Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Kž-66/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Pavlica, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Tomislava Brđanovića, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog TŽ, zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24., dalje: KZ-a) i dr., odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: K-477/2024-13 od 13. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I Prihvaća se djelomično žalba optuženog TŽ te se pobijana presuda preinačuje u odluci o oduzimanju predmeta na način da se na temelju čl. 189. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-a) mobilni telefon bijele pozadine s natpisom Samsung s prednje i stražnje strane i mobilni telefon crne pozadine s natpisom Samsung IMEI brojeva: [IMEI broj] i 359444/09/868197/3 umetnut u zaštitnu masku, privremeno oduzeti uz potvrdu Postaje granične policije Gvozd s Ispostavom Bojna o privremenom oduzimanju predmeta broj: 01529772 od 31. srpnja 2024., vraćaju vlasniku – optuženom TŽ, uz upozorenje da ako optuženik u roku od 1 (jedne) godine nakon pravomoćnog okončanja kaznenog postupka ne zatraži povrat tih predmeta, navedeni mobilni telefoni će se uništiti.
II Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba optuženog TŽ te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja je na temelju čl. 452. t. 3. ZKP-a protiv optuženog TŽ odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. 278. st. 1. u svezi sa st. 3. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u izreci I izreke te presude, dok je na temelju čl. 455. st. 1. ZKP-a proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ-a činjenično i pravno opisanog u točki II izreke te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca u koju mu se na temelju čl. 54. KZ-a uračunava vrijeme provedeno od uhićenja i u istražnom zatvoru od 31. srpnja 2024. pa nadalje.
1.1. Na temelju čl. 79. st. 2. i 6. KZ-a od optuženog TŽ oduzeti su mobilni telefoni precizirani u točki V izreke pobijane presude, koji će se po pravomoćnosti presude uništiti, dok je na temelju čl. 79. st. 2. KZ-a od imenovanog optuženika oduzeti osobni automobil pobliže naznačen u točki VI izreke osporene presude, s pripadajućim ključem, koji postaje vlasništvo Republike Hrvatske, te se vozilo povjerava na upravljanje Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine.
1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. ZKP-a optuženi TŽ u cijelosti je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 6. ZKP-a, kao i snošenja troškova na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branitelja, te isti padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude je optuženi TŽ putem branitelja Marka Galovića, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog odluke o kazni i oduzimanju predmeta, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uz primjenu uvjetne osude s rokom kušnje od dvije godine ili da mu odredi rad za opće dobro, da preinači odluku o oduzimanju osobnog automobila marke Audi na način da se isti vrati vlasniku BŽ, te da preinači odluku o oduzimanju mobilnih uređaja na način da sva tri mobilna uređaja vrati optuženiku.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-75/2025 od 4. veljače 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.
5. Žalba je djelomično osnovana.
6. S obzirom na istaknute žalbene osnove, ovaj je drugostupanjski sud pobijanu presudu najprije ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. i 2. ZKP-a, pri čemu nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti odnosno da bi na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što također spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u žalbenom postupku.
7. Kod odabira vrste i mjere kazne sud prvog stupnja uzeo je u obzir kao olakotne okolnosti optuženikovo priznanje počinjenja kaznenog djela, čime je uvelike doprinio ubrzanju i ekonomičnosti ovoga kaznenog postupka, izraženo žaljenje i kajanje zbog učinjenog i dosadašnju neosuđivanost, dok mu je otegotnom cijenio činjenicu da je bježao od policijskih službenika.
8. Optuženik smatra da mu je prvostupanjski sud propustio cijeniti olakotne okolnosti – njegovu životnu dob od svega 31 godine života, očinstvo nad jednim maloljetnim djetetom, nezaposlenost supruge koja ne prima niti dječji doplatak, tešku obiteljsku situaciju u kojoj on i supruga nemaju nekretnina ni pokretnina veće vrijednosti, te činjenicu da kaznenim djelom nije ostvario bilo kakvu imovinsku korist, dok, s druge strane, nije razvidno na temelju čega je prvostupanjski sud utvrdio otegotnu okolnost optuženikova bježanja od policijskih službenika.
9. Ponajprije treba reći da činjenica da je optuženik priznao kazneno djelo i izrazio žaljenje i kajanje nije od većeg utjecaja na ubrzanje i učinkovitost ovoga kaznenog postupka, s obzirom na to da je on od strane policijskih službenika bio zatečen u počinjenju kaznenog djela za koje je proglašen krivim. S druge strane, konkretna životna dob i činjenica da nije ostvario imovinsku korist, a na što se optuženik poziva u žalbi, nisu od relevantnog značaja kod izbora kaznenopravne sankcije. Riječ je o optuženikovim ranim srednjim godinama kada je već on formiran kao osoba i ne može se pozivati na mladenačku lakovjernost i nepromišljenost u postupanju, dok izostanak protupravne imovinske koristi je jednostavno splet okolnosti, budući da je optuženik pravovremeno bio zatečen u prijevozu ilegalnih migranata. Ostale okolnosti koje optuženik ističe u žalbi mogu se tretirati kao olakotne okolnosti, no stvar je u tome što vrednovanje osnova za odluku o kazni podrazumijeva njihovo stavljanje u odgovarajući vrijednosni razmjer, imajući pri tome u vidu cjelokupnu ocjenu počinitelja i djela na bazi svih tih okolnosti. U konkretnom slučaju preteže potreba za ostvarenjem ciljeva generalne prevencije. To poradi toga što je ovdje riječ o učestalim kaznenim djelima, tj. kaznenim djelima koja su u posljednje vrijeme uzela veliki mah na teritoriju Republike Hrvatske, a ujedno su usko povezana i sa sigurnosnim pitanjima, zbog čega na planu kaznene politike treba dati jasnu poruku svima da postoji nizak prag tolerancije na takve delikte, tim više što oni sadržavaju međunarodni element i što su motivirani koristoljubljem, odnosno što u njihovoj suštini egzistira pobuda za lakom zaradom, a sve nauštrb ilegalnih migranata koji su se našli u lošim životnim situacijama. Optuženik se, dakle, nije libio iz Republike Albanije doći u Republiku Hrvatsku, njemu stranu državu, radi činjenja takvog kaznenog djela koje se svodi na organizirani, uhodani i dobro planirani lanac krijumčarenja ljudi u cilju vlastitog novčanog probitka, što znači da je njegov stupanj krivnje maksimalan, pa takvo njegovo ponašanje u sklopu naprijed iznijetih okolnosti jamačno traži strože kažnjavanje. U tom se kontekstu odluka o kazni suda prvoga stupnja pokazuje pravilnom, sigurno ne prestrogom, jer je bliža zakonskom minimumu, a napose primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela, koja je skopčana i s njihovom progresivnom učestalošću u Republici Hrvatskoj, i konačno osobi optuženika. Takva kazna je ujedno podobna za ostvarenje ciljeva opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ-a. Sve to neovisno o tome što je optuženik u žalbi priložio nekolicinu presuda drugih sudova u Republici Hrvatskoj donesenih u razdoblju od 2020. do siječnja 2024., koji su optuženicima za isto kazneno djelo izricali blaže kaznene sankcije u vidu uvjetnih i djelomično uvjetnih osuda ili pak bezuvjetnih kazni zatvora koje su izrečene u zakonskom minimumu od jedne godine. Napokon, i predmetna kazna zatvora odmjerena je tek nešto više od najmanje mjere kazne zatvora propisane za to kazneno djelo. Stoga predmetna žalba u pogledu odluke o kazni nije prihvaćena.
10. Razlozi kojima optuženik napada prvostupanjsku odluku o oduzimanju predmetnog automobila također su neprihvatljivi. Naime, prema odredbi čl. 79. st. 2. KZ-a predmete i sredstva koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela sud može oduzeti. Nepobitna je činjenica da je optuženik konkretno kazneno djelo za koje je proglašen krivim počinio koristeći se automobilom koji je predmet oduzimanja, jer je njime obavljao ilegalni prijevoz šestorice turskih migranata, pa stoga nema dvojbe da je prvostupanjski sud u tom dijelu ispravno i pravilno primijenio zakonsku odredbu iz čl. 79. st. 2. KZ-a, neovisno o činjenici tko je vlasnik tog vozila, koja je u konačnici posve irelevantna, te se žalitelju u izloženom kontekstu skreće pozornost na odredbu čl. 79. st. 4. KZ-a, koja regulira prava vlasnika oduzetog predmeta.
11. Osporavajući odluku suda prvog stupnja o oduzimanju predmetnih triju mobilnih telefona optuženik ne dvoji da je bio u njihovom posjedu, ali ističe da je u počinjenju kaznenog djela koristio samo jednog od njih i to mobitel marke Redmi, koji je dobio od organizatora ove akcije ilegalnog prijevoza migranata. Stoga drži neopravdanim što mu je prvostupanjski sud oduzeo i preostala dva mobitela marke Samsung, koji su njegovo vlasništvo, tim više što nije obavljena njihova pretraga i nije utvrđeno da je optuženik i ta dva mobitela upotrebljavao kod počinjenja predmetnog delikta za koji je proglašen krivim.
12. Žalbenu argumentaciju iznijetu u prethodnoj točki ovaj je drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio. Optuženik je dosljedan i rezolutan u tvrdnji da je u počinjenju kaznenog djela koristio samo jedan mobilni uređaj i to onaj koji je dobio od organizatora ilegalnog prijevoza, pri čemu je u završnom govoru precizirao da je riječ o mobitelu Redmi. Obrazlažući svoju odluku o oduzimanju sva tri mobitela sud prvog stupnja ističe da optuženik u obrani nije naveo marku mobilnog telefona kojeg je koristio u počinjenju kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ-a, kod čega valja primijetiti da mu u tom smislu nije postavljeno pitanje radi razjašnjenja ove činjenice. Osim toga optuženik s pravom prigovara da nije izvršena pretraga tih uređaja, što znači da je prvostupanjski sud ovu odluku donio samo na temelju neprijeporne činjenice da su kod optuženika pronađena tri mobitela, što zasigurno nije dostatno da bi mu se na temelju čl. 79. KZ-a oduzela dva mobitela marke Samsung za koje optuženik navodi da ih nije upotrebljavao u cilju ostvarenja predmetnog kaznenog djela iz naprijed navedene zakonske odredbe. Stoga je u tom segmentu prihvaćena optuženikova žalba.
13. Slijedom svega izloženog ovaj je sud drugog stupnja na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP-a donio odluke kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 18. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Igor Pavlic