Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-23/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika TĐ, zbog kaznenog djela iz članka 235. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika TĐ, protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovnog broja K-1482/2023-14, od 31. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba okrivljenika TĐ odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski kazneni sud u Zagrebu je proglasio krivim okrivljenika TĐ da bi počinio kazneno djelo oštećenja tuđe stvari, opisano i kažnjivo po članku 235. stavku 1. KZ/11, u vezi s člankom 245. stavkom 3. KZ/11 te je okrivljeni, na temelju članka 235. stavka 1. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Nakon toga, na temelju članka 56. KZ/11, okrivljeniku je izrečena uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna zatvora (pravilno bi bilo kazna zatvora na koju je osuđen) neće izvršiti, ako okrivljeni za vrijeme od 2 godine (pri čemu je propušteno navesti da rok provjeravanja počinje teći od pravomoćnosti presude), ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 54. KZ/11, odlučeno je da će se okrivljeniku, u slučaju opoziva uvjetne osude, u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, od 28. kolovoza 2023. do 31. listopada 2023.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08), okrivljeni ZĐ je u cijelosti oslobođen dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. - 5. ZKP/08, kao i troškova nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branitelja.

4. Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljeni ZĐ, po svom branitelju Brunu Džaiću, odvjetniku u Zagrebu, zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se okrivljenoga oslobodi optužbe, a podredno da mu se izrekne blaža kaznenopravna sankcija.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u suglasju s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu, kojega je, nakon uvida vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

7. Žalba okrivljenog TĐ je neosnovana.

8. S obzirom na to da se prvostupanjska presuda ne pobija zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud je, povodom žalbe okrivljenika, osporavanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), međutim nije našao da bi bile počinjene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Što se pak tiče žalbene osnove povrede kaznenog zakona, okrivljenik ističe kako se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu, radi čega je trebalo donijeti presudu kojom se oslobađa optužbe. Navodi kako je netočno da je kazneno djelo počinio s najvišim stupnjem krivnje, već upravo suprotno da je počinjeno s niskim stupnjem krivnje, kako je postupao u afektu jer je bio pokraden, a vlasti nisu reagirale na njegove molbe za pomoć, radi čega da stupanj njegove ubrojivosti nije bio na najvišoj razini, već je ona bila "kao kod kaznenog djela na mah". On da je postupao s neizravnom namjerom jer da je on kantu bacio, ne zato što je baš htio oštetiti vrata, već zato što je bio frustriran pa je to napravio, pri čemu da je bio svjestan da može oštetiti vrata i klimu, ali da mu to nije bio cilj već da je na to pristao. Osim toga, da je on stranac iz Iraka, da nikada ranije u Republici Hrvatskoj nije bio te da nije imao saznanja o našem pravu i zakonima pa da nije imao svijest da je njegovo postupanje zabranjeno. Nadalje, same posljedice kaznenog djela da su neznatne, da se radi o šteti koju uopće nije nužno popravljati jer su vrata samo "lagano ogrebena" i lagano oštećena na minimalnoj površini, a što se tiče klime da se ne radi uopće o nikakvim oštećenjima, konačno da i ne postoji potreba da okrivljenik bude kažnjen jer je on "migrant kojemu slijedi deportacija iz Republike Hrvatske" pa da je besmisleno da se uopće ikakvi resursi troše na ovaj postupak.

10. Međutim, suprotno navodima žalbe okrivljenika, prvostupanjski sud je pravilno prosudio kada je okrivljenika proglasio krivim zbog ovog kaznenog djela te se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu. Suprotno tim navodima, okrivljenik je postupao s najvišim stupnjem krivnje, jer je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, pri čemu je njegova ubrojivost bila potpuno očuvana, a okrivljeni je bio potpuno svjestan protupravnosti svog postupanja i nije utvrđen niti jedan ispričavajući razlog. Uz to je za nadodati da okrivljenika ne može ekskulpirati okolnost da je kantu prema vratima i klimi bacio u afektu, kako se to navodi u žalbi. Postoji, naravno, mogućnost da je okrivljenik bio frustriran zbog nekih događaja pa možda i situacije da je bio pokraden, ali to sasvim sigurno ne opravdava njegovu reakciju da radi svog nezadovoljstva baca kantu prema vratima Prihvatnog centra za strance MUP RH, poviše kojih se nalazi unutarnja jedinica klima-uređaja, koje je oštetio takvim svojim činom. Okrivljenik je kao odrasla i duševno zdrava osoba u svakom slučaju bio svjestan da će uslijed bacanja kante nastati oštećenja na predmetima u koje udari, što je on očito i htio jer takvim svojim postupkom ni na koji način nije mogao ispraviti nepravdu koja mu je moguće bila nanesena, već samo svoj bijes iskaljuje na tuđoj imovini te je jedina posljedica takvog njegovog postupanja mogla biti oštećenje stvari u koje će bačena kanta udariti.

11. Što se tiče prigovora žalbe u pogledu postojanja svijesti o protupravnosti kod okrivljenika, za navesti je da je on državljanin Republike Irak, a notorno je da u njegovoj državi vladaju vrlo strogi zakoni, kojima sasvim sigurno strogo sankcionirano uništavanje tuđe, pogotovo državne imovine, radi čega se ne može prihvatiti da bi okrivljenik imao razloga smatrati da bi tako nešto u Republici Hrvatskoj bilo dopušteno, odnosno da nije imao svijest o protupravnosti takvog postupanja.

12. U pogledu posljedica koje su prouzročene postupanjem okrivljenika, za navesti je kako je točno da one nisu naročito teške, međutim bilo kakvim oštećenjem tuđe stvari ostvaruju se zakonska obilježja ovog kaznenog djela, a da bi se radilo o beznačajnom djelu u smislu članka 33. KZ/11, nepostojanje ili neznatnost štetnih posljedica je samo jedan od uvjeta koji mora biti ispunjen, da bi se moglo govoriti o eventualnoj primjeni tog instituta. Kako je već ranije navedeno, stupanj krivnje okrivljenika, ne da nije bio nizak kako to zahtjeva odredba članka 33. KZ/11, već je bio maksimalan pa samim time otpada mogućnost da se radi o beznačajnom djelu, bez obzira na to kakve su posljedice postupanja okrivljenika. Ista stvar se može kazati i za treći element beznačajnog djela, a to je nepostojanje potrebe da okrivljenik bude kažnjen jer utvrđeni stupanj krivnje kod postupanja okrivljenika, dokida svaku daljnju mogućnost primjene članka 33. KZ/11.

13. Kod svega naprijed navedenog, vezano za žalbene navode potrebno je istaknuti još i to kako se okrivljenik, upitan na raspravi, izričito izjasnio da se smatra krivim za kazneno djelo koje je predmet optužnice pa je takvim njegovim očitovanjem obuhvaćen i oblik krivnje, kao svi ostali sastojci krivnje propisane člankom 23. KZ/11, koji proizlaze iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz optužnice, a koje se sada žalbom pokušavaju dovesti u pitanje. Stoga su, kako je to već naprijed navedeno, neopravdani svi žalbeni navodi istaknuti u tom pravcu, a kako nisu nađene ni povrede kaznenog zakona na koje drugostupanjski sud, u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to se okrivljenik neosnovano žali zbog povrede kaznenog zakona.

14. Što se pak tiče žalbene osnove odluke o kazni, okrivljenik je u svojoj žalbi istakao samo to kako je izrečena kazna prestroga te da postoje znatne olakotne okolnosti koje sud nije pravilno ocijenio, međutim ni u tom dijelu žalba okrivljenika nije osnovana. Naime, prvostupanjski sud je, prilikom odluke o izboru vrste i mjere kaznenopravne sankcije, u potpunosti pravilno utvrdio sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na to da kazna bude veća ili manja pa je tako ispravno, kao olakotne okolnosti na strani okrivljenika, cijenio njegovo potpuno priznanje učina djela, izraženo žaljenje zbog počinjenog te njegov kritički stav prema počinjenom. Isto tako, pravilno je, kao olakotnu okolnost, prvostupanjski sud cijenio činjenicu da je on otac jednog malodobnog djeteta od četiri godine te okolnost da nikada do sada nije bio osuđivan. S druge strane, isto tako pravilno, prvostupanjski sud je ocijenio kako na strani okrivljenika nema nikakvih otegotnih okolnosti te ga je potpuno opravdano, polazeći od stupnja krivnje, težine počinjenog djela i svih okolnosti koji se tiču osobe počinitelja, osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

15. Kod toga je navesti da je za ovo kazneno djelo zakonom propisana kazna zatvora do dvije godine, što znači da je najniža propisana mjera sankcije kazna zatvora od tri mjeseca, tako da je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci odmjerena vrlo blizu samog zakonskog minimuma. S druge strane, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 u konkretnom slučaju može uspješno ostvariti i izricanjem uvjetne osude, kao svojevrsnog upozorenja uz prijetnju kaznom te je potpuno pravilno tu kaznenopravnu sankciju okrivljenom izrekao, na način da se kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen neće izvršiti, ako isti u roku provjeravanja od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Ocjena je i ovog suda da će se upravo ovakvom kaznom ostvariti pozitivan utjecaj na okrivljenika te da se on ubuduće neće pojavljivati kao počinitelj novih kaznenih djela, što okrivljenik svojim žalbenim navodima nije s uspjehom doveo u pitanje pa se stoga neosnovano žali zbog žalbene osnove odluke o kazni.

16. Slijedom navedenog kako nisu ostvareni žalbeni navodi te kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu okrivljenika, sukladno članku 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 18. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić