REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pr-27/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru i to sudac toga suda Sanjin Milošević, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja ĐB OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Jugoslavu Puranu i Saši Kutnjaku, odvjetnicima u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Komunalije vodovod d.o.o. OIB:80000408229, Čazma, Svetog Andrije 14, zastupanog po direktoru BB, a dotični po punomoćniku Nenadu Dianiću, odvjetniku u Ivanić Gradu, Savska 28, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 10. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja, direktora tuženika, te punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 17. veljače 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Komunalije vodovod d.o.o., Svetog Andrije 14, Čazma, OIB:80000408229 da tužitelju ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 19.304,28 Eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 10. studenog 2023. godine, do isplate, kao i da mu nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.984,24 Eura, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 17. veljače 2025. godine, do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja u vezi isplate iznosa većeg od 19.304,28 Eura, do zatraženog iznosa od 19.308,24 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 3,96 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika podneskom od 23. studenog 2023. godine, radi isplate.

2. U tužbi tvrdi da se tuženik dana 09. listopada 2023. godine, Sporazumom obvezao tužitelju isplatiti otpremninu u iznosu od 19.304,28 Eura i to najkasnije do 10. studenog 2023. godine, a unatoč tome potražuje predmetnom tužbom isplatu iznosa od 19.308,24 Eura, koja svota nema veze sa onom navedenom u Sporazumu.

3. Nadalje, tužitelj je istakao da tuženik u ugovorenom roku, a niti nakon dospijeća nije ispunio svoju novčanu obvezu, te da tužitelju odbija isplatiti otpremninu. Shodno tome, tužitelj je predložio da se tuženika obveže da mu isplati novčani iznos od 19.308,24 Eura, zajedno sa zateznom kamatom od 10. studenog 2023. godine.

4. U podnesku od 15. siječnja 2024. godine, kojim se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, tužitelj je naveo kako su neosnovani navodi tuženika o ništetnosti Sporazuma od 09. listopada 2023. godine, koji po svom sadržaju predstavlja Nagodbu. Istakao je da 'Ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i odrađuju svoja uzajamna prava i obveze (članak 150. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tome, nagodba je po tužitelju, oblik promjene sadržaja o obveznom odnosu. Prema stajalištu pravne teorije, nagodbom nastaje novi obvezni odnos, dok se stari odnos ne gasi, on ostaje bez svog djelovanja jer postoji suglasnost volja da se on ne aktivira (u tom smislu stari obvezni odnos postaje naturalna obveza koja se može transformirati u pravnu obvezu ako bi poravnavanje bilo poništeno). U konkretnom slučaju, tužitelj u obliku zahtjeva za isplatom otpremnine, traži realizaciju ranijih spornih obveza, koje su, u smislu naprijed iznijetog tumačenja, mogu smatrati naturalnim obvezama. Polazeći od činjenice da su spornu Nagodbu, stranke sklopile na način da su tekst nagodbe usuglasile sa svojim punomoćnicima i stručnim službama, odnosno da je tuženik prije zaključenja sporne nagodbe imao saznanja o svim elementima nagodbe, valja zaključiti da je tuženik u vrijeme sklapanja nagodbe bez daljnjeg mogao znati ima li tužitelj ili nema pravo na otpremninu, pa se naknadno problematiziranje tužiteljeva prava na otpremninu, ukazuje neosnovano s ciljem odugovlačenja sudskog postupka. Pored toga, tužitelj je citirajući sadržaj čl. 322.st.1. Zakona o obveznim odnosima, istakao kako u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uvjeti za ništetnost sporne nagodbe, budući da na strani tuženika nije bilo postupanja koje bi moglo izazvati ništetnost nagodbe.

5. U pisanom odgovoru na tužbu, podnesku od 26. prosinca 2023. godine, tuženik je osporio tužbeni zahtjev. Predlaže da se tužbu tužitelja odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, sve uz naknadu parničnog troška tuženiku. Tuženik navodi kako tužitelj potpuno neosnovano predlaže i traži isplatu iznosa od 19.304,28 Eura, kako je to u tužbi zatraženo i to iz razloga što je navedeni Sporazum ĐB i trgovačkog društva Komunalije Vodovod d.o.o., po tuženiku, ništetan, obzirom da je ništetna i odredba ugovora o radu kojom je tužitelju neosnovano priznato pravo na otpremninu. Stoga tuženik predmetnu tužbu tužitelja, osporava u cijelosti kao neosnovanu. Dakle tuženik tvrdi da je Sporazum od 09. listopada 2023. godine, potpuno ništetan, budući da tužitelj nema niti može imati pravo na otpremninu od trgovačkog društva Komunalije d.o.o., te da tuženiku nije nastala nikakva obveza na plaćanje navedenog iznosa prema tužitelju. Odgovor na tužbu je tuženik djelomično dopunio podneskom od 12. veljače 2024. godine, kada je obrazložio zbog čega smatra ništetnim navedeni Sporazum u vezi otpremnine, pozivajući se na čl. 28. Zakona o vodnim uslugama (N.N.br. 66/2019).

6. Podneskom od 12. veljače 2024. godine, tuženik je podnio protutužbu radi utvrđenja ništetnosti čl. 14. Ugovora o pravima i obvezama uprave društva – direktora i Ugovora o radu, te utvrđenja ništetnosti navedenog Sporazuma, ali i isplate iznosa od 22.642,51 Eura, sa zateznom kamatom, međutim postupanje povodom te protutužbe tuženika je razdvojeno od ove parnice rješenjem od 10. siječnja 2025. godine i u vezi navedene protutužbe tuženika je oformljen novi parnični spis, pa za razrješenje predmeta ovoga spora nije bila od značaja protutužba tuženika. Naime, rješenjem koje je doneseno na ročištu održanom dana 10. siječnja 2025. godine, te objavljeno na tom ročištu je odbijen prijedlog tuženika u vezi prekida ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka, povodom protutužbenog zahtjeva tuženika iz ove parnice.

7. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Sporazum od 09. listopada 2023. godine (list 4, u daljnjem tekstu: Sporazum), Nacrt prijedloga Zakona o vodnim uslugama (list 39-101), Ugovor o pravima i obvezama uprave društva – direktora i Ugovora o radu od 22.11.2022.g. (list 126-129), te su saslušani tužitelj (list 138) i direktor tuženika (list 139) u svojstvu stranaka.

8. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan u većem dijelu, tj. osnovan je zahtjev za isplatom iznosa od 19.304,28 Eura, sa zatraženom zateznom kamatom.

10. Između stranaka nije bilo sporno da je dana 22. studenog 2022. godine, sklopljen Ugovor o pravima i obvezama uprave društva – direktora i Ugovora o radu, između Skupštine trgovačkog društva Komunalije vodovod d.o.o. Čazma i ĐB iz [adresa], direktora Komunalija vodovoda d.o.o. Čazma, a u okviru kojeg Ugovora je u čl. 14. određeno da "Direktor ima pravo na otpremninu u visini šest prosječnih mjesečnih plaća koje je ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu".

11. Također, između stranaka nije bilo sporno da su dana 09. listopada 2023. godine, sačinile Sporazum, po kojem je utvrđeno da je ĐB dana **.**.2023., prestao radni odnosu u trgovačkom društvu Komunalije vodovod d.o.o. Čazma, te po kojem je utvrđeno u smislu čl. 14., navedenog Ugovor o pravima i obvezama uprave društva – direktora i Ugovora o radu, da ĐB pripada pravo na neoporezivi bruto iznos otpremnine od 19.304,28 Eura, što se trgovačko društvo Komunalije vodovod d.o.o. Čazma, obvezalo isplatiti ĐB najkasnije do 10. studenog 2023. godine, na njegov žiro račun naveden u tom Sporazumu. Taj Sporazum je vlastoručno potpisao ĐB, ali i direktor navedenog društva, BB.

12. Sporno je između stranaka je li ništetan Sporazum u dijelu kojim je dogovorena isplata navedenog novčanog iznosa otpremnine ĐB, obzirom na sadržaj čl. 28. st.2. Zakona o vodnim uslugama.

13. Odredbom čl. 28.st.2. Zakona o vodnim uslugama je propisano slijedeće: " Ništetna je odredba ugovora o radu ili bilo kojeg drugog ugovora, kojim se zaposleniku javnog isporučitelja vodnih usluga koji obavlja poslove s posebnim ovlastima i odgovornostima na određeno razdoblje (mandat) omogućuje otpremnina u bilo kojem slučaju prestanka ugovora o radu ili opoziva s dužnosti, osim ako mu se ugovor otkazuje zbog poslovno ili osobno uvjetovanih razloga. Ništetna je odredba takvog ugovora o otpremnini zaposleniku koji obavlja poslove s posebnim ovlastima i odgovornostima na određeno razdoblje (mandat) koja je veća od onoliko plaća koliko mu nedostaje do isteka tog razdoblja, ali ne više od šest mjesečnih plaća."

14. Obzirom da je ĐB obnašao funkciju direktora tuženika, a ne samo običnog zaposlenika tuženika, sasvim je jasno po uvjerenju ovoga suda, da se na tužitelja odnosi isključivo druga rečenica citiranog čl. 28.st.2. Zakona o vodnim uslugama (kojim je pojašnjeno do kojeg iznosa je ipak dopušteno ugovoriti isplatu otpremnine za takvu osobu s posebnim ovlastima) jer se radi o osobi s posebnim ovlastima i odgovornostima (direktoru društva – opaska suca).

15. Imajući u vidu tu činjenicu i analizirajući navedenu zakonsku odredbu (drugu rečenicu čl. 28.st.2. Zakona o vodnim uslugama), neovisno o tome radi li se o gramatičkom ili logičkom tumačenju, sud utvrđuje da tom odredbom nije izričito propisano da je ništetna odredba ugovora po kojem se zaposleniku koji obavlja poslove s posebnim ovlastima i odgovornostima na određeno razdoblje (mandat) u jednom trgovačkom društvu, zabranjuje uopće ugovaranje otpremnine, odnosno nije uopće tom odredbom izričito propisano da je potpuno ništetno ugovaranje otpremnine. Naime, to je vidljivo iz dijela sadržaja te odredbe u kojem se navodi da je ništetna odredba ugovora o otpremnini "koja je veća od onoliko plaća koliko mu nedostaje do isteka tog razdoblja, ali ne više od šest mjesečnih plaća."

16. Sud u drugu ruku, prihvaća tumačenje tužitelja, odnosno punomoćnika tužitelja, prema podnesku tužitelja od 27. ožujka 2024. godine, dostavljenog sudu u fazi prethodnog postupka, vezano za intenciju zakonodavca prilikom donošenja tog čl. 28.st.2. Zakona o vodnim uslugama (jer na istinitost takvog tumačenja tužitelja, realno upućuje i materijalni dokaz koji je tužitelj priložio tom podnesku – Nacrt Prijedloga Zakona o vodnim uslugama i obrazloženje tog Nacrta), koja intencija nije bila na isključenju ugovaranja otpremnine, nego samo i jedino na ograničavanju visine otpremnine koja se može ugovoriti za takve direktore društva ili osobe s posebnim ovlastima i odgovornostima, kako bi se izbjeglo ugovaranje amoralnih, odnosno previsokih otpremnina (a čega je ranije, inače, bilo u praksi prilikom sklapanja ugovora sa osobama s posebnim ovlastima i odgovornostima). Naime, u obrazloženju Nacrta Prijedloga Zakona o vodnim uslugama uz čl. 28. tog Zakona (list 84 spisa), jasno je navedeno slijedeće: "Ovim člankom propisuje se način zapošljavanja u društvu kao i ograničenja vezana za visinu otpremnine".

17. Kako se dakle i po uvjerenju ovoga suda, čl. 28.st.2. Zakona o vodnim uslugama, nedvojbeno radi o propisivanju konkretnog ograničenja vezanog za visinu otpremnine, a ne o nedopuštenosti ugovaranja otpremnine za osobe s posebnim ovlastima i odgovornostima, odnosno ništetnosti ugovorne odredbe o otpremnini za osobu s posebnim ovlastima i odgovornostima, a iz sadržaja čl. 28.st.2. Zakona o vodnim uslugama, koji je i sada na snazi je sasvim jasno i određeno naznačeno do koje je to visine ograničeno ugovaranje otpremnine za osobe s posebnim ovlastima i odgovornostima (direktore društva – opaska suca), odnosno do maksimalno 6 mjesečnih plaća, tuženik u ovom slučaju u pravnom smislu sasvim pogrešno smatra da je Sporazum ništetan, ali i da je ništetna odredba čl. 14. navedenog Ugovora o pravima i obvezama uprave društva – direktora i Ugovora o radu od 22.11.2022.g. (list 126-129).

18. Naime, iako će se o protutužbi tuženika i o tuženikovom predmetnom protutužbenom zahtjevu (koji se odnosi i na ništetnost Sporazuma u vezi otpremnine, ali i na ništetnost čl. 14. navedenog Ugovora, kojim je inače bila ugovorena otpremnina za ĐB u visini od 6 prosječnih mjesečnih plaća koje je ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu – a što je očito bilo u skladu sa čl. 28.st.2. Zakona o vodnim uslugama – opaska suca) raspravljati pod drugim brojem spisa jer je taj zahtjev tuženika izdvojen iz ove parnice, sud u ovome predmetu mora zauzeti svoje pravno stajalište o tuženikovom prigovoru ništetnosti Sporazuma, obzirom da taj tuženikov prigovor ništetnosti Sporazuma, predstavlja ujedno prethodno pitanje u vezi odlučivanja o predmetnom novčanom zahtjevu tuženika.

19. Međutim, kako odluka o tom prethodnom pitanju ima samo pravni učinak u ovoj parnici u smislu čl. 12.st.2. ZPP, a ovaj sud je pod gornjim brojem spisa ovlašten ujedno u smislu čl. 12.st.1. ZPP, sam riješiti to prethodno pitanje, obzirom da isto nije riješeno još uvijek u izdvojenom postupku, povodom predmetne protutužbe tuženika, sud zaključuje da je neosnovan tuženikov prigovor ništetnosti i u vezi predmetnog Sporazuma, a podredno i u vezi čl. 14. navedenog Ugovora o pravima i obvezama uprave društva – direktora i Ugovora o radu od 22.11.2022.g., glede ugovorene otpremnine za ĐB, kao direktora društva, dakle kao osobe sa posebnim ovlastima i odgovornostima.

20. Direktor tuženika, PB je saslušan u svojstvu stranke na raspravi održanoj dana 10. siječnja 2025. godine, priznao kao svoj potpis na navedenom Sporazumu, objasnivši da je povod sklapanja Sporazuma bio čl. 14. navedenog Ugovora o pravima i obvezama uprave društva – direktora i Ugovora o radu od 22.11.2022.g., te što je ĐB zahtijevao da mu se isplati otpremnina, nakon što je PB, imenovan za direktora tuženika, odnosno nakon što je tužitelju prestao mandat direktora tuženika (tu iznesenu činjenicu je potvrdio i tužitelj, prilikom predmetnog saslušanja u svojstvu stranke), no naglasio je da je taj Sporazum potpisao u vrijeme kada nije znao ili kada nije bio svjestan odredbe čl. 28. Zakona o vodnim uslugama, koji članak govori o ništetnosti takvih odredaba ugovora, pa da zbog toga tuženik nije isplatio tužitelju iznos naveden u Sporazumu.

21. Kako je po uvjerenju ovoga suda, potpuno neopravdan razlog zbog kojeg tuženik nije isplatio tužitelju, utuženi novčani iznos za koji su stranke sklopile navedeni Sporazum u vezi otpremnine jer objektivno, nema govora o tome da bi bilo ništetno ugovarati sa osobama koje imaju posebne ovlasti i odgovornost, dakle direktorima određenih trgovačkih društava, isplatu otpremnine u visini maksimalno 6 mjesečnih plaća (nedopušteno je i protuzakonito očito ako se ugovara otpremnina u iznosima većim od 6 mjesečnih plaća – opaska suca), a navedenim Sporazumom (koji po svom sadržaju predstavlja doista ugovor o nagodbi u smislu čl. 150.st.1. ZOO, kako to pravilno ističe tužitelj u ovoj parnici) koji su stranke sklopile i potpisale je izričito određeno da će tuženik isplatiti tužitelju na žiro račun do dana 10. studenog 2023. godine, iznos od 19.304,28 Eura, sukladno čl. 14. navedenog Ugovora o pravima i obvezama uprave društva – direktora i Ugovora o radu od 22.11.2022. godine, valjalo je u smislu čl. 150.st.1. i čl. 9. ZOO, ali i čl. 2. navedenog Sporazuma, udovoljiti tužbenom zahtjevu tužitelja u vezi isplate iznosa od 19.304,28 Eura, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos, imajući u vidu sadržaj važećeg Sporazuma stranaka koji nije ništetan, te koji je utemeljen na čl. 14. navedenog Ugovora. Zbog toga je odlučeno kao u izreci ove presude. Naime, iz samo punomoćniku tužitelja poznatog razloga, predmetnom tužbenim zahtjevom je zatražena isplata iznosa od 19.308,24 Eura u tužbi, pa je neosnovani dio tužbenog zahtjeva tužitelja, koji nije bio utemeljen na sadržaju navedenog Sporazuma, odbijen ovom odlukom.

22. Cijeneći okolnost da je zakonska odredba kojom se regulira zatezna kamata (čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima), periodično dosta promjenjiva i da već sada tekstualno iznosi sama za sebe više tekstualnih redova s obzirom na razdoblje predmetne tražbine tužitelja, a ujedno da će se ta odredba ubuduće periodično dosta i mijenjati, sud je našao primjerenim zateznu kamatu od određenog razdoblja dosuditi u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, a čime je ta sporedna tražbina tužitelja, bez svake dvojbe, dovoljno određena ili bar odrediva.

23. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.5. ZPP jer tužitelj u ovoj parnici nije uspio doista u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela s kojim nije uspio nisu nastali posebni parnični troškovi.

24. Shodno tome, tuženik mu je dužan nadoknaditi sve opravdane parnične troškove, koji su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora, primjenom važeće Odvjetničke tarife, a sukladno troškovniku odvjetnika tužitelja, datiranom sa 10. siječnjem 2025. godine.

25. Tužitelju je za sastav tužbe, priznat iznos od 500,00 Eura, za sastav podneska od 15. siječnja 2024. godine, kojim se tužitelj očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu je priznat iznos od 500,00 Eura, za zastupanje na ročištu održanom dana 14. veljače 2024. godine, priznat je iznos od 100,00 Eura u smislu Tbr. 9.t.5. Odvjetničke tarife, dok je za zastupanja na preostalim ročištima održanim dana 08. travnja 2024. godine, ali i 10. siječnja 2025. godine, priznat ukupan iznos od 1.000,00 Eura ili 500,00 Eura po ročištu.

26. Ovi opravdani troškovi daju ukupnu svotu od 2.100,00 Eura, na koju svotu je tužitelju priznat pripadajući porez na dodanu vrijednost od 525,00 Eura, a tužitelju je još priznat i zatraženi iznos od 119,75 Eura u vezi polovice sudske pristojbe na tužbu (iako tu polovicu tužitelj nije niti platio), odlučujući u granicama zatraženog iznosa, ali i iznos od 239,49 Eura u vezi sudske pristojbe na presudu, koju tužitelj treba platiti jer se u ovome predmetu, po uvjerenju predmetnog suca, ipak ne radi o radnom sporu, već o parnici radi isplate, temeljem Sporazuma.

27. Shodno tome, tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.984,24 Eura, na ime naknade opravdanih parničnih troškova, zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos, počevši od dana donošenja ove odluke.

28. Ova odluka ne sadrži odluku o zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnog troška za zastupanje na ročištu za objavu presude i pripadajućeg poreza na taj trošak, obzirom da je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove odluke, hoće li se odvjetnik tužitelja pojaviti na ročištu za objavu presude u ovoj parnici, pa će se tek nakon održavanja tog ročišta, ukoliko za to budu ispunjeni zakonski uvjeti, udovoljiti i tom dijelu zahtjeva tužitelja u vezi naknade parničnog troška.

29. Kako je iz ove parnice izdvojen protutužbeni zahtjev tuženika, a podneskom od 27. ožujka 2024. godine, tužitelj se očitovao isključivo o protutužbenom zahtjevu tuženika, nije ocijenjen potrebnim ili opravdanim za ovu parnicu u smislu čl. 155. ZPP, trošak za sastav podnesak tužitelja od 27. ožujka 2024. godine (te će se u vezi tog parničnog troška, ĐB donijeti odluka u izdvojenom predmetu u kojem se raspravlja isključivo o tuženikovom protutužbenom zahtjevu), neovisno o tome, što je sud za potrebe ove parnice, prihvatio tužiteljevu interpretaciju sadržaja čl. 28.st.2. Zakona o vodnim uslugama, iz tog podneska jer nije dopušteno u ovoj parnici prihvatiti kao opravdan trošak tužitelja, koji se odnosi na odgovor na tuženikovu protutužbu.

U Bjelovaru, 17. veljače 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 18. veljače 2025. godine, a putem ovoga suda.