Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-528/2022-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: 1. IE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 2. IEG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 3. AE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 4. JE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupaju punomoćnici Zoran Belušić, odvjetnik iz Buja i Aisa Pertić Brajković, odvjetnica iz Umaga, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], I, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 20. studenog 2024. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Belušić Zorana, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 18. veljače 2025., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 13. srpnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja TE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AEG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s jedne strane i tuženika Addiko Bank d.d. I, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao davatelja kredita i pravnog slijednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. I, Podružnica Umag, Trgovačka 1b, s druge strane, solemniziranog po Javnom bilježniku Krajina Željku iz Umaga, pod posl.br.: OU-1049/2005, dana 14. srpnja 2005. godine, u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa na način da je banka ovlaštena vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika sadržana u čl.6.st.2. Ugovora o kreditu.

II Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 13. srpnja 2005. godine, sklopljenog između tužitelja tužitelja TE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AEG, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i ĆE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s jedne strane i tuženika Addiko Bank d.d. I, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao davatelja kredita i pravnog slijednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. I, Podružnica Umag, Trgovačka 1b, s druge strane, solemniziranog po Javnom bilježniku Krajina Željku iz Umaga, pod posl.br.: OU-1049/2005, dana 14. srpnja 2005. godine, u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana uz švicarski franak (valutna klauzula) i kojim se korisnik kredita CE obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, sadržana u čl.3.st.2. Ugovora o kreditu.

III Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. I, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju TE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 3.475,95 (tritisućečetristosedamdesetpet eura i devedesetpet centi) eura uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dana:

- 31.05.2006. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2006. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2006. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2006. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2006. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2006. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2006. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2006. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2007. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.02.2007. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2007. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.04.2007. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2007. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.06.2007. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2007. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2007. godine na iznos od 14,78 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2007. godine na iznos od 24,35 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2007. godine na iznos od 24,35 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2007. godine na iznos od 24,35 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2007. godine na iznos od 24,35 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2008. godine na iznos od 24,35 EUR-a, pa do isplate;

- 29.02.2008. godine na iznos od 24,35 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2008. godine na iznos od 48,49 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2008. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2009. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 29.02.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2010. godine na iznos od 53,63 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2010. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2011. godine na iznos od 47,89 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2011. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2011. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2011. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 29.02.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2012. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 29.02.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2013. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2014. godine na iznos od 36,91 EUR-a, pa do isplate;

u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. I, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju TE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 5.149,78 (pettisućastočetrdesetdevet eura i sedamdesetosam centi) eura uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dana:

- 31.08.2005. godine na iznos od 3,38 EUR-a, pa do isplate;

- 31.09.2005. godine na iznos od 6,14 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2005. godine na iznos od 4,24 EUR-a, pa do isplate;

- 31.11.2005. godine na iznos od 5,38 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2005. godine na iznos od 5,59 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2006. godine na iznos od 3,95 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2006. godine na iznos od 1,61 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2008. godine na iznos od 1,22 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2008. godine na iznos od 3,74 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2009. godine na iznos od 13,21 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2009. godine na iznos od 15,72 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2009. godine na iznos od 23,37 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2009. godine na iznos od 12,51 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2009. godine na iznos od 12,02 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2009. godine na iznos od 9,77 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2009. godine na iznos od 11,29 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2009. godine na iznos od 6,15 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2009. godine na iznos od 10,18 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2009. godine na iznos od 6,32 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2009. godine na iznos od 9,01 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2009. godine na iznos od 8,43 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2010. godine na iznos od 15,08 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2010. godine na iznos od 19,17 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2010. godine na iznos od 17,65 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2010. godine na iznos od 21,85 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2010. godine na iznos od 28,80 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2010. godine na iznos od 34,11 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2010. godine na iznos od 42,81 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2010. godine na iznos od 39,07 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2010. godine na iznos od 57,35 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2010. godine na iznos od 46,96 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2010. godine na iznos od 48,47 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2010. godine na iznos od 57,39 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2011. godine na iznos od 73,40 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2011. godine na iznos od 56,19 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2011. godine na iznos od 60,54 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2011. godine na iznos od 54,25 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2011. godine na iznos od 68,40 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2011. godine na iznos od 79,88 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2011. godine na iznos od 83,13 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2011. godine na iznos od 136,38 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2011. godine na iznos od 86,38 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2011. godine na iznos od 76,88 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2011. godine na iznos od 77,27 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2011. godine na iznos od 77,29 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2012. godine na iznos od 83,29 EUR-a, pa do isplate;

- 29.02.2012. godine na iznos od 88,17 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2012. godine na iznos od 87,68 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2012. godine na iznos od 85,16 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2012. godine na iznos od 86,95 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2012. godine na iznos od 89,87 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2012. godine na iznos od 86,28 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2012. godine na iznos od 86,82 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2012. godine na iznos od 81,04 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2012. godine na iznos od 83,16 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2012. godine na iznos od 87,06 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2012. godine na iznos od 86,32 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2013. godine na iznos od 87,71 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2013. godine na iznos od 82,57 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2013. godine na iznos od 81,09 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2013. godine na iznos od 87,03 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2013. godine na iznos od 78,80 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2013. godine na iznos od 78,59 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2013. godine na iznos od 77,48 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2013. godine na iznos od 78,47 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2013. godine na iznos od 80,90 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2013. godine na iznos od 83,56 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2013. godine na iznos od 84,47 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2013. godine na iznos od 84,91 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2014. godine na iznos od 69,15 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2014. godine na iznos od 72,69 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2014. godine na iznos od 74,40 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2014. godine na iznos od 73,86 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2014. godine na iznos od 71,67 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2014. godine na iznos od 71,05 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2014. godine na iznos od 73,08 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2014. godine na iznos od 75,17 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2014. godine na iznos od 75,41 EUR-a, pa do isplate;

- 31.10.2014. godine na iznos od 75,37 EUR-a, pa do isplate;

- 30.11.2014. godine na iznos od 78,31 EUR-a, pa do isplate;

- 31.12.2014. godine na iznos od 78,86 EUR-a, pa do isplate;

- 31.01.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

- 28.02.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

- 31.03.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

- 30.04.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

- 31.05.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

- 30.06.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

- 31.07.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

- 31.08.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

- 30.09.2015. godine na iznos od 78,98 EUR-a, pa do isplate;

u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. I, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju TE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.085,74 (sedamtisućaosamdesetpet kuna i sedamdesetčetiri lipe) kuna / 940,44 (devetstočetrdeset eura i četrdesetčetiri centa) eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 02. studenog 2018. godine, pa do isplate, u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.".

VI Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. I, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno nadoknaditi tužiteljima TE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; IEG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; AE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], te ĆE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.007,32 (dvijetisućesedam eura i tridesetdva centa) eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ove presude 18. veljače 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari sukladno podnesku tužitelja od 20.08.2024. godine.

Obrazloženje

1. Tužitelji podnesenom tužbom traže utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 13. srpnja 2005. godine, na način da se u istom ugovoru utvrdi da je ništetna odredba u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženik sadržana u čl.6.st.2. ugovora, zatim utvrđenje ništetnosti odredbe o dijelu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojom se korisnik kredita IE obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržana u čl.3.st.2. ugovora, te traži isplatu novčanog iznosa od 29.271,08 kuna / 3.884,94 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op.suda) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi preplate zbog jednostrane promjene kamatne stope, isplatu novčanog iznosa od 35.471,92 kune / 4.707,93 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op.suda) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi preplate pri otplati glavnice kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, te isplatu novčanog iznosa od 7.085,74 kuna / 940,44 (po fiksnom tečaju konverzije – op.suda) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi plaćene naknade za prijevremeni povrat kredita. Tužitelji od bitnog navode da su s tuženikom zaključili Ugovor o kreditu broj 356- 94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 13. srpnja 2005. godine, kojim je ugovoren kredit za korist korisnika kredita u iznosu od 70.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize na dan korištenja kredita, te je istim ugovorom u čl.3. ugovorena i početna kamatna stopa od 3,99% godišnje, a u čl.6.st.2. da je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena od 01.05.2006. godine izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, dok je u čl.3.st.2. ugovorena valutna klauzula švicarski franaka (CHF) kojom se 1.-tužitelj obvezao na povrat novčanih obveza iz ugovora u valuti CHF po srednjem tečaju za CHF za devize tuženika na dan dospijeća odnosno plaćanja.

Tužitelji se u tužbi pozivaju na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.

Tužitelji ističu kako s bankom prije potpisivanja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o ugovornoj odredbi prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke, niti je tuženik ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorne kamate, već su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika na čiji sadržaj tužitelji kao potrošači nisu imali utjecaja, te tužitelji smatraju kako ista odredba nije niti razumljiva i potpuno neodrediva kao obveza, pa je stoga nepoštena u smislu čl.85. Zakona o zaštiti potrošača i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. Zakona o obveznim odnosima i kao takva je ništetna u skladu s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Tužitelji dalje tvrde kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu znali ništa niti o valutnom riziku koji za njih predstavlja ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, niti su bili od strane tuženika o istome informirani što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama.

Tužitelji smatraju da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke i valutna klauzula u švicarskim francima ništetne u smislu čl.270., čl.272., čl.322 i čl.323.st.1. ZOO-a, te su temeljem ništetnih ugovornih odredbi uplatili više kamata i preplatili tečaj, pa smatraju da je tuženik temeljem čl.1111 i čl.1115 ZOO-a dužan vratiti tužiteljima sve iznose preplaćenih kamata i razliku u otplati glavnice kredita zbog promjene tečaja CHF, sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja do isplate, te predlažu usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tužitelji u podnesku od 23.05.2019. godine (stranica 47) navode kako su namirili tuženiku dugovanje po predmetnom ugovoru o kreditu dana 02.11.2018. godine, te smatraju da je osnovnom ništetne odredbe predmetnog ugovora isplaćen tuženiku iznos od 948,56 eura, na ime "naknade za prijevremeni povrat", pa potražuje i povrat plaćenog iznosa po tom osnovu u visini od 7.085,74 kune s pripadajućom zateznom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, te ističe prigovor zastare potraživanja, kao i prigovor nedostatka pravnog interesa za vođenjem ovog postupka.

Tuženik nedostatak pravnog interesa na strani tužitelja obrazlaže time što su tužitelji i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) pa kako je zakonodavac prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, tuženik navodi kako je tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, slijedom čega tužitelji nemaju pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik osporava da bi odredba čl.8.st.2. predmetnog ugovora o kreditu bila ništetna kojom je određeno da korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu kredita (konačnu ili djelomičnu), te da je u slučaju prijevremene otplate kredita tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za uslugu tuženika. Tuženik se poziva na čl.1068. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, te se radi o unaprijed određenom iznosu naknade štete i troškova koje tuženik trpi, te kako takvo ugovaranje nije zabranjeno zakonom, te kako je i u čl.16. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano pravo banke da obračuna naknadu prilikom prijevremene otplate kredita, te da se ne radi o naplati buduće nedospjele kamate. Tuženik navodi kako zbog prijevremene otplate kredita trpi štetu zbog promjene aktivne i pasivne kamate, kao i zbog plaćanja negativne kamate, a čije utvrđivanje je povezano s nerazmjernim troškovima, te je stoga iznos štete radi prijevremene otplate kredita unaprijed definiran.

Tuženik dalje navodi kako se prilikom zaključenja predmetnog ugovora pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te da je tužitelju bio jasan sadržaj te odredbe, te je istu svojevoljno i bez prisile prihvatio, te da ugovaranje prava na naknadu zbog prijevremene otplate kredita nije zabranjeno niti Direktivom 2008/48 EZ Europskog Parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ.

4. Tuženik je odgovor na tužbu nadopunio u svojem podnesku od 27.08.2020. (stranica 148-172) u kojemu od bitnog navodi kako su sklapanjem Aneska uz Ugovor o kreidtu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o katnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se poziva na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te tuženik iz navedenog razloga smatra da na strani tužitelja ne postoji pravni interes za vođenje ovoga postupka, jer su sporne odredbe više ne egzistiraju budući da Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, i koji predstavlja poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, ima retroaktivni učinak.

Tuženik dalje ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, jer se presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, već se u individualnom sporu treba dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu.

Tuženik ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora u cijelosti postupao s važećim zakonskim propisima i to po Zakonu o bankama po čl.172.st.2. o obvezi banke učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, po čl.173. o obvezi učiniti dostupnim informacija o uvjetima pružanja usluga, te po čl.175.st.2. o obvezi banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope, zatim po Zakonu o kreditnim institucijama prema kojem je po čl.308.st.1. potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope i dostavljao i izmijenjeni otplatni plan, te je po čl.307. istog zakona izradio i javno objavio metodologiju promjene kamatnih stopa s jasno definiranim parametrima koji utječu na njihovu promjenjivost, zatim po Zakonu o zaštiti potrošača iz 2003. godine i po Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007. godine kojima se u čl.59. određuje obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu što uključuje i obavijest o pretpostavkama pod kojima se može izmijeniti godišnja kamatna stopa, zatim po Zakonu o obveznim odnosima po čl.269.st.2. i po čl.272. kojima je propisano da ugovorna odredba o kamatnoj stopi predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu.

Tuženik dalje navodi da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, te da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i lako razumljiva, tako da sukladno čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, niti po čl.99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste odredbe, koje je tužiteljici bila pojašnjena od strane radnika tuženika kreditnog referenta prilikom odobravanja ugovora o kreditu, te tvrdi kako je prava volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, a posljedično niti o njezinoj ništetnosti.

Tuženik dalje tvrdi da se o odredbi o valutnoj klauzuli pregovaralo prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pri čemu je kreditni referent objasnio tužitelju značenje ugovaranja valutne klauzule, te je sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima bio izbo tužitelja budući da je I-tuženik u trenutku sklapanja ugovora nudio i druge kreditne proizvode, te nije tužitelju sugerirao da sklopu upravo takav ugovor, nego je tužitelj donio takvu odluku nakon što mu je tuženik ponudio i proizvod s valutnom klauzulom u valuti euro. I-tuženik smatra da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i lako razumljiva pa stoga sukladno čl.84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine nije dopušteno ocjenjivati poštenost iste odredbe.

Tuženik je istaknuo i prigovor zastare u odnosu na tužiteljevo potraživanje te navodi kako ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a ne od utvrđenja ništetnosti, te da zastara nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina, te da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, jer je to suprotno čl.241. Zakona o obveznim odnosima jer se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanja ili osiguranje tražbine prema dužniku. Tuženik navodi kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe pri čemu se tuženik poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. ožujka 2004. godine koje glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Tuženik zaključno predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima.

5. Tuženik je tijekom postupka podnio i podnesak od 21.02.2023. godine (stranica 420-430) međutim u istom podnesku tuženik ne navodi nikakve nove činjenice i dokaze, već ponavlja navode iz prethodnih podnesaka koji se odnose na nedostatak pravnog interesa tužitelja zbog provedene konverzije, te koji se odnose na tuženikovo pravo na zaračunavanje naknade zbog prijevremene otplate kredita zbog štete koju trpi uslijed prijevremene otplate.

6. Početno istaknuti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom u toč.III. tužbe glasio je na iznos od 13.373,77 kuna po osnovi preplate zbog jednostrane promjene kamatne stope, dok je u toč.IV. tužbe glasio na iznos od 21.745,64 kune po osnovi preplate zbog promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, međutim nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je svojim podneskom od 20.08.2024. godine (stranica 523-529) specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izvršenim vještačenjem, te je tužbeni zahtjev iz toč.III. tužbe po osnovi preplate zbog jednostrane promjene kamatne stope smanjio s iznosa od 29.271,08 kuna / 3.884,94 eura na iznos od 3.475,95 eura, dok je tužbeni zahtjev iz toč.IV. tužbe povisio s iznosa od 35.471,92 kune / 4.707,93 eura na iznos od 5.149,78 eura.

Smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka tužbe već se u pogledu smanjenja tužbenog zahtjeva može jedino raditi o djelomičnom povlačenju tužbe iz članka 193. ZPP, za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika, što je sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela vrhovnog suda RH treće sjednice od 26. travnja 2021. Broj: Su-IV-16/2021-8.

Tuženik je, nakon što se upustio u raspravljanje, u svojem podnesku od 24.09.2024. godine (stranica 539-540) dao pristanak na smanjenje tužbenog zahtjeva iz toč.III. tužbe prema kojemu tužitelj smanjio tužbeni zahtjev po osnovi preplate zbog jednostrane promjene kamatne stope s iznosa od s iznosa od 29.271,08 kuna / 3.884,94 eura na iznos od 3.475,95 eura, te se protivio preinaci odnosno povećanju tužbenog zahtjeva iz toč.IV. tužbe s iznosa od 35.471,92 kune / 4.707,93 eura na iznos od 5.149,78 eura.

U odnosu na tužbeni zahtjev iz toč.IV. tužbe gdje je isti povišen, radi se o preinaci tužbe po čl.191.st.1. ZPP-a, te sud smatra kako je do preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelji nisu tražili isplatu povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi, pa se stoga sukladno čl.191.st.2. ZPP-a tuženik takvoj preinaci ne može protiviti.

U prilog takvom stavu prvosutupanjski sud se dodatno poziva i na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV – 162/2021, od 26. studeni 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.", pa je stoga sud dopustio preinaku tužbe, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I rješenja.

7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi: Presuda i Rješenje Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2, od 09.04.2015., obavijest o promjenama kamatnih stopa (stranica 12), otplatni plan (stranica 13- 17), specifikacija uplata (stranica 18-19), pregled prometa za klijenta (stranica 20- 39), Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356- 94/2005, od 04.03.2016, (stranica 79-81), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama od 01.01.2011. (stranica 102-103), Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020. (stranica 173-179), izračun konverzije s otplatnim planom (stranica 180-195), specifikacija uplata (stranica 196-199), sudska praksa (stranica 200-251 i 373-391), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama od 01.01.2011. (stranica 252-253), brošure tuženika (stranica 324-335), Zahtjev za kredit od 04.07.2005. (stranica 368), izvod iz Zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05.03.2004.. Nalaz i mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja od 22. travnja 2024. (stranica 491-509).

9. U dokaznom postupku sud je saslušao kao svjedoka službenicu banke JEG, te 2.-tužiteljicu IEG, kao stranku, dok su tužitleji odustali od saslušanja 1.-tužitelja, 3.-tužiteljice, te 4.-tužitelja.

10. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Željka Krajine iz [adresa], na okolnost razumijevanja ugovora, te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora, jer je stajalište suda da odbijeni dokaz nije bitan za utvrđenje odlučnih činjenica budući da javni bilježnik nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu.

11. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužitelja Ugovora o kreditu broj 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 13. srpnja 2005. godine, na način da se u istom ugovoru utvrdi da je ništetna odredba u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženik sadržana u čl.6.st.2. ugovora, zatim utvrđenje ništetnosti odredbe o dijelu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojom se korisnik kredita IE obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržana u čl.3.st.2. ugovora, te traži isplatu novčanog iznosa od 29.271,08 kuna / 3.884,94 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi preplate zbog jednostrane promjene kamatne stope, isplatu novčanog iznosa od 35.471,92 kune / 4.707,93 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi preplate pri otplati glavnice kredita zbog promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, te isplatu novčanog iznosa od 7.085,74 kuna / 940,44 zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po osnovi plaćene naknade za prijevremeni povrat kredita.

13. Iz tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje kako je u ovoj pravnoj stvari nesporna činjenica:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005., na iznos od 70.000,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,99% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005, od 04.03.2016,

14. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 13. srpnja 2005. godine, dijelu u kojemu je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojem se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, te da li su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika;

- da li se tužitelji mogu u ovoj pravnoj stvari pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.;

- da li se i u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarskog franka (CHF) podliježu testu poštenosti;

- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;

- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,da li je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetno, te s time u vezi da li je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita, da li mu je od strane tuženika naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu;

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva;

- da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara potraživanja;

- da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata.

15. Sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelji mogu smatrati potrošačima, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45), potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelji u tužbi pozivaju na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima.

16. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45), sud utvrđuje kako je u članku 2. ugovora ugovorena namjena i iznos kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu u iznosu od 70.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u članku 3. stavku 1. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,99% godišnje, u članku 3. stavku 2. ugovoren je način otplate kredita tj. mjesečna anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća odnosno plaćanja, u članku 6. stavku 2. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

17. Iz iskaza 2.-tužiteljice TEG utvrđeno je da je namjena predmetnog kredita kupnja stana na adresi u [adresa], te da se radi o stanu koji služi tužiteljima za stanovanje, te se u predmetnom stanu nije vršila nikakva gospodarska aktivnost u smislu iznajmljivanja u svrhu podstanarstva ili u turističke svrhe.

18. I iz iskaza saslušane svjedokinje službenice banke ĆEG proizlazi kako se je radilo o stambenom kreditu.

19. S druge strane tuženik nije osporavao tužiteljima status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije to osporavao, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.

20. Iz pročitanog predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušane 2.-tužiteljice TEG, te svjedoka službenice banke JEG proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupnja stana radi stanovanja tužitelja u kojem stanu se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

21. Stoga sud smatra kako su tužitelji dokazali da su s tuženikom zaključili predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji im je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

22. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

23. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 13.07.2005. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

24. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

25. Sud stoga smatra kako se tužitelji u tužbi osnovano mogu pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

26. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

29. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

30. U prilog takvog zaključak naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

31. Navedenom zaključku prvostupanjskog suda u prilog ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

32. Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da su tužitelji dokazali osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

33. Vezano uz spornu okolnost kako odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ne podliježu testu poštenosti, sud smatra kako tuženik točno navodi kako u smislu odredbe članka 84. ZZP/03, ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti, ako je uočljiva, jasna i razumljiva, te da navedeni uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno, međutim sud smatra kako prigovor tuženika nije osnovan.

34. Naime, ovaj prvostupanjski sud je stava da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi podliježe testu poštenosti, jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u kojoj je sud utvrdio da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna i uočljiva, ali da nije razumljiva, te da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa stoga takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi, jer u ugovorima čak nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke, što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali nije tako navedeno, zbog čega je takva ugovorna odredba ocijenjena nepoštenom te posljedično ništetnom. Isto tako, ovaj prvostupanjski sud je stava da odredba o valutnoj klauzuli podliježe testu poštenosti, iz razloga jer je takav test proveden već ranije u kolektivnom sporu posl.br.: broj P-1401/12, u kojemu je donesena Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u kojoj je drugostupanjski sud utvrdio da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten, pas zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, zbog čega je takva ugovorna odredba ocijenjena nepoštenom te posljedično ništetnom.

35. Stoga sud smatra kako odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, kako je to već navedeno pod toč.26-29. ovog obrazloženja, te eventualna naknadna suprotna stajališta Suda EU, ukoliko ista postoje, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.

36. Vezano uz spornu okolnost tj. da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud je vizualnim pregledom predmetnog ugovora o kreditu utvrdio da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, na što upućuje tekst naveden na vrhu svake stranice ugovora o kreditu u kojemu se navodi naziv tvrtke tuženika (ranije tvrtke koja glasi: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. I – op. suda), te broj predmetnog ugovora, što opet upućuje na zaključak da tuženik takve ugovore sastavlja kao tipske i iste vodi u svojoj evidenciji, između ostalog, i po brojevima.

37. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza svjedokinje JEG, koja je 2005. godine u poslovnici kod tuženika u [adresa] bila zaposlena na poslovima referenta za fizičke osobe, te je u krug poslova koje je obavljala obuhvaćao i zaprimanja i obrade zahtjeva za kredite, te je iskazala da klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju ugovora, da su se ugovori o kreditu sastavljali od strane pravne službe tuženika, te je klijent dobio već napisan ugovor koji je trebao odnijeti kod javnog bilježnika radi solemnizacije.

Svjedokinja je u svojem iskazu još navela kako vezano uz kamatne stope klijente informirala jedino da li je kamatna stopa fiksna ili promjenjiva, te u to vrijeme nisu imali nikakve informacije na koji način se mijenja kamatna stopa, te je sigurna kako to nije bilo navedeno niti u brošurama tuženika, a o valuti švicarskog franka nisu klijentima davali informacije u smislu povijesnog tijeka tečaja te valute, niti eventualnih rizika koji su vezani uz tu valutu jer niti takve podatke nisu imali.

38. Nadalje, iz iskaza 2.-tužiteljice TEG utvrđeno je kako je predmetni ugovor o kreditu već bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te da oni kao klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju ugovora, a vezano uz kamatnu stopu od strane službenika banke im je rečeno da je ista promjenjiva, ali da ne očekuju neke veće promjene kamatne stope, dok im o uvjetima i kriterijima promjene kamatne stope nije rečeno ništa, a vezano uz valutu švicarskog franka da im je rečeno kako se radi o sigurnoj valuti koja je sigurnija i od eura.

39. Nadalje, uvidom i čitanjem brošura tuženika (stranica 324-335) utvrđeno je kako tuženik u svojim brošurama, koje je kao informaciju nudio klijentima, vezano uz kamatnu stopu naveo informaciju "adresa najniže kamate", te da je kamatna stopa promjenjiva, međutim nigdje nije navedeno temeljem kojih kriterija će se vršiti promjena kamatnih stopa, dok vezano uz valutnu klauzulu u CHF klijentima nije nudio informaciju o eventualnoj rizičnosti.

40. Uvidom i čitanjem Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama iz 2011. (stranica 252-253) utvrđeno je da je 1. - tuženik tek 01.01.2011. godine prvi puta naveo vrste parametara koje se koriste za izračun kamatne stope, dok je predmetni ugovor s tužiteljima zaključen ranije tj. 2005. godine.

41. Sukladno čl.219.st.1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju je to tuženik. 42. Dovodeći u međusobnu povezanost iskaz svjedokinje JEG i 2.- tužiteljice TEG, s drugim izvedenim materijalnim dokazima, sud utvrđuje kako je tuženik, kao kreditor, samostalno sastavio ugovor, te da tužitelji nisu sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, te da se stoga radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane tuženika, pa se u odnosu na isti primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama pregovaralo.

43. Sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da se o ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli o CHF.

44. Prema stajalištu ovog suda tuženikove ponuda u odnosu na mogućnost ugovaranja kredita uz druge valutne klauzule, ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već se radi o izboru između ponuda koje je također unaprijed sastavio tuženik, a na koje ponude je korisnik kredita mogao samo pristati li ne, bez pregovaranja, po načelu "uzmi ili ostavi".

45. Potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio u skladu s važećim Zakonom o bankama i to samo onda kada je za to imao opravdani razlog sukladno tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima, koji ne ovise o njegovoj volji, a to iz razloga jer predmet ove pravne stvari nije postojanje objektivnog razloga za promjenu visine kamatne stope, već ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu.

46. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda nepostojanje propisa koji nalažu bankama, tako i tuženiku, da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u razdoblju otplate, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju, čime nedvojbeno jednostrano mijenja i visinu obveze tužitelja, te je upravo u takvoj situaciji tuženik trebao primijeniti načelo savjesnosti i poštenja između ugovornih strana, kao korektiv nepostojanju zakonskih propisa kojima bi se odredili egzaktni parametri za promjenu visine kamatne stope.

47. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelji, kao korisnici kredita koji su konvertirali kredit, imaju pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, između parničnih stranaka je nesporna činjenica da je provedena konverzija kredita.

48. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

49. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005, od 04.03.2016., (stranica 79-81), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, te da se istim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

50. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45), a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

51. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

52. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku.

53. Nadalje, ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C- 452/18, od 09.07.2020. godine, u kojem isti ističe stajalište da bi se potrošač mogao, sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

54. Ovaj sud prihvaća shvaćanje Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

55. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

56. Prema stajalištu prvostupanjskog suda tužitelji se, kao korisnici kredita, provedbom konverzije nisu odrekli prava na zaštitu koju joj pruža Direktiva 93/13, niti postoji ikakav dokaz da su dali slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da su se odrekli svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.53. ovog obrazloženja.

57. Niti iz iskaza 2.-tužiteljice TEG ne proizlazi da bi se ista odrekla nekih prava prilikom provođenja konverzije koja joj pripadaju prilikom zamjene nevaljane ugovorne odredbe drugom odredbom budući da iz njezinog iskaza proizlazi nedvojbeni zaključak kako se zajedno sa suprugom, ovdje 1. - tužiteljem, odlučila za konverziju predmetnog kredita jer s njihovim tadašnjim primanjima nisu mogli otplaćivati predmetni kredit, te su se prilikom zaključenja aneksa o konverziji informirali o uvjetima i posljedicama koje će konverzija ostaviti na njih, te su saznali da će se izmijeniti valuta u EUR umjesto CHF, da će se kamatna stopa fiksirati, i da će im mjesečne rate biti niže nego do tada.

58. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da je konverzija provedena sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005, od 04.03.2016., (stranica 79-81), a tužitelji potražuju isplatu preplaćenih kamata za razdoblje od 31.05.2006. do 31.01.2014., a isplatu preplate s osnova valutne klauzule za razdoblje od 31.08.2005.. do. 30.09.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, slijedom čega sud zaključuje da sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005, od 04.03.2016., (stranica 79-81), tužitelji ne gube pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te zadržavaju pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. – op. suda), ako takva razlika postoji.

59. Stoga sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako tužitelji imaju pravo samo na povrat iznosa preplaćenih kamata, te na iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju od zaključenja predmetnog ugovora o kreditu pa najduže do provedbe konverzije.

60. Uvidom i čitanjem Nalaza i mišljenja Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja od 22. travnja 2024. (stranica 491-509) vještak je po prijedlogu tužitelja utvrdio preplatu do dana izračuna konverzije po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kad se prebiju i pozitivni i negativni iznosi, u visini od 3.475,95 eura, a do dana izračuna konverzije po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kad se prebiju i pozitivni i negativni iznosi, u visini od 4.928,95 eura, te da preplata kao pozitivna razlika koja proizlazi iz promjene kamatne stope do dana izračuna konverzije iznosi 3.581,58 eura, dok preplata kao pozitivna razlika između tečaja za valutu CHF do dana izračuna konverzije iznosi 5.149,78 eura.

Nadalje, vještak je utvrdio po prijedlogu tuženika sve uplate u kunama koje je tužitelj obavio na ime otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i one koje su posljedica povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF, u skladu sa sporazumom tuženika i tužitelja izraženom kroz aneks uz ugovor o kreditu, uzete su u obzir prilikom konverzije, te iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR.

61. Tužitelji nisu istaknuli nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, dok se tuženik u odnosu na vještački nalaz i mišljenje očitovao u podnesku od 03.09.2024. godine (stranica 530-536).

Tuženik ističe kako je nalazom i mišljenjem potvrđeno da je proveo konverziju sukladno metodi propisanoj člankom 19. c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), kao i da su sve uplate tužitelja uzete u obzir prilikom konverzije, te tuženik smatra kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan i tuženik ga predlaže odbiti.

Tuženik dodatno ističe primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i da je potrebno uračunati negativne razlike nastale kada su kamatna stopa, kao i tečaj valute CHF bili niži o početno ugovorenih.

62. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.

63. Vezano uz primjedbu da su provedenom konverzijom sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) tužitelji obeštećeni u cijelosti, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

Vještak je utvrdio da su sve uplate tužitelja iskorištene za otplatu glavnice, kamata i naknada po provedenoj konverziji pri čemu da je banka uzela u obzir povećanje tečaja CHF i povećanje kamatne stope, međutim to znači da su sve uplate koje je banka potraživala s osnova povećanje kamata i promjene tečaja tužitelji podmirili, ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora do dana izračuna konverzije postoji preplata na štetu tužitelja po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kad se prebiju i pozitivni i negativni iznosi, u visini od 3.475,95 eura, zatim po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kad se prebiju i pozitivni i negativni iznosi, u visini od 4.928,95 eura, zatim preplata kao pozitivna razlika koja proizlazi iz promjene kamatne stope u visini od 3.581,58 eura, te preplata kao pozitivna razlika između tečaja za valutu CHF u visini od 5.149,78 eura.

64. Prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda to znači da su tužitelji dodatno uplatili i te iznose (unatoč povećanju kamata i promjeni tečaja), a što nisu bili dužni zbog ništetnosti ugovornih odredbi, slijedom čega konverzijom kredita tužiteljima nije izvršena restitucija u cijelosti, već je za restituciju potrebno vratiti razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, budući da je vještačenjem utvrđeno da takva preplata postoji, slijedom čega sud ocjenjuje neosnovanom tuženikovu primjedbu kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

65. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu također ocjenjuje neosnovanom.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 3,99% godišnje.

Tome u prilog ide i okolnost što tužitelji nisu tražili utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 3,99% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i jedina poznata ugovornim stranama.

66. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir negativne razlike kada su kamatna stopa, kao i tečaj valute CHF bili niži o početno ugovorenih, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom, budući da je vještak u nalazu i mišljenju jasno prikazao i iznose koje je izračunao prijebojem između pozitivnih i negativnih razlika.

Nadalje, u slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužitelju iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev u obliku protutužbe ili prigovora radi prijeboja, a kako to nije učinio sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.

67. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo, te smatra kako se temeljem izrađenog nalaza i mišljenja može utvrditi visinu potraživanja tužitelja prema tuženiku u iznosu od 3.475,95 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i zatezne kamate na taj iznos, te u iznosu od 5.149,78 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i zatezne kamate na taj iznos.

68. Vezano uz spornu okolnost da li je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita ništetno, te s time u vezi da li je tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita, da li mu je od strane tuženika naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita i u kojem iznosu; sud kao prvo ističe kako iz sadržaja tužbe nedvojbeno proizlazi da jsu tužitelji postavili samo kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu, bez isticanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

Stoga je sud o ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.

Premda se tužitelji u tužbi pozivaju na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., sud ocjenjuje kako se utvrđenja iz navedenih presuda ne odnose, a niti se analogijom mogu primijeniti na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

69. Tužitelji u tužbi ne navode pravnu osnovu ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa je sud ispitao ništetnost predmetne odredbe u smislu Zakona o obveznim odnosima i u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

70. Odredba o pravu na prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sadržana je u članku 8. stavku 2. Ugovora o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. (stranica 40-45).

71. Obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 12.10.2005. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem članka 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03), a koji su u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bili na snazi.

72. ZOO/91 u čl.103.st.1. propisuje da je Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo, dok je u čl.105.st.1. propisano da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen..

73. Sud ne nalazi da bi ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske, koji niti ne sadrži odredbe kojima se uređuje potrošačko kreditiranje.

74. Prisilni propisi ZOO/91 kojima je uređeno vraćanje kredita prije roka sadržani su u čl.1068. kojim je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st.2.), te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (st.3.).

75. Sud stoga smatra kako čl.1068. ZOO/91 dopušta prijevremenu otplatu kredita, a iako se u istom članku ne navodi da se pri prijevremenoj otplati kredita plaća naknada, isti članak ne sadrži niti izričitu zabranu ugovaranja plaćanja takve naknade, a kako je sukladno čl.10. ZOO/91 propisana sloboda uređivanja obveznih odnosa, sud zaključuje kako su sudionici obveznog odnosa, pa tako i tužitelj i tuženik, kao stranke ugovora o kreditu, slobodni ugovoriti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

76. Slijedom prethodno navedenog sud ocjenjuje kako ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništena iz razloga jer bi bila protivna prisilnim propisima u smislu čl.103. ZOO/91 tj. da bi konkretno bila protivna čl.1068. istog zakona koji se odnosi na vraćanje kredita prije roka.

77. Nadalje, sud ocjenjuje kako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije protivno niti moralu društva.

Pozitivni propisi Republike Hrvatske ne definiraju moral društva, niti njegove povrede, a uzimajući u obzir činjenicu da s jedne strane banke, kao trgovci, imaju legitimno pravo štititi svoje interese i za svoje usluge tražiti naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, te s druge strane činjenicu da korisnici kredita prijevremenom otplatom mogu također ostvariti svoje financijske interese koji predstavljaju dinamičku kategoriju podložnu promjenama, pa tako mogu skratiti rok otplate kredita, refinancirati postojeći kredit novim jeftinijim kreditom ili sl., te je opravdano da za takve usluge, koje im pruža banka, plate određenu kompenzaciju.

Slijedom prethodno navedenog sud zaključuje kako ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, samo po sebi nije protivno moralu društva u smislu čl.103. ZOO/15, osim ako nije učinjeno na nesavjestan, nepošten ili neprofesionalan način.

78. Vezano uz poštenost navedene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sud je istu odredbu ocijenio i po odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 – dalje: ZZP/03) koji je, kao što je već navedeno, bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te koji je u svojoj glavi 8. regulirao "Potrošački zajam", te je u čl.64.st.1. propisao da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje.

79. U smislu čl.84. ZZP/03 propisano je kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

80. Pojam ugovora o kreditu sadržan je u ZOO/91 u čl.1065. koji propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.

81. Iz tako zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu, sud utvrđuje kako je „predmet“ ugovora o kreditu iznos novčanih sredstava, dok je „cijena“ iznos ugovorene kamate odnosno to dvoje predstavlja bit ugovora o kreditu.

82. Takav zaključak sud temelji i na utvrđenjima Suda Europske unije izraženog u presudama donesenim u predmetu C-26/13, te u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 prema kojima se izraz „glavni predmet ugovora” odnosi na odredbu ugovora o kreditu koja predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, a što je dužnost suda koji vodi postupak da provjeri, dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

83. Obzirom da iz zakonski utvrđenog pojma ugovora o kreditu proizlazi zaključak kako zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno ne predstavlja "glavni predmet ugovora" kod ugovora o kreditu, sud smatra da je posljedično tome dopušteno ocjenjivati poštenost takve ugovorne odredbe.

84. ZZP/03 u čl.83. propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. 85. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako je sporna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita sadržana u čl.8. te je ista lako uočljiva jer je pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te odvojena razmakom od ostalih ugovornih odredbi koje joj prethode odnosno slijede.

86. Nadalje, sud smatra kako je odredba sadržana u čl.8. ugovora o kreditu jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako korisnik može izvršiti prijevremenu otplatu uz plaćanje naknade sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

87. Međutim, sud nalazi kako sporna odredba iz čl.8. ugovora o kreditu nije lako razumljiva potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru odnosno u odredbi čl.8. ugovora, budući da je za izračun naknade ugovoreno da će se isti izvršiti prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pa posljedično tome sud zaključuje kako visina iste naknade nije bila, niti je mogla biti poznata potrošaču tj. tužiteljima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužiteljima nije poznato što moraju platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se vrši izračun iste naknade.

88. Iznesenu ocjenu sud temelji na presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 prema kojoj se čl.4.st.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču treba biti ne samo gramatički razumljiva, već i funkcionalno, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice svoje odluke, kao i na presudama Suda Europske unije u predmetima C-186/16 i C-125/18 u kojima je izražen stav da odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojedinu ugovornu odredbu prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njezina konkretnog dosega i ekonomskih posljedica njezine primjene.

89. Nadalje, iz pročitanog predmetnog ugovora o kreditu, čl.8., sud utvrđuje kako se u slučaju prijevremene otplate kredita visina naknade zaračunava sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., iz čega sud zaključuje kako je određivanje visine naknade prepušteno jednog ugovornoj strani tj. tuženiku, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da potrošač nema nikakvog utjecaja na određivanje visine naknade.

90. Iz pročitane Obavijesti o prijevremenom zatvaranju (stranica 48) nigdje nije navedeno na što se obračunata naknada za prijevremeno vraćanje kredita odnosi, već je samo iskazan apsolutni iznos naknade od 948,56 eura.

91. Prema stajalištu ovog suda, tuženik je, kao savjesni gospodarstvenik, a rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebao odrediti jasne i precizne kriterije temeljem kojih se vrši izračun naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, te sud ocjenjuje kako se tuženik pri sastavljanju odredbe o prijevremenoj otplati kredita rukovodio samo svojim interesima i nametnuo tužiteljima, kao potrošačima, ugovornu odredbu, čija im ekonomska posljedica nije bila razumljiva niti poznata. Time što je izračun naknade za prijevremeno zatvaranje kredita prepušten odluci banke, tj. tuženiku, dovodi se tužitelje, kao potrošače, u neravnopravnu poziciju u obveznom odnosu jer isti ne znaju što ugovorena naknada konkretno obuhvaća i na koji način se formira, koji troškovi se uzimaju u obzir pri izračunu naknade, odnosno da li se primjenjuju i neki drugi parametri, tako da korisnik kredita zapravo ne zna na koji način se određuje visina njegove obveze u slučaju da kredit želi vratiti prije vremena, čime odredba čl.8. predmetnog ugovora o kreditu očito prouzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

92. Obračun naknade za prijevremeno zatvaranje mora biti transparentan i razumljiv, kako prije sklapanja ugovora tako i tijekom sklapanja, ali i prilikom same prijevremene otplate što iz pročitanih potvrda o obavljenim transakcijama tj. Obavijesti o prijevremenom zatvaranju (stranica 48) ne proizlazi, a niti je moguće utvrditi.

93. Nadalje, iz iskaza svjedoka službenice banke JEG proizlazi da visina naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bila ista za svaki kredit, da je naknada zavisila o tome da li se prijevremena otplata vrši samostalno od strane klijenta ili kreditom od neke druge banke, da se ne sjeća da li su klijentima prilikom ugovaranja kredita uručivane i tarife o naknadama za prijevremeno zatvaranje kredita, ali su tarife s naknadama banke bile izložene u poslovnici, a klijentima bile dostupni putem Internet stranici banke, te je iste informacije klijent mogao sam zatražiti i dobiti.

94. Iz iskaza 2.-tužiteljice TEG, proizlazi kako prilikom prijevremene otplate kredita od strane banke nisu dobili informaciju koji su to konkretno troškovi banke koji se pokrivaju tom naknadom, već im je rečeno da je iznos predmetne naknade utvrđen kao postotak od utvrđene glavnice koja se prijevremeno zatvara, da su s visinom naknade za prijevremenu otplatu od strane banke upoznati kada su se obratili banci za prijevremenu otplatu, radi se o naknadi od 3% od neotplaćene glavnice kredita.

95. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u suprotnosti s hrvatskim pravom, a nit s pravom Europske unije, tako da ugovorna odredba kojom je takva naknada ugovorena nije sama po sebi ništetna.

96. Međutim nakon provedenog testa poštenosti sud zaključuje kako se ugovorna odredba iz čl.8. stavka 2. predmetnog ugovora o kreditu treba podvesti po pojam nepoštene ugovorne odredbe iz ZZP/03 koji u čl.81. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.), a u konkretnom slučaju 1. -tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi čl.8. predmetnog ugovora o kreditu pregovaralo. 97. Slijedom prethodno navedenog sud utvrđuje kako je odredba o pravu na prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sadržana je u članku 8. predmetnog ugovora o kreditu bila jasna i lako uočljiva, međutim ista nije bila lako razumljiva, niti se o istoj odredbi pojedinačno pregovaralo, te je ista ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača.

98. Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.), slijedom čega sud, kao prethodno pitanje, utvrđuje da je odredba čl.8. Ugovora o kreditu broj: 316-07/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od dana 11. siječnja 2005. godine (list 11-24), ništetna, međutim predmetni ugovor može opstati i bez takve ništetne ugovorne odredbe.

99. Sud je na okolnost nastanka štete tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita odredio provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, kako bi se utvrdilo od čega se šteta za tuženika konkretno sastoji), te koja je visina eventualne štete odnosno je li ista odgovara iznosu naknade koju je tuženik naplatio tužiteljima za prijevremenu otplatu kredita.

100. Iz pročitanog Nalaza i mišljenja Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja od 22. travnja 2024. (stranica 491-509) utvrđeno je kako je vještak od tuženika zatražio dodatnu dokumentaciju temeljem koje bi mogao izvršiti vještačenje na okolnost nastanka štete zbog prijevremene otplate kredita, međutim da mu zatražena dokumentacija od tuženika, nije dostavljena do dana izrade nalaza i mišljenja, a iz stanja spisa sud utvrđuje kako tuženik zatraženu dokumentaciju nije dostavio niti do dana zaključenja glavne rasprave.

101. Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije dokazao da bi mu uslijed prijevremene otplate kredita nastala šteta zbog promjene aktivne i pasivne kamate, kao i zbog plaćanja negativne kamate.

102. Vezano uz spornu visinu tužbenog zahtjeva po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o plaćanju naknade zbog prijevremene otplate kredita, sud je, temeljem Obavijesti o prijevremenom zatvaranju (stranica 48), utvrdio da obračun naknade tužiteljima po tom osnovu iznosi 948,56 eura / 7.146,93 kune, međutim u spisu nema dokaza da su tužitelji istu naknadu stvarno i platili, te je sud sukladno pravilu o teretu dokazivanja po čl.219.st.1. i čl.221.a ZPP-a utvrdio da tužitelji nisu dokazala da imaju potraživanje s tog osnova.

103. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljima pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljima i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

104. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao što je već navedeno u toč.71. ovog obrazloženja obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana 13.07.2005. godine, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), temeljem čl.1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05).

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.371. ZOO/91, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

105. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.388. ZOO/91 (odnosno čl.241. ZOO/05), te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da su tužitelji tužbu podnijeli dana 28.05.2019. godine (neposrednom predajom), što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora ( što uključuje i naknadu za prijevremenu otplatu kredita – op. suda) nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

106. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 13.07.2005. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine u iznosu od 70.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, i promjenjivom kamatnom stopom odlukom tuženika, koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,99% godišnje;

- da se radi o potrošačkom kreditu stambene namjene, uslijed čega se korisnici kredita imaju smatrati potrošačima, a ugovor potrošačkim;

- da su se tužitelji radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvali na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. godine, djelomično ništetan tj. u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženik sadržana u čl.6.st.2. ugovora, zatim utvrđenje ništetnosti odredbe o dijelu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojom se korisnik kredita IE obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržana u čl.3.st.2. ugovora - da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-66/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2016. (stranica 26-30);

- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, budući da do dana izračuna konverzije postoji preplata na štetu tužitelja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi;

- da je dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe iz čl.8. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., jer ista ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni;

- da je odredba iz čl.8. predmetnog ugovora o kreditu lako uočljiva i jasna, ali da nije lako razumljiva, ali ne na gramatičkoj razini, već u pogledu ekonomskih posljedica njezine primjene za potrošača tj. tužitelja,

- da je određivanje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita prepušteno jednoj ugovornoj strani tj. 1.-tuženiku, protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da primjenom odredbe iz čl.8. predmetnog ugovora o kreditu dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača,

- da je odredba predmetnog ugovora iz čl.8. kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena i posljedično tome ništava;

- da tužitelji nisu dokazali da su platili tuženiku naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, u kojem iznosu i kada;

- da je financijskim vještačenjem izračunato da visina tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku iznosi 3.475,95 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te 5.149,78 eura po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli u švicarskim francima;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.

107. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 105. stavkom 1. ZOO/91 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen,

- članak 210.st.1. i st.3. ZOO/91 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članka 3.).

- članak 214. ZOO/91 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

108. Obzirom da su tužitelji, s jedne strane, uspjeli dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P- 1401/2012 od 04.07.2013., te Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. godine, pregovarao s tužiteljima o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te da je isti ugovor sastavio tuženik kao unaprijed formulirani standardni ugovor, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga nalazi kako je tužbeni zahtjev iz točke I i iz točke II tužbe osnovan, te isti u cijelosti prihvaća i temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.105.st.1. ZOO/91, utvrđuje kako su u Ugovoru o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. godine, djelomično ništetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženik sadržana u čl.6.st.2. ugovora, te u dijelu u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i kojom se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF sadržana u čl.3.st.2. ugovora, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I i pod točkom II izreke ove presude.

109. Nadalje, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljima nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužiteljica nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćene kamate iznosi 8.459,49 eura, a po osnovi promjene tečaja iznosi 8.486,67 eura.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem sud temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev iz točke III i iz točke IV tužbe, te naložio tuženiku da 1.-tužitelju vrati novčani iznos od 3.475,95 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznosi od 5.149,78 eura, koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III i točkom IV izreke ove presude. 110. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 3.475,95 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznosi od 5.149,78 eura, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 214. ZOO/91 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim 1. -tužitelj traži da mu se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom III i pod točkom IV izreke ove presude.

111. Premda su tužitelji, kao prethodno pitanje, dokazali da je ugovorna odredba čl.8 Ugovora o kreditu broj: 356-94/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 13.07.2005. godine, kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., nepoštena i posljedično tome ništetna, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljima o odredbi kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, sud je stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03 utvrdio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, međutim tužitelji nisu dokazali da su platili tuženiku naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, u kojem iznosu i kada, te je sud temeljem čl.210.st.1. i st.3. ZOO/91 odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom V izreke ove presude.

112. Tužitelji je tužbom istaknuli 5 tužbenih zahtjeva, od kojih se 2 ne odnose na novčanu svotu (utvrđenje ništetnosti čl.6.st.2. i čl.3.st.2. ugovora o kreditu – op. suda) dok se 3 tužbena zahtjeva odnose na novčanu svoju i to jedna tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.475,95 eura po osnovi preplaćene kamate, drugi za isplatom iznosa od 5.149,78 eura po osnovi promjene tečaja, te treći za isplatom iznosa od 7.085,74 kune / 940,44 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op. suda), te su tužitelji u ovoj parnici uspjeli u cijelosti s 4 tužbena zahtjeva, dok s 1 novčanim tužbenim zahtjevom nije uspio u visini od 7.085,74 kune / 940,44 eura. 113. Obzirom da tužitelji nisu naznačili vrijednost predmeta spora nenovčanih tužbenih zahtjeva, niti je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora po čl.40.st.4. ZPP-a, pa se smatra se da je vrijednost predmeta spora svakog nenovčanog tužbenog zahtjeva 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura, što za 2 nenovčana tužbena zahtjeva iznosi 13.272,28 eura, dok je za novčane tužbene zahtjeve kao vrijednost predmeta spora uzet novčani iznos koji se potražuje. 114. Zbrojem vrijednosti tužbenih zahtjeva sud utvrđuje ukupnu vrijednost predmeta spora u visini od 22.838,45 eura.

115. Tužitelji su obzirom na istaknutu ukupnu vrijednost tužbenih zahtjeva koja je utvrđena u visini od 22.838,45 eura, te dosuđeni tužbeni zahtjev od 21.898,01 eura, uspjela u ovoj parnici u omjeru od 96%, dok je tuženik uspio u omjeru od 4%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 92%. a kako se radi o razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, sud je temeljem čl.154.st.3. ZPP-a odlučio da je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljima sve troškove.

116. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te mu pripada povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10 %, po Tbr.40.st.1. Tarife, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

117. Sud je sukladno čl.154.st.3. i čl.155. ZPP-a tužiteljima priznao kao opravdane pojedinačne troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 260,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na 3 ročišta dana 21.04.2023., dana 07.09.2023. i dana 19.11.2024. po 260,00 eura odnosno ukupno 780,00 po Tbr.9. toč.1. Tarife,

- za sastav obrazloženog podneska od 20.08.2024 u iznosu od 260,00 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 325,00 eura po Tbr.46. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 250,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelji uspjeli dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 132,32 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021). 118. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

119. Nadalje, tužitelji u ovoj pravnoj stvari imaju pravni položaj jedinstvenih suparničara u glavnoj stvari. Sukladno čl.161.st.3. ZPP-a suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, bez obzira da li su u parnici tužitelji ili tuženici, odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani, odnosno tako i potražuju troškove od protivne strane, slijedom čega je tuženiku temeljem čl.154 st.3., čl.155.st.1. i čl.161.st.3. ZPP-a naložena solidarna naknada troškova postupka tužiteljima.

120. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljima iznosi 2.007,32 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154.st.3. čl.155. i čl.161.st.3. ZPP-a odlučio kao pod točkom VI izreke ove presude i naložio tuženiku da tužiteljima solidarno nadoknadi parnični trošak.

121. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

122. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023). 123. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 18. veljače 2025.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud. Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Dostaviti:

1. Tužiteljima, po punomoćnicima,

2. Tuženiku, po punomoćniku.