Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž 1349/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužiteljice SK iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Snježane Drvodelić odvjetnice iz Petrinje, protiv tuženika ĐK iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Josipi Milković odvjetnici iz Siska, radi isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P 321/2022 od 19. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se kao neosnovane žalba tužiteljice SK i tuženika ĐK, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P 321/2022 od 19. lipnja 2024.

II Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužiteljice i tuženika, za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.749,55 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 2.521,73 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, te je točkom III. izreke određeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Rješenjem istog suda, točkom I izreke utvrđeno je da je tužba u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 2.986,26 eur sa zateznim kamatama od 12. studenog 2017. do isplate povučen, točkom II. izreke utvrđeno je da je tužba u odnosu na zahtjev za zatezne kamate na iznos od 4.313,49 eur za razdoblje od 12. studenog 2017. do 5. rujna 2019. povučen, točkom III. izreke odbačena je tužba tužiteljice u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 1.791,76 eur sa zateznim kamatama za razdoblje od 6. rujna 2019. do isplate.

2.Prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tuženik snosi svoj dio parničnog troška, žalbu podnosi tuženik, te u točki II. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dijelu u kojem je određeno da tužiteljica snosi svoj dio parničnog troška pobija tužiteljica, oboje iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalbe stranaka nisu osnovane.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi parničnih stranaka kojima upiru na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude.

7.Naime iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su pravni prednik tužiteljice sada pok. JK kao zajmodavac i tuženik kao zajmoprimac, sklopili 5. siječnja 2011. Ugovor o zajmu u iznosu od 207.000,00 kn protuvrijednost 36.000,00 CHF; da iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da tuženik kao zajmoprimac prima taj beskamatni kredit, potpisom da potvrđuje da će isti vraćati narednih 7 i pol godina u mjesečnim iznosima, da je kamata na kredit 0,0% izuzev u slučaju da zajmoprimac na vrijeme ne plati mjesečnu ratu i to do 6. -og u mjesecu odnosno 24 sata nakon primljene mirovine, da ako zajmoprimac odnosno njegovi nasljednici ne budu vraćali da JK odnosno njegovi nasljednici (supruga i kćer) imaju pravo namiriti dug,

-da je evidenciju vraćanja duga vodio sada pok. JK do svoje smrti, a zatim njegova supruga MK, te njegova kći-tužiteljica, da je i tuženik potpisivao tu evidenciju, sa time da isti ne raspolaže sa svojoj vlastitom evidencijom povrata zajma,

-da je tuženik zadnju ratu po spornom Ugovoru tužiteljici isplatio u svibnju

2017. u iznosu od 331,80 eur,

-da je iz Aneksa Ugovora o zajmu (pisanog rukom) razvidno da je pravni prednik tužiteljice tuženiku pozajmio 17. travnja 2011. daljnji iznos od 1.015,32 eur, 29. svibnja 2011. još 1.000,00 eur, 19. kolovoza 2011. još 1.990,84 eur; da iz postojeće rukom pisane dokumentacije proizlaze datumi i iznosi povrata zajma od strane tuženika,

-da je pravomoćnom presudom zbog ogluhe poslovni broj P 620/2017 od 17. veljače 2018., po tužbi tužiteljica SK i MK, protiv tuženika DK, naloženo tuženiku da isplati tužiteljicama iznos duga na ime dospjelih mjesečnih rata iz Ugovora o zajmu u iznosu od ukupno 1.990,84 eur sa zateznim kamatama od 12. ožujka 2017.; te da iz obrazloženja te presude proizlazi da se radilo o isplati na temelju Ugovora o zajmu koji je predmet i ovog spora,

-da iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da su sada pok. JK i tuženik bili u dobrim odnosima, da je tuženik JK smatrao ocem, imao u njega povjerenje, da je tuženik imao problema s alkoholom, zbog čega se liječio; da zbog toga spornim Ugovorom nije bila ugovorena kamata na zajam,

-da je iz iskaza tužiteljice u bitnome razvidno da su u ostavinskom postupku iza pok. oca, ona i njena majka stekle pored ostalog i pravo na utuženje duga od tuženika; da je imala saznanja za dug tuženika i Ugovor o zajmu, da je tuženik jedno vrijeme uredno vraćao zajam, a onda da e prestao plaćati; da iako u Ugovoru nije bila navedena visina rate, da je ista iznosila 331,80 eur, da je tuženik to plaćao prema evidencijama koje su vodili njen otac i majka, a izjave da je potpisivao i tuženik; da je ostao dug u iznosu od 7.299,75 eur, nakon svibnja 2017. da tuženik više nije htio plaćati;

-da je iz iskaza tuženika u bitnome vidljivo da je od sada pok. JK pozajmljivao novac od 1990.-tih godina do potpisivanja spornog Ugovora o zajmu, sporni Ugovor da su sačinili kad se on vratio s liječenja od alkohola; da je otišao u mirovinu kao sudionik rata, da mu je mirovina iznosila 251,24 eur, pa mu je pomoć od sada pok. JK puno značila jer je otac šestero djece; da je sa JK dogovorio vraćanje iznosa od po 300,00 eur mjesečno, tako da je vraćao do njegove smrti, a nakon toga po 331,80 eur, da je plaćao i 200,00 CHF, a kada je platio manje da je to bilo evidentirano. Napomenuo je da nema svoje evidencije o povratu zajma, da je mišljenja da je vratio kompletni dug, da ni nema otkuda vraćati jer da ima blokadu i dobiva 557,43 eur, da je prestao plaćati jer mu je umrla unuka,

-da je u tijeku postupka provedeno financijsko vještačenje, da je osnovnim nalazom utvrđeno da je ukupno zaduženje tuženika iznosilo 33.446,14 eur, od toga da je tuženik vratio ukupno 27.990,97 eur, odnosno da postoji dug u iznosu od 5.455,17 eur; da je povodom primjedbi na osnovni nalaz, vještak u dopunskom očitovanju od 20. svibnja 2021., naveo da ako se prihvati dodatno zaduženje tuženika, a dug umanji za iznos od 1.990,84 eur, koliko je obvezan platiti ranije spomenutom pravomoćnom presudom, da tada preostalo dugovanje tuženika iznosi 7.379,65 eur; da je u zadnjem dopunskom očitovanju od 23. listopada 2023., vještak utvrdio da je tuženik sa 5. lipnjem 2018. isplatio osnovni dug, a onda izvršio i preplatu istog za iznos od 2.574,55 eur; da je na ročištu od 15. svibnja 2024. vještak dodatno pojasnio drugo pismeno dopunsko očitovanje.

8.1.U kontekstu prethodno izloženog, nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem analizira nalaze vještaka, kako osnovni, tako i dopunske, držeći da iz istog ne proizlazi da i nadalje postoji dugovanje u iznosu od 1.749,55 eur na isplatu kojeg iznosa je obvezan točkom I. izreke presude. Protivno tumačenju tuženika, pravilno je u konkretnoj pravnoj situaciji, sud prvog stupnja protumačio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, napose obzirom na usmeno očitovanje istog na ročištu od 15. svibnja 2024. Naime, tom je prilikom vještak dodatno pojasnio da je u drugom dopunskom očitovanju od 23. listopada 2023., u Tablici 1., koloni 8.(zajam), naveo iznose povrata sredstava isključivo po Ugovoru o zajmu za koje se nedvojbeno može zaključiti da se odnose na povrat upravo predmetnog zajma i da u toj koloni nije naveo uplate koje se odnose na plaćanja po pravomoćnoj presudi poslovni broj P 620/2017. Za kolonu broj 9. (ostalo) iste Tablice, pojasnio je da je u istoj naveo uplate za koje nije određeno navedeno da se povrati odnose upravno na sporni zajam koji je predmet ovog spora, već da je zbog datuma tih uplata, te kako su naknadna zaduženja tuženika došla kasnije, pretpostavio da se također radi o povratu zajma koji je predmet ovog spora, te da ne može sa sigurnošću reći na što se odnose uplate koje je naveo u toj koloni.

8.2.Nastavno prednjem, pravilno je i po uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud zaključio da se iz provedenog vještačenja, sa sigurnošću može zaključiti (uvažavajući podatke navedene u Tablici 1. dopunskog očitovanja od 23. listopada 2023., kolona 3. i 8.), da je od ukupnog zaduženja po Ugovoru o zajmu u visini od 27.473,62 eur, nedvojbeno tuženik vratio ukupno 23.932,31 eur, odnosno da postoji dug u 3.541,31 eur.

Nadalje da za dio tog duga u visini od 2.057,20 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama postoji pravomoćna presuda poslovni broj P 620/2017, sa time da za razdoblje od svibnja 2017. pa nadalje po navedenoj presudi dug iznosi 1.791,76 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, slijedom čega da sukladno čl. 333. st.2. ZPP-a, glede navedenog iznosa se radi o pravomoćnoj presuđenoj stvari, niti to tužiteljica može potraživati u ovoj parnici.

Slijedom prethodno izloženog, pravno utemeljenim drži ovaj sud stav prvostupanjskog suda da u konačnici preostaje obveza tuženika da na ime duga po spornom Ugovoru o zajmu, isplati tužiteljici iznos od 1.749,55 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a za koji iznos se sukladno provedenim dokazima sa sigurnošću može zaključiti da doista predstavlja dug po sklopljenom Ugovoru o zajmu.

8.3.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, te uz uvažavanje čl. 499. i 507. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO- a), pravilnom smatra ovaj sud prosudbu suda prvog stupnja o osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu gore navedenog iznosa u visini od 1.749,55 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9.Isto tako nisu pravno utemeljene ni žalbene tvrdnje tužiteljice kojima pobija pravilnost odluke prvostupanjskog suda sadržane u točki II. izreke, smatrajući da je u cijelosti osnovan njen zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu od 4.313,49 eur sa pripadajućim zateznim kamatama.

10.1.Pogrešno je naime po uvjerenju ovog suda, tužiteljica zbrojila visinu ukupnog dugovanja tuženika u iznosu od 33.446,15 eur, a posljedično tome zaključila da preostali dug iznosi 5.455,17 eur od čega je oduzela iznos od 2.057,20 eur na ime duga o kojem je pravomoćno odlučeno u presudi poslovni broj P 620/2017 i u konačnici dobila iznos od 4.313,49 eur za koji smatra da joj pripada. U svezi prednjeg, ovaj je sud uvažio da prednje navedeni iznosi proizlaze iz osnovnog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji je međutim nalaz u kasnijem tijeku postupka, dopunjavan, pored ostalog da je vještak razgraničio iznos duga po predmetnom Ugovoru o zajmu, te naknadna zaduženja, a obzirom na to da je predmet ovog spora isključivo eventualno dugovanje po Ugovoru o zajmu, a ne i naknadnim zaduženjima. Slijedom navedenog i ovaj sud drži nedvojbenim da je ukupni dug tuženika iznosio 27.473,62 eur, od čega je tuženik vratio ukupno 23.932,31 eur, što znači da preostaje dug u 3.541,31 eur, koji je valjalo smanjiti na na način kako je to pobliže pojasnio prvostupanjski sud u točki 8.2. obrazloženja pobijane presude.

10.2.To ima za posljedicu, da ni prema prosudbi ovog suda ne postoji valjalo zakonsko uporište temeljem kojeg bi se moglo udovoljiti preostalom dijelu zahtjeva tužiteljice, a iznad iznosa dosuđenog točkom I. izreke u visini od 1.749,55 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Slijedom prethodno iznesenih razloga, pravilno je po stajalištu ovog suda postupio kada je odbio tužiteljicu sa dijelom tužbenog zahtjeva na način kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke pobijane presude.

11.Budući da je sud prvog stupnja prema stajalištu ovog suda, utvrdio bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenih zahtjeva tužiteljice, to suprotno ocjeni provedenih dokaza, interpretaciji istih izvršenih po tužiteljici, ali ni po tuženiku, u izjavljenim žalbama nema uporišta u činjeničnim utvrđenjima koja proizlaze iz tih dokaza, pa se nastavno tome ni interpretacija istih, zbog čega se osobni zaključci kako tužiteljice, tako i tuženika, u odnosu na postojanje određenih pravno relevantnih činjenica, ne mogu prihvatiti kao utemeljena, iz razloga što se očigledno radi o subjektivnom iznošenju mišljenja istih koja objektivno nemaju uporišta u sadržaju prvostupanjskog postupka odnosno u načinu ocjene provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, te na osnovi toga utvrđenih relevantnih činjenica. Nastavno navedenom, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

12.U kontekstu svega prethodno rečenog, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku kojom je određeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, zbog čega, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tužiteljice, kao ni tuženika, koji ovu odluku suda prvog stupnja smatraju pogrešnom, držeći da je trebalo u cijelosti usvojiti odnosno odbiti tužbeni zahtjev, te tužiteljici odnosno tuženiku naknaditi cjelokupni parnični trošak.

Kako međutim, iz prethodno iznesenih razloga nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za usvajanje žalbi parničnih stranaka, to nije bilo uvjeta ni za usvajanje žalbu bilo koje od stranaka ni u odnosu na odluku o parničnom trošku.

13.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbe tužiteljice i tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

14.Parničnim strankama nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nisu uspjeli u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković