406,96 EUR sa zateznim kamatama od 11. rujna 2017. do isplate.

3. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio da se je 17. siječnja 2017. na državnoj cesti D7, između naseljenih mjesta Osijek i Darda (III. dionica državne ceste D7, na 17. km + 800 m), dogodila prometna nezgoda tako što je skup teretnih vozila rumunjskih registarskih oznaka, a koja su u tom trenutku bila obvezno osigurana od automobilske odgovornosti kod rumunjskog osiguravajućeg društva, uslijed neprilagođene vožnje uvjetima na cesti, izletio s ceste. Utvrđeno je da se prometna nezgoda dogodila 17. siječnja 2017. oko 21,16 sati, kada je policija o njoj zaprimila telefonsku dojavu, dok je očevid započet u 21,45 sati, dakle, po mraku.

3.1. Osim toga utvrđeno je da iz izvješća o sanaciji onečišćenja čiji su sastavni dio fotografije izrađene prilikom sanacije, vidljiv je obilati snježni pokrov, koji je onečišćen, kao i voda u kanalu te se na jednoj od fotografija nalazi zaostala registarska oznaka [registarska oznaka], dakle, registarska oznaka vučnog teretnog vozila koje je izletjelo s ceste.

3.2. Nadalje je utvrđeno da se je čekalo da vlasnik skupa teretnih vozila osigura mehanizaciju za izvlačenje istih iz cestovnog kanala, budući da vlasnik nije pristajao na to da tužitelj organizira izvlačenje, da je ta mehanizacija stigla iz Rumunjske te da su teretna vozila izvučena tek 19. siječnja 2017. oko 12 sati i da je tek tada utvrđeno da je došlo do onečišćenja okoliša i to izlijevanjem, između ostalog, goriva iz teretnog vozila, kao i da je viši državni inspektor GF izašla na teren i potvrdila da se je osjetio miris goriva, a i policijski službenik s kojim je razgovarala preko telefona joj je rekao da se radi o gorivu (tipa diesel, količine oko 200 litara).

3.3. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je sanacija koja započela 20. siječnja 2017. i nije ni mogla započeti prije toga, budući da je uočena tek 19. siječnja 2017., a tog dana nije mogla započeti uslijed loših vremenskih prilika, i trajala sve do 27. siječnja 2017., pri čemu 30. siječnja 2017.

3.4. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tužitelj, kao upravitelj predmetne javne ceste, poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da spriječi povećanje opsega štete nastale onečišćenjem okoliša, dakle, da nije ni na koji način pridonio da šteta bude veća nego što je bila, slijedom čega mu pripada potpuna naknada tako nastale imovinske štete, koja se sastoji od plaćenih troškova sanacije onečišćenja provedenog po društvu Komunalije Hrgović d.o.o.

3.5. Bez obzira što vještak nije mogao utvrditi točnu količinu onečišćivanja koji je istekao iz navedenog skupa teretnih vozila rumunjskih registracija, niti točnu vrstu, utvrđeno je da je vještak pregledom troškovnika i izvješća o sanaciji društva Komunalije Hrgovčić d.o.o. mogao utvrditi da su sve radnje koje je to društvo poduzelo bile potrebne za otklanjanje nastalog onečišćenja (budući da je opseg onečišćenja vidljiv na fotografijama koje su sastavni dio tog izvješća), dok je na temelju svoje dugogodišnje prakse tijekom koje je utvrđivao ekološke akcidente i usporedbom cijena društva Komunalije Hrgovčić d.o.o. s cjenicima drugih osoba koje su otklanjale ovakva onečišćenja, zaključio da su cijene koje je Komunalije Hrgovčić d.o.o. naplatio za poduzete radnje bile uobičajene za tu vrstu radova i istima primjerene.

3.6. Zbog toga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

4. Protiv navedene presude u točkama I., III. i V. njene izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje i naknadu troška sastava žalbe od ukupno 4.107,36 EUR.

5. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da tijekom cijelog postupka nije utvrđeno o kojoj tvari se radi, te o kojoj količini neke nepoznate tvari se radi i da je vještak Branko Holzer (čiji je nalaz i mišljenje sud u cijelosti prihvatio) u svom nalazu i mišljenju je naveo da postoji mogućnost postojanja zagađivača u priključnom vozilu, međutim da u spisu nema podataka o kakvoj vrsti štetne tvari bi se radilo, od kuda je navodni zagađivač iscurio na teren-okoliš, niti su poznate količine. Budući da je sam vještak naveo da su različiti troškovi otklanjanja svakog pojedinog onečišćivača te da na visinu troškova utječe i lokalitet onečišćenja, opasnosti koje iz toga proizlaze te količina onečišćivača koji je istekao, ne može biti točan zaključak vještaka da su cijene sanacije uobičajene/primjerene.

5.1. Tuženik navodi i da je do prometne nezgode došlo 17. siječnja 2017., a da je do početka sanacije došlo 20. siječnja 2017. te je tužitelj i ranije mogao pokrenuti postupak asanacije, jer ne postoji nikakva obveza da tužitelj čeka nalog nadležnih tijela za početak asanacije, pa je očito da je tužitelj s asanacijom započeo prekasno zbog čega su troškovi bili znatno viši. Isto tako smatra da je tužitelj trebao pribaviti dokaz da su postajali loši vremenski uvjeti na dan 19. siječnja 20217., a prema javno dostupnim podacima na internetu o vremenskim prilikama u mjestu nezgode za dane 19. i 20. siječnja 2017. proizlazi da je na navedene datume bilo vedro uz vrlo nisku temperaturu, a da je 20. siječnja 2017. (kada je započeta asanacija) temperatura bila još niža.

5.2. Tuženik ističe i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je odbio prijedlog tuženika da se provede vještačenje po drugom vještaku iste struke.

5.3. Također ističe da nigdje u odluci prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega bi tužitelj imao pravo na PDV, odnosno zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti s uključenim PDV-om, niti je utvrđivao je li tužitelj kao pretporez odbio PDV koji je uključen u iznos od 146.683,12 EUR.

5.4. Odluku o trošku tuženik pobija navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano naložio tuženiku da tužitelju plati trošak sudske pristojbe na presudu od 633,61 EUR, a budući da se radi o odluci dostavljenoj u elektroničkom obliku na koju će tužitelj platiti samo polovicu te pristojbe u visini od 316,81 EUR.

6. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj predlažući da ovaj sud odbije tuženikovu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 2.755,00 EUR.

7. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je postojanje uzročno- posljedične veze između štetnog događaja i štete prvostupanjski sud utvrdio na osnovi brojnih dokaza u spisu, javnih isprava, privatnih isprava, nalaza i mišljenja vještaka za ekološke akcidente provedenom po prijedlogu tuženika kao i iskazom svjedokinje GF i da je u prometnoj nezgodi sudjelovalo samo jedno vozilo.

7.1. U odnosu na visinu štete ističe kako je u Zapisniku o obavljenom inspekcijskom nadzoru Ministarstva zaštite okoliša i energetike od 30. siječnja 2017. navedeno da „je obavljeno čišćenje tla i odvoz onečišćenog tla na zbrinjavanje / obradu kao tekuće faze te da su količine evidentirane kroz prateće listove i drugu poslovnu dokumentaciju i na temelju te dokumentacije je utvrđena visina štete.

7.2. Osim toga navodi da osiguranik tuženika nije pristao da se vozilo izvuče odmah putem dostupne službe u Hrvatskoj, već je zahtijevao da se isto izvede vučnom službom iz Rumunjske, pa je upravo navedeno uzrokovalo da se onečišćenje (koje je bilo vidljivo tek nakon izvlačenja skupa vozila) kasnije uoči i da se kasnije počne sa sanacijom.

7.3. Ističe i da tužitelj netočno ukazuje da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge o dosuđenom PDV-u jer je sud obrazložio u točci 35. obrazloženja da je ukupan trošak sanacije iznosio 146.368,12 EUR (a to je iznos s PDV-om), kojeg je u konačnici platio tužitelj, te „da je tužitelju nastala imovinska šteta (umanjenje imovine) koju mu je dužan naknaditi tuženik.

8. Žalba nije osnovana.

9. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za naknadu štete nastale izlijevanjem goriva iz oštećenog skupa teretnih vozila, rumunjskih registarskih oznaka, u okoliš, na području državne ceste D6, kojom upravlja tužitelj i koji je snosio troškove sanacije onečišćenja.

11. Odredbom članka 34. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23.) propisano je da oštećena osoba kojoj je u Republici Hrvatskoj nanesena šteta upotrebom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz članka 32. stavka 1. toga Zakona može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje.

12. U konkretnom predmetu tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi osporavao visinu štete i da šteta potječe od predmetne prometne nezgode koja se dogodila 17. siječnja 2017. izlijetanjem skupa teretnih vozila rumunjskih registarskih oznaka.

13. Ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da unatoč tome što sudski vještak nije mogao precizno utvrditi točnu količinu i vrstu onečišćivača koji je istekao iz skupa teretnih vozila rumunjskih registracija, evidentno je bilo potrebno provesti sanaciju što proizlazi osobito iz iskaza svjedokinje GF danog na ročištu za glavnu raspravu 19. rujna 2024. iz kojeg isto tako proizlazi i da je iz oštećenog skupa vozila iscurilo gorivo. Također, u prilikama predmetnog slučaja u kojima nije provedeno osiguranje dokaza, prihvatljiva je i ocjena prvostupanjskog suda o visini troškova sanacije koja je prema iskustvu sudskog vještaka uobičajena i primjerena sličnim ekološkim akcidentima. Isto tako, suprotno žalbenim navodima sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. Zakona o parničnom postupku), a ni prema shvaćanju ovog suda nalaz i mišljenje sudskog vještaka nije zahvaćen takvim nedostacima da bi bilo potrebno provesti novo vještačenje po drugom vještaku.

14. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako je tužitelj postupak asanacije mogao pokrenuti i ranije uslijed čega bi šteta bila manja. Iako se prometna nezgoda dogodila 17. siječnja 2017., pravilno je i detaljno prvostupanjski sud obrazložio da su teretna vozila izvučena s mjesta događaja tek 19. siječnja 2017. oko 12 sati i da je tek tada utvrđeno kako je došlo do onečišćenja okoliša izlijevanjem goriva, odnosno da tužitelj nije mogao pristupiti asanaciji prije nego je znao za onečišćenje.

15. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice ni predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (članak 352. stavak 1. Zakona o parničnom postupku). Zbog toga sud nije uzeo u razmatranje tuženikovo osporavanje vremenskih prilika na dan 19. siječnja 2017., koje je tuženik prvi put iznio u žalbenom postupku. Naime, ova tvrdnja je istaknuta radi osporavanja visine tužbenog zahtjeva, ali ne i radi utvrđenja bitne povrede odredaba parničnog postupka.

16. Osnovno pravilo u popravljanju materijalne štete u smislu odredbe članka 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) je uspostava prijašnjeg stanja u oštećenikovoj imovini, odnosno isplata naknade štete u novcu u onom iznosu koji je potreban da se uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Stoga oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i porez na dodanu vrijednost (takvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2013., poslovni broj Su-IV-127/13-9).

17. Zbog toga, u situaciji kada oštećenik ima pravo na naknadu štete zbog isplaćenih troškova asanacije ima pravo na naknadu u iznosu koji je potreban po redovnom tijeku stvari da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u prijašnje stanje, a što uključuje izvođenje radova po ovlaštenoj stručnoj osobi koja je kao porezni obveznik ovlaštena obračunati porez na dodanu vrijednost i nabavku potrebnog materijala na koji se obračunava porez na dodanu vrijednost.

18. S druge strane, u odnosu na tuženikovu tvrdnju kako tužitelj nije pretrpio štetu u visini poreza na dodanu vrijednost zbog toga što može ostvariti odbitak pretporeza, spisu nije privijen ni jedan dokaz da bi tužitelj za plaćenu uslugu predmetne asanacije odbio pretporez, odnosno, da bi za iznos u visini plaćenog poreza bio dvostruko obeštećen. Štoviše, suprotno žalbenim navodima, tužitelj niti nema registriranu djelatnost vezanu za rukovanje otpadom (skupljanje, skladištenje, prijevoz, zbrinjavanje, sanacija okoliša i sl.) kakve evidencijske djelatnosti u sudskom registru ima upisano društvo Komunalije Hrgovčić d.o.o. Županja koje je provelo asanaciju zemljišta.

19. Isto tako, iz privijenih isprava ne proizlazi da je tužitelj ostvario pravo na plaćanje polovice sudske pristojbe, pa neosnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju trebalo dosuditi naknadu parničnog troška samo za polovicu sudske pristojbe na presudu.

20. Slijedom iznesenog, navodima žalbe tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić