REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: Pn-57/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, OIB 84397956623, za obveze Područnog ureda u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, 34000 Požega, zastupan po opunomoćeniku TK, dipl. iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, 10 000 Zagreb, OIB: 22694857747, zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Grgić i partneri d.o.o., Zagreb, Pisarnica Osijek, radi naknade štete, vr. p. s. 7.023,14 eura, nakon javne glavne rasprave zaključene 27. siječnja 2025. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja dipl. iur. TK i zamjenika opunomoćenika tuženika odvjetničkog vježbenika u OU Brune Damjanca, odvjetnika u Požegi, GK, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 18. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik je dužan platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 7.023,14 eura (sedamtisućadvadesettrieuraičetrnaestcenti) sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove, sve na račun državnog proračuna broj [broj bankovnog računa] (s pozivom na broj – odobrenje, u pretpolje upisati 26, a u veće polje sljedeće šifre 5908-19-19-03280037931) sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, 10000 Zagreb, OIB 84397956623, za obveze Područnog ureda u Požegi, Ulica Republike Hrvatske 1c, 34000 Požega da tuženiku Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, 10 000 Zagreb, OIB: 22694857747, naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 (tisuću) eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 18. veljače 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje podnio je tužbu protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), radi naknade štete, a u činjeničnim navodima tužbe je istakao da je tuženik na temelju presude na temelju priznanja ovoga suda posl. br. P-629/10 od 17. rujna 2010. bio u obvezi periodično podmirivati štetu za isplaćenu invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja ŽK jer je imenovani osiguranik ŽK zadobila teške tjelesne ozljede u prometnoj nezgodi, a koju je skrivio osiguranik tuženika OK koji je proglašen krivim na temelju presude ovoga suda posl. broj K-243/07 od 20. srpnja 2007.

2. Budući da se isplata invalidske mirovine osiguraniku ŽK vrši i poslije 30. lipnja 2020. do kada je šteta utužena odnosno u tijeku je parnični postupak u predmetu Općinskog suda u Požegi posl. broj Pn-82/20, tužitelj tvrdi kako je za njega nastala nova šteta koju je tuženik dužan podmiriti i to onaj iznos štete koji je obuhvaćen isplaćenom invalidskom mirovinom za novo razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. svibnja 2022. i to u punom iznosu od 7.023,14 eura/52.915,82 kn, u smislu čl. 161. st. 2. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13, 151/14, 53/15, 93/15 – dalje ZOMO/13), a zbog čega tužitelj predlaže sudu da tuženiku naloži isplatu iznos od 7.023,14 eura na ime naknade štete sa zateznom kamatom na ovaj iznos počev od dana podnošenja tužbe tj. od 30. lipnja 2023. pa do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je kao neprijekornu činjenicu priznao da se 19. srpnja 2007. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog tjelesne ozljede, smrti, narušavanja zdravlja i uništenja ili oštećenja stvari, a sve zbog toga što je ugovor sklopljen sukladno čl. 22. st.1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dalje u tekstu: ZOOP/05).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja, ali u cijelosti osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja na ime naknade štete jer ističe kako je nesporno da tužitelj u ovom sporu radi naknade štete potražuje od tuženika štetu po polici osiguranja od automobilske odgovornosti, a zbog čega tuženik pravno ocjenjuje da je i njegovu obvezu potrebno utvrđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a. U nastavku je tuženik obrazložio kako je stavkom 3. čl. 27. ZOOP-a određeno da se opseg i visina obveze tuženika tj. društva za osiguranje na naknadu štete tužitelju određuje na način da štetu predstavlja razmjerni iznos mirovine prema propisima o mirovinskom osiguranju i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako se u ovoj pravnoj stvari radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila tada se postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i donijeti odluka primjenom materijalno – pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo, a to su odredbe ZOOP/05, a to znači da predmet spora treba raspraviti sa aspekta čl. 27. ZOOP/05 jer se tuženik kao osiguratelj vozila štetnika nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik.

5. Tuženik je detaljno elaborirao svoju eventualnu obvezu u smislu čl. 27. ZOOP/05 i to tako da je istakao kako njegova obveza za naknadu štete tužitelju postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Kako je osiguranik tužitelja ŽK umirovljenik koja prima invalidsku mirovinu na temelju povrede na radu tada, ističe tuženik ne postoji razlika koju bi tužitelj u smislu navedenog čl. 27. ZOOP/05 imao pravo potraživati od tuženika. To su razlozi zbog kojih tuženik ocjenjuje da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan te tuženik ponovno ističe i poziva se na pravomoćne presude sudove RH iz kojih se može utvrditi da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, a eventualno bi bio osnovan samo ako bi postojala razlika između invalidske mirovine odobrene konkretnom oštećeniku i one koja bi mu se odobrila u slučaju povrede na radu i to samo u visini razlike, a da se iz navoda tužbe i dostavljene dokumentacije može utvrditi da je osiguranik tužitelja umirovljena zbog povrede na radu, jer je ista nastradala na putu do posla. Zbog toga je osiguraniku tužitelja priznata invalidska mirovina po osnovu povrede na radu slijedom čega u konkretnom slučaju nema razlike koju bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika temelju pozitivnih propisa. U tom pravcu je tuženik istakao da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u svojoj odluci posl. broj Rev 1534/16-2 od 18. svibnja 2021. istakao da u slučaju kad ovu materiju reguliraju dva propisa i to ZOMO/13 i ZOOP/05 tada je ZOOP/05 specijalni zakon koji treba primijeniti u konkretnom slučaju, a u tom pravcu je tuženik isticao i da je u drugim odlukama VSRH zauzeto stajalište da za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine treba primijeti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno, u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja.

6. Tuženik je ponovno isticao da iz pisanih dokaza koje je podnio tužitelj uz tužbu nedvojbeno proizlazi da je invalidska mirovina osiguraniku tužitelja utvrđena zbog ozljede na radu tada ne postoji stvarna šteta odnosno razmjerni iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP/05. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i predložio da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije i da tužitelj tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

7. Očitujući se na tuženikom odgovor i sadržaj kasnijeg podneska tužitelj je istakao da je u spisu dostavio obračun svoje službe za isplatu mirovina, a koji obračun predstavlja javnu ispravu o isplaćenoj visini mirovine prema ZOMO-u koju tužitelj potražuje tužbom, a tužitelj se ponovno poziva na ZOMO koji treba primijeniti u ovom sporu kao lex specialis.

8. Kako je između stranaka ostalo sporno koji pravni propis treba primijeniti u konkretnom sporu, a tužitelj je predlagao prekid postupka zbog navodne dileme koja postoji u sudskoj praksi, a prekidu postupka se tuženik protivio, u nastavku postupka, a radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je pročitao rješenje tužitelja Klasa: UP/I-141-02/09-01/03280037931 Urbroj: 341-16-05/3-09-012484 od 18. srpnja 2009., a nakon toga je izvrši obračun ukupno isplaćenog iznosa osiguraniku tužitelja ŽK i to za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 1. srpnja 2022. u iznosu od 52.915,82 kn.

9. Iako je sud rješenjem posl. br. Pn-57/2023-8 od 10. lipnja 2024. odlučio izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, radi utvrđenja razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja od 18. srpnja 2009., a isplaćene osiguraniku ŽK u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 31. svibnja 2022. u iznosu od 52.915,82 kn i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena i isplaćena osiguraniku ŽK u slučaju povrede na radu osiguraniku u istom razdoblju, ovaj dokaz sud nije izveo jer je između stranaka učinjeno nespornim da je tužitelj svom osiguraniku ŽK isplatio mirovinu upravo zbog povrede na radu tj. tužitelj je utvrdio pravo ŽK na invalidsku mirovinu zbog povrede na radu. Dakle, kako osiguranik tužitelja ŽK prima i primala je u navedenom razdoblju invalidsku mirovinu zbog utvrđene povrede na radu tada je očito da ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

10. Između stranaka je i dalje ostalo sporno koji propis materijalnog prava treba primijeniti u ovom sporu između tužitelja i tuženika.

11. Od samog početka parnice pa nadalje tuženik je ocjenjivao da se u ovoj parnici kao jedini relevantni mjerodavni posebni propis mora uzeti u obzir i to onaj propis koji uređuje sustav obveznog osiguranja u prometu, a to je Zakon obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje u tekstu: ZOOP/05). Tužitelj je isticao kako u ovoj parnici treba primijeniti zakon koji je bio na snazi kada je tužitelj izvršio isplate invalidske mirovine, a jer tužitelju šteta nastaje trenutkom isplate mirovine, dakle da treba primijeniti članak 161. stavak 1. točka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 115/18, dalje u tekstu: ZOMO/13), a tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika upravo prema članku 164. ZOMO/13 jer je tom odredbom propisano da tužitelj ima pravo od društva za osiguranje zahtijevati štetu i to puni iznos isplaćenih mirovinskih davanja, a ne razmjerni iznos kako tvrdi tuženik.

12. Tuženik je tijekom postupka isticao da sud u ovom sporu treba primijeniti ZOOP/05 i to članak 27. koji propisuje da je tuženik u obvezi naknaditi stvarnu štetu u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine. Dakle, tuženik ocjenjuje da se za obveze koje nastaju temeljem police obveznog osiguranja kao lex specialis mora primijeniti upravo ovaj zakon.

13. Dakle, nakon proteka relativno dužeg vremenskog razdoblja, a u kojem su II- stupanjski sudovi donijeli niz II-stupanjskih odluka, a u predmetima kao što je ovaj, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje (Rev-x-388/18 od 25. kolovoza 2020.) da u ovom sporu treba primijeniti odredbe ZOOP/05, a ne ZOMO/13 kako to pogrešno smatra tužitelj.

14. Treba istaći da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog, a i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti sukladno odredbama ZOOP/05. U konkretnom sporu radi se o obveznom osiguranju u prometu koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena odredbama spomenutog ZOOP/05, a što ima za posljedicu da se na konkretan odnos parničnih stranaka u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje ono materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u konkretnom slučaju ZOOP/05.

15. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač, tj. štetnik i obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP/05 temeljem kojih je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi rečenog zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a te obveze su propisane odredbama rečenog zakona. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari, tj. vlasnikom motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene pretpostavke propisane odredbama ZOOP/05), naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, tj. štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to rečenim ZOOP/05.

16. Člankom 8. stavak 1. ZOOP/05 reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a ta odredba glasi: "Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovom zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premije osiguranja".

17. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP/05, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno uređeni su rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, tj. obračunava premija osiguranja.

18. Nedvojbeno proizlazi da je u ovom građansko-pravnoj stvari trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP/05 i to odredbe članka 27. ZOOP/05 koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

19. Odredbom članka 27. stavak 1. ZOOP/05 propisano je da društvo za osiguranje ima obvezu zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. istog članka propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. ovog članka propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Upravo je u stavku 4. propisano da se stavak 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

20. Na temelju svega iznesenog proizlazi da u konkretnom slučaju, kada se radilo o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako je to propisano u članku 27. stavak 2. i 3. ZOOP/05 obveza tuženika postoji samo onda ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju osiguraniku tužitelja na temelju rješenja HZMO-a, tj. tužitelja i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu.

21. Kako je između stranaka nesporno da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu i to zbog ozljede na radu tada treba zaključiti da u ovom sporu nema mjesta primjeni odredaba Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju već upravo treba primijeniti rečeni ZOOP/05.

22. Prihvaćajući nespornim da se razmjeran iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu članka 27. ZOOP/05 obveza tuženika bi postojala samo onda ako bi razmjeran iznos mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu. Očito je da te razlike nema, tada je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je u ovoj parnici u cijelosti uspio tuženik pa je dužan naknaditi tužitelj sve nužne troškove koje je tuženik imao u ovoj parnici, a pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa) tuženiku su dosuđeni oni troškovi koji predstavljaju izdatke koje je tuženik imao radi zastupanja u ovom parničnom predmetu putem opunomoćenika – odvjetnika. Pravilno je opunomoćenik tuženika, a sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife za sastav odgovora na tužbu i za sastav obrazloženog podneska od 24. siječnja 2025., a u kojem je tužitelj argumentirano elaborirao svoje pravne stavove, zahtijevao nagradu u iznosu po 100 bodova ili 200,00 eura za svaki podnesak. Opunomoćenik tuženika je tuženika zastupao na pripremnom ročištu 10. lipnja 2024. kada je zaključen prethodni postupak te i na raspravi od 27. siječnja 2025. pa je tuženik radi zastupanja imao izdatke koji se očituju u plaćanju nagrade za zastupanje sukladno tarifnom broju 9. točke 1. rečene tarife. Za zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu opunomoćeniku tuženika pripada nagrada u iznosu od po 100 bodova za svako ročište ili po 200,00 eura za svako ročište.

24. Naime, rečenu Tarifu u ovom sporu sud primjenjuje na temelju Tbr. 52. stavak 3., u pogledu primjene Tarife, a u pogledu vrijednosti boda temeljem Tbr. 54. jer je vrijednost boda trebalo obračunati prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade, a to je dan zaključenja glavne rasprave. Pravilno utvrđujući troškove tuženika kao izdatke učinjene u tijeku postupka, a sukladno članku 151. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i to nagradu za rad odvjetnika kako je navedeno valjalo je prilikom odlučivanja o troškovima postupka brižljivo cijeniti sve okolnosti u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, a tuženiku dosuditi ukupno 1.000,00 eura jer je trošak zastupanja ukupno 1.000,00 eura (osnovica za obračun PDV-a po stopi od 25% je 800,00 eura, a PDV po stopi od 25 % iznosi 200,00 eura).

25. Kako je tuženik putem opunomoćenika zahtijevao i zateznu kamatu na trošak parničnog postupka, sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a zatezna kamata na trošak parničnog postupka dosuđena je uz primjenu članka 151. stavak 3. ZPP-a, a formulacijom koja je propisana odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05).

26. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 18. veljače 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. HZMO, Područni ured Požega, Republike Hrvatske 1c, Požega

2. OD Grgić i partneri d.o.o., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb