REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-135/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Ane Cvitković, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB: 39901919995, Zagreb, Mihanovićeva 12, protiv tuženika TEHNIČKI SERVISI ŽELJEZNIČKIH VOZILA d.o.o., OIB: 32246690065, Zagreb, Strojarska cesta 13, radi isplate iznosa od 24.642,54 EUR, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1765/2022-37 od 14. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1765/2022-37 od 14. studenoga 2023., u točkama I., III., IV. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tuženika kao nedopuštena podnesena protiv točke II. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1765/2022-37 od 14. studenoga 2023.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-1765/2022-37 od 14. studenoga 2023., odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.642,54 eura/185.533,56 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2019. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice iz točke I. izreke presude za razdoblje od 3. listopada 2017. do 28. listopada 2019., kao i u dijelu u kojem potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata preko priznate kamatne stope iz točke I. izreke presude.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 55,74 eura/420,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. studenoga 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 176,84 eura/1.332,41 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V. Odbacuje se kao nedopušten zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 311,07 eura/2.343,75 kuna.“

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prihvatio osnovanim zahtjev tužitelja utvrđujući da je tuženik nesporno koristio četiri prostorije u utuženom razdoblju, nije imao ugovoreno korištenje poslovnih prostorija s tužiteljem, tuženik nije bio pošteni posjednik predmetnih nekretnina od trenutka njihovog stjecanja. Primjenjuje odredbu čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV). Utvrđuje da je prigovor zastare neosnovan primjenom odredbe čl. 165. st. 2. ZV-a. U odnosu na odluku o tijeku i visini zakonskih zateznih kamata odlučuje primjenom odredbe čl. 29. st. 2. i čl. 183. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. O naknadi troškova prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 151., čl. 153., čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv presude pobijajući je u cijelosti, žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Posebno ukazuje da je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer je odluka proturječna sama sebi. Daljnjim žalbenim navodima ponavlja tvrdnje kao i tijekom prvostupanjskog postupka analizira zaključak prvostupanjskog suda o činjenici da li je tužitelj po ovlaštenoj osobi otpustio dug zaključujući da je dug otpušten i takvo stajalište je zauzeto u drugom postupku poslovni broj P-2099/21 s istom činjeničnom osnovom ali za poslovne prostore u Novskoj. Analizira sadržaj drugog prijepora među strankama koji je pravomoćno okončan i citira sadržaj obrazloženja. U odnosu na zastaru navodi da je tužitelj izdao račun i očito da ga je cijenio kao ugovorni odnos, dok nije izdao novi račun. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno presudu ukinuti.

4. Žalba je neosnovana te djelomično nedopuštena.

5. Ispitavši presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

6. Prilikom donošenja pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuju tuženik. Ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu žalitelja je utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda postupka.

7. Nadalje, iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 24.642,54 EUR (ranije 185.533,56 kn) jer je tuženik bez pravne osnove koristio 4 (poslovne) prostorije u razdoblju od 1. studenog 2014. do 31. svibnja 2016. Visina je određena prema Odluci tužitelja o visini zakupnine za uporabu željezničkog prostora, naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja, naknade za uporabu željezničkog prostora u promidžbene svrhe te kategorizacija kolodvora, broj UI-152-20-1/11 od 11. srpnja 2011. Tijekom postupka visina zahtjeva kao i površina predmetnih poslovnih prostorija je nesporna.

9. Odlukom ovog suda poslovni broj Pž-2792/2021-3 od 7. rujna 2022., ukinuta je ranija odluka prvostupanjskog suda poslovni broj P-2100/2019, i navedena je ocjena i pravni stav ovog suda, da nije došlo do otpusta duga jer obveza prestaje kad vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje, a dužnik se s tim suglasi. Stranke se mogu u bilo kojoj formi, pisano, razmjenom dopisa ili u bilo kojem drugom obliku sporazumjeti o otpustu duga, odnosno, obveza će prestati ako na bilo koji jasan i razumljiv način vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati ispunjenje ili da otpušta dug, a dužnik se s time suglasi. Ali takav sporazum o otpustu duga za tužitelja može dati samo ovlaštena osoba za zastupanje i to na jasan i razumljiv način, ili osoba koja ima punomoć za takvu radnju. Iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj po ovlaštenoj osobi otpustio dug tuženiku za navedeno razdoblje. Kako žalitelj ponavlja u žalbi o otpustu duga, za navesti je da o tome ovaj sud, u ranijoj odluci zauzeo pravni stav u odnosu na „otpust duga“. Nepravilno je pozivanje žalitelja na odluku poslovni broj P-2099/2019, između istih stranka jer se ne radi niti o istom mjestu gdje je tuženik koristio prostorije, te je i u tom postupku ocijenjeno da je riječ o institutu stjecanja bez osnove.

10. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj 2. listopada 2017., prilikom obilaska poslovnih prostora na kolodvoru u Vinkovcima, u prisutnosti tuženika, utvrdio kako on bez pravne osnove koristi četiri prostorije, i to: poslovni prostor na zk.č.br. 6333/16, oznake zemljišta: zgrada, upisan u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi poslovni prostor. Tijekom postupka površina poslovnih prostorija kao i visina naknade za korištenje poslovnih prostorija je postala nesporna. Utvrđeno je da je predmetni poslovni prostor, upisan kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske pod upravljanjem ovdje tužitelja. Tužitelj je ovlaštenik prava upravljanja predmetnim nekretninama - željezničkom infrastrukturom kao javnog dobra u općoj uporabi, i ima pravo izvršavati sve vlasničke ovlasti u odnosu na navedene nekretnine i poduzimati sve pravne radnje radi zaštite istih, pa tako i zahtijevati naknadu koristi od njihove neovlaštene uporabe. U odnosu na prigovor zastare utvrđeno je da su stranke sklopile (naknadno) ugovor o zakupu predmetnih prostorija 22. kolovoza 2019., temeljem čega je zaključeno da je tužitelju posjed predmetnih prostorija vraćen najkasnije s tim danom. Naime, odredbom čl. 165. st. 2. ZV-a propisano je da vlasnikovo traženje naknade od nepoštenog posjednika zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana, dakle od dana kad mu je vraćen posjed te stvari. Tuženik je bio nepošten posjednik još od 2. listopada 2017. kada je Zapisnički potvrdio da koristi poslove prostorije kojima je tužitelj ovlaštenik prava upravljanja. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je neosnovan prigovor zastare jer nije protekao rok iz odredbe čl.165. st. 2. ZV-a, od dana kada mu je vraćena nekretnina 22. kolovoza 2019. pa do 29. listopada 2019. (dan podnošenja tužbe). Time su žalbeni navodi o izdavanju računa (kasnije storniran), posljedično tome da su stranke bile u ugovornom odnosu i primjeni općeg zastarnog roka, promašeni jer u ovoj konkretnoj situaciji se primjenjuje odredba čl. 165. st. 2. ZV-a. Tuženik nije niti dokazivao da je predao posjed ranije tužitelju.

11. Pravilna je i odluka o troškovima postupka koji se odnose na troškove na ime naknade za pristup svjedoka (točka. III. izreke), te tuženik posebno žalbenim navodima niti ne osporava tu priznatu naknadu već paušalno osporava presudu u cijelosti. Ispitana je i odluka u točkama IV. i V. izreke prvostupanjske odluke. Pravilno je odbijen zahtjev tuženika u točki IV. izreke jer tužitelj nije uspio u sporu u odnosu na glavni zahtjev već uspio u postupku samo u neznatnom dijelu samo u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata. Također, pravilno je odbačen zahtjev tuženika u odnosu na troškove postupka o kojima je već pravomoćno odlučeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2100/2019. Stoga je potvrđena prvostupanjska odluka u točkama I., III., IV. i V. izreke temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

12. Valjalo je odbaciti žalbu tuženika, kao nedopuštenu podnesenu protiv točke II. izreke presude jer je u tom dijelu tuženik uspio u sporu i nema pravni interes pobijati odluku u tom dijelu. Stoga je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec