Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P- 835/2019-33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 10. prosinca 2024. i izvršene objave 18. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.546,60 € ( pettisućapetstočetrdesetišesteura i šezdesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 38,66 € od 18.12.2007 do isplate,

na iznos od 37,90 € od 16.1.2008 do isplate,

na iznos od 39,03 € od 16.2.2008 do isplate,

na iznos od 38,83 € od 18.3.2008 do isplate,

na iznos od 74,73 € od 17.4.2008 do isplate,

na iznos od 74,24 € od 17.5.2008 do isplate,

na iznos od 71,70 € od 17.6.2008 do isplate,

na iznos od 72,71 € od 16.7.2008 do isplate,

na iznos od 71,97 € od 17.8.2008 do isplate,

na iznos od 71,80 € od 17.9.2008 do isplate,

na iznos od 72,30 € od 17.10.2008 do isplate,

na iznos od 74,49 € od 17.12.2008 do isplate,

na iznos od 73,46 € od 30.12.2008 do isplate,

na iznos od 76,12 € od 30.12.2008 do isplate,

na iznos od 80,05 € od 16.1.2009 do isplate,

na iznos od 80,12 € od 17.2.2009 do isplate,

na iznos od 77,96 € od 17.3.2009 do isplate,

na iznos od 78,40 € od 16.4.2009 do isplate,

na iznos od 78,38 € od 18.6.2009 do isplate,

na iznos od 77,22 € od 25.7.2009 do isplate,

na iznos od 77,48 € od 25.7.2009 do isplate,

na iznos od 104,31 € od 25.9.2009 do isplate,

na iznos od 104,89 € od 28.10.2009 do isplate,

na iznos od 103,71 € od 28.10.2009 do isplate,

na iznos od 104,71 € od 17.11.2009 do isplate,

na iznos od 104,66 € od 16.1.2010 do isplate,

na iznos od 106,89 € od 17.1.2010 do isplate,

na iznos od 107,84 € od 23.2.2010 do isplate,

na iznos od 108,29 € od 18.3.2010 do isplate,

na iznos od 109,38 € od 16.4.2010 do isplate,

na iznos od 112,08 € od 21.5.2010 do isplate,

na iznos od 112,62 € od 16.6.2010 do isplate,

na iznos od 100,87 € od 16.7.2010 do isplate,

na iznos od 100,73 € od 16.8.2010 do isplate,

na iznos od 106,46 € od 17.9.2010 do isplate,

na iznos od 103,05 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 103,78 € od 16.11.2010 do isplate,

na iznos od 73,10 € od 17.12.2010 do isplate,

na iznos od 72,81 € od 21.1.2011 do isplate,

na iznos od 71,89 € od 16.2.2011 do isplate,

na iznos od 73,19 € od 19.3.2011 do isplate,

na iznos od 72,35 € od 16.4.2011 do isplate,

na iznos od 74,06 € od 18.5.2011 do isplate,

na iznos od 77,32 € od 16.6.2011 do isplate,

na iznos od 81,20 € od 16.7.2011 do isplate,

na iznos od 67,02 € od 16.8.2011 do isplate,

na iznos od 61,66 € od 16.9.2011 do isplate,

na iznos od 59,82 € od 16.10.2011 do isplate,

na iznos od 59,89 € od 16.11.2011 do isplate,

na iznos od 60,37 € od 17.12.2011 do isplate,

na iznos od 61,57 € od 16.2.2012 do isplate,

na iznos od 61,97 € od 16.2.2012 do isplate,

na iznos od 61,45 € od 21.3.2012 do isplate,

na iznos od 61,31 € od 25.4.2012 do isplate,

na iznos od 61,48 € od 16.5.2012 do isplate,

na iznos od 61,83 € od 20.6.2012 do isplate,

na iznos od 61,29 € od 25.7.2012 do isplate,

na iznos od 61,00 € od 18.8.2012 do isplate,

na iznos od 59,64 € od 16.9.2012 do isplate,

na iznos od 60,87 € od 20.10.2012 do isplate,

na iznos od 61,23 € od 23.11.2012 do isplate,

na iznos od 60,85 € od 22.12.2012 do isplate,

na iznos od 59,75 € od 25.1.2013 do isplate,

na iznos od 60,12 € od 23.2.2013 do isplate,

na iznos od 60,16 € od 21.3.2013 do isplate,

na iznos od 60,88 € od 16.4.2013 do isplate,

na iznos od 59,25 € od 23.5.2013 do isplate,

na iznos od 58,89 € od 22.6.2013 do isplate,

na iznos od 58,98 € od 24.7.2013 do isplate,

na iznos od 59,22 € od 23.8.2013 do isplate,

na iznos od 59,30 € od 18.9.2013 do isplate,

na iznos od 59,54 € od 17.10.2013 do isplate,

na iznos od 59,71 € od 21.11.2013 do isplate,

na iznos od 60,26 € od 19.12.2013 do isplate,

na iznos od 59,55 € od 15.1.2014 do isplate,

po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 7.015,83 € (sedamtisućapetnaesteura i osamdesetitricenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

na iznos od 3,21 € od 16.5.2006 do isplate,

na iznos od 1,86 € od 16.6.2006 do isplate,

na iznos od 0,38 € od 16.9.2006 do isplate,

na iznos od 0,40 € od 17.10.2006 do isplate,

na iznos od 5,10 € od 30.12.2008 do isplate,

na iznos od 22,37 € od 16.1.2009 do isplate,

na iznos od 22,83 € od 17.2.2009 do isplate,

na iznos od 13,54 € od 17.3.2009 do isplate,

na iznos od 15,60 € od 16.4.2009 do isplate,

na iznos od 15,64 € od 18.6.2009 do isplate,

na iznos od 10,74 € od 25.7.2009 do isplate,

na iznos od 12,03 € od 25.7.2009 do isplate,

na iznos od 10,39 € od 25.9.2009 do isplate,

na iznos od 12,37 € od 28.10.2009 do isplate,

na iznos od 8,77 € od 28.10.2009 do isplate,

na iznos od 12,03 € od 17.11.2009 do isplate,

na iznos od 12,00 € od 16.1.2010 do isplate,

na iznos od 19,21 € od 17.1.2010 do isplate,

na iznos od 22,36 € od 23.2.2010 do isplate,

na iznos od 23,93 € od 18.3.2010 do isplate,

na iznos od 27,56 € od 16.4.2010 do isplate,

na iznos od 36,27 € od 21.5.2010 do isplate,

na iznos od 38,15 € od 16.6.2010 do isplate,

na iznos od 48,93 € od 16.7.2010 do isplate,

na iznos od 48,58 € od 16.8.2010 do isplate,

na iznos od 69,98 € od 17.9.2010 do isplate,

na iznos od 57,57 € od 16.10.2010 do isplate,

na iznos od 60,47 € od 16.11.2010 do isplate,

na iznos od 78,45 € od 17.12.2010 do isplate,

na iznos od 77,06 € od 21.1.2011 do isplate,

na iznos od 72,23 € od 16.2.2011 do isplate,

na iznos od 79,82 € od 19.3.2011 do isplate,

na iznos od 75,41 € od 16.4.2011 do isplate,

na iznos od 85,30 € od 18.5.2011 do isplate,

na iznos od 104,06 € od 16.6.2011 do isplate,

na iznos od 126,24 € od 16.7.2011 do isplate,

na iznos od 152,19 € od 16.8.2011 do isplate,

na iznos od 113,56 € od 16.9.2011 do isplate,

na iznos od 100,57 € od 16.10.2011 do isplate,

na iznos od 101,45 € od 16.11.2011 do isplate,

na iznos od 105,40 € od 17.12.2011 do isplate,

na iznos od 114,50 € od 16.2.2012 do isplate,

na iznos od 117,89 € od 16.2.2012 do isplate,

na iznos od 114,48 € od 21.3.2012 do isplate,

na iznos od 113,85 € od 25.4.2012 do isplate,

na iznos od 115,56 € od 16.5.2012 do isplate,

na iznos od 118,57 € od 20.6.2012 do isplate,

na iznos od 115,01 € od 25.7.2012 do isplate,

na iznos od 113,34 € od 18.8.2012 do isplate,

na iznos od 103,78 € od 16.9.2012 do isplate,

na iznos od 113,35 € od 20.10.2012 do isplate,

na iznos od 116,41 € od 23.11.2012 do isplate,

na iznos od 114,17 € od 22.12.2012 do isplate,

na iznos od 106,45 € od 25.1.2013 do isplate,

na iznos od 109,68 € od 23.2.2013 do isplate,

na iznos od 110,43 € od 21.3.2013 do isplate,

na iznos od 116,26 € od 16.4.2013 do isplate,

na iznos od 104,61 € od 23.5.2013 do isplate,

na iznos od 102,42 € od 22.6.2013 do isplate,

na iznos od 103,67 € od 24.7.2013 do isplate,

na iznos od 105,95 € od 23.8.2013 do isplate,

na iznos od 107,05 € od 18.9.2013 do isplate,

na iznos od 109,40 € od 17.10.2013 do isplate,

na iznos od 111,24 € od 21.11.2013 do isplate,

na iznos od 115,92 € od 19.12.2013 do isplate,

na iznos od 111,13 € od 15.1.2014 do isplate,

na iznos od 111,20 € od 22.2.2014 do isplate,

na iznos od 114,10 € od 16.3.2014 do isplate,

na iznos od 111,76 € od 16.4.2014 do isplate,

na iznos od 108,04 € od 17.5.2014 do isplate,

na iznos od 108,84 € od 17.6.2014 do isplate,

na iznos od 110,05 € od 11.7.2014 do isplate,

na iznos od 113,40 € od 19.8.2014 do isplate,

na iznos od 113,91 € od 16.9.2014 do isplate,

na iznos od 116,08 € od 16.10.2014 do isplate,

na iznos od 119,20 € od 16.11.2014 do isplate,

na iznos od 119,79 € od 16.12.2014 do isplate,

na iznos od 120,25 € od 16.1.2015 do isplate,

na iznos od 120,01 € od 16.2.2015 do isplate,

na iznos od 120,01 € od 16.3.2015 do isplate,

na iznos od 120,01 € od 22.4.2015 do isplate,

na iznos od 120,01 € od 16.5.2015 do isplate,

na iznos od 120,01 € od 16.6.2015 do isplate,

na iznos od 120,01 € od 17.7.2015 do isplate,

na iznos od 120,01 € od 17.8.2015 do isplate,

na iznos od 120,01 € od 17.9.2015 do isplate,

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 3.778,75 € (tritisućesedamstosedamdesetiosameura i sedamdesetipet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena do 31. prosinca 2022.g., a od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.730,80 eura (pettisućasedamstotrideseteura i osamdesetcenti), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. veljače 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva izvršena u podnesku od 31. ožujka 2020.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je sa tuženikom 26. lipnja 2006. zaključila Ugovor o kreditu broj 430/06 temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i isplatio novčani iznos od 108.597,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navela je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke koja je prvotno ugovorena u visini od 4,50% godišnje, kao i valutna klauzula u valuti CHF, o čemu kao ugovorna strana sa bankom nije posebno pregovarala. Objasnila je da prethodno zaključenju ugovora nije bila upoznata o mogućem povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kune, kako bi uopće mogla donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu.

2. Navedene odredbe ugovora, istakla je da joj kao potrošaču nisu mogle biti razumljive, pri čemu je posebno naglasila da ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate, način obračuna i naplate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu tužitelj ne može predvidjeti, a niti provjeriti pravilnost provjerom jer nema nikakvih egzaktnih kriterija za to. S tim u svezi, napomenula je da kod zaštitne klauzule za valutu CHF je kompletan rizik promjene tečaja prevaljen na potrošača koji nije bio objektivno u mogućnosti cijeniti aprecijacije tečaja iste valute za razliku od banke.

3. Pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, smatrala je da odluke Trgovačkog suda u Zgrebu, kao i Visokog trgovačkog suda RH ( P- 1401/12, Pž-7129/13 ) donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenula kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvala na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se navodi promjenjiva kamatna stopa, cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima je mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Također, se pozvala i na zauzeti pravni stav prema kojem je banka u razdoblju od 01.01.2024. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prethodno ugovaranju nije informirala korisnike kao potrošače o bitnim parametrima koji utječu na zaključenje ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača.

4. Dalje je navela da je tuženik nakon zaključenja predmetnoga ugovora, bez ikakvog njoj poznatog razloga i kriterija donosio jednostrane Odluke o promjeni kamatne stope za predmetni kredit, o čemu nije bila obavještena, a što je rezultiralo povećanjem njezine prvotne obveze prema banci. Istakla je da je ubrzo uslijedio skok tečaja valute CHF, a što je imalo za posljedicu znatno uvećanje anuiteta koje je bila obvezna podmiriti tuženiku.

5. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama između ugovornih strana nije pregovaralo, a niti je ista na njihovo ugovaranje mogla utjecati, smatrala je da je opisano postupanje banke dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njezinu štetu kao potrošača.

6. Smatrajući da navedene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula koja se odnosila na valutu CHF nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive, cijenila da je osnovano propitivanje njihove poštenosti sve u skladu sa odredbom članka 84. ZZP-a. Cijeneći primjenu pravnih stavova iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, koje su skladno odredbi članka 502.c ZPP-a, za sud obvezujuće, istakla je ništetnost navedenih ugovornih odredaba. Posebno je ukazala na nedopustivost primjene valutne klauzule na kamatu.

7. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, smatrala je da ima pravo na povrat iznosa koji je preplaćen s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici. Stoga je smatrala da je tuženik kao nepoštena ugovorna strana u obvezi isplatiti joj preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF valuti, kao i zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni preplaćeni iznos s navedenih osnova od dospijeća pa do isplate, a koji zahtjev je postavila prema dobivenom informativnom izračunu preplate u visini od 88.922,63 kn.

8. Predložila je da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni kondemnatorni zahtjev, kojeg se obvezala tijekom postupka detaljno konkretizirati i obveže tuženika na isplatu nepripadno primljenog iznosa po osnovi naplaćene kamate i tečajne razlike, sve uvećano za sporedna davanja, kao i naknadu prouzročenog parničnog troška, također uvećanog za sporedna davanja tekuća o presuđenja pa do isplate.

9. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ocijenio neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, kako glede osnova, tako i visine.

10. Ne sporeći zaključenje prvotnog ugovora koji datira od 23. ožujka 2006., istakao je da su stranke naknadno zaključile Dodatak ugovora skladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Zaključenjem navedenog Dodatka izvršena je konverzija ugovora, zbog čega je smatrao da je tužiteljica pogrešno koncipirala tužbu na način kao da je prvotni ugovor na snazi iako je on prestao postojati zaključenjem Dodatka ugovoru. Istakao je da su stranke izvršenom konverzijom skladno zakonu promijenile valutu kredita iz CHF u EUR, izvršile promjenu kamatne stope na način da se umjesto promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u Eurima, utvrdile preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR te postigle sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenje manje uplaćenog iznosa. Pri tome se pozvao na sudsku praksu koja je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Cijeneći navedeni stav, istakao je da u konkretnom slučaju ne postoji povreda koju je potrebno ukloniti, odnosno utvrditi postojanje povrede kolektivnih interesa potrošača.

11. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužiteljica u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, ne može isticati kondemnatoran zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu.

12. Iznose koje je u tužbi navela tužiteljica, cijenio je da su uključeni u izračun konverzije te su iskorišteni za namirenje EUR kredita. Istakao je da je u konkretnom slučaju tužiteljica preplatila EUR kredit za 728,09 EUR, odnosno 5.556,84 kn, a koji iznos će biti iskorišten za namirenje budućih anuiteta. Pravilnost izračuna konverzije, smatrao je da proizlazi iz samog prihvaćanja dodatka ugovora od strane protustranke koja je potpisala navedeni dodatak.

13. Kada bi se tijekom postupka utvrđivala pravna valjanost ugovornih odredaba na koje ukazuje tužitelj, istakao je da je ugovorena valutna klauzula bila u skladu sa odredbom članka 22. ZOO-a i time na zakonu osnovana. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, istakao je legitimno pravo takvog ugovaranja. Suprotno tužiteljici, smatrao je da je ista prije zaključenja ugovora u dovoljnoj mjeri bila informirana o svim ugovornim odredbama kako bi nesmetano mogla donijeti odluku o prihvaćanju zaključenja istoga. Posebno je naglasio da su svi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope bili jasno razrađeni u Općim uvjetima poslovanja istoga, zbog čega je tužiteljica mogla biti upoznata sa istima. Napomenuo je da niti jedna kamatna stopa nije prelazila zakonom najviše dopuštenu stopu ugovorne kamate, kao i da je volja stranaka bilo ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14. U odnosu na postavljeni zahtjev za isplatom, istakao je prijedlog da sud pozove tužiteljicu na uređenje tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista niti u zahtjevu, kao niti u tužbi nije specificirala na temelju čega potražuje isplatu svakog zatraženog iznosa. Ukoliko sud takav prijedlog ne bi smatrao osnovanim, predložio je odbijanje postavljenog zahtjeva uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

15. Iznijete pravne i činjenične navode tuženika tužiteljica je u cijelosti otklonila kao neosnovane. Smatrala je da su svi navedeni prigovori tuženika raspravljeni u kolektivnom sporu pred sudom te da postoje odluke o neosnovanosti istih. Nije sporila navode tuženika o tijeku zaključenja osnovnog ugovora, ističući da je povijesnom dijelu tužbe omaškom navela pogrešan datum zaključenja istoga.

16. Podneskom od 31. ožujka 2020. tužiteljica je s iste činjenične i pravne osnove kao u tužbi postavila i daljnji kondemnatorni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa u visini od 10.000,00 kn sa pripadajućom sporednim davanjima tekućim od 1. veljače 2016. pa do ispate, a koja isplata se odnosila na pogrešno obračunat iznos nedospjele glavnice u konverziji primjenjujući tečaj CHF na dan izračuna smatrajući isto nezakonitim.

17. Tuženik je takvo postupanje cijenio preinakom ranije postavljenog zahtjeva čemu se protivio. Ustrajući kod ranijih pravnih i činjeničnih navoda, istakao je prigovor zastare za sva potraživanja tužiteljice koja su dospjela prije 15. svibnja 2014., kao i prigovor potrošača smatrajući da je na protustranci dokazivanje takvoga slijeda.

18. Smatrao je da je spor između stranaka oko pravnog pitanja, zbog čega se protivio provođenju personalnih dokaza, kao i financijskog vještačenja tijekom postupka. Istakao je neosnovanim pozivanje tužiteljice na institut stjecanja bez osnova s obzirom da je sama tužiteljica zatražila konverziju slijedom čega su stranke zaključile nakon prvotnog ugovora dodatak i time riješile sva pitanja u svezi kreditiranja iste. Pozvao se na Rješenje VSRH poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. u kojoj odluci je sud zauzeo stav da su sporazumi o konverziji sklopljeni temeljem zakona valjani i da imaju retroaktivni pravni učinak. Kako je navedeni kredit konvertiran 16. siječnja 2016., smatrao je da je otpala pravna osnova zbog čega valja odbiti zahtjev protustranke.

19. Istaknute navode tuženika tužiteljica je u cijelosti otklonila.

20. Navela je da sklapanjem dodatka ugovoru nije riješeno pitanje rješavanja ugovornih odredbi kojima se u osnovnom ugovoru ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, odnosno na koji način bi trebalo riješiti ništetnost navedenih odredbi. Prema načelu konverzije kredita, položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačava se s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i to računajući položaj potrošača od sklapanja predmetnog dodatka za ubuduće ( čl. 19. ZID ZPK ). Stoga je smatrala da nisu osnovane ranije tvrdnje tuženika da je ista svoje pravo u potpunosti ostvarila konverzijom.

21. Istakla je da je konverzijom izvršena simulacija u EURO kredit pri čemu nije poštovana činjenica da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Posebno valja cijeniti da je odluka o ništetnosti takvih ugovornih odredaba donesena nakon izvršene konverzije. Stoga je smatrala da sklapanjem dodatka ugovora nije prestala obveza tuženika na restituciju preplaćenog iznosa s osnove ništetnih odredaba, odnosno da bi ista bila u potpunosti obeštećena.

22. Glede prigovora statusa potrošača, istakla je paušalnost takvog prigovora. Smatrala je da je iz samog sadržaja osnovnog ugovora razvidno da se ugovor zaključen radi kupnje stana, kako to proizlazi iz odredbe članka 6. ugovora. U odnosu na istaknuti neosnovan prigovor zastare, pozvala se na stav VSRH.

23. Nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužiteljica je podneskom od 14. listopada 2024. postavila konačan tužbeni zahtjev potražujući s osnova preplaćene kamatne stope iznos u visini od 5.546,60 eura, s osnova preplaćene tečajne razlike iznos u visini od 7.015,83 eura, dok je s osnove razlike glavnice u konverziji potraživala iznos u visini od 3.778,75 eura, pri čemu je uračunala utvrđenu preplatu koju je isticao tijekom postupka i sam tuženik u iznosu od 737,52 eura (prema izračunu vještaka), a koja j cijenjena pri konverziji. Na zatražene iznose, tužiteljica je potraživala i sporedna davanja tekuća na iznose preplate s osnove promjenjive kamate i tečajne razlike od dospijeća svakog pojedinog uplaćenog iznosa pa do isplate, dok je kod isplate iznosa razlike glavnice, takva davanja potraživala od 1. listopada 2015. pa do isplate. Ustrajala je kod zahtjeva za naknadom parničnog troška uvećanog za sporedna davanja.

24. Tako postavljeni zahtjev tuženik je smatrao preinakom čemu se izričito protivio. Ustrajao je kod ranije istaknutih prigovora, dodatno elaborirajući prigovor zastare. U odnosu na isti istakao je da se ističe u odnosu na sve zahtjeve obuhvaćene preinakom, smatrajući da je kod utvrđenja zastare potrebno cijeniti trenutak preinake, a ne podnošenja tužbe. Napomenuo je da je zastara za zahtjeve koji se odnose na valutnu klauzulu nastupila 14. lipnja 2023., dok je s osnova promjenjive kamatne stope nastupila ranije, odnosno 13. lipnja 2019.

25. Glede tijeka zatraženih sporednih davanja u vidu zateznih kamata smatrao je da bi u slučaju dosuđivanja zahtjeva tužiteljici valjalo ga obvezati na isplatu takvih davanja tekućih od trenutka podnošenja tužbe, a ne od trenutka uplate pojedinog anuiteta, s obzirom da isti se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem i to posebno od 2007., pri čemu je cijenio rješidbu donesenu u kolektivnom sporu.

26. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu i Dodatak ugovora, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužiteljice, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, kao i čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

27. Iako je tuženik u svom očitovanju na izrađeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka isticao prijedlog dopune nalaza i mišljenja, čemu se tužiteljica protivila, sud tijekom postupka nije provodio navedeni dokaz, a razlozi takvog postupanja suda biti će obrazloženi u daljnjem tijeku ovosudnog obrazloženja.

28. Sud je prihvatio prvotnu preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice koju je ista učinila podneskom od 31. ožujka 2020.

29. Ista je osim ranijeg kondemnatornog zahtjeva usmjerenog na isplatu ukupnog iznosa u visini od 88. 922,63 kn sa sporednim davanjima, istakla i daljnji kondemnatorni zahtjev u visini od 10.000,00 kn uvećan za sporedna davanja. Radi se o povećanju ranije postavljenog zahtjeva skladno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a. Kako je takav zahtjev postavljen nakon što je tuženiku dostavljena tužba te se isti protivio preinaci, sud je skladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a odlučio o samoj preinaci.

30. Nije sporno da je tužiteljica na opisani način postupila prije zaključenja prethodnog postupka te da je takva procesna aktivnost i dopuštena. Međutim, tuženik je s obzirom na trenutak poduzete aktivnosti protustranke skladno ranijoj zakonskoj odredbi bio pozvan iznijeti svoje protivljenje tome.

31. Stoga je sud cijeneći odredbu članka 190. stavak 2. procesnog zakona odlučio o samoj preinaci. Sud je prilikom donošenja odluke cijenio načelo ekonomičnosti postupka jer je tužiteljica bila pozvana zasebnom tužbom pokretati postupak protiv tuženika glede tako postavljenog zahtjeva ukoliko se ne bi dopustila preinaka, a što bi bilo neekonomično. Također, smatrao je svrsishodnim donošenje takve odluke, cijeneći da se time u cijelosti rješava odnos između stranaka.

32. Slijedom navedenog ,odlučeno je kao u izreci rješenja.

33. Konačno postavljenim zahtjevom u podnesku od 14. listopada 2024., tužiteljica prema stavu suda nije izvršila preinaku tužbe, već je skladno pravnom stavu VSRH iznijetom u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. u ovakvoj vrsti postupka uskladila postavljeni zahtjev sa rezultatima provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Prema navedenom Zaključku u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog takvoga dokaza. Stoga sud nije bio pozvan donositi odluku o preinaci zahtjeva kako to smatra tuženik.

34. Podredno se ističe da ukoliko bi se postupak tužiteljice smatrao preinakom ranije postavljenog zahtjeva, tada bi sud prema sadržaju ranijeg Zaključka dopustio preinaku, cijeneći ista načela kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke o dopustivosti preinake, kako je navedeno u ranijem dijelu ovosudnog obrazloženja.

35. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovanim.

36. Isticanje tuženika da bi tužiteljica bila pozvana urediti prvotno postavljeni zahtjev, ovaj sud nije smatrao osnovani. Tužiteljica je u tužbi iznijela činjenični supstrat utuženja i pravni osnov na kojem je temeljila kondemnatorni zahtjev. Isti je po stavu suda u cijelosti bio određen da se po istome moglo postupati.

37. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu, kao i zaključenje Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euru.

38. U odnosu na meritum spora, sporan je osnov, a podredno i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužiteljica neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog iznosa s ranije navedenih osnova. Pri tome je sporno i pitanje je li se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu.

39. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka Ugovoru kojim je tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorni odnos između stranaka u cijelosti izmijenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa zbog čega je tužiteljica zaključenjem dodatka ugovora od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, zbog čega ista ne bi imala osnova potraživati isplatu preplaćenih iznosa, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

40. Isticanje da bi pristankom tužiteljice na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana, ne proizlazi iz odredaba Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o zaštiti potrošača kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona , na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile Dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.

41. Valja posebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se riješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

42. U svezi navedenog, tuženik iskrivljuje pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.

43. Sud je u navedenoj odluci odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

44. U konkretnom slučaju prilikom donošenja odluke o postavljenim kondemnatornim zahtjevima tužiteljice bilo je potrebno kao prethodno pitanje cijeniti pravnu valjanost napadanih ugovornih odredaba osnovnog ugovora, s obzirom da je tužiteljica istakla ništetnost istih kao temelje zatražene isplate.

45. Tužiteljica je ovosudnim postupkom zatražila pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.

46. Tužiteljica po stavu suda ima pravni interes dokazati ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba osnovnog ugovora s obzirom da se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc ,odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

47. Kada govorimo o pravnom interesu tužiteljice za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.

48. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavila tužiteljica, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.

49. Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ili anexa osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

50. Predmetnim Dodatkom ugovora kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro.

Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cjelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe .

51. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati finacijskim vještačenjem koje je tužiteljica u tužbi i predložila da se provede tijekom postupka.

52. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužiteljice u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.

53. Isticanje tuženika da se tužiteljica u konkretnom slučaju neosnovano poziva, kada govorimo o činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen, na odredbu članka 502 c. ZPP-a, temeljem koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva cijeniti odluke donesene u navedenom postupku bez utvrđivanja istaknutih činjenica tijekom postupka, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

54. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

55. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

56. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

57. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su utužene banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

58. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP-a, koja obvezuje sud primjeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti takvog zahtjeva, pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.

59. Isticanje tuženika o neprimjenjivosti odluka donesenih u kolektivnom sporu na konkretan slučaj s obzirom da je zahtjev temeljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

60. Tužiteljičin zahtjev se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane ( potrošača ) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje obveze je ispunio temeljem pravno nevaljanih odredbi. Kondemnatornim zahtjevom potražuje da mu se isplati imovinu koju je druga ugovorna strana stekla bez osnova, s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na takvoj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa donesena je pravomoćna odluka.

61. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu koji je tužiteljica zaključila sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope, a što nije niti sporno između stranaka. Prema istoj, banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope tijekom trajanja ugovornog odnosa. Također, što nije sporno, ugovorena je i valutna klauzula u CHF.

62. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužiteljica bila od strane banke informirana o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužiteljica od strane banke bila upoznata sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je ista mogla shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužiteljice.

63. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužiteljice od strane tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.

64. Iz iskaza saslušane tužiteljice, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđena je prvotna namjera tužiteljice da ostvari kredit u valuti Eura, koji zahtjev je tuženik prvotno prihvatio da bi naknadno istakao nemogućnost zaključenja takvog oblike kreditiranja i ponudio kao povoljniji oblik kreditiranja predmetni ugovor.

65. Kako je tužiteljica cijeneći privolu tuženika da se zaključi Euro kredit, isplatila kaparu prodavatelju stana kojeg je namjeravala kupiti ostvarenim kreditnim sredstvima, ista je na naknadno kazivanje tuženika bila prisiljena postojećom situacijom zaključiti predloženi pravni posao. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarala povodom zatražene usluge, nije stekla saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF.

66. Ugovor joj je predočen po odobrenju već sastavljen radi potpisivanja. Radilo se o tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije mogla utjecati. Djelatnik banke joj nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nije joj objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njezine imovinske prilike. Unatoč isticanju stabilnog tečaja valute CHF, u trenutku zaključenja ugovora nije joj bila poznata visina ugovorom preuzete obveze koja se po zaključenju ugovora tijekom vremena promijenila. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog, a što je rezultiralo znatnim financijskim opterećenjem iste.

67. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužiteljica je prihvatila zaključenje Dodatka osnovnog ugovora kako bi joj se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro. Prilikom zaključenja Dodatka tuženik ju nije upoznao o eventualnim pravima koja su joj pripadala s osnova do tada uplaćenih anuiteta koji su bili u relaciji sa valutom CHF.

68. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužiteljice prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao. O pregovaranju i informiranosti tužiteljice kao ugovorne strane, sud je isključivo mogao steći saznanja od same tužiteljice. Tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje dokaza.

69. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužitelja, kao jednog od sudionika pregovaranja. Valja istaći da sud tijekom parničnog postupka utvrđuje stranačku istinu, a ne materijalnu istinu te provodi dokaze isključivo po prijedlogu stranaka, a ne po službenoj dužnosti.

70. Sud smatra utvrđenim da je tužiteljici upravo tuženik ponudio zaključenje osnovnog ugovora sa valutom CHF te da to nije bila volja same tužiteljice. Ista je za to pružila argumentaciju koja je životna i logična. Naime, iako je tužiteljica imala namjeru zaključiti ugovor sa valutom Euro, neživotno je i nelogički da ista to ne bi prihvatila kao soluciju, već je zaključila ugovor u valuti CHF koji ju nije interesirao. Sud cijeni dokazanim da tužitelj prema procjeni tuženika nije zadovoljavao uvjete za zaključenje ugovora sa valutom klauzulom u Euru, zbog čega mu je ponudio kao jedinu mogućnost kreditiranja zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, a što je tužitelj i prihvatio s obzirom na potrebna sredstva radi financiranja stambenog rješenja.

71. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

72. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

73. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.

74. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

75. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

76. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio pravni prednik tuženika u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

77. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (4,50 % godišnje), iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,50 % godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".

78. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužiteljica kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bila u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.

79. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti, po stavu ovoga suda, nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

80. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužiteljicu kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za nju mogla biti vrlo otegotna.

81. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužiteljici kao potrošaču koji pri tome nije mogla utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istoj nametnuta obveza koju ona nije mogla u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta.

82. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužiteljica sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

83. Slijedom navedenog, kako je predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredaba ZZP-a, ništetna.

84. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužiteljici ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužiteljicu da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za nju nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je ista prihvatila kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.

85. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

86. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužiteljica kao potrošač jasno i nedvojbeno bila upoznata o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi joj bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

87. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

88. Stav je ovoga suda da je i navedena odredba ugovora suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

89. Pri tome je sasvim irelevantna činjenica da prema projekciji tuženika tužiteljica nije mogla zaključiti ugovor sa valutnom klauzulom u Euro, već je bila kreditno sposobna za zaključenje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, zbog čega je isti i iznio ponudu za zaključenje te vrste ugovora o kreditu. To stoga jer je tužiteljica u situaciji adekvatne informiranosti bila pozvana odlučiti o navedenoj ponudi cijeneći predočene joj rizike koje takvo prihvaćanje nosi za nju, a što je izostalo zbog nedovoljne informitranosti iste od strane drugog ugovaratelja.

90. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita koju je tužiteljica kao potrošač imala kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.

91. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužiteljici bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja, kako je to navedeno u otplatnom planu koji joj je uz ugovor i uručen. 92. Predmetnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, neovisno od izvršene konverzije. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji ista oštećena primitkom iznosa od strane tuženika za što nema osnove.

93. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Tomislav Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da načelno promjena kamatne stope rezultira većim iznosom kamate u odnosu na rast anuiteta. Povećanjem kamatne stope povećava se kamata, umanjuje otplata glavnice te sveukupno povećava iznos anuiteta. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu kako bi postigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Po kazivanju vještaka, razdoblje manje ili veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutralizira, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku je različita od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore navedenog.

94. Prilikom dane projekcije izračuna razlike, vještak je naveo da je to činjeno pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita iznosila kao početno ugovorena te je u razdoblju otplate kredita do konverzije, tužiteljica preplatila na ime kamata iznos od 5.546,60 Eura. Pod pretpostavkom da je cijelo razdoblje otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je na ime tečajnih razlika do konverzije više uplatila 7.015,83 Eura. U odnosu na tečajne razlike, tužiteljica je prema vještaku do konverzije manje uplatila iznos od 299,85 Eura ( tzv. negativna razlika ).

95. Vještak je u svom nalazu i mišljenju istakao nedovoljno umanjenu glavnicu u predmetnoj konverziji ( razlika glavnice ) na dan 30. rujna 2015. koja iznosi 4.516,27 Eura. Istakao je da je tuženik za navedeni iznos manje umanjio kroz konverziju glavnicu. Tužiteljica je sa svojim realiziranim uplatama po vještaku premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom Eur kreditu te tako utvrđuje preplatu u iznosu od 737,52 Eura na dan 30. rujna 2015.

96. Analizirajući provedenu konverziju, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljjičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. sukladno odredbama ZID ZZP ( NN 105/15) te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. Navodi da su uzete u obzir sve uplate tužiteljice pa tako i iznosi preplate po kamati i valuti , ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo obeštećenje bi tuženik dugovao ranije navedene iznose (5.546,60 Eura, 7.015,83 Eura i 4.516,27 Eura).

97. Nalaz i mišljenje vještaka tužiteljica je u potpunosti prihvatila i skladno navedenom postavila svoj konačan zahtjev.

98. U odnosu na utvrđenu razliku glavnice u konverziji koju je vještak izrazio s iznosom od 4.516,27 eura, tužiteljica je svoj zahtjev s navedene osnove umanjila za iznos preplate koju je vještak utvrdio u visini od 737,52 eura te je stoga potraživala iznos u visini od 3.778,75 eura.

99. Tuženik je u svom očitovanju na izrađeni nalaz i mišljenje istaknuo da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije. Naime, iako isti u nalazu spominje preplatu (737,52 eura) istu ne uzima u obzir prilikom izračuna. Smatrao je neosnovanim potraživanje koje bi u sebi sadržavalo priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka, kao i dodatne iznose razlike. Stoga je u tom segmentu tuženik predložio dopunu vještačenja koju ovaj sud nije cijenio osnovanim.

100. Naime, tužiteljica je konačno postavljenim zahtjevom upravo zahtjev koji se odnosi na razliku glavnice u konverziji umanjila za iznos utvrđene preplate (737,52 eura) te nije potraživala kondemnatornim zahtjevom cjelokupni utvrđeni iznos razlike glavnice u konverziji (4.516,27 eura) već umanjeni iznos za pretplatu u iznosu od 3.778,75 eura).

101. S obzirom na takvo postupanje protustranke, ovaj sud nije smatrao potrebnim pozvati vještaka da izradi dopunu nalaza i mišljenja. Naime, između stranaka unatoč divergentnih pravnih stavova ne postoji spor oko potrebe uračunavanja navedene preplate. Podredno se ističe da upravo navedeni iznos preplate kojeg ističe tuženik u visini od 5.556,84 kn predstavlja protuvrijednost iznosa od 737,52 eura.

102. U odnosu na kamatnu stopu koju je vještak cijenio prilikom izračuna tužiteljičine preplate, valja istaći da je u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa odredbom članka 26. stavak 3 ZOO-a, valjalo primijeniti kamatu čija stopa je određena u osnovnom ugovoru, a ne kako to smatra tuženik u svom pravnom elaboriranju prijedloga zadaće vještaka.

103. Tužiteljica je dokazala da je s osnove promjenjive kamatne stope do konverzije preplatila ukupan iznos u visini od 5.546,60 Eura. Također je dokazala da je s osnove tečajne razlike do konverzije preplatila iznos u visini od 7.015,83 Eura. Tijekom postupka je dokazano da je konverzija izvršena prema zakonu, međutim ista nije apsorbirala navedene preplate s obzirom da su iste temeljene na ništetnim odredbama osnovnog ugovora kojeg su stranke zaključile, a čija ništetnost nije bila cijenjena prilikom konverzije. Također je utvrđena preplata iznosa koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom Euro kreditu i to u iznosu od 737,52 Eura, koji iznos je oduzet od utvrđene razlike glavnice koja je po vještaku iznosila 4.516,27 Eura. Kako je utvrđeno da je nedovoljno umanjena glavnica u provedenoj proviziji na dan 30.9.2015 iznosila 4.516,27 Eura, po umanjenju za ranije navedeni iznos preplate, tražbina s osnove razlike glavnice iznosi 3.778,75 Eura.

104. Sud cijeni pravni stav VSRH iznijet u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. prema kojem sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno zakonu se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi, ukoliko takva razlika postoji. Pri tome nije moguće kumulirati preplatu koja im je priznata prilikom izračuna konverzije i onu koja proizlazi iz ranije navedenih ništetnih odredbi. Ostvaruje se pravo na razliku koju je moguće utvrditi provedenim financijskim vještačenjem, kako je to i provedeno tijekom ovosudnog postupka.

105. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

106. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužiteljici nastalu preplatu. Stoga je sud tužiteljici sa ranije navedenih osnova i dosudio zatraženu isplatu kako je to i potraživano konačno postavljenim zahtjevom. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku 1. i 2. izreke presude.

107. Na dosuđeni iznos glavnice, tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužiteljici i sporedna davanja u vidu zateznih kamata tekućih na svaki pojedinačni uplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate. To stoga jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Isti je stekao navedenu preplatu na ništetnim ugovornim odredbama.

108. Isticanje tuženika u prigovoru na tijek zateznih kamata da bi iste valjalo dosuditi moguće od utuženja, ovaj sud nije smatrao osnovanim s obzirom da je zakonodavac ranije citiranom zakonskom odredbom upravo sankcionirao nepoštenje stjecatelja bez osnove, a po stavu suda je tuženik svakako bio nepošteni stjecatelj. 109. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. i II. izreke presude.

110. Tužiteljici je dosuđen i daljnji iznos u visini 3.778,75 Eura što predstavlja razliku glavnice u konverziji. Prilikom dosuđivanja navedenog iznosa sud je cijenio preplatu koja je prilikom konverzije tužiteljici priznata te je za navedeni iznos umanjio utvrđenu razliku glavnice koju je istakao vještak. U tom smjeru je bio i sam zahtjev tužiteljice koja je prihvaćajući takvu preplatu za istu umanjila zahtjev sa navedene osnove.

111. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđena i sporedna davanja koja teku od 1. listopada 2015. kada je i provedena konverzija pa do isplate.

112. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. izreke presude.

113. Isticanje tuženika da bi prilikom dosude glavnice istu valjalo umanjiti za iznos koji je manje uplaćen od strane tužiteljice, ovaj sud nije prihvatio osnovanim. Iako je vještak u svom nalazu i mišljenju istakao da je tužiteljica s tečajne razlike manje uplatila iznos od 299,85 Eura, ovaj sud smatra da ne postoji osnova temeljem koje bi se izvršilo takvo umanjenje.

114. Tzv. negativna razlika predstavlja matematičku projekciju kod koje se cijeni razdoblje unutar otplatnog razdoblja kada je tečaj valute CHF bio manji od tečaja valute CHF u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Dosuđena glavnica tužiteljici temelji se na institutu stjecanja bez osnove. Prema navedenom pravnom institutu tražbinom se potražuje povrat imovine koja je stečena temeljem osnove koja je otpala. Kada govorimo o tzv. negativnoj razlici, po stavu suda izračun takvog sadržaja ne ukazuje da bi tužiteljica ostvarila imovinu označene vrijednosti koja joj ne bi pripadala, slijedom čega bi istu valjalo uračunati u ukupni zbroj tražbine i time istu umanjiti.

115. Takav slijed moguće je apstraktno prikazati kroz matematički izračun, ali isti nije relevantan kada se utvrđuju prava i obveze ugovornih strana u sudskom postupku. Stoga ne postoji tražbina tuženika koju bi valjalo staviti u odnos sa tražbinom tužiteljice, neovisno o činjenici da tuženik u tom smjeru nije isticao prigovor radi prebijanja.

116. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

117. Tužiteljica je istakla zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

118. Cijeneći vrstu spora koji je tužiteljica pokrenuo, valja cijeniti stav VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela u siječnju 2020. gdje je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

119. Sud je vezan činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Stranka traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka.

120. Stoga za zastaru restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope valja cijeniti petogodišnji zastarni rok počem od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno 13. lipanj 2014. Cijeneći da je tužiteljica podnijela tužbu sudu preporučenom pošiljkom 15. svibnja 2019., za zaključiti je da je ista podnesena unutar otvorenog zastarnog roka koji traje do 13. lipnja 2019. U odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na preplatu s osnove razlike u tečaju, valja istaći da zastara za takve zahtjeve je nastupila 14. lipnja 2023. pa s obzirom na utuženje niti navedeni dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom. U odnosu na zahtjev za isplatom razlike glavnice po konverziji, valja istaći da je takav zahtjev postavljen u podnesku od 31. ožujka 2020., a da je Dodatak ugovora zaključen u siječnju 2016. Stoga sud smatra da isti također nije obuhvaćen zastarom.

121. Suprotno tuženiku, ovaj sud cijeni da prilikom utvrđivanja nastupa zastare valja cijeniti trenutak podnošenja tužbe i time samog zahtjeva , a ne trenutak kada je stranka konačno postavila svoj zahtjev glede visine istoga. Naime, iako je stranka tijekom postupka preinačavala tužbeni zahtjev koji se odnosio na preplatu s osnove ništetnih ugovornih odredaba osnovnih ugovora, takav slijed je već istaknut u tužbi te je preinakom ustrajući kod istoga stranka isključivo povećala iznos takvog kondemnatornog zahtjeva.

122. Prigovor statusa potrošača, ovaj sud također nije smatrao osnovanim. 123. Ispravno ističe tužiteljica da je tuženik iznio neodređen prigovor. Međutim, valja istaći da je iz osnovnog ugovora razvidan status potrošača tužiteljice, s obzirom da se radilo o namjenskom kreditu prema kojim odredbama se tužiteljica obvezala koristiti sredstva za kupnju nekretnine u kojoj bi zadovoljila potrebe svoga stanovanja. Iz iskaza je utvrđeno da i u vrijeme postupka ista koristi navedenu nekretninu za stanovanje. Kupnja nekretnine za stanovanje je jedna od osnovnih potreba osobe zbog čega se kreditna sredstva koja stranka potražuje od financijske ustanove kao banke valja cijeniti kao potrošačka sredstva ostvarena na temelju zaključenog potrošačkog ugovora prema odredbama ZZP-a.

124. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu sa konačno postavljenim zahtjevom istoj je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a dosuđena naknada parničnog troška i to prema troškovniku koji prileži spisu. Tužiteljici je dosuđena naknada troška nastalog sastavom tužbe (Tbr. 7/1), zastupanja na određenim ročištima 10. prosinca 2024., 4. rujna 2023., 5. svibnja 2023. i 23. veljače 2021. prema Tbr. 9/1 te sastava podneska od 14. listopada 2024., 4. svibnja 2020. i 14. travnja 2023. prema Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Također, dosuđen je iznos PDV-a u visini od 25 %, trošak vještačenja kao i preliminarnog vještačenja prema pruženom dokazu u spisu, odnosno uplaćene sudske pristojbe na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama. tužiteljici je dosuđena ukupna naknada nastalog troška u visini od 5.730,80 eura.

125. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

126. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku IV. izreke presude.

U Rijeci, 18. veljače 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- stranka ne podliježe plaćanju pristojbi na presudu

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte