REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-43/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Šimić, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Zlatka Pirca, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Draženke Ilak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović, Merima Ibrahimović, Ivana Bilić Komparić, Vladimir Veljović i Alan Alagić, odvjetnici u Puli, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie broj P-319/2023-26 od 2. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie broj P-319/2023-26 od 2. listopada 2024. u pobijanim točkama II, IV, VI i VIII izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 59161/06, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 20. prosinca 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 1. koja glasi:

« … prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja. »,

u odredbi čl.10.d) toč.1. koja glasi: « … po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 59161/06 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili dana 20. prosinca 2006., a koja glasi:

« Naknada za obradu kreditnog zahtjeva – 2,00 % od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu ugovora. », pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženici OTP banci d.d. da tužitelju ČN, s osnove preplaćenog tečaja švicarskog franka isplati iznos od 2.839,70 eura (dvijetisućeosamstotridesetdevet eura i sedamdeset centi) zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3,11 eura od 13. veljače 2007. do isplate,

- na iznos od 2,72 eura od 13. ožujka 2007. do isplate,

- na iznos od 2,12 eura od 11. travnja 2007. do isplate,

- na iznos od 1,15 eura od 11. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,18 eura od 12. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 6,07 eura od 11. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 3,57 eura od 11. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,79 eura od 13. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,54 eura od 11. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,00 eura od 11. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,15 eura od 12. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 0,61 eura od 11. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 5,26 eura od 11. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 9,00 eura od 11. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 7,61 eura od 11. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 15,56 eura od 13. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,59 eura od 11. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 22,30 eura od 11. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 15,78 eura od 11. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,62 eura od 12. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,97 eura od 11. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,28 eura od 11. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,66 eura od 11. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 13,85 eura od 11. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 11,80 eura od 13. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 13,62 eura od 11. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 12,58 eura od 11. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 17,31 eura od 12. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,18 eura od 11. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 19,57 eura od 11. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 22,03 eura od 6. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,43 eura od 5. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,39 eura od 7. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 34,61 eura od 13. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,76 eura od 11. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 43,11 eura od 7. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 35,41 eura od 6. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 38,18 eura od 7. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 45,27 eura od 6. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 50,17 eura od 5. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 43,95 eura od 5. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 45,31 eura od 2. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 41,88 eura od 6. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 51,49 eura od 7. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 57,61 eura od 11. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 60,58 eura od 12. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 92,85 eura od 6. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 62,28 eura od 13. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 57,61 eura od 11. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 58,76 eura od 11. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 58,33 eura od 13. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 62,41 eura od 11. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 65,26 eura od 11. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 66,14 eura od 13. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 64,07 eura od 11. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 65,17 eura od 11. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 66,31 eura od 12. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 64,60 eura od 11. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 64,44 eura od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 61,23 eura od 11. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 62,32 eura od 11. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 64,72 eura od 13. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 63,96 eura od 11. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 65,05 eura od 11. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 61,93 eura od 12. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 60,73 eura od 12. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 64,17 eura od 11. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 60,80 eura od 11. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 59,02 eura od 11. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 57,02 eura od 11. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 59,47 eura od 13. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 60,82 eura od 11. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 62,09 eura od 11. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 62,38 eura od 12. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 64,06 eura od 11. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 61,97 eura od 11. siječnja 2014. do isplate, po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referntna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici OTP banci d.d. da tužitelju ČN po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 192,71 eura (stodevedesetdva eura i sedamdesetjedan cent) zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 23. prosinca 2006. do isplate, po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referntna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev s osnove preplaćenog tečaja švicarskog franka, u preostalom dijelu i to za isplatu iznosa od 99,91 eura (devedesetdevet eura i devedesetjedan cent) sa zateznim kamatama.

VI. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 2.518,89 eura (dvijetisućepetstoosamnaest eura i osamdesetdevet centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

VII. U preostalom dijelu se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

VIII. U cijelosti se odbija zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

2. Pravodobno izjavljenom žalbom prvostupanjsku presudu pobija tužena zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. -3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).

2.1. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da je na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući, prije svega, da suprotno stavu suda odredba Ugovora o kreditu o naknadi naplaćena od strane banke kao bankovna usluga te da su njene odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa da ne predstavljaju značajnu štetu u pravila i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, te da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da će biti u obvezi tuženiku platiti naknadu koja je i visinom određena Ugovorom o kreditu.

2.2. Osporava i stajalište prvostupanjskog suda u pogledu odluke o zastari smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor te da su suprotno stavu prvostupanjskog suda čak i prije pokretanja kolektivne tužbe od 4.4.2012. potvrdili protekli zastarni rokovi u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatom tužitelja počevši od 13.2.2007. Također da pravno shvaćanje građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2020. nije primjenjivo u konkretnom slučaju, obzirom da se primjenjuje zastarni rok od 5 godina koji počinje teći trenutkom primitka ispunjenja.

2.3. Pobija i odluku o troškovima postupka u točki VI i VIII i presude obzirom da iste ovise o usvajajućem odnosno odbijajućem dijelu glavnog tužbenog zahtjeva posebno ističući da je prvostupanjski sud neosnovano dosudio troškove izbivanja odvjetnika iz pisarnice te putni trošak na ročištu od 5.12.2023. na relaciji Pula-Buje-Pula, budući je tužitelj mogao organizirati odvjetnika na području suda u Bujama pa navedeni trošak ne bi imao.

2.4. Predlaže da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ukine i odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka, podredno da se u pobijanim dijelovima presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove podnesene žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u točkama II i IV kojima je odlučeno o dijelu glavnog zahtjeva u pravcu žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP koju u žalbi ističe tužitelj, ovaj sud je stajališta da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži valjane razloge kao i razloge o odlučnim činjenicama.

5.1. Ne nalazi se ni da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP od onih na koje se u skladu s odredbom članka 265. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji se u žalbi također poziva tuženik. Činjenično stanje odlučno za odluku o osnovanosti osnove tužbe kao i visine tužbenog zahtjeva u točkama II i IV potpuno je i pravilno utvrđeno i ono se žalbenim navodima ne dovodi u sumnju, tim više što žalitelj u žalbi ne ističe određene činjenice i dokaze koji bi upućivali na drugačije činjenično stanje od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud i na temelju kojega je donio odluke pobijane žalbom.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 59161/06 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženice kao kreditora 20. prosinca 2006., koje su sadržane u čl. 1. i čl. 10.d) toč. 1. toga Ugovora o valutnoj klauzuli, te u članku 5. Ugovora o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog razdoblja, sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene iznose teku od dospijeća do isplate, te naplaćene jednokratne naknade za obradu kredita sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća do isplate.

8. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženice kao kreditora 20. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 59161/06 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je prednik tuženice odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 16.100,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja te da su stranke u članku 1. točka 2. ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, a u članku 10.a) i d) da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta i to 83 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 243,67 CHF te jedan anuitet iznosa 245,47 CHF, a prema čl.10.d) točka 1. određeno je da se ti mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

Nadalje, nesporno je da je u članku 1.4. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,88 %. Odredbom članka 9.1. Ugovora određeno da je kamata promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom banke, kao i da je tuženica tijekom otplatnog perioda mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Također je nesporno da je predmetni kredit otplaćen 10. siječnja 2014. Nadalje, nije sporno da je tuženica od tužitelja, na temelju odredbe članka 1.5. Ugovora kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,00 % iznosa odobrenog kredita, minimalno 200 kuna, a koji se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora, naplatila predmetnu tzv. ulaznu naknadu koja visina naplaćene naknade isto tako nije sporna.

9. Prvostupanjski sud je utvrđenja:

- da je predmetni ugovor o kreditu podigao 2006. kod tadašnje Splitske banke, radi kupnje polovnog automobila u Auto-kući Zubak,

- da se raspitivao kod više banaka te je u konačnici podigao kredit u Splitskoj banci jer mu je nudila najpovoljniji kredit,

- da je došao tražiti najpovoljniji kredit te su mu u Splitskoj banci ponudili kredit u CHF jer je to sigurna valuta, a da mu je bilo najvažnije da rata kredita odgovara njegovim financijskim mogućnostima,

- da je tužitelj dobio unaprijed sastavljen ugovor o kreditu i nije bilo mogućnosti pregovaranja oko pojedinih odredbi ugovora,

- da podignut na iznos oko 16.000,00 CHF s rokom otplate od 7 godina,

- da je kredit je otplaćen u roku,

- da je početna rata kredita je iznosila oko 1.100,00 kuna, a u konačnici je porasla na iznos oko 2.000,00 kuna,

- da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu rečeno mu je da se rata može mijenjati ali mu nisu rekli da rata kredita može tako drastično porasti,

- da mu nisu objašnjavali o čemu ovisi visina rate kredita, nisu su mu govorili da se tečaj CHF može mijenjati,

- da kada je CHF počeo divljati počeo je dobivati opomene da je dužan nekakvu kamatu,

- da se ne sjeća da li je dobivao ikakve obavijesti o promjeni kamatne stope,

- da su mu od iznosa odobrenog kredita oduzeli iznos od oko 1.100,00 kn na ime troškova obrade kredita,

- da mu u banci nisu govorili o mogućem riziku podizanja kredita s valutnom klauzulom u CHF, a da se kredit u CHF nudio na šalteru banke,

- da je tužitelj prije ovog kredita podizao kreditu i to u valiti njemačke marke, ali mu nikada rada nije toliko rasla,

- da je automobil koji je kupio kreditom kupio za svoje osobne potrebe, prije svega radi odlaska na posao,

- da tužitelju u banci nisu ništa posebno objašnjavali zašto se naplaćuje naknada za obradu kredit, noi su to samo naplatili.

10. Obrazlažući svoju odluku prvostupanjski sud navodi da je prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti, te da u članku 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da je za svojstvo potrošača potrebno da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja /pružatelja usluga, da podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati, te da je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje vozila i on ima svojstvo potrošača. Također, da se u ugovoru o kreditu nigdje se ne navodi da je tužitelj sklopio ugovor primjerice kao obrtnik, kao pravna osoba, kao osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti niti je to tuženik ičime dokazao, a što bi tada značilo da nabavlja navedeno vozilo u okviru obavljanja svog zanimanja i poslovne ili poduzetničke aktivnosti i za potrebe poslovanja, a ne u svojstvu potrošača, da se krediti za takve svrhe posebno i ugovaraju s poduzetnicima od strane banaka, a što tužitelj nije, da se radi o potrošačkom kreditu i tome da je tužitelj u tom ugovoru nedvojbeno nastupio kao potrošač, te da tužitelj nije dužan dokazivati negativne činjenice već je to dužnost tuženika kao protivne strane, a što isti nedvojbeno nije dokazao, tako da tužitelj svakako ima svojstvo potrošača i aktivno je legitimiran za vođenje ove parnice, jer na koncu, niti jedna isprava u spisu ne govori u prilog tome da bi bilo suprotno, odnosno da tužitelj nije potrošač u smislu mjerodavne odredbe čl. 3. st. 1. t. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i kako je pojašnjeno.

10.1. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrđenja da se u članku 1., čl. 10.d) t. 1. osporenog Ugovora o kreditu glavnica i anuiteti se vežu za valutu švicarskog franka. Između ostalog, ugovoreno je da se kredit u iznosu od 16.100,00 CHF i kamata po stopi od 6,88 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno Odluci banke, otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, te da se u tijeku otplate kredita kontinuirano mijenjao tečaj CHF (kao i kamatna stopa, ali se u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva ne odlučuje).

11. U odnosu na prijepore iznesena u žalbi u pogledu naknade za obradu konkretnog zahtjeva kao i prigovor zastare prvostupanjski sud navodi da je o tom dijelu zahtjeva sud je saslušao tužitelja, ali nije izvodio dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem jer između stranaka nije sporna visina ulazne naknade naplaćene 22. prosinca 2006. u iznosu 192,71 eura / 1.451,96 kuna, te je utvrđeno je da plaćanje naknade bio jedan o uvjeta banke na koji mora pristati kako bi ishodio kredit te je unatoč tome što mu nije bilo jasno na što se odnosi, na to pristao, a pa prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj o spornoj odredbi nije mogao pregovarati, takva mogućnost mu nije ostavljena, niti je tužitelju objašnjeno na što se ta naknada zapravo odnosi, a povrh toga već je utvrđeno da je cijeli tekst ugovora tuženica sama unaprijed sastavila, a tužitelj je samo obaviješten o činjenici da je to jedan od uvjeta kredita te da samim sklapanjem ugovora o kreditu preuzima obvezu plaćanja navedene naknade. Također da tuženica nije dokazala da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo niti je dokazao na što se predmetni iznos odnosi, niti je u tom smislu ponudio dokaze, a informacije koje je tužitelj dobio prije sklapanja ugovora o kreditu, po stavu ovoga suda, nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

11.1. Prvostupanjski sud se u pogledu svog stajališta poziva na odredbe članka 81. stavak Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu ZZP) te presude Europskog suda presude od 30.4.2014. pa navodeći da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o tom dijelu tužbenog zahtjeva donosi odluku u točki IV. izreke.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., pa kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na tuženicu), do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 23. prosinca 2022. nije protekao opći zastarni rok od pet godina (čl. 225. i 241. ZOO-a), pa je potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli nije zastarjelo.

13. Za istaknute prijepore prvostupanjski sud je i po mišljenju ovoga suda dao valjane razloge pravilno primjenjujući materijalno pravo.

13.1. Utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 5. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

14. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visine te naknade, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 2% jednokratno prilikom korištenja kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što znači da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna u smislu odredbi ZPP.

15. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Nadalje, nije osnovana žalbena tvrdnja tuženice da je nastupila zastara predmetne tražbine tužiteljice. Naime, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a za tražbine stečene bez osnove što su i tražbine stečene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, rok zastare je 5 godina. Na sjednici 30. siječnja 2020. Građanski odjel Vrhovnog suda zauzeo je sljedeće pravno shvaćanje: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, a to stajalište dopunjeno je na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i isto glasi: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača“. Pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse te je obvezno za sve suce Građanskog odjela VSRH, a snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja.

16.1. Osim navedenog valja uputiti i na odluku Europskog suda u predmetu C-485/19 od 11. srpnja 2019. u kojoj je dan odgovor povodom zahtjeva za prethodnu odluku upućenu po sudu iz Slovačke: „Da li treba čl. 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima potrošača na djelotvoran pravni lijek tumačiti na način da mu se protivi pravilo navedeno u nacionalnom zakonu o zaštiti prava potrošača o objektivnom zastarom roku prema kojem pravo potrošača na povrat pozajmljenog iznosa koje proizlazi iz nepoštene ugovorne odredbe zastarijeva i u slučaju u kojem sam potrošač nije u stanju provjeriti nepoštenu ugovornu odredbu i da li takva zastara nastupa i u situaciji u kojoj potrošač nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe“. Na postavljeno pitanje sud navodi „članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi se nacionalni propis koji, iako predviđa da tužba za utvrđivanje ništetnosti nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između trgovca i potrošača ne podliježe zastari, na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare propisan nacionalnim pravom pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare svako plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

17. Kako je tužitelj dobio saznanje o nepošteninm odredbama u pogledu ništetnih odredbi te donošenjem presude na koje se u obrazloženju poziva i prvostupanjski sud, to do dana podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina propisan odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i 41/08, dalje ZOO).

18. Budući se osnov i visina dosuđujućeg dijela u točki II žalbom ne osporava nego tek kroz prigovor zastare, a prvostupanjski sud je obrazlažući odluku dao za osnovanost osnove tog dijela kao i osnovanost visine tužbenog zahtjeva, valjane razloge, to je valjalo žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u odlukama o pobijanim dijelovima glavnog zahtjeva (točka II i IV izreke).

19. U odnosu na tvrdnje tuženika kako su neosnovano tužitelju dosuđeni troškovi izbivanja iz pisarnice te troškove putovanja, ovaj sud također smatra da je žalba neosnovana. Naime, Tbr. 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015; dalje: Tarifa) propisuje da za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i slično, odvjetniku pripada naknada od 25 bodova za svaki započeti sat, ali najviše 7 sati dnevno, a Tbr. 50 točka 3. Tarife propisuje da odvjetnik ima pravo na naknadu troškova za upotrebu vlastitog automobila u visini od 30% cijene bezolovnog benzina u visini od 100 oktana za svaki prevaljeni kilometar te trošak cestarine i koje odredbe jedna drugu po mišljenju ovoga suda ne isključuju, a neosnovano u žalbi tuženik ističe da je tužitelj mogao angažirati drugog odvjetnika s područja uređujućeg suda, budući je izbor punomoćnika isključiva dispozicija stranke.

20. Kako se ne nalazi da bi u odlukama o troškovima prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, žalba je i u odnosu na točke VI i VIII neosnovana. Naime, i sam tuženik u žalbi ističe da odluka o troškovima ovisi o uspjehu stranaka u postupku, a kako tuženik nije uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužene za naknadu troškova postupka.

21. Valjalo je zbog iznesenog odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima (točka II, IV., VI i VIII. izreke) te na temelju članka 368. stavak 1. ZPP presuditi kao u izreci.

22. U nepobijanim točkama I, III, V i VII izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

23. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP.

U Slavonskom Brodu, 18. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Šimić