REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-701/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Zlatka Pirca, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Silviji Pejak Kolarić, odvjetnici iz Valpova, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Ivni Medić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri, iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate novčane tražbine, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-358/2023-16 od 27. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično potvrđuje te se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-358/2023-16 od 27. lipnja 2024.,

1. potvrđuje u točkama I. i II. izreke

2. preinačava u odluci o troškovima (točka III i IV izreke) na način da se tužiteljici dosuđuje umjesto iznosa od 2.956,56 eura iznos od 2.790,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama (točka III.), a odbija sa daljnjim iznosom tužiteljica preko dosuđenih 2.790,66 eura (točka IV. izreke).

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnim sve odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-4388730 solemniziranog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem OV- 30888/07, dana 19.09.2007. godine, zaključenog između tužiteljice AD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], kao kreditora , koje su vezane za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, i to:

-čl. 1. koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“

-čl. 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata… promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose… “ čl. 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.120,46 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 01.08.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

31.01.2008. 0,44 EUR

28.02.2008. 3,20 EUR

31.03.2008. 8,83 EUR

30.04.2008. 5,86 EUR

31.05.2008. 0,66 EUR

30.06.2008. 9,24 EUR

30.07.2008. 1,13 EUR

31.08.2008. 2,65 EUR

30.09.2008. 2,66 EUR

31.10.2008. 10,83 EUR

30.11.2008. 11,82 EUR

31.12.2008. 4,56 EUR

31.01.2009. 22,58 EUR

28.02.2009. 28,79 EUR

31.03.2009. 18,72 EUR

30.04.2009. 17,80 EUR

31.05.2009. 18,54 EUR

30.06.2009. 15,96 EUR

30.07.2009. 17,85 EUR

31.08.2009. 18,43 EUR

30.09.2009. 18,95 EUR

31.10.2009. 16,17 EUR

30.11.2009. 16,93 EUR

31.12.2009. 15,32 EUR

31.01.2010. 21,85 EUR

28.02.2010. 22,17 EUR

31.03.2010. 23,28 EUR

30.04.2010. 28,33 EUR

31.05.2010. 32,47 EUR

30.06.2010. 36,01 EUR

30.07.2010. 39,20 EUR

31.08.2010. 38,68 EUR

30.09.2010. 51,14 EUR

31.10.2010. 48,92 EUR

30.11.2010. 46,31 EUR

31.12.2010. 52,76 EUR

31.01.2011. 53,60 EUR

29.02.2011. 53,71 EUR

31.03.2011. 53,24 EUR

30.04.2011. 53,72 EUR

30.06.2011. 132,92 EUR

31.08.2011. 213,56 EUR

30.09.2011. 94,79 EUR

31.10.2011. 70,96 EUR

31.12.2011. 145,54 EUR

31.01.2012. 79,90 EUR

28.02.2012. 77,71 EUR

31.03.2012. 79,44 EUR

30.04.2012. 79,44 EUR

31.05.2012. 80,73 EUR

30.06.2012. 81,15 EUR

30.07.2012. 78,50 EUR

31.08.2012. 78,54 EUR

30.09.2012. 78,74 EUR

31.10.2012. 79,12 EUR

30.11.2012. 79,07 EUR

31.12.2012. 79,80 EUR

31.01.2013. 80,04 EUR

28.02.2013. 80,46 EUR

31.03.2013. 80,46 EUR

30.04.2013. 81,92 EUR

31.05.2013. 80,85 EUR

30.06.2013. 80,85 EUR

30.07.2013. 72,79 EUR

31.08.2013. 80,66 EUR

30.09.2013. 80,51 EUR

31.10.2013. 77,93 EUR

30.11.2013. 77,21 EUR

31.12.2013. 79,14 EUR

31.01.2014. 80,46 EUR

28.02.2014. 80,33 EUR

31.03.2014. 80,36 EUR

30.04.2014. 80,46 EUR

31.05.2014. 80,48 EUR

30.07.2014. 160,39 EUR

31.08.2014. 51,94 EUR

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.956,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od presuđenja, odnosno od 27. lipnja 2024. godine, do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđenog iznosa od 2.956,56 EUR tužiteljica se odbija kao neosnovan.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužena zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. -3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).

2.1. Smatra da tužitelj nema pravni interes za zahtjev da se utvrdi ništetnim dio članka 2. Ugovora o kreditu da je odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu ZZP) zabranjeno utvrđivati da li su pojedine odredbe poštene ukoliko su jasne, razumljive i uočljive, da nije potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, poglavito za odluku za usvajanje tužbenog zahtjeva, da nije obrazloženo da tužiteljica ima status potrošača te da je pogrešno ocijenjen prigovor zastare. Također da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP te članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članka 288. stavak 2. ZPP.

2.2. Pogrešnom smatra i odluku o troškovima postupka posebno u odnosu na primjenu odredbi Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23, dalje: ZSP), ali i u odnosu na troškove vještačenja. Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice uz obvezu da tužiteljica tuženiku naknadi troškove parničnog postupka. Traži troškove podnesene žalbe.

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-4388730 od 19.9.2007. zaključenog između tužiteljice i tuženik sadržanih u članku 1. koji glasi "kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja", članka 2. koji glasi "…primjenjive u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamata promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose…", te članka 7. koji glasi "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeći na dan dospijeća", kao i isplatu iznosa od 4.120,46 eura sa z.z. kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

6.Nije sporno da je tužiteljica s tuženikom 19.9.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 528-50-4388730 kojim je valuta glavnice kredita vezana uz CHF u iznosu od 22.857,53 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju CHF tečaja kreditora na dan korištenja. Također nije sporno da su se tijekom otplate kredita zbog promjene tečaja CHF anuiteti povećavali naspram početno ugovorenog otplatnog plana kao i da je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit.

7.Prvostupanjski sud je utvrđenja da je tužiteljica podigla kredit za kupovinu osobnog automobila te da je još u auto kući Opel upućena na tuženika radi realizacije kredita budući da auto kuća s tuženikom ima poslovni odnos, da je u banci dobila ugovor o kreditu koji je ovjerila kod javnog bilježnika, da joj osobni bankar nije tumačio odredbe i uvjete ugovora o kreditu, već je isti samo dobila potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika, da nije mogla pregovarati s tuženikom oko ugovornih odredbi, da joj niti javni bilježnik nije pojasnio ništa glede ugovornih odredbi, predmetno vozilo koje je kupila realiziranim kreditom da je koristila za svoje osobne svrhe i isto nije nikada služilo za potrebe obrta, niti trgovačkog društva, da je početna rata u otplati kredita iznosila oko 900,00 kn, a protekom vremena narasla je sve do 2.200,00 ili 2.300,00 kn, da joj banka nije ponudila neki drugi kredit, da se nije raspitivala u drugim bankama o kreditima, da nije sigurna kako je razumjela ugovorne odredbe ugovora o kreditu, konkretno što je to promjenjiva kamatna stopa, da je inače vezano za potpisivanje ugovora o kreditu iako ga baš nije razumjela isti potpisala jer je vjerovala banci.

Također prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik u spornom razdoblju tijekom otplate kredita mijenjao kamatnu stopu naviše od ugovorene kamatne stope, kao i tečaj otplate kredita, te je u konačnici na taj način u spornom razdoblju tužitelju naplatio ukupno više iznos od 4.120,46 EUR, odnosno 31.045,63 kn, a ne nalazi se spornim da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope, a bez posebnog zaključenja aneksa predmetnog ugovora smatra sastavnim dijelom ugovora te da je visina kamatne stope 5,75% godišnje i promjenjiva je.

8.Obrazlažući osnovanost osnove tužbe prvostupanjski sud se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Također, poziva se na odredbu članka 138a. ZZP, presudu VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odredbe Uredbe 913/13 EEZ članak 502. stavak 1. ZZP, te utvrđujući ništetnost spornih odredbi primjenom instituta stjecanjem bez osnove, usvaja tužbeni zahtjev odbijajući pri tome po tuženiku istaknuti prigovor zastare.

9. Ovakav materijalnopravni pristup prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. 10. Neosnovano je poglavito pozivanje tuženika na prigovoru zastare. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kad je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima kojima je glavnica vezana za CHF (P-141/2012, Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.).

11. U odnosu na prigovor oko utvrđivanja statusa potrošača može se navesti da se potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007), a tuženik nije dokazao da takve pretpostavke ne postoje u konkretnom slučaju.

12. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

13. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

14. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 - BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi:

- " … potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja.

- " …radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma "ukupni troškovi kredita za potrošača", na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa) - točka 53. obrazloženja.

- " … kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

15. Nadalje, prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za valutu glavnice u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

16. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

17. U presudi zaštite kolektivnih interesa i prava /članak 502 a. ZPP-a/ (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja valute u CHF, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

18. Pravilno je, dakle, prvostupanjski sud utvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene i za koja je utvrđenja suprotno žalbenim navodima tužiteljica ima pravni interes jer takva utvrđenja imaju za posljedicu ništetnost, uslijed koje za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na restituciju u svrhu neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

19. Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva, pa, prema tome, kako je otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja sporni iznos dosuđen u ovoj presudi, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio platiti utuženi iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO) sa z.z. kamatama tekućim od stjecanja iznosa do isplate (članak 1115. i članak 29. stavak 1. ZOO).

20. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pravcu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama, a također se ne nalazi ni da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članka 288. stavak 1. ZPP, a iz razloga prethodno navedenih u ovom obrazloženju.

20.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti nisu nađene povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP od onih na koje se u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa kako je neosnovan i žalbeni razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući u žalbi tuženik ne iznosi određene činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onog kojeg je utvrdio prvostupanjski sud, to je valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na glavne zahtjeve (točka I i II izreke).

21. Što se tiče žalbe koja se odnosi na troškove postupka i to primjenu Zakona o sudskim pristojbama na žalbene navode, valja reći da se u konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o obvezi tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na tužbu ima primijeniti odredbe Zakona o sudskim pristojbama koje su bile na snazi u trenutku kada je nastala obveza tužitelja za plaćanje pristojbe odnosno u trenutku podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (čl. 4. toč.1. ZSP). Stoga kako u trenutku podnošenja tužbe tužitelj nije bio oslobođen od plaćanja pristojbi u ovom parničnom postupku neovisno od činjenice što je sud rješenje o pristojbi donio u trenutku kada je na snazi bio ZID ZSP, isti je u obvezi podmiriti sudsku pristojbu na tužbu, a kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja. Stoga se žalbeni navodi tužitelja ukazuju neosnovanima.

22. Osnovano se, međutim, u žalbi navodi kako je tužiteljici priznat cijeli iznos predujma za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, budući vještak u svom nalazu i mišljenju u skladu s naredbom suda i tužiteljice utvrđivao preplaćene iznose i po osnovi valutne klauzule i po osnovi promjenjive kamate, bez obzira na to što je potraživanje tužiteljice po osnovi promjenjive kamatne stope bilo već u zastari prilikom podnošenja tužbe te od kojeg je tužiteljica odustala podneskom od 15. ožujka 2024., pa kako ovaj sud smatra da tužiteljici na ime troškova vještačenja ima pripasti 50% naknade za provedeno vještačenje, od dosuđenog iznosa od 331,81 eura, dakle, iznos od 165,90 eura, valjalo je u tom pravcu djelomično prihvatiti žalbu te za navedeni iznos umanjiti iznos troškova dosuđenih prvostupanjskom presudom i odlučiti kao u izreci.

23. Budući je tuženik uspio u neznatnom dijelu žalbe, to mu troškovi žalbe nisu priznati temeljem članka 166. stavak 1. ZPP u svezi članka 154. stavak 5. ZPP.

24. Zbog svega iznesenog presuđeno je kao u izreci.

U Slavonskom Brodu, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić