Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-767/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/A, zastupana po OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-197/2019-71 od 19. travnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalbe tužiteljice i tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično uvažavaju te se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-197/2019-71 od 19. travnja 2023.:

- potvrđuje u točki I. izreke, u dosuđujućem dijelu točke II. izreke za iznos od 45.051,99 kn/5.979,43 EUR (slovima: četrdeset pet tisuća pedeset jednu kunu i devedeset devet lipa/pet tisuća sedamsto sedamdeset devet eura i četrdeset tri centa) zajedno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom od 9. veljače 2011. do 31. prosinca 2022., u dosuđujućem dijelu točke IV. izreke za iznos od 4.727,26 kn/627,41 EUR (slovima: četiri tisuće sedamsto dvadeset sedam kuna i dvadeset šest lipa/šesto dvadeset sedam eura i četrdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 3.127,45 kn/415,08 EUR (slovima: tri tisuće sto dvadeset sedam kuna i četrdeset pet lipa/četiristo petnaest eura i osam centi) od 14. listopada 2004. do 31. prosinca 2022., a na iznos od 1.599,81 kn/212,33 EUR (slovima: tisuću petsto devedeset devet kuna i osamdeset jednu lipu/dvjesto dvanaest eura i trideset tri centa) od 12. veljače 2011. do 31. prosinca 2022. kao i točka V. izreke presude u cijelosti

- preinačuje u odbijajućem dijelu sadržanom u točkama II. i IV. izreke tako da se nalaže tuženiku da tužiteljici na dosuđene iznose glavnice u tim točkama plati daljnju zateznu kamatu u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- preinačuje u točki VI. izreke tako da se nalaže tuženiku da tužiteljici pored već dosuđenog iznosa troškova postupka od 2.363,46 eura (slovima: dvije tisuće tristo šezdeset tri eura i četrdeset šest centi) plati i daljnji trošak u iznosu od 1.161,30 eura (slovima: tisuću sto šezdeset jedan euro i trideset centi)

II. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda kao nedopušten.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati trošak žalbenog postupka u iznosu od 378,06 eura (slovima: tristo sedamdeset osam eura i šest centi) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 417,19 eura (slovima: četiristo sedamnaest eura i devetnaest centi) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102083493 sklopljen dana 13.10.2004. godine između tužiteljice FF (ranije F), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 kao kreditora, i to: - dio Ugovora koji glasi:

"VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjena tečaja."

- dio Ugovora koji glasi: "...u skladu s važećim odlukama Banke."

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke."

II. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužiteljici FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 45.051,99 kn / 5.979,43 EUR (preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita i preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja do dana otplate kredita), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja od 09.02.2011. godine pa do 31.07.2015. godine teče po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), dok se odbija sa potraživanjem zakonske zatezne kamate od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).

III. Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužiteljici FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, isplati iznos od 1.300,00 kn / 172,54 EUR (troškovi vještačenja), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 30.04.2019. do 31.12.2022.g. dok se odbija sa potraživanjem zakonske zatezne kamate od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320 da tužiteljici FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 4.727,26 kn / 627,41 EUR zajedno za zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom kako slijedi:

- na iznos od 3.127,45 kn / 415,08 EUR od 14.10.2004. godine pa do isplate

- na iznos od 1.599,81 kn / 212,33 EUR od 12.02.2011. godine pa do isplate, dok se odbija sa potraživanjem zakonske zatezne kamate od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).

V. Utvrđuje se nepostojanje tuženikovom potraživanja u iznosu od 5.377,50 kn / 713,72 EUR1 zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose od:

- kn 16,94 / 2,25 EUR od 02.02.2005. pa do isplate,

- kn 3,16 / 0,42 EUR od 02.03.2005. pa do isplate,

- kn 47,39 / 6,29 EUR od 02.04.2005. pa do isplate,

- kn 42,93 / 5,70 EUR od 02.05.2005. pa do isplate,

- kn 47,71 / 6,33 EUR od 02.06.2005. pa do isplate,

- kn 78,79 / 10,46 EUR od 02.07.2005. pa do isplate,

- kn 86,33 / 11,46 EUR od 02.08.2005. pa do isplate,

- kn 41,06 / 5,45 EUR od 02.09.2005. pa do isplate,

- kn 49,25 / 6,54 EUR od 02.10.2005. pa do isplate,

- kn 52,06 / 6,91 EUR od 02.11.2005. pa do isplate,

- kn 53,79 / 7,14 EUR od 02.12.2005. pa do isplate,

- kn 52,21 / 6,93 EUR od 02.01.2006. pa do isplate,

- kn 66,28 / 8,80 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 89,97 / 11,94 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 101.90 / 13,52 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 97,40 / 12,93 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 93,01 / 12,34 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 101,70 / 13,50 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 104,39 / 13,85 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 89,14 / 11,83 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 94,11 / 12,49 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 96,64 / 12,83 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 100,32 / 13,31 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 120,44 / 15,99 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 133,98 / 17,78 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 127,69 / 16,95 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 131,36 / 17,43 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 165,61 / 21,98 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 174,02 / 23,10 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 185,13 / 24,57 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 185,04 / 24,56 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 169,84 / 22,54 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 192,46 / 25,54 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 193,01 / 25,62 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 177,14 / 23,51 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 178,88 / 23,74 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 144,88 / 19,23 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 122,32 / 16,23 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 100,05 / 13,28 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 153,10 / 20,32 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 167,68 / 22,25 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 151,75 / 20,14 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 183,51 / 24,36 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 176,36 / 23,41 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 145,00 / 19,24 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 109,46 / 14,53 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

- kn 14,22 / 1,89 EUR od 02.06.2009. pa do isplate,

- kn 47,90 / 6,36 EUR od 02.07.2009. pa do isplate,

- kn 34,05 / 4,52 EUR od 02.08.2009. pa do isplate,

- kn 9,65 / 1,28 EUR od 02.09.2009. pa do isplate,

- kn 33,39 / 4,43 EUR od 02.10.2009. pa do isplate,

- kn 35,72 / 4,74 EUR od 02.11.2009. pa do isplate,

- kn 7,48 / 0,99 EUR od 02.12.2009. pa do isplate,

i to do 31.12.2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. pa do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati troškove ovog postupka u iznosu od 2.363,46 eur / 17.807,50 kuna sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv dijela presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u točkama II., III. i IV. izreke presude, kao i protiv odluke o naknadi parničnih troškova pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja preinači presudu suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice, a podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Tuženik u žalbi podnosi zahtjev za eventualno izuzeće suda navodeći da izuzeće traži ukoliko članovi vijeća drugostupanjskog suda ili njima bliske osobe imaju ili su imale kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom u CHF kod tuženika ili drugih banaka ili njima bliska osoba zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu bez obzira je li na pasivnoj strani tuženica ili neka druga strana.

6.1. Na ovaj prijedlog tuženika potrebno je reći da ZPP ne predviđa eventualno podnošenje zahtjeva za izuzeće, kako ga sam tužitelj naziva, jer ga postavlja pod uvjetom da su na strani sudaca nastupile određene okolnosti. Kako u zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu suca, a niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, zahtjev za izuzeće nedopušten je u smislu odredbe članka 73. stavak 2. točka 1. ZPP-a iz kojeg razloga ga je trebalo odbaciti.

7. Na žalbu tužiteljice:

Tužiteljica u žalbi tvrdi da se presuda u dijelu koji tužiteljica pobija žalbom ne može ispitati jer sud nije naveo zakonski propis prema kojem bi bilo opravdano odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice za plaćanje zakonske zatezne kamate u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate, na koji način tužiteljica iznosi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7.1. Ispitujući pobijani dio presude u smislu takvih žalbenih navoda tužiteljice utvrđeno je da žalbene tvrdnje nisu osnovane jer je sud u točki 46. obrazloženja jasno iznio pravno shvaćanje da ne može odlučivati o dijelu tužbenog zahtjeva za plaćanje zakonske zatezne kamate u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate protivno tužbenom zahtjevu tužiteljice. Zbog toga je u tom dijelu presudu bilo moguće ispitati pa su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a u dijelu presude koji žalbom pobija tužiteljica sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja kao nesporne činjenice među strankama utvrđuje da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102083493 od 13. listopada 2004. (dalje: Ugovor o kreditu) prema kojem je tuženi plasirao tužitelju kredit od 64.380,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, pri čemu je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno važećim odlukama Banke koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,490 % godišnje, kao i da je bila ugovorena valutna klauzula koja je bila vezana za švicarski franak te je obveza trebala biti otplaćena u 300 rata u mjesečnim anuitetima od 394,97 CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF tuženika na dan plaćanja te da je kredit isplaćen u cijelosti. Između stranaka je Ugovorom o kreditu predviđeno da se za obradu zahtjeva i odobravanje kredita plaća 1,000 % naknade za iznos kredita obračunate s datumom ugovora, a za slučaj prijevremene otplate kredita banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

8.1. Sud također utvrđuje da tužiteljica ima svojstvo potrošača jer je kredit podigla za osobne potrebe – kupovinu apartmana kojeg nije iznajmljivala.

8.2. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF (švicarski franak) uz koju valutu je vezana obveza vraćanja iznosa kredita i pripadajućih kamata, kao i odredbu prema kojoj se ugovorna kamata, koja je ugovorena kao promjenjiva mijenja u skladu s važećim odlukama banke, sud pozivom na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03), kao i odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP/14) te na pravne učinke iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene po kolektivnoj tužbi, zatim na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. i Revt-249/14 od 9. travnja 2015. te na članak 502.c ZPP utvrđuje se da su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ništetne stoga što je tuženik promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz valutu CHF ugovorio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno stoga što ovise isključivo o volji tuženika i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP/03). Sud također zaključuje da u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i načina promjene kamatne stope prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije informirao tužiteljicu kao potrošača u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.3. Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da je na temelju ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope te valutnoj klauzuli tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 45.051,99 kn, iz kojeg razloga je na temelju odredbe članka 104. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; dalje: ZOO/91) naložio tuženiku da tužiteljici taj iznos plati sa zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi članka 214. ZOO/91 od dana stjecanja, dakle od dana svake uplate, zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je sastavio nepoštene odredbe Ugovora o kreditu.

8.4. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi sud utvrđuje da taj prigovor nije osnovan iznoseći pravno shvaćanje da zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana kada je postala pravomoćna odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, koja je postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti načina promjene kamatne stope 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o vezanosti otplate za valutu CHF 10. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 12. lipnja 2019. nije istekao zastarni rok od pet godina iz članka 371. ZOO/91.

8.5. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe prema kojoj je bila dužna platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1 % iznosa kredita, a za slučaj prijevremenog povrata kredita jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke (tzv. ulazna i izlazna naknada), pri čemu nije bilo sporno da je tužiteljica te naknade platila, sud utvrđuje da je ugovorna odredba o izlaznoj naknadi protivna prisilnom propisu članka 1068. stavak 4. ZOO/91 i kao takova je ništetna temeljem članka 103. ZOO/91, dok je u odnosu na plaćanje ulazne naknade zaključio da je navedena odredba u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 nepoštena, a u smislu članka 87. stavak 1. ništetna. Po ocjeni suda prvog stupnja tuženik nije dokazao od čega se sastoji naknada za prijevremenu otplatu kredita, a niti naknada za obradu kredita. Tuženik nije dokazao koja je struktura tih naknada i zašto se one naplaćuju, a niti je u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita dokazao da je radi prijevremene otplate radi toga nastala za njega bilo kakva šteta, te su te odredbe kao takove i neodređene i neodredive te ništetne u smislu članka 47. ZOO/91. Osim toga, sud utvrđuje da iz iskaza djelatnice tuženika, koja je bila financijska savjetnica i sudjelovala pri sklapanju ugovora sa tužiteljicom, proizlazi da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pregovaralo, da se te naknade samo naplaćuju i nisu predmet pregovora, a ugovor je sastavljen na obrascu banke, dok sam tuženik navodi da se radi o plaćanju nekih postotaka od odobrenog kredita odnosno ostatka kredita te da je tužiteljica na to pristala. Na temelju iskaza tužiteljice sud također utvrđuje da joj u vezi plaćanja naknada nije ništa bilo pojašnjeno od čega se naknade sastoje, koje su njihove strukture i kako se određuje, po kojem će se tečaju računati, a o kojim odredbama se također nije pregovaralo i unaprijed ih je formulirao tuženik. Po ocjeni suda u postupku je utvrđeno da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da se radi o tipskim ugovornim odredbama koje je u ugovor unijela sama banka, da se ne zna od čega se te naknade sastoje, iz kojih razloga takve ugovorne odredbe uzrokuju neravnotežu obveza na štetu potrošača slijedom čega su nepoštene, a time i ništetne.

8.6. Prema utvrđenju suda tuženik nije dokazao da mu je radi prijevremene otplate kredita nastala bilo kakva šteta, jer je tuženik samo paušalno nastojao opravdati plaćanje tih naknada, međutim, nije konkretno dokazao u čemu se one u odnosu na ugovor u ovom sporu odnose. Tuženik je tijekom postupka dostavio prikaz troškova za proces obrade kredita za period od 2004. do 2022., međutim, sud utvrđuje da on nije dokazao da mu je kakav trošak nastao u konkretnom slučaju, zbog čega ocjenjuje da je takav prikaz troškova suvišan. Sud se u obrazloženju presude poziva na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenoga 2020. prema kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom ako se o toj odredbi nije pregovaralo te sud zaključuje da je to upravo konkretni slučaj.

8.7. Također sud ocjenjuje da je neosnovan je prigovor zastare za utužene naknade iz razloga što je sud prvog stupnja tek pobijanom presudom utvrdio ništetnost predmetnih odredbi ugovora, slijedom čega zastarni rok još nije počeo niti teći jer on teče tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena. Također na dosuđene iznose plaćene ulazne i izlazne naknade od 627,41 eur sud je tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja temeljem odredbe članka 214. ZOO/91 zaključujući da je tuženik nepošteni stjecatelj.

8.8. Sud prvog stupnja odbio je zahtjev tužiteljice za plaćanjem zatezne kamate na dosuđene iznose u točkama II. i IV. izreke u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate obrazlažući da tužiteljica nije uskladila tužbeni zahtjev s izmijenjenom odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO/05), kojom je propisano da se zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te da bi sud prekoračio tužbeni zahtjev da je od 1. siječnja 2023. pa nadalje zatezne kamate dosudio sukladno kamatnoj stopi propisanoj izmijenjenoj odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a, koja je bila na snazi od 1. siječnja 2023.

9. Tuženik je tijekom postupka tužiteljici stavio u prijeboj iznos od 5.392,50 kn, koji se odnosi na manje plaćeni iznos kredita u razdoblju kada je kamatna stopa bila manja od prvotno ugovorene. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženikov prigovor istaknut radi prebijanja tuženika neosnovan iz razloga što tužiteljica nije niti utužila tuženika za taj iznos obzirom da je tužbeni zahtjev za isplatu uskladila s nalazom i mišljenjem vještakinje, koja je preplaćeni iznos po ništetnim ugovornim odredbama umanjila za manje plaćene iznose u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene. Zbog tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud je odbio zahtjev tužiteljice za dopunsko vještačenje u odnosu na postavljeni prigovor radi prebijanja, iz razloga što je tužiteljica tužbenim zahtjevom tražila isplatu koja je već umanjena za tzv. negativne razlike za razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene.

10. Sud prvog stupnja usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice sadržan u točki III. izreke presude koji se odnosi na trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještakinji Vlatki Burić u iznosu od 1.300,00 kn/172,54 eura, koji je trošak tužiteljici nastao prije podnošenja tužbe u ovom predmetu zaključujući da se radi o nužnom trošku za utuženje.

11. Činjenična utvrđenja suda prvog stupnja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, dok je sud prvog stupnja djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. Osnovane su žalbene tvrdnje tužiteljice da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 29. stavak 2. ZOO/05 kada je odbio zahtjev tužiteljice za plaćanjem zatezne kamate na dosuđene novčane iznose u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom podnesenim u tužbi, kao i naknadnim izmjenama tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, jasno zatražila plaćanje zateznih kamata po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO/05 pri čemu je citirala sadržaj te odredbe sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05 kako je ona glasila u vrijeme postavljanja tužbenih zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tužiteljica je jasno zatražila plaćanje zakonskih zateznih kamata pa kako je odredba članka 29. stavak 2. ZOO/05 prisilna zakonska odredba pogrešno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da tužiteljici zbog pogrešne formulacije zakonske zatezne kamate ne pripada ta kamata u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate jer je sud imao ovlaštenje primjenjujući prisilni propis kamatu tužiteljici dosuditi sukladno važećoj formulaciji i nakon 1. siječnja 2023. te time ne bi prekoračio tužbeni zahtjev. Iz tih razloga u odnosu na odbijajući dio, koji se odnosi na zateznu kamatu, žalbu tužiteljice trebalo je uvažiti, a presudu suda prvog stupnja u tom dijelu preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a te tužiteljici dosuditi zakonsku zateznu kamatu i za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate.

13. Međutim, neosnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja odbijanjem dokaznog prijedloga tužiteljice za dopunskim vještačenjem povrijedio tužiteljici pravo na pristup sudu jer tužiteljica nije mogla utvrditi koliko iznosi preplata njezinih kreditnih obveza bez uzimanja u obzir negativnih tečajnih razlika, a osobito koliko iznose pojedine anuitetske preplate od kojih teku zakonske zatezne kamate. Stalna sudska vještakinja za računovodstvo i financije Jadranka Dejanović u nalazu i mišljenju jasno je navela koliko je tužiteljica manje platila po osnovi tečajne razlike u odnosu na početni tečaj navodeći u nalazu i mišljenju da se radi o iznosu od 5.377,50 kn te je u tablici prikazala sve mjesečne rate koje je manje tužiteljica platila u odnosu na početni tečaj tako da je po ocjeni ovog suda tužiteljica mogla tužbeni zahtjev za isplatom postaviti bez umanjivanja za negativne tečajne razlike, iako je u zaključnom mišljenju vještakinja ukupni iznos preplate umanjila za negativne tečajne razlike. Kako tužiteljica, po pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja na takav način tužbeni zahtjev nije postavila, a tužbeni zahtjev za isplatom glavnice tužiteljice u cijelosti je usvojen, pravilno sud prvog stupnja nije određivao dopunsko vještačenje te su u tom smislu žalbene tvrdnje tužiteljice neosnovane.

14. Na žalbu tuženika:

Tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je propustio obrazložiti dopuštenost preinake tužbe tvrdeći da je tužiteljica tek podneskom od 4. siječnja 2021. preinačila tužbu na način da je pored potraživanja s osnove Ugovora o kreditu postavila tužbeni zahtjev da joj tuženik plati trošak preliminarnog vještačenja čemu se je tuženik protivio. Te žalbene tvrdnje tuženika neosnovane su iz razloga što je tužiteljica već u tužbi točkom II. tužbenog zahtjeva zatražila da se naloži tuženiku da joj plati iznos troškova vještačenja te je uz tužbu priložila i račun, zbog čega u tom smislu tužiteljica nije preinačila tužbu pa sud nije bio dužan obrazlagati preinaku tužbe.

14.1. Suprotno žalbenim tvrdnjama i o svim odlučnim činjenicama u ovom postupku sud prvog stupnja dao je jasne razloge tako da je presudu po žalbi tuženika bilo moguće ispitati, zbog čega su neosnovane sve žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

14.2. Tuženik u žalbi prije svega osporava utvrđenje suda prvog stupnja o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u bitnome tvrdeći da se radi o odredbi koja je sukladna odredbi članka 22. ZOO-a, dakle, ona je odraz odredbi nacionalnog prava te je kao takva isključena iz primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. pri čemu se poziva na odluke Suda EU u predmetu C-81/2019 i C-243/2020.

14.3. Pravilno žalitelj u žalbi ističe da je valutna klauzula bila dopuštena zakonom (članak 395. ZOO/91 važeći na dan zaključenja Ugovora). Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba članka 395. ZOO/91 o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba. Zbog toga neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je riječ o ugovornoj odredbi koja je, u smislu odredbe članka 80. stavak 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu ocijenjena netransparentnom, neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

14.4. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

14.5. Pravilno, stoga, zaključuje sud prvog stupnja da je riječ o odredbi koja je nepoštena jer stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te ju je pravilno, uz primjenu članka 87. stavka 1. ZZP/2003, ocijenio ništetnom.

14.6. Neodlučni su žalbeni razlozi tuženika u kojima se poziva na praksu Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13 iz razloga što se radi o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje. U skladu s obvezujućim tumačenjem toga Suda izraženim u presudi C-567/2020 od 5. svibnja 2022. A.H./Zagrebačka banka (t. 36 do 40.) i tamo citiranoj sudskoj praksi, Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Zbog toga je u ovom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo, Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zbog čega se i sud prvog stupnja u obrazloženju presude pogrešno poziva na primjenu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

15. Nadalje, neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da se sud u obrazloženju presude pozvao samo na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu donesenu u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, a da je trebao provesti kontradiktoran postupak i utvrditi je li tužitelj u ovom postupku bio odgovarajuće informiran u odnosu na ugovornu odredbu o valuti CHF, pri čemu se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021, iz razloga što je sud proveo kontradiktoran postupak upravo u odnosu na spornu činjenicu informiranosti tužiteljice o rizicima ugovaranja obveze kredita u valuti CHF jer je saslušao tužiteljicu, kao i zaposlenicu tuženika RF, te je na temelju njihovih iskaza, kao i utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 8. svibnja 2019., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost načina promjene kamatne stope 13. lipnja 2014., a ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018.

17. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno na preplaćene iznose zateznu kamatu dosudio od dana plaćanja svakog anuiteta, kao i tvrdnje da je sud mogao obvezati tuženika na plaćanje zateznih kamata slijedeći dan od dana pravomoćnosti presuda kojima je pružena kolektivna zaštita, dakle, od 15. lipnja 2018. Prema odredbi članka 214. ZOO/91. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je i po ocjeni ovoga suda sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tužitelj nepošteni stjecatelj jer je on sastavio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koja je utvrđena ništetnom bez pregovaranja s tužiteljem, pravilno je sud prvog stupnja primjenjujući odredbu članka 214. ZOO/91 zateznu kamatu na preplaćene mjesečne iznose tužitelju dosudio od dana stjecanja (isto pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-364/2022). Neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2781/2011 jer je to pravno shvaćanje iznijeto u parnici koja se činjenično razlikuje od ove parnice.

18. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja odbio prigovor tuženika istaknut radi prebijanja, međutim, ne iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

18.1. Naime, ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju znatniju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužiteljice. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive se zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Tuženik gubi iz vida preventivnu funkciju prisilnih propisa o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi i odvraćajući učinak koje one moraju imati prema trgovcima.

18.2. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio trošak vještačenja kojeg je ona imala prije podnošenja tužbe u ovom predmetu. Po ocjeni ovog suda ne radi se o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bio nužan radi vođenja parnice jer je u ovom postupku provedeno financijsko vještačenje te je taj trošak tužiteljici dosuđen, zbog čega tužiteljici ne pripada i trošak tzv. preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva (isto pravno shvaćanje izneseno je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1111/2024) iz kojeg razloga je žalbu tuženika protiv točke III. izreke presude trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja u tom dijelu preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a te odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice za plaćanjem troškova preliminarnog vještačenja kao neosnovan.

19. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja tzv. ulazne i izlazne naknade.

19.1. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica bila samo informirana o obvezi plaćanja troška za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1 % od odobrenog kredita (tzv. ulazna naknada), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade u smislu da joj je bilo objašnjeno koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki do njih, niti se o tim odredbama pregovaralo, odnosno tužiteljica nije imala mogućnost utjecati na sadržaj tih odredbi. Iako je odredba o ulaznoj naknadi jasna i lako razumljiva ona nije bila transparentna u smislu da nije bilo naznačeno na koje usluge tuženika se ta naknada odnosi iz kojeg razloga je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se radi o ništetnim odredbama te da je tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos uplaćene ulazne naknade.

19.2. Također pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je ništetna i ugovorna odredba o plaćanju jednokratne naknade za prijevremeni povrat kredita (tzv. izlazne naknade).

19.3. Prema odredbi članka 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

20. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1068. stavak 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

21. Odredbe članka 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

22. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

22.1. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

22.2. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

22.3. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

22.4. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

22.5. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

23. Protiv odluke o parničnim troškovima žalbe su podnijele obje stranke time da tuženik pobija odluku samo iz razloga što smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan, zbog čega ga je trebalo odbiti i njemu dosuditi parnični trošak, dok tužiteljica u žalbi tvrdi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosuđujući tužiteljici parnični trošak za radnje poduzete do 5. studenog 2022. suprotno Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) koja je propisivala vrijednost boda od 15,00 kn pozivajući se pritom na odredbu Tbr. 48. stavak 3. Tarife prema kojoj kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Također tužiteljica u žalbi tvrdi da joj sud pogrešno nije dosudio troškove sastavljanja podnesaka od 13. svibnja 2022., 16. rujna 2022., 22. studenog 2022., 10. siječnja 2023., 25. siječnja 2023. te troškove zastupanja na ročištu 15. ožujka 2023.

23.1. Žalbene tvrdnje tuženika nisu osnovane jer tužiteljica nije uspjela u ovom postupku u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, iz kojeg razloga joj je tuženik u obvezi naknaditi parnične troškove koji su bili potrebni u cijelosti primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a.

23.2. Osnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da joj je za sve radnje u postupku bilo potrebno priznati naknadu troškova primjenom Tbr. 50. Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude, a koja je propisivala vrijednost boda u iznosu od 15,00 kn i to sve u smislu odredbe članka 48. stavak 3. Tarife. Iz tih razloga tužiteljici je pored već dosuđenih troškova trebalo priznati i daljnji iznos od po 66,36 eura i to za zastupanje na ročištima 25. srpnja 2019., 14. siječnja 2021., 19. veljače 2021. i 27. listopada 2022. te za podneske od 2. srpnja 2019., 5. siječnja 2021., 29. siječnja 2021. i 4. ožujka 2022. za koje je sud tužiteljici priznao troškove zastupanja u iznosu od 1.000,00 kn/132,72 eura, a pravilnom primjenom Tbr. 50. Tarife za svaku radnju trebalo je priznati trošak u iznosu od 1.500,00 kn/199,08 eura, odnosno ukupno pored već dosuđenog troška 530,88 eura, kao i trošak PDV-a na taj iznos od 132,72 eura ili ukupno 663,60 eura.

23.3. Sud prvog stupnja tužiteljici nije priznao troškove sastavljanja podnesaka od 13. svibnja 2022., 16. rujna 2022. i 22. studenog 2022. iz razloga što je tužiteljici već priznao četiri obrazložena podneska. Takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije pravilno jer prema Tbr. 8. točka 1. stranci pripada pravo na ukupno četiri obrazložena podneska kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, međutim, osnovano tužiteljica u žalbi tvrdi da joj je za ostale obrazložene podneske trebalo priznati naknadu troškova prema Tbr. 8. točka 3.

Tarife, dakle, za sastavljanje ostalih podnesaka.

23.4. Neosnovana je žalbena tvrdnja tužiteljice da joj je za sastavljanje podneska od 13. svibnja 2022. trebalo dosuditi trošak jer se po ocjeni ovoga suda u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a ne radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice, obzirom da u tom podnesku tužiteljica odgovara na ponovljeni prigovor tuženika istaknut radi prijeboja, a na koji prigovor se već ranije očitovala podneskom od 3. srpnja 2019.

23.5. Na temelju Tbr. 8. točka 3. Tarife tužiteljici je trebalo priznati trošak za sastavljanje podneska od 16. rujna 2022. u iznosu od 49,77 eura jer je ona tim podneskom na poziv suda ispravila tužbeni zahtjev na način da je novčanu tražbinu iskazala u kunama i eurima pa je takav podnesak bio potreban u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a. Također tužiteljici je trebalo priznati i trošak sastavljanja podneska od 22. studenog 2022. kao potreban obzirom da se njime tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao i za sastavljanje podnesaka od 10. siječnja 2023. i 25. siječnja 2023. jer je tim podnescima tužiteljica odgovarala na traženje suda za dostavu Ugovora o kreditu te tražila produljenje roka odnosno dostavila je podnesak tuženika o nemogućnosti dostave Ugovora o kreditu pa se po ocjeni ovog suda radi o potrebnim podnescima za koje tužiteljici pripada pravo na naknadu troška od 49,77 eura za svaki podnesak. Po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja neosnovano tužiteljici nije priznao trošak zastupanja na ročištu 15. ožujka 2023. na kojem je zaključena glavna rasprava nakon preotvaranja iz razloga što je sud bio dužan odmah nakon tužbe zatražiti od tužiteljice dostavu čitljivog primjerka Ugovora o kreditu, iz razloga što je tužiteljica već uz tužbu priložila djelomično nečitak Ugovor o kreditu, a što nije učinio u smislu odredbe članka 109. stavak 1. ZPP-a, već je to učinio tek nakon preotvaranja glavne rasprave zbog čega je pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je do održavanja tog ročišta došlo krivnjom tužiteljice za što odgovornost ne može snositi protivna strana. Iz tog razloga tužiteljici osim već dosuđenih troškova trebalo je dosuditi i trošak ročišta održanog 15. ožujka 2023. u iznosu od 199,08 eura temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife te PDV na naprijed dosuđene parnične troškove temeljem Tbr. 42. Tarife u iznosu od 99,54 eura.

23.6. Iz razloga navedenih u točki 23.2. do 23.5. tužiteljici je pored već dosuđenih troškova trebalo dosuditi i daljnji iznos od 1.161,30 eura.

24. Kako je tužiteljica s žalbom uspjela u pretežnom dijelu trebalo joj je u cijelosti dosuditi trošak žalbenog postupka u zatraženom iznosu od 378,06 eura (za sastav žalbe prema Tbr. 10. točka 1. Tarife u iznosu od 248,85 eura, PDV na temelju Tbr. 42. Tarife u iznosu od 62,21 eur te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 67,00 eura).

25. Tuženik je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu (2,5 %) zbog čega mu nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka u iznosu od 417,19 eura.

26. Iz obrazloženih razloga žalbe tužiteljice i tuženika djelomično je trebalo odbiti kao neosnovane i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i to u odnosu na točku I., dosuđujući dio točke II. te dosuđujući dio točke IV., kao i točku V. izreke presude, dok je odbijajući dio točaka II. i IV. izreke, kao i točku VI. izreke presude trebalo preinačiti primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

Koprivnica, 18. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković