REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-313/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja MAMIĆ 1970 d.o.o., Zagreb, Hercegovačka ulica 46, OIB 62862241629, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, protiv protivnika osiguranja TEKSTILPROMET d.d., Zagreb, Ulica grada Gospića 1A, OIB: 16529207670, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Hrgović, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grada Gospića 1a, radi osiguranja nenovčane tražbine određivanjem privremene mjere, odlučujući o žalbi predlagatelja osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-128/2024-17 od 9. prosinca 2024., 18. veljače 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba predlagatelja osiguranja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-128/2024-17 od 9. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu odbijen je prijedlog za osiguranje predlagateljeve nenovčane tražbine koja se odnosi na zabranu naplate po zadužnicama (šest bjanko zadužnica u iznosima od po 100.000,00 kn, koje je 10. lipnja 2021. potvrdio javni bilježnik Vladimir Marčinko pod poslovnim brojevima OV-2831/2021, OV-2832/2021, OV-2833/2021, OV-2834/2021, OV-2835/2021 i OV-2836/2021), nalogom Financijskoj agenciji da uskrati protivniku osiguranja naplatu na temelju tih zadužnica. Ujedno je naloženo predlagatelju osiguranja naknaditi protivniku osiguranja trošak u iznosu od 1.200,00 EUR.

2. Prvostupanjski sud je donio pobijano rješenje na temelju zaključka o tome da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine u smislu čl. 346. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ).

2.1. U obrazloženju pobijanog rješenja prvostupanjski sud je u bitnome naveo da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o trgovinskom zastupanju od 26. svibnja 2017. te da je osnovom Aneksa od 6. srpnja 2021. protivniku osiguranja predano 6 (šest) bjanko zadužnica. Predlagatelj osiguranja je raskinuo Ugovor i traži povrat zadužnica, jer tvrdi da od 2. kolovoza 2024. s protivnikom osiguranja nije u ugovornom odnosu. Predlagatelj osiguranja smatra da je ugovorni odnos između stranaka prestao, a s obzirom na to da je dopisima od 20. i 27. kolovoza 2024. zatražio povrat bjanko zadužnica, ostavio je protivniku osiguranja dvaput naknadni primjereni rok za ispunjenje koji je bezuspješno protekao. Međutim, prvostupanjski sud ističe da je u odgovoru na privremenu mjeru protivnik osiguranja istaknuo da nisu ispunjeni uvjeti za povrat zadužnica, jer da predlagatelj nije ispunio svoje obveze iz Ugovora o trgovinskom zastupanju, odnosno postoje nedospjele tražbine s te osnove. Budući da iz Ugovora proizlazi obveza predlagatelja na plaćanje fiksne naknade (čl. 11. Ugovora), uvažavajući i tvrdnje protivnika osiguranja o postojanju nedospjele predlagateljeve obveze iz tog Ugovora, prvostupanjski sud je zaključio da to ne pruža dovoljan stupanj uvjerenosti u postojanje nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja prema protivniku osiguranja, odnosno da ne može s dovoljnim stupnjem uvjerenosti utvrditi je li tražbina na povrat zadužnica osnovana, a što će se tek utvrđivati u parničnom postupku poslovni broj P-1824/24 koji je u tijeku pred istim sudom. U odnosu na zahtjev za predaju zadužnica u polog kod suda ili javnog bilježnika prvostupanjski sud smatra da bi se time u potpunosti za račun predlagatelja osiguranja riješio sporni odnos, jer predlagatelj osiguranja u parnici poslovni broj P-1824/24 traži da sud naloži protivniku osiguranja kao tuženiku predaju zadužnica koje su predmet ovog postupka pa bi se provođenjem predložene mjere nenovčana tražbina ostvarila, a ne osigurala.

3. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio predlagatelj osiguranja iz svih žalbenih razloga navodeći u bitnome da rješenje ne sadrži valjane razloge, jer iz obrazloženja proizlazi da je učinio vjerojatnom tražbinu, ali da to nije učinio „u visokom stupnju“, što nema osnovu u odredbi čl. 345. st. 1. OZ-a kao ni „postojanje osobitog razloga koji bi opravdao zadiranje u funkcioniranje instituta zadužnice“ jer osobit razlog nije propisana pretpostavka da bi sud odredio mjeru. Predlagatelj osiguranja navodi da je odredba čl. 346. OZ-a jasna i ne ostavlja prostora za tumačenje na način kako je to učinio prvostupanjski sud; postojanje tražbine ne mora se dokazivati već učiniti vjerojatnim, a to je on i učinio jer u spisu nema dokaza o postojanju dospjele nepodmirene tražbine protivnika osiguranja. U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda da njegov zahtjev za predaju zadužnica u polog predstavlja ostvarenje tražbine, a ne osiguranje, predlagatelj osiguranja ističe da nije predlagao da se zadužnice predaju njemu nego u polog kod javnog bilježnika ili kod suda i taj zahtjev predstavlja kratkoročno i privremeno uređenje odnosa među strankama, što potvrđuje i sudska praksa (npr. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1480/11-2). Predlaže ukinuti pobijano rješenje ili ga preinačiti u njegovu korist uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijano rješenje je ispitano na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2., te odredbe čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6. Odredbom čl. 215. OZ-a propisano je da dužnik može privatnom ispravom potvrđenom kod javnog bilježnika dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi, zaplijene svi njegovi računi kod banaka te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Ta se isprava izdaje u jednom primjerku i nakon što u nju bude upisan iznos tražbine i podaci o vjerovniku, ima učinak rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja. Zadužnica je ujedno i sredstvo osiguranja.

6.1. Odredbom čl. 346. st. 1. OZ-a propisano je da se privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim 1) postojanje tražbine i 2) opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, odnosno da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

7. Da bi sud privremenom mjerom intervenirao u postupak naplate po zadužnici predlagatelj osiguranja koji je izdavatelj zadužnice mora prije svega učiniti vjerojatnom svoju tražbinu usmjerenu na trajnu zabranu naplate iznosa iz zadužnice, pri čemu se zahtjev može temeljiti na utvrđenim nedostacima koji se tiču same zadužnice kao isprave ili pribavljanja zadužnice, što predlagatelj osiguranja niti ne ističe. Druga grupa valjanih osnova za zahtjev za trajnu zabranu naplate po zadužnici ili njen povrat, te s time u vezi i za interveniranje suda privremenim mjerama u postupak naplate po zadužnici, odnosi se na tražbinu zbog čijeg je osiguranja izdana zadužnica (postojanje tražbine vjerovnika iz zadužnice). Stoga bi sud mogao privremenom mjerom zabraniti naplatu po zadužnici ako dužnik iz zadužnice učini vjerojatnim da tražbina u vezi s kojom je zadužnica izdana nije ni nastala ili da je u cijelosti prestala nakon obvezivanja zadužnicom.

8. U konkretnom slučaju predlagatelj osiguranja je izdao zadužnice kao sredstvo osiguranja ispunjenja njegovih obveza iz Ugovora o trgovinskom zastupanju (čl. 17. st. 1. Ugovora od 26. svibnja 2017.). Prema odredbi čl. 18., taj je Ugovor sklopljen na pet godina do 1. rujna 2022., s time da se automatski produžava za slijedećih pet godina ako nijedna stranka ne otkaže ugovor minimalno 90 dana prije isteka. Stranke mogu sporazumno raskinuti ugovor, pri čemu će dogovoriti uvjete raskida. Nalogodavac (predlagatelj osiguranja) može nakon proteka treće godine jednostrano raskinuti ugovor ali uz otkazni rok od 90 dana. Otkazni rok teče od dana uručenja pismenog otkaza ugovornoj strani. Podneskom od 20. kolovoza 2024. predlagatelj osiguranja kao nalogodavac obavijestio je protivnika osiguranja (kao zastupnika) da raskida Ugovor o trgovinskom zastupanju „s trenutnim učinkom“.

9. U odgovoru na prijedlog za osiguranje privremenom mjerom protivnik osiguranja navodi da je predlagatelj osiguranja protivno odredbi čl. 18. Ugovora o trgovinskom zastupanju raskinuo Ugovor, iako je ugovoren otkazni rok od 90 dana. Predlagatelj osiguranja je privremenu mjeru podnio 6. rujna 24., dakle, u vrijeme dok je ugovor još bio na snazi (čl. 18.). Ne može se odrediti privremena mjera koja bi zabranila protivniku osiguranja da upotrijebi zadužnicu koja je izdana kao sredstvo osiguranja ispunjavanja obveza ugovora koji nije raskinut.

10. Nadalje, protivnik osiguranja je osporio i tvrdnju predlagatelja osiguranja o tome da protivnik osiguranja ne bi prema predlagatelju osiguranja imao tražbinu na temelju tog ugovora. Protivnik osiguranja navodi da mu je predlagatelj osiguranja isplaćivao umanjenu naknadu razmjerno udjelu kvadrature poslovnih prostora u kojima se obavljala djelatnost prodaje robe iz Ugovora o trgovinskom zastupanju, protivno Ugovoru prema kojem ta naknada nije bila vezana kvadraturom poslovnih prostora već je ugovorena fiksna naknada. Protivnik osiguranja navodi da predlagatelj osiguranja nije podmirio svoje dospjele novčane obveze s osnove predmetnog Ugovora i da ga je pozvao na plaćanje dopisima od 2. rujna 2024. i 3. rujna 2024. zajedno sa specifikacijom potraživanja iz poslovnih knjiga, uz obavijest da će vratiti predmetne zadužnice ukoliko dug po predmetnoj specifikaciji bude podmiren. S obzirom na to da u ostavljenom dobrovoljnom roku za ispunjenje obveze predlagatelj osiguranja nije podmirio dospjelo dugovanje, to je protivnik osiguranja predmetne zadužnice dostavio Financijskoj agenciji radi prisilne naplate.

10.1. Da su predmetne zadužnice već podnesene Financijskoj agenciji na naplatu potvrđuje i predlagatelj osiguranja u svome podnesku od 12. studenog 2024. (list 407. spisa).

11. Dakle, iz navedenog proizlazi da je protivnik osiguranja sporne zadužnice već predao na naplatu Financijskoj agenciji pa je mjera osiguranja koju je predlagatelj osiguranja tražio nepravilna u smislu odredbe čl. 347. st. 1. OZ-a, jer je bespredmetno zabranjivati protivniku osiguranja poduzimanje radnje koju je on već poduzeo.

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim da tražbina u vezi s kojom je zadužnica izdana nije ni nastala ili da je u cijelosti prestala nakon obvezivanja zadužnicom. Naime, u ovome postupku osiguranja neće se izvoditi dokazi na okolnost je li protivnik osiguranja ispunio sve obveze preuzete ugovorom niti je li predlagatelj osiguranja podmirio sve svoje ugovorne obveze; te će okolnosti koje su očito među strankama sporne, biti predmetom ispitivanja u parničnom postupku koji se već vodi među strankama. S tim u vezi pogrešno predlagatelj osiguranja smatra da bi zadužnice vrijedile samo dok netko ne raskine ugovor.

13. Pravilno žalitelj ističe da za određivanje privremene nije zapreka to što ona sadržajno odgovara odluci kojom se predlagatelju osiguranja pruža pravna zaštita u parničnom postupku, jer je privremena mjera vremenski ograničenog trajanja, pa sud istom samo privremeno uređuje sporni odnos stranaka i pravilno navodi da nije ni tražio predaju predmetnih zadužnica njemu, nego da ih protivnik osiguranja preda u polog kod suda ili javnog bilježnika i u tom je dijelu obrazloženje prvostupanjskog suda nepravilno. Međutim, to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke s obzirom na to da predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine, a i s obzirom na činjenicu da su predmetne zadužnice već predane Financijskoj agenciji na naplatu, te činjenicu da je u trenutku podnošenja prijedloga za osiguranje Ugovor o trgovinskom zastupanju još bio na snazi.

14. Slijedom navedenog, kako pretpostavke iz odredbe čl. 346. st. 1. OZ-a nisu kumulativno ispunjene, tako nisu ostvareni uvjeti za određivanje privremene mjere i prvostupanjski sud je prijedlog za određivanje privremene mjere pravilno odbio kao neosnovan, pa je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Sudac

Kristina Saganić