Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: Pr-32/2024-21

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama mr.sc. Andreji Fileš-Ružić i Anamariji Varović Kanižaj, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu mr.sc. Andreja Fileš-Ružić i Anamarija Varović Kanižaj iz Čakovca, protiv tuženika Ferro-Preis d.o.o. Čakovec, Dr. Tome Bratkovića 2, OIB: 77625311977, zastupanog po punomoćniku Marku Benčiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Porobija i Špoljarić iz Varaždina, radni isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane 21. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 18. veljače 2025. objavio je i

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku FERRO-PREIS d.o.o. Čakovec, Dr. Tome Bratkovića 2, OIB 77625311977, da isplati tužitelju DU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova naknade plaće za studeni i prosinac 2006. godine, te siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac 2007. godine i siječanj, veljaču, ožujak, travanj te razdoblje od 01. do 22. svibnja 2008. godine bruto iznos od 8.136,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine, po stopi 12% godišnje počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom:

- na iznos od 434,86 EUR od 15.12.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.01.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.02.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.03.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.04.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.05.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.06.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.07.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.09.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 434,86 EUR od 15.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 308,66 EUR od 15.06.2008. godine pa do isplate,

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 5.265,63 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 18. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a u slučaju promjene, u skladu s člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 15.12.2006. protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja i vraćanja na posao.

2. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu nedvojbeno je da je tužitelj od 10. siječnja 2000. radio kod tuženika na osnovi uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, a da je dana 31. listopada 2006. od strane tuženika kao poslodavca obaviješten da mu s navedenim danom prestaje radni odnos kod tuženika jer da tuženik ne želi s tužiteljem više zaključiti novi ugovor o radu, a da mu je 31. listopada 2006. istekao ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. lipnja 2006., te da je tužitelj tuženiku pravodobno podnio Zahtjev za zaštitu prava, od 13.11.2006., a povodom kojeg je Zahtjeva tužitelju dana 01.12.2006. dostavljena odluka tuženika od 28.11.2006., kojom je Zahtjev za zaštitu prava odbijen.

3. Nesporno je da je u prednje navedenom razdoblju tužitelj sa tuženikom sklapao ugovore o radu na određeno vrijeme za slijedeće poslove: od 10.01.2000. do 31.08.2000. za "pomoćne poslove u ljevaonici"; od 01.09.2000. do 30.06.2004. za poslove "ručna manipulacija teretom"; od 01.07.2004. do 31.03.2006. za poslove "ručno kalupiranje"; od 01.04.2006. do 31.10.2006. za poslove "završni poslovi", međutim, prema tvrdnjama tužitelja on je unatrag pet godina on kod tuženika čitavo vrijeme radio na istim poslovima, i to poslovima koji se u opisu poslova navode kao ručno kalupiranje (rundel), a praktično obuhvaćaju uglavnom kalupiranje te sklapanje/rundel/, i druge poslove vezane uz to, jer da tužitelj je navedene poslove počeo obavljati još prije, tijekom 2001. odnosno početkom 2002., dok mu je na ugovorima o radu bila upisana naznaka poslova "ručna manipulacija teretom", da bi od 01. srpnja 2004. na ugovore o radu bili upisani poslovi "ručno kalupiranje" odnosno "ručno kalupiranje (rundel)", te da je dakle, tužitelj radio kod tuženika na istim poslovima tijekom više od tri godine, te se temeljem čl. 15. st. 5. u vezi sa st. 2. Zakona o radu smatra da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za poslove "ručno kalupiranje (rundel)", time je temeljem zakona ugovor o radu na određeno vrijeme pretvoren u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odnosno radni odnos tužitelja na određeno vrijeme prešao je na radni odnos na neodređeno vrijeme, i čitavo vrijeme do 31. listopada 2006. tužitelj je obavljao odnosno trebao je obavljati upravo iste poslove koji su u opisu poslova naznačeni kao "ručno kalupiranje (rundel)", a obuhvaćaju u stvari uglavnom kalupiranje i sklapanje/rundel/ te druge poslove povezne s time, da naime, od ožujka 2006. tužitelj je na bolovanju, no da iako je u ugovorima o radu na određeno vrijeme koji su mu dati na potpis 31. ožujka 2006. i 30. lipnja 2006. kao poslovi koje će radnik obavljati navedeno "završni poslovi", tužitelj je i dalje stvarno i faktično raspoređen na poslove ručnog kalupiranja, što obuhvaća kalupiranje i slaganje/rundel/, a što je navedeno i u isplatnim listama.

4. Slijedom iznijetoga, uz tvrdnju da mu je temeljem čl. 15. st. 5. Zakona o radu radni odnos kod tuženika prešao iz radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, te nije prestao 31.10.2006., već je tuženik trebao zadržati tužitelja na radu i nakon toga datuma jer je po samom zakonu ugovor o radu na određeno vrijeme pretvoren u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, tužitelj je tužbenim zahtjevima iz tužbe tražio utvrđenje da je između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova "ručno kalupiranje (rundel)", i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika od 28. studenoga 2006. kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da se naloži tuženiku da tužitelja vrati natrag na posao na poslove "ručno kalupiranje (rundel)" s danom 01. studenoga 2006., u roku od 8 dana, te da tuženik tužitelju naknadi parnični trošak, također u roku od 8 dana.

5. U danom odgovoru na tužbu tuženik je osporio da bi "unatrag pet godina tužitelj kod tuženika čitavo vrijeme radio na istim poslovima", jer da se ne radi o istim poslovima proizlazi iz Podataka o radnom mjestu - opisu i popisu poslova-radnih zadataka navedenih radnih mjesta koji Podaci su sastavni dio dijela Pravilnika o radu tuženika kojim je regulirana organizacija i sistematizacija poslova, te je tužitelj dakle za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika radio na različitim radnim mjestima, s time da nije radio duže od tri godine na poslovima "pomoćni poslovi u ljevaonici", "ručno kalupiranje" i "završni poslovi", dok je na poslovima "ručna manipulacija teretom" doista radio u razdoblju dužem od tri godine i to od 01. rujna 2000. do 30. lipnja 2004., ali tužitelju time međutim nisu povrijeđena prava iz radnog odnosa, a to iz razloga jer je naime, tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz "Narodnih novina" broj 114/03 propisana presumpcija "pretvaranja" radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, pod određenim zakonom utvrđenim uvjetima, da te su izmjene i dopune stupile na snagu danom objave u "Narodnim novinama" dana 19. srpnja 2003., te da obzirom na ustavom zajamčeno načelo zabrane retroaktivne primjene zakona, ovaj se propis primjenjuje tek od 19. srpnja 2003. pa se od toga dana računaju i rokovi potrebni za priznavanje prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme, a da svako drugačije tumačenje predstavljalo bi retroaktivnu primjenu zakona, a što je nedopušteno. Tuženik ističe da se dakle, izmijenjen čl. 15. Zakona o radu u pogledu priznavanja prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme na radnom mjestu "ručna manipulacija teretom" primjenjuje od 19. srpnja 2003., a kako je na tim poslovima tužitelj prestao raditi 30. lipnja 2004., jasno je da na tom poslu nije radio duže od 3 godine, a da isto tako, nakon 30. lipnja 2004. tužitelj opet niti na jednom radnom mjestu nije radio duže od 3 godine, te da dakle, ugovori o radu na određeno vrijeme koje su parnične stranke sklapale nisu bili protivni stavku 2. članka 15. Zakona o radu, pa stoga ne dolazi do primjene niti stavak 5. istog članka, te je tužbeni zahtjev tužitelja stoga u cijelosti neosnovan. Tuženik je isticao i da osim toga, ako je tužitelj smatrao da mu je radni odnos na određeno vrijeme u određenom času "prerastao" u radni odnos na neodređeno vrijeme, onda je sukladno odredbi članka 133. st. 1. Zakona o radu imao mogućnost da prvom prilikom kada je poslodavac bilo kojom svojom odlukom odnosno postupkom to doveo u pitanje, a poslodavac je to očito doveo u pitanje svakom novom ponudom sklapanja novog ugovora o radu na određeno vrijeme, podnijeti zahtjev za zaštitu prava, a potom pokrenuti i radni spor radi utvrđenja da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a da tužitelj međutim takvu mogućnost nije iskoristio, tako da je sada prekludiran u pravu da takav zahtjev sada podnosi, obzirom na prekluzivni petnaestodnevni rok iz članka 133. st. 1. Zakona o radu. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo i da je tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje neodređen jer nije naveden obvezni sadržaj iz čl. 17. Zakona o radu navodno sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme niti datum kada bi isti bio sklopljen.

6. Tužitelj je osporavao sve navode iz tuženikova odgovora na tužbu koji su u suprotnosti s tužbom i tužbenim zahtjevom, dalje navodeći da su ugovori o radu na određeno vrijeme koji su sklapani nakon što je tužitelj radio tri godine na poslovima koji ulaze u radno mjesto ručno kalupiranje sklopljeni protivno odredbama Zakona o radu, tj. njegovog čl. 15. st. 2., te da posljedično, temeljem čl. 15. st. 5. ZOR-a smatra se da je između tužitelja i tuženika sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a da osim toga, obzirom da je on od 2000. faktički radio na radnim operacijama koje spadaju u ručno kalupiranje, a tuženik mu za takvo radno mjesto nije dao ugovor o radu kroz više godina, tužitelj navodi da bi se i temeljem čl. 16. st. 3. Zakona o radu smatralo da je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Glede navoda iz odgovora na tužbu da se čl. 15. st. 5. ZOR-a primjenjuje tek od 19.07.2003.g., tužitelj je istaknuo da ovo shvaćanje nije pravilno, jer da čl. 78. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, NN 114/03 propisuje da se postupci započeti prije stupanja na snagu tih izmjena i dopuna nastavljaju po ranijem zakonu ako neko pravo nije tim izmjenama i dopunama regulirano povoljnije za radnika, te da dakle, u svim ostalim postupcima, koji budu započeti nakon stupanja na snagu toga propisa, primjenjuju se odredbe prema tim izmjenama i dopunama, a ovdje se radi o postupku započetom nakon stupanja na snagu tih izmjena i dopuna, a osim toga, kako je "pretvaranje" radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme uvedeno tim izmjenama i dopunama, i time je pitanje sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme preko dopuštenog vremena od tri godine riješeno povoljnije za radnika, to se na takve odnose primjenjuje ta odredba kao povoljnije pravo i za razdoblje prije stupanja na snagu izmjena i dopuna ZOR-a, a čak i da nema takve primjene, obzirom da je tužitelj čitavo vrijeme, sve do prestanka radnog odnosa prema tumačenju tuženika (31.10.2006.) stvarno bio zaposlen na radnom mjestu tj. poslovima ručnog kalupiranja (što se vidi iz isplatnih lista, neovisno o naznaci na ugovoru), i da je ugovor za završne poslove fiktivan, to je i nakon stupanja na snagu citiranih izmjena i dopuna Zakona o radu prošlo 3 godine zaposlenja tužitelja na istim poslovima – ručno kalupiranje, pa je i u tom smislu ispunjen uvjet iz čl. 15. st. 5. ZOR-a. Tužitelj smatra da nije prekludiran u svom pravu na zaštitu povrede na radu iz radnog odnosa kako to tvrdi tuženik, jer je tužitelj čitavo vrijeme faktično bio zaposlen na radnom mjestu tj. poslovima ručno kalupiranje (vidjeti isplatne liste), pa je zadržao i sva prava po tom ugovoru, da po Zakonu o radu je očito moguće sklopiti ugovore o radu na određeno vrijeme i nakon što prođe 3 godine rada na istim poslovima, ali to nije dopušteno (upravo se o tome radi i u ovom slučaju), osim u iznimnim slučajevima (a ovdje se ne radi o takvoj iznimci), te je za takvo postupanje propisana i sankcija – a to je da se smatra da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

6.1. Navodeći da je temeljem navedenoga njegova tužba i tužbeni zahtjev osnovana, tužitelj je ujedno precizirao tužbeni zahtjev, tražeći pod točkom I. tužbenog zahtjeva utvrđenje da je između tužitelja kao radnika s jedne strane i tuženika kao poslodavca s druge strane, sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova "ručno kalupiranje (rundel)" slijedećeg sadržaja:

" Između tuženika Ferro-Preis d.o.o. Čakovec, Dr. T. Bratkovića 2, kao poslodavca i tužitelja ĐU iz [adresa] kao radnika, sklopljen je ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Radnik će obavljati slijedeće poslove: ručno kalupiranje (rundel). Radnik će poslove iz čl. 2. ovog ugovora obavljati u sjedištu poslodavca u Čakovcu, Ulica dr. Tome Bratkovića 2.

