Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-589/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Ivice Raguž, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Leu Farkaš, odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po OD Porobija & Porobija d.d.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu broj: P-832/2019. od 27. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 18. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu broj: P-832/2019. od 27. lipnja 2022. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu broj: P- 832/2019. od 27. lipnja 2022. od 27. lipnja 2022. utvrđeno je da je ništetna odredba iz članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu zaključenog između stranaka u dijelu u kojem je određeno da je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti kamatu koja je promjenjiva temeljem Odluke tuženika (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime razlike isplati iznos od 25.873,96 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka II. izreke), kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.409,00 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a slijedom toga i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita.

7. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da nije precizno navedeno na koju se odredbu Ugovora odnosi tužbeni zahtjev jer da tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnom odredbe iz članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti kamatu koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, a što je dovoljno određeno i precizno da bi se znalo na što se tužbeni zahtjev odnosi.

8. Nesporno je između stranaka da su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu dana 11. veljače 2006. temeljem koje je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 49.650,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHF s rokom otplate od 25 godina uz kamatnu stopu od 4,50% godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke.

Nije sporno ni to da je kamatna stopa tijekom otplate kredita više puta mijenjana.

9. Knjigovodstveno financijskim vještačenjem je utvrđena razlika kamata vezano za promjenu kamatnih stopa u razdoblju od 1. travnja 2006. do 30. rujna 2015., a iz pregleda kamata je vještak utvrdio da je tuženik povećavao kamatne stope u razdoblju od 1. studenoga 2007. do 31. siječnja 2014., dok je u razdoblju od 1. veljače 2014. do 30. rujna 2015. smanjio kamatnu stopu, pa da razlika više obračunate kamate zbog povećanja kamatnih stopa u razdoblju od 1. travnja 2006. do 31. siječnja 2014. iznosi 4.665,35 CHF što po tečaju CHF na dan plaćanja iznosi više 25.873,96 kuna koliko je tužitelj i zahtijevao i koliko mu je i dosuđeno.

10. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 25.873,96 kuna kojoj se preinaci tuženik protivio.

11. Protivno međutim žalbenim navodima u ovom se slučaju ne bi radilo o preinaci tužbe u smislu odredbe članka 190. i članka 191. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP) s obzirom da tužitelj tužbeni zahtjev nije mogao postaviti prije provedenog dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem, a nakon što je tuženiku na zahtjev vještaka naloženo da dostavi potrebnu dokumentaciju što je onda tuženik i učinio.

Osim toga i na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. donesen je Zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

12. Prvostupanjski sud opravdano utvrđuje nepoštenim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) kojima su regulirani pojam nepoštene ugovorne odredbe i okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora.

13. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud se osnovano poziva na pravna stajališta sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. u kojem se utvrđuje ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF a koja je potvrđena u pogledu promjenjive kamatne stope presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt.249/2014. od 9. travnja 2015., a u pogledu valutne klauzule presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž- 6632/2017. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018.

14. Prigovor zastare koji je tuženik istakao pravilno je odbijen, a što potvrđuje i pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: Rev-2245/2017. prema kojem stavu su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene imajući u vidu svrhu postupka kolektivne zaštite potrošača.

Navedenom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske, koja je obvezujuća za niže stupanjske sudove je zauzeo pravni stav o tijeku i nastupu zastare, pa tužitelj nije trebao podnijeti vlastitu tužbu nevezano za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa.

Zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO) prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovornih odredbi.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a 3. rujna 2019. u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019., zastara nije zastupila.

15. Tužitelj nije trebao dokazivati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju ugovora o kreditu koji su pobijani u navedenom predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer je sporni Ugovor sklopljen 11. veljače 2006., a u kolektivnom sporu je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju kada je sklopljen predmetni Ugovor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da se prije i u vrijeme zaključenja spornog ugovora o tome nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Odredbom članka 502c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenje u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Sporni Ugovor sklopljen je upravo u periodu koji se navodi i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012., a knjigovodstveno financijskim vještačenjem je utvrđena visina preplate.

18. Sud Europske unije u predmetu C-118/2017 točka 45 je stajališta da se utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi omogućava ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio da navedene (nepoštene) odredbe nisu korištene u ugovoru.

19. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi i na isplatu, tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa na koji iznos je isti dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu jer je nesavjesni stjecatelj.

20. Iz predmetnog Ugovora proizlazi da je ugovorena namjena kredita i to za izgradnju kuće (članak 6. Ugovora), a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je odobrena novčana sredstva i iskoristio za izgradnju kuće u kojoj stanuje sa obitelji, pa se tužitelj zbog toga smatra potrošačem u smislu odredbe članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07.).

21. Protivno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud tuženikov prigovor nedostatke aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

Tužitelj je naime kao stranka Ugovora i korisnik kredita legitimiran postavljati zahtjeve u odnosu na taj pravni posao, a ukoliko je netko umjesto njega a za njegov račun i otplaćivao kredit, tuženik je to uredno primao i evidentirao pa bi ta činjenica mogla eventualno biti od utjecaja na odnos tužitelja i te treće osobe.

22. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku a ista je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

23. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

Vukovar, 18. veljače 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ivica Raguž