Poslovni broj: P-763/2023-41

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, zastupani po odvjetnici Maji Čuljak iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužiteljice uz punomoćnika odvjetnicu Hanu Lukić Hob i u odsutnosti tuženika, 28. siječnja 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 18.veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 4. toč. 4.1. i 4.2. Ugovora o kreditu broj 9011242089 sklopljenog dana 03. svibnja 2006. a solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Vulić iz Vinkovaca pod brojem OU-169/2006, kojim se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a koja izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9011242089 sklopljenog dana 03. svibnja 2006.g. a solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Vulić iz Vinkovaca pod brojem OU- 169/2006, prema kojim se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize, važećem na dan plaćanja, a sve temeljem valutne klauzule.

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, Zagreb (OIB: 02535697732 ) da tužitelju TR iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) u roku od 15 dana isplati preplaćeni iznos na ime otplate kredita koji je nastao uslijed povećanja tečaja i to u visini od 3.285,28 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.godine u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena koje teku na svakomjesečni preplaćeni iznos kako slijedi:

11,50 eura počevši od 31.10.2008. do isplate

12,40 eura počevši od 31.12.2008. do isplate 14,57 eura počevši od 31.01.2009. do isplate 15,52 eura počevši od 28.02.2009. do isplate

12,53 eura počevši od 31.03.2009. do isplate

13,01 eura počevši od 30.04.2009. do isplate

9,11 eura počevši od 31.05.2009. do isplate

5,78 eura počevši od 30.06.2009. do isplate

6,52 eura počevši od 31.07.2009. do isplate

8,44 eura počevši od 31.08.2009. do isplate

8,23 eura počevši od 30.09.2009. do isplate

6,40 eura počevši od 31.10.2009. do isplate

9,82 eura počevši od 30.11.2009. do isplate

12,32 eura počevši od 31.12.2009. do isplate

16,33 eura počevši od 31.01.2010. do isplate

15,29 eura počevši od 28.02.2010. do isplate

20,47 eura počevši od 31.03.2010. do isplate

19,34 eura počevši od 30.04.2010. do isplate

21,71 eura počevši od 31.05.2010. do isplate

37,41 eura počevši od 30.06.2010. do isplate

34,05 eura počevši od 31.07.2010. do isplate

43,10 eura počevši od 31.08.2010. do isplate

40,19 eura počevši od 30.09.2010. do isplate

34,03 eura počevši od 31.10.2010. do isplate

45,95 eura počevši od 30.11.2010. do isplate

60,79 eura počevši od 31.12.2010. do isplate

50,56 eura počevši od 31.01.2011. do isplate

54,27 eura počevši od 28.02.2011. do isplate

49,28 eura počevši od 31.03.2011. do isplate

50,03 eura počevši od 30.04.2011. do isplate

69,86 eura počevši od 31.05.2011. do isplate

71,20 eura počevši od 30.06.2011. do isplate

88,31 eura počevši od 31.07.2011. do isplate

80,01 eura počevši od 31.08.2011. do isplate 70,87 eura počevši od 30.09.2011. do isplate 69,72 eura počevši od 31.10.2011. do isplate 68,91 eura počevši od 30.11.2011. do isplate 72,93 eura počevši od 31.12.2011. do isplate 77,16 eura počevši od 31.01.2012. do isplate 77,48 eura počevši od 29.02.2012. do isplate 74,64 eura počevši od 31.03.2012. do isplate 76,05 eura počevši od 30.04.2012. do isplate 77,37 eura počevši od 31.05.2012. do isplate 75,27 eura počevši od 30.06.2012. do isplate 75,98 eura počevši od 31.07.2012. do isplate 74,79 eura počevši od 31.08.2012. do isplate 71,78 eura počevši od 30.09.2012. do isplate 74,97 eura počevši od 31.10.2012. do isplate 76,72 eura počevši od 30.11.2012. do isplate

76,10 eura počevši od 31.12.2012. do isplate

69,29 eura počevši od 31.01.2013. do isplate 75,09 eura počevši od 28.02.2013. do isplate

75,37 eura počevši od 31.03.2013. do isplate 72,93 eura počevši od 30.04.2013. do isplate

66,44 eura počevši od 31.05.2013. do isplate

66,27 eura počevši od 30.06.2013. do isplate

67,67 eura počevši od 31.07.2013. do isplate

70,29 eura počevši od 31.08.2013. do isplate

74,31 eura počevši od 30.09.2013. do isplate

72,24 eura počevši od 31.10.2013. do isplate

73,43 eura počevši od 30.11.2013. do isplate

74,79 eura počevši od 31.12.2013. do isplate

76,07 eura počevši od 31.01.2014. do isplate

77,87 eura počevši od 28.02.2014. do isplate

77,33 eura počevši od 31.03.2014. do isplate

75,21 eura počevši od 30.04.2014. do isplate

74,35 eura počevši od 31.05.2014. do Isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.832,72 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja tj. od 18.2.2025. do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor i kreditu br. 9011242089 u iznos od 29.000,00 CHF s na rokom otplate 96 mjeseca. Nadalje navodi da je čl. 4.t. 4. 1. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 4,35 % koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano Odlukom banke, da je točkom 4.2. i čl. 5. određeno je da se kamate obračunavaju u CHF a naplaćuju u kunama, dok j e člankom 7. t. 7.2. Ugovora, određeno je da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. Nadalje navodi da je tuženik tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tuženik je povrijedio odredbu čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), a koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, kao i odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 96/2003 (nadalje ZZP) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nadalje se tužitelj poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014.g. posl. br. Pž-7129/13, u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da su banke, uključujući i ovdje tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope te su time postupili suprotno odredbama ZOO-a i ZZP/03. Navodeći nadalje da je i stav Vrhovnog suda RH u odluci povodom revizije (Revt 249/14-2) na gore navedene presude je da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Nadalje, tužitelja navodi da je tuženik ne samo da je u Ugovoru o kreditu unio nepoštene, a posljedično tome i ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, nego je člankom 4. i 5. Ugovora inkorporirao i valutnu klauzulu kojom anuitete, koji čine predmet i cijenu Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Tužitelj smatra da su mu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive , kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, te da temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe ima pravo potraživati novčani iznos preplaćen na ime tečajne razlike, odnosno valutne klauzule. Nadalje tužitelj navodi da, uvažavajući stav prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH, VTS-a i Županijskih sudova kao relevantnih i u ovom predmetu, smatra kako je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, valutne klauzule ništetan, te da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog Ugovora odnosno dijela Ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO- a o stjecanju bez osnove. Stoga u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu predlaže sudu da da utvrdi ništetnost pojedinih ugovornih odredbi te da naloži tuženiku da joj isplati na ime preplaćenih iznosa koji su nastali uslijed povećanja tečaja iznos od 3.478,02 eura, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. S tim da tužitelj pogrešno navodi da zbroj pojedinačnih iznosa iznosi 3.478,02 eura, umjesto iznosa od 3.285,28 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te dostavljenom izračunu uz tužbu kao potpuno neosnovanom i neutemeljenom. Nadalje navodi da u konkretnom slučaju tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, te na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Tuženik navodi da iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Slijedom čega smatra da je tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Nadalje navodi da tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Opreza radi tuženik prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., T, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Također, opreza radi ističe se prigovor prijeboja, s tim da napominje da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja. Tuženi se, protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti, zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule; da je volja ugovornih strana jasno i nesumljivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; da je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; da se tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje; da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; da je u konkretnom slučaju, volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i nije ostavljen prostor za primjenu drugačije kamatne stope, a kamatna stopa se mijenjala sukladno ugovorenim kriterijima koji su odredivi te su u skladu sa zakonskim odredbama o najvišoj zakonom dopuštenoj stopi ugovorene kamate; da je jasno ugovorena odredba kojom se banka, ovdje tuženik ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu, a koja odredba nije sama po sebi nepoštena niti je kao takova valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva predmetnog sadržaja, već se radi o valjanoj, zakonom dopuštenoj i odredivoj činidbi koja predstavlja pravu volju ugovornih stranaka. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, te je izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Tomislavu Borković, pročitano očitovanje vještaka na prigovor tuženika na pismeni nalaz i mišljenje, izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i vještaka na ročištu od 28. siječnja 2025.

4. Presudom Županijskog suda u Zagrebu br Gž-763/2023-36 ukinuta je presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-346/20-30 od 21. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i V. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Iz obrazloženja drugostupanjskog rješenja proistječe da je u ponovljenom postupku potrebno izvesti dokaz saslušanjem tužitelja i vještaka.

4.1.Tuženik je u nastavku postupka i nadalje ostao kod prigovora zastare i aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužitelj nije potrošač, te prigovora prijeboja.

5.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 4. toč. 4.1 i 4.2. Ugovora o kreditu u kojim se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a koja izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, te odredbu članka 5. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9011242089 prema kojim se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize, važećem na dan plaćanja, a sve temeljem valutne klauzule, te da mu tuženik s osnova više plaćenih anuiteta s osnova povećanja tečaja isplati iznos od 3.285,28 eura.

6.Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik 3. 5. 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 9011242089 na iznos od 29.000,00 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Privredne banke Zagreb d.d., te na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,35 %,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 358,23 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

- da se redovna kamatna stopa mijenjala,

- da je kredit otplaćen.

7.Sporno je:

-

da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK,

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

-

da li tužitelj ima svojstvo potrošača,

-

da li je osnovan tuženikov prigovor prijeboja.

8. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizlazi da je prigovor tuženika neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. 10. 2020., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva.

9.Tuženik je također istaknuo i prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača, a koji je sud ocijenio neosnovanim imajući u vidu da je čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja skapala svaki pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je tijekom postupka iznio činjenice i dostavio dokaze iz kojih proistječe da je sredstva ostvarena kreditom, koristio za adaptaciju stambenog objekta . Stoga je tuženik, ukoliko je smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, bio dužan predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Stoga je sud temeljem izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača, a predmeti ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

10.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ĐR i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

11.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

12.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovor izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

12.1.Tužiteljica u danom iskazu navodi da je Ugovor s tuženikom zaključila 4.

5. 2006. i to za potrebe adaptacije stambenog objekta, da je uvijete kreditiranja dogovara sa osobnim bankarom, da je prije svega tražila kredit u kunama, ali da su joj u banci ponudili kredit i CHF, navodeći da je taj kredit najpovoljniji. Nadalje je izjavila da joj je nakon što je prihvatila uvjete kreditiranja s valutnom klauzulom u CHF osobni bakar dao obrazac ugovora da ga pročita, da je pročitala ugovor i djelomično ga razumjela i isti prihvatila potpisati, s tim da nije bila baš upoznata s tim, što to znači zaštitna valutna klauzula, da je bilo bitno da dobije povoljan kredit, a da je taj u CHF bio najpovoljniji, da je u vrijeme bila zaposlena u Bolnici i za taj kredit sam ispunjavala uvijete, da nije imala drugi posao ili eventualno obrt. U iskazu navodi da nije znala šta to znači promjenjiva kamatna stopa, da se ne može točno sjetit da li je dobivala obavijesti od banke, o tome da je došlo do povećanja kamatne stope, ali da je znala da je rata veća, obzirom da je morala više platiti, da nije znala na čega se odnosi povećanje. Navodi da je prije 10 godina isplatila kredit, da je bio ugovoren na 8 godina. Ističe da nije mogla pregovarala o visini kamate stope jer je banka naplaćivala toliko, a da je mogla isti prihvatiti ili odbiti, da joj osobni bankar nije dao eventualno objašnjenje o rizicima ugovora s valutnom klauzulom, a da sama nema stručnih znanja iz područja ekonomije ili bankarstva.

13. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

14. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

15. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

16. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužitelju trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužitelju da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.

17. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

17.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

17.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03

14. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borković.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da je uvidom u spis i priloženu dokumentaciju utvrdio da su tužena Privredna banka d.d. Zagreb kao Kreditor, i tužitelj dana 03.05.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011242089, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 29.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, da je ugovor je zaključen s rokom otplate od 96 mjeseci, da je otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, svakog zadnjeg dana u mjesecu, da je kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta, da je prvi anuitet dospio na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu, odnosno 30.06.2006. godine, te da je člankom 4. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 4,35 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana. Nadalje navodi da je uvidom u predmetni spis i to knjigovodstvenu karticu konta broj 514006000 utvrdio da je isplata po predmetnom ugovoru o kreditu izvršena dana 31.05.2006. godine (važeći tečaj za 1 CHF = 4,658624 kn), s dospijećem prvog anuiteta u iznosu od 358,23 CHF dana 30.06.2006. godine. Nadalje u zaključku svoga nalaza vještak navodi da je ukupna visina razlike anuiteta nastalih uslijed promjena (povećanja) kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 9011242089 utvrđena u iznosu od 7.674,42 kn, protuvrijednosti 1.018,57 EUR, da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnog ugovoru o kreditu 31.05.2006. za 1 CHF = 4,658624 kn utvrđen j u visini od 26.205,11 kn, protuvrijednosti 3.478,02 EUR. Nadalje navodi da je ukupan iznos manje plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 31.05.2006. za 1 CHF = 4,658624 kn utvrđen u visini od - 1.452,19 kn, protuvrijednosti - 192,74 EUR.

Vještak navodi da je razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena u iznosu od 24.752,92 kn, protuvrijednosti 3.285,28 EUR.

U odnosu na zadatak vještačenja : „ da utvrdi od samog početka ugovornog odnosa kolika bi bila kamatna stopa koja je tržišna, a koja se primjenjivala na kredit iste vrste i trajanja i usporediti takav kredit s konkretnim (usporedan kreditom u EUR), te napraviti usporedbu kunskog kredita za istu vrstu i trajanje kredita, kao i konkretni koji je vrijedio u spornom razdoblju uz primjenu prosječnih tržišnih kamatnih stopa na kunske kredite koje su objavljene od strane HNB“, vještak je se očitovao da; da predmetnom spisu nije pridodana sva potrebna vjerodostojna poslovna dokumentacija, niti su mi poznati svi parametri (usuglašeni s pozitivnim zakonskim propisima) kako bih mogao udovoljiti navedenom zahtjevu; da također predmetnom spisu od strane tužene poslovne banke nije pridodana vjerodostojna dokumentacija iz koje bih mogao utvrditi tržišne kamatne stope koje su se primjenjivale na kredit iste vrste i trajanja, kako bih mogao usporediti takav kredit s konkretnim ?!? (usporedan s kreditom u EUR),

Nadalje je u nalazu navodi da je čl. 4 predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. PBZ d.d. Zagreb kreditor u predmetnom slučaju, kao i svaka druga poslovna banka koja je odobravala istovrsne kredite kamatnu stopu određivala je sukladno vlastitoj poslovnoj politici, odnosno vlastitim odlukama o kreditiranju građana. Nisu mi poznate kamatne stope ostalih poslovnih banaka, niti načini određivanja i promjena kamatnih stopa, kako bih mogao u konačnici utvrditi tržišne cijene kamatnih stopa koje su se primjenjivale na kredit iste vrste i trajanja, sve kako bih mogao postupiti po nalogu odnosno usporediti takav kredit s konkretnim; da je čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu regulirana je namjena korištenja kredita i to za adaptaciju stambenog objekta; da je predmetni ugovor o kreditu vezan uz valutu CHF.

U odnosu na usporedbu predmetnog kredita s valutnom klauzulom u EUR, vještak navodi da iz dostupne mi dokumentacije niije mogao utvrditi da je korisniku kredita ponuđena mogućnost konverzije kunskog kredita s valutnom klauzulom u CHF denominiranog u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Da također , predmetnom spisu nije dostavljen niti inicijalni otplatni plan otplate kredita uz valutnu klauzulu u EUR, te načini promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita uz valutnu klauzulu u EUR, a koje su usuglašene s pozitivnim zakonskim propisima, promjenom kojih je dolazilo do promjena nominalnih iznosa anuiteta otplate kredita kako u EUR, tako i u bilo kojoj drugoj valuti otplate kredita. Tržišne kamatne stope na kunske kredite (pojedinih poslovnih banaka, kao niti načini određivanja, odnosno promjena visina takvih tržišnih kamatnih stopa) sve sukladno pozitivnim zakonskim propisima, također mu nisu poznate.

Podneskom od 04.01.2023. tuženika, osporava u cijelosti nalaz vještaka navodeći kako je isti kontradiktoran sa dokumentacijom (materijalnim dokazima) koja se nalazi u predmetnom spisu, kao i da je sačinjen protivno pravilima struke pojašnjavajući u podnesku svoja stajališta u odnosu na nalaz vještaka u dijelu kamatne stope, odnosno da iz nalaza proizlazi da je ugovorena FIKSNA kamatna stopa, dok je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa, slijedom navedenog podneskom se pojašnjava vještačenjem fiksiranje tečaja na onaj tečaj koji je bio na dan isplate kredita. Istim podneskom zatraženo je očitovanje vještaka da li je u izračunu tečajnih razlika isključio utjecaj promjene kamatne stope, a sve kako je sagledavao anuitete koji se sastoje od glavnice i kamate, kao i više drugih zahtjeva pojašnjenja tržišnih odnosa i okvira u vrijeme ugovaranja kredita, odnosno koja pitanja se odnose na poslovnu politiku tužene poslovne banke u dijelu formiranja promjenjive kamatne stope (parametar i dr).

Podneskom od 9. 1. 23. vještak se na primjedbe tuženika očitovao da mu na postavljeni zadatak vještačenja udovoljio primjenjujući metodologiju izračuna razlika anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa, odnosno promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu zaključenog između tužiteljice i tužene poslovne banke sukladno pravilima struke, na način kako je to prikazano u Tablicama 1 i 2 nalaza. Nadalje navodi da je razliku anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa izračunao na način da je početni anuitet po početnoj kamatnoj stopi stavio u odnos sa izmijenjenim anuitetom nakon svake promjene kamatne stope, koja je vršena Odlukom tuženika sukladno politici kamatnih stopa, odnosno Odlukama o kamatnim stopama koje odluke donosi upravo tuženik, te na taj način prikazao stvarne iznose koje je tužitelj više platio po osnovu ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (sve kako je to prikazano u Tablici 1. nalaza)., da je razlike anuiteta po osnovu promjena tečaja utvrdio uzimajući u obzir razlike nominalnih iznosa početnog anuiteta (prema početnom otplatnom planu uz ugovorenu kamatnu stopu), dakle ne uvećanog anuiteta, primjenjujući kao početni tečaj važeći na dan isplate kredita 31.05.2006. za 1 CHF = 4,658624 kn, u odnosu na početni anuitet prema početnom otplatnom planu, po tečajevima važećim na ugovorene datume dospijeća anuiteta sve kako je to prikazano u Tablici 2. ovog nalaza, dakle ne uvećanog anuiteta uslijed promjena kamatnih stopa (isključen utjecaj kamatne stope).

Vještak nadalje navodi da je za vrijeme trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu od strane poslovne banke na pripadajućem kontu evidentirane su sve tečajne razlike (bilo pozitivne ili negativne) nastale u odnosu na odstupanja u plaćanju anuiteta u odnosu na ugovorene datume dospijeća prema otplatnim planovima (svakog prvog u mjesecu), da su od strane korisnika kredita vršene uplate u različitim iznosima i u različite datume u odnosu na nominalne iznose anuiteta utvrđene otplatnim planovima, pri kojim uplatama su od strane Kreditora vršena zatvaranja obveza korisnika kredita sukladno pozitivnim zakonskim propisima (zzk, kamata, glavnica). Za sva kašnjenja u podmirenju obveza u odnosu na dospijeća anuiteta, od strane poslovne banke Kreditora obračunate su, knjižene i naplaćene pripadajuće zakonske zatezne kamate. Stoga, vještak zaključno navodi da ostaje u cijelosti kod osnovnog nalaza i mišljenja, primijenjene metodologije i izračuna iskazanih u Tablicama 1. i 2. Nalaza, da je nalaz i mišljenje izradio temeljem uvida u dokumentaciju sadržanu u predmetnom spisu, navedenu u osnovnom nalazu i mišljenju .

Ugovor o kreditu broj 9011242089, kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos od 29.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita s namjenom adaptacije stambenog objekta i ugovorenom kamatnom stopom u visini 4,35 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana bankovni je proizvod kojim tužena poslovna banka nastupa na financijskom tržištu i nudi svoj proizvod na financijskom tržištu u okviru svojih poslovnih politika.

U odnosu na ostale primjedbe i razmatranja tuženika iz podneska od 4. 1. 2023. vještak navodi da su pravne naravi, te da bi odgovarajući na ista izašao iz okvira postavljenog zadatka vještačenja.

U usmenom obrazloženju svoga nalaza i mišljenja vještak je na ročištu od 28. 1. 2025. izjavio da u cijelosti ostaje kod pismenog nalaza i mišljenja kao i očitovanja koje je dostavio u odnosu na podnesak tuženika.

15.Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađenim u skladu s pravilima struke.

Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u precizirao podneskom od 11.1.2023. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio više od tužitelja iznos od 3.478,02 eura, a tim da iznos manje plaćenih anuiteta iznosi 192,74 eura, odnosno da razlika nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate kredita iznosi 3.285,28 eura.

Tužitelj potražuje razliku na ime više plaćane razlike uslijed povećanja CHF iznos od 3.285,28 eura.

Tako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

16.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stoga koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,35% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,25% godišnje kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita.

Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe iz čl. 4. , 5 i 7. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

17. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim te je donio odluku kao u izreci.

18. Sud nije odlučivao o istaknutom prigovoru prijeboja budući tuženik u nastavku postupka nije na nesumnjiv način istaknuo koju tražbinu stavlja u prijeboj iz kojih razloga nije bilo ni procesnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF ( VS RH Rev- 549/2023) .

18.1.Napominje se da je tuženik točkom IV presude od 21. 3. 2023. pravomoćno odbijen s protutužbenim zahtjevom za utvrđenje njegove tražbine prema tužitelju u visini od 192,74 eura.

19.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.285,28 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) za sastav četiri obrazložena podneska 28.

12. 2020, 5. 2. 2021. , 23. 2. 2021.i 11.1.2023. za zastupanje na ročištima od 11.

10. 2022., 21. 2. 2023. i 28. 1. 2025. po 200,00 eura, te troška za ročište za objavu presude 100,00 eura, odnosno ukupno 1.700,00 eura.

Tužiteljici je sud nadalje priznao trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 132,72 eura.

19.1.Tužiteljici, kao nepotreban za vođenje ovoga postupka, nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu, budući ista nije bila plaćena u vrijeme donošenja odluke, kao niti trošak sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupi na snagu 20 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

19.2.Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u 1.832,72 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 18. 2. 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29 ZOO- a.

U Vinkovcima, 18. veljače 2025.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. odvjetnik Hana Lukić Hob, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. odvjetnički ured Čuljak, Zagreb – na br. PBZ 623 –punomoćnik tuženika