Radnik je rad po ugovoru na neodređeno vrijeme otpočeo s danom 01.01.2006. godine.

Radnik će raditi u punom radnom vremenu od 8 sati dnevno, 40 sati tjedno, u smjenama, te duže od punog radnog vremena u skladu sa zakonskim odredbama o radu dužem od punog radnog vremena. Raspored radnog vremena, početak i završetak radnog vremena kao i korištenje dnevnog, tjednog odmora određeno je Pravilnikom o radu, na temelju zakonskih odredbi.

Za obavljanje poslova iz čl. 2. ovog ugovora u redovitom radnom vremenu, poslodavac će radniku isplaćivati:

- plaću u neto iznosu od 2.000,00 kn (iznos po odbitku poreza i doprinosa) a u kojoj je sadržan stalni mjesečni dohodak i minuli rad

- odnosno ako radi na radnom mjestu koje podliježe obračunu prema izvršenom učinku – osnovnu plaću prema obračunu izvršenog učinka (broj urađenih pozicija pomnoženih sa cijenom prema cjeniku normativa) temeljem članka 60. Pravilnika o radu za radno mjesto na kojem je obavljao povjerene mu poslove-radne zadatke (uključen stalni mjesečni dodatak), odnosno minimalnu plaću od ukupno 2.080,75 kuna (bruto) prema zakonskim propisima za redovno radno vrijeme ukoliko ne ostvari normativ,

- uz plaću u određenom neto iznosu ili prema obračunu izvršenog učinka, isplaćuje se naknada troškova prijevoza u skladu sa zakonskim odredbama. Poslodavac će isplaćivati ugovorenu plaću za prethodni mjesec sredinom tekućeg mjeseca, a najkasnije do 15. dana u tekućem mjesecu.

Sva ostala prava i obveze radnika koje nisu iznijete u ovom ugovoru utvrđene su Zakonom o radu odnosno Pravilnikom o radu, te Kolektivnim ugovorom, te se s tog osnova primjenjuju.",

te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, i da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika od 28. studenoga 2006.g. kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa; pod točkom II. tužbenog zahtjeva da se nalaže tuženiku da tužitelja vrati natrag na posao na poslove "ručno kalupiranje (rundel)" s danom 01. studenog 2006.g., u roku od 8 dana; to pod točkom III. tužbenog zahtjeva da se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 8 dana.

7. Ostajući u cijelosti kod odgovora na tužbu i iznijetih navoda, tuženik je i nadalje osporavao sve navode tužitelja, a osobito one koji se odnose na tvrdnju da bi tužitelj unazad pet godina kod tuženika čitavo vrijeme radio na istim poslovima i to poslovima ručno kalupiranje, jer da se nije radilo o takvim poslovima proizlazi iz podataka o radnom mjestu, dakle opisu i popisu poslova radnih zadataka navedenih radnih mjesta koji su sastavni dio pravilnika o radu tuženika, a kojim je regulirana kako organizacija tako i sistematizacija poslova. Tuženik je ostao i kod stava da ukoliko je tužitelj smatrao da je njegov radni odnos na određeno vrijeme u određenom času prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, da je onda sukladno zakonskim odredbama imao priliku da u trenutku kada mu je poslodavac bilo kojom svojom odlukom doveo to njegovo pravo u pitanje, dakle podnijeti zahtjev za zaštitu prava, a što nije učinio, te stoga tuženik drži da je tužitelj sada prekludiran u pravu da takav zahtjev podnosi.

8. Presudom ovog suda broj P-1144/06-14 od 30. ožujka 2007. tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen.

9. Navedena je prvostupanjska presuda, povodom žalbe tuženika, ukinuta rješenjem Županijskog suda u Čakovcu broj Gž-473/07-2 od 06. rujna 2007. i predmet vraćen na ponovno suđenje.

10. Ostajući kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih iznijetih navoda, tužitelj je nadalje, a u prilog već ranije istaknutoj činjenici da ugovori o radu na određeno vrijeme predstavljaju fiktivne odnosno simulirane ugovore u ovom slučaju, a da je stvarni posao koji je sklopljen na temelju činjeničnog stanja kao i odredbe čl. 15. st. 5. Zakona o radu, ugovor o radu na neodređeno vrijeme, i da je poslodavac tijekom radnog odnosa doista manipulirao institutima ugovora o radu na određeno vrijeme, te da njegove tvrdnje nisu vjerodostojne, priložio potvrdu tuženika kao poslodavca u kojoj je navedeno da je tužitelj zaposlen na neodređeno vrijeme, uz navod da iako se potvrda odnosi na ranije razdoblje, ista ukazuje na način postupanja poslodavca vezano uz status radnika i ugovore o radu.

11. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i navoda iznijetih u tijeku postupka, a u odnosu na prednje navode tužitelja tuženik je istaknuo kako iste smatra u potpunosti irelevantnima u konkretnoj spornoj situaciji, te još jednom napominje da tužitelj ne može osnovano tražiti zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme i to upravo iz razloga što je nakon 01. siječnja 2006. u dva navrata s tuženikom sklopio nove ugovore o radu na određeno vrijeme koje ničim nije pobijao čime je zapravo očitovao svoju volju na sklapanje upravo takvih ugovora o radu, smatrajući u spis predanu sudsku praksu – Vs, Rev 3005/00, 09.05.2001., relevantnom u konkretnom sporu.

12. Presudom ovog suda broj P-895/07-31 od 12. svibnja 2008. odbačen je tužbeni zahtjev tužitelja, a koja je presuda, povodom žalbe tužitelja, ukinuta rješenjem Županijskog suda u Čakovcu broj Gž-1039/08-2 od 16. listopada 2008. i predmet vraćen na ponovni postupak.

13. Tužitelj je i nadalje ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a s obzirom na činjenicu da se tužitelj u međuvremenu zaposlio, podneskom od 02. ožujka 2009. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev. U navedenom je podnesku tužitelj istaknuo da je tuženik u međuvremenu, a nakon pokretanja ovog postupka od strane tužitelja, s ostalim zaposlenicima koji su bili u istom radnopravnom statusu, dakle koji su godinama radili kod tuženika na temelju uvijek novih i malo izmijenjenih ugovora o radu na određeno vrijeme (a kojih je bio veoma veliki broj), sklopio ugovore o radu na neodređeno vrijeme, uz daljnje navode da to upravo potvrđuje da je točna argumentacija tužitelja da se faktički čitavo vrijeme radilo i radi o radu na neodređeno vrijeme, a da su ugovori o radu na određeno vrijeme bili simulirani ugovori kojima se prikrivao stvarni pravni odnos, a to je ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da između stranaka u tom slučaju vrijedi upravo disimulirani ugovor – ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da to potvrđuje i da se radilo i u slučaju tužitelja o zloporabi instituta radnoga prava, te u tom smislu treba usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

13.1. Navodeći da je tužitelj u međuvremenu, zbog proteka vremena od kad mu je onemogućen nastavak rada kod tuženika, uspio pronaći posao i zaposlio se s danom 23.05.2008., te slijedom toga njegov radni odnos kod tuženika prestao bi s danom 22.05.2008., tužitelj je u tom smislu sredio tužbeni zahtjev u skladu s novim okolnostima, tako da sređeni tužbeni zahtjev glasi:

I. Utvrđuje se da je između tužitelja ĐU iz [adresa] kao radnika s jedne strane i tuženika Ferro-Preis d.o.o. Čakovec, Dr. Tome Bratkovića 2, kao poslodavca s druge strane, sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova "ručno kalupiranje (rundel)" slijedećeg sadržaja:

Između tuženika Ferro-Preis d.o.o. Čakovec, Dr. T. Bratkovića 2, kao poslodavca i tužitelja ĐU iz [adresa] kao radnika, sklopljen je ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Radnik će obavljati slijedeće poslove: ručno kalupiranje (rundel). Radnik će poslove iz čl. 2. ovog ugovora obavljati u sjedištu poslodavca u Čakovcu, Ulica dr. Tome Bratkovića 2.

Radnik je rad po ugovoru na neodređeno vrijeme otpočeo s danom 01.01.2006. godine.

Za obavljanje poslova iz čl. 2. ovog ugovora u redovitom radnom vremenu, poslodavac će radniku isplaćivati:

- plaću u neto iznosu od 2.000,00 kn (iznos po odbitku poreza i doprinosa) a u kojoj je sadržan stalni mjesečni dohodak i minuli rad

- odnosno ako se radi na radnom mjestu koje podliježe obračunu prema izvršenom učinku – osnovnu plaću prema obračunu izvršenog učinka (broj urađenih pozicija pomnoženih sa cijenom prema cjeniku normativa) temeljem članka 60. Pravilnika o radu za radno mjesto na kojem je obavljao povjerene mu poslove-radne zadatke (uključen stalni mjesečni dodatak), odnosno minimalnu plaću od ukupno 2.080,75 kuna (bruto) prema zakonskim propisima za redovno radno vrijeme ukoliko ne ostvari normativ,

Sva ostala prava i obveze radnika koje nisu iznijete u ovom ugovoru utvrđene su Zakonom o radu odnosno Pravilnikom o radu, te Kolektivnim ugovorom, te se s tog osnova primjenjuju.,

te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao dana 31. listopada 2006. godine te da je nezakonita i nedopuštena odluka tuženika od 28. studenoga 2006.g. kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa.

II. Utvrđuje se da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao dana 22.05.2008. godine.

14. Tuženik je ostajući od kod odgovora na tužbu i navoda iznijetih u tijeku postupka, usprotivio se navodima iz prednjeg podneska tužitelja, ponavljajući da je nastupila prekluzija prava na podnošenje tužbe.

15. Rješenjem ovog prvostupanjskog suda broj P-1554/08-38 od 11. ožujka 2009., ispravljenim rješenjem broj P-1554/08-40 od 28. svibnja 2009., tužba tužitelja u ovoj pravnoj stvari je odbačena.

16. Prednje navedeno rješenje potvrđeno je rješenjem Županijskog suda u Čakovcu broj Gž-618/09-2 od 10. rujna 2009.

17. Povodom revizije tužitelja, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-281/10-2 od 27. lipnja 2013., ukinuto je navedeno rješenje Županijskog suda u Čakovcu broj Gž-618/09-2 od 10. rujna 2009. i rješenje ovog suda broj P-1554/08-38 od 11. ožujka 2009. ispravljeno rješenjem istog broja od 28. svibnja 2009., te predmet dana 21. srpnja 2014. vraćen ovome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. Tužitelj je i nadalje ostao kod podnijete tužbe i svih dosadašnjih navoda, te se podneskom od 10. studenog 2014., predanim na ročištu održanom dana 11. studenog 2014., očitovao vezano uz uputu Vrhovnog suda RH, a isto tako uključuje u tužbeni zahtjev i naknadu plaće za razdoblje od 01. listopada 2006. do 22. svibnja 2008. U navedenom podnesku tužitelj ističe da naime upravo čl. 15. st. 5. Zakona o radu važećega 2006.g. izričito propisuje da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ZOR-a, ili ako radnik ostane raditi kod poslodavca i nakon vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a da je smisao te odredbe upravo izbjegavanje manipulacija i zloporaba instituta ugovora o radu na neodređeno vrijeme na štetu slabije strane tj. radnika, a što se dogodilo upravo u ovom slučaju, te da kako je u spornom razdoblju, 2006. godine, na snazi bila odredba čl. 15. st. 5. Zakona o radu koja izričito propisuje da se, u slučaju sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme protivno zakonu ili ako radnik ostane raditi i nakon isteka toga ugovora, smatra se da je radnik sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da tako dugo dok je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika, nije bilo potrebe da pokreće zaštitu svojih prava, jer se smatralo po zakonu da je u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, te da tek kad ga je tuženik obavijestio da mu radni odnos prestaje, stekli su se uvjeti za zaštitu prava tužitelja iz radnog odnosa, te je tada, u zakonskim rokovima, podnio zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu. Dalje navodeći da obzirom da se temeljem zakona smatra da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, njegov je radni odnos kod tuženika trajao sve dok se nije, prisiljen takvim postupkom tuženika, kao i vrlo grubim i nekorektnim odnosom tuženika prema njemu, zbog čega nastavak radnog odnosa nikako ne bi bio moguć, zaposlio kod drugog poslodavca, a što je bilo 23.05.2008., dakle radni odnos kod tuženika trajao mu je do 22.05.2008., i da slijedom navedenoga tužitelju pripada i pravo na naknadu plaće za čitavo razdoblje od 01.11.2006. do 22.05.2008., te radi ekonomičnosti postupka, kako ne bi tek po pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje da je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da mu radni odnos nije prestao 31.10.2006. već 22.05.2008.g., pokretao poseban parnični postupak radi naplate naknade plaće, to tužitelj ističe i tužbeni zahtjev u tom smislu. Tužitelj navodi da je prosječna plaća tužitelja bila u zadnja tri mjeseca 3.630,21 kn: za kolovoz 2006. primio je 2.432,38 kn, za rujan 2006. primio je 2.177,28 kn, a za listopad 2006. 6.280,96 kn, što prosječno iznosi 3.630,21 kn (u to je vrijeme primao naknadu za bolovanje, pa ako bi se trebala uzeti zadnja tri iznosa plaće isplaćena u bruto iznosu, dakle ne kao bolovanje, bilo bi to čak i u višem iznosu: 4.000,00 kn za listopad 2006. – za godišnji odmor, 3.618,82 kn za siječanj 2006. i 3.701,68 kn za prosinac 2005., što daje prosječnu plaću 3.773,50 kn), te dakle, s osnova naknade neisplaćenih plaća za razdoblje od 01.11.2006.g. do 22.05.2008.g. tužitelj potražuje bruto iznos od 67.983,93 kn (18 mjeseci x 3.630,21 kn, plus za svibanj 2008. 2.640,15 kn – do 22. svibnja bilo je 16 radnih dana za koje ostvaruje plaću – 14 radnih dana te 2 praznika koja su padala na radni dan, pa razmjerni dio plaće za razdoblje od 22. svibnja iznosi 2.640,15 kn), sve sa zakonskom zateznom kamatom za svaki iznos naknade plaće od dospijeća koje je bilo 15. u slijedećem mjesecu za svaki mjesec.

18.1. Slijedom toga, tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, tako da isti glasi:

Između tuženika Ferro-Preis d.o.o. Čakovec, Dr. T. Bratkovića 2, kao poslodavca i tužitelja ĐU iz [adresa] kao radnika, sklopljen je ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Radnik će obavljati slijedeće poslove: ručno kalupiranje (rundel). Radnik će poslove iz čl. 2. ovog ugovora obavljati u sjedištu poslodavca u Čakovcu, Ulica dr. Tome Bratkovića 2.

Radnik je rad po ugovoru na neodređeno vrijeme otpočeo s danom 01.01.2006. godine.

Za obavljanje poslova iz čl. 2. ovog ugovora u redovitom radnom vremenu, poslodavac će radniku isplaćivati:

- plaću u neto iznosu od 2.000,00 kn (iznos po odbitku poreza i doprinosa) a u kojoj je sadržan stalni mjesečni dohodak i minuli rad

Sva ostala prava i obveze radnika koje nisu iznijete u ovom ugovoru utvrđene su Zakonom o radu odnosno Pravilnikom o radu, te Kolektivnim ugovorom, te se s tog osnova primjenjuju.

II. Utvrđuje se da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao dana 22.05.2008. godine.

III. Nalaže se tuženiku Ferro-Preis d.o.o. Čakovec, Dr. Tome Bratkovića 2, OIB 77625311977, da isplati tužitelju DU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnova naknade plaće za studeni i prosinac 2006. godine, te siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad, studeni, prosinac 2007. godine i siječanj, veljaču, ožujak, travanj te razdoblje od 01. do 22. svibnja 2008. godine bruto iznos od 67.983,93 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u skladu sa člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Objavom Hrvatske narodne banke o eskontnoj stopi, računatom

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.12.2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.01.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.02.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.03.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.04.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.05.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.06.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.07.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.08.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.09.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.12.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.01.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.02.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.04.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 3.630,21 kn od 15.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.640,15 kn od 15.06.2008. godine pa do isplate,

u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

19. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda iznijetih tijekom postupka, smatrajući i dalje da tužitelj nije radio duže od tri godine na istim poslovima i da ugovori o radu na određeno vrijeme koje je sklapao nisu bili protivni zakonu. Tuženik u cijelosti osporava navode iz tužiteljevog podneska od 10. studenog 2014. Tuženik navodi da ovdje želi istaknuti i činjenicu da svim radnicima s kojima se zbog povećanog obima poslova sklapa ugovor o radu na određeno vrijeme te ta potreba prestane, ukoliko su se pokazali kao odgovorni i kvalitetni radnici, kad se ukaže ponovna potreba, ponovno ih se zove i ako žele oni se ponovno zapošljavaju kod tuženika, te da dakle navodi tužitelja o vrlo grubom i nekorektnom odnosu prema njemu nisu istiniti. Što se tiče samog tužbenog zahtjeva tužitelja za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, tuženik smatra da tužiteljev zahtjev za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova Ručnog kalupiranja od 01.01.2006.g. nije osnovan već iz same činjenice da je prvi ugovor na određeno vrijeme za Ručno kalupiranje skopljen 01.07.2004.g., a da je nakon ugovora za Ručno kalupiranje sklapao nove ugovore na određeno vrijeme za Završne poslove od 01.04. do 30.06.2006. i do 01.07. do 31.10.2006.g. Tuženik zato smatra da tužbu tužitelja treba ponajprije odbaciti kao nedopuštenu, a podredno da tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Opreza radi, tuženik se očituje i o visini utuženih naknada plaća, navodeći kako smatra da u slučaju postojanja ove obveze, da se obračun treba napraviti na bazi jednakih vrijednosti, u ovom slučaju isplaćenog neto iznosa budući je tužitelj bio na bolovanju na teret HZZO neprekidno cijelu 2006.g., a tuženik nema saznanja kada je tužitelj završio s liječenjem u 2007. ili 2008.g., a da osim toga, na isplati za listopad tužitelju je obračunata naknada za neiskorišteni godišnji odmor u neto iznosu od 2.936,00 kn, pa taj iznos ne predstavlja tužiteljevu plaću ostvarenu u tom mjesecu, a ako se to uzme u obzir, onda pa bi prosjek zadnja 3 mjeseca trebao biti 3.275,54 kn bruto a ne 3.630,21 kn koliko tužitelj traži.

20. Tužitelj u cijelosti ostaje kod sveukupne svoje argumentacije iznijete u dosadašnjim fazama ovoga postupka. Što se tiče visine naknade plaće, tužitelj navodi, kako je u podnesku već bilo navedeno, ista bi trebala biti i viša nego što je naznačena u tužbenom zahtjevu, jer bi se trebale obračunati tri zadnje plaće a ne tri zadnje naknade plaće, međutim, radi ekonomičnosti postupka, tužitelj je naznačio taj manji iznos, smatrajući da to neće biti sporno, a da ukoliko tuženik isti iznos osporava, tužitelj predlaže, kao što je već naznačio u svojem podnesku, da se provede vještačenje po vještaku knjigovodstveno financijske struke.

21. Tuženik je i nadalje u cijelosti osporavao tužbu i tužbene zahtjeve tužitelja.

22. Prigovor tuženika da u ovom predmetu podnesena tužba nije dopuštena, jer da je tužitelj prekludiran u traženju zaštite svojih prava iz radnog odnosa kod tuženika, te da bi tužbu tužitelja trebalo odbaciti, sud je utvrdio neosnovanim.

23. Presudom ovog suda broj P-602/14-12 od 23. studenoga 2015. pod točkom 1. izreke odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja, koji glase:

"I. Utvrđuje se da je između tužitelja ĐU iz [adresa] kao radnika s jedne strane i tuženika Ferro-Preis d.o.o. Čakovec, Dr. Tome Bratkovića 2, kao poslodavca s druge strane, sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova "ručno kalupiranje (rundel)" slijedećeg sadržaja: