Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17, Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-61/2021-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535 zastupana po punomoćnicima iz OD Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 23. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika odvjetnicu Hanu Lukić Hob, te punomoćnika tuženika u zamjeni DĐ, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 17.veljače 2025. godine, radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 17. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba pod člankom 2. Ugovora o kreditu broj 198- 50-4061824 sklopljenog dana 25 travnja 2007. godine, a solemniziranog dana 26.04.2007.godine kod javnog bilježnika Želimira Mirić iz Vinkovaca pod brojem OV- 6798/2007, kojom se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a koja izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba pod člankom 7. Ugovora o kreditu broj 198- 50-4061824 sklopljenog dana 25. travnja 2007. godine, a solemniziranog dana 26.04.2007. godine kod javnog bilježnika Želimira Mirić iz Vinkovaca, pod brojem OV-6798/2007, prema kojoj se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69 (OIB: 53056966535 ) da tužiteljici RĐ iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]) u roku od 15 dana isplati preplaćeni iznos na ime otplate kredita koji je nastao uslijed povećanja tečaja, i to u visini od 4.524,81 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. g u visini od 15 % godišnje, od 01. 01. 2008.god. do 31. 07. 2015. god. u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 01.

08. 2015. god. do 31.12.2022. god. koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.

01. 2023. god. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, koje teku na svakomjesečni preplaćeni iznos kako slijedi:

- na iznos od 6,90 € / 51,95 kn počev od 01. 04. 2008.god. do isplate,

- na iznos od 4,11 €/ 30,95 kn počev od 01. 05. 2008.god. do isplate,

- na iznos od 10,04 €/ 75,62 kn počev od 01. 11. 2008.god. do isplate,

- na iznos od 11,99 €/ 90,34 kn počev od 01. 12. 2008.god. do isplate,

- na iznos od 11,13 €/ 83,85 kn počev od 01. 01. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 26,81 €/ 202,00 kn počev od 01. 02. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 28,55 €/ 215,12 kn počev od 01. 03. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 18,89 €/ 142,31 kn počev od 01. 04. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 20,85 €/ 157,10 kn počev od 01. 05. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 21,34 €/ 160,76 kn počev od 01. 06. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 18,97 €/ 142,91 kn počev od 01. 07. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 18,72 €/ 141,06 kn počev od 01. 08. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 16,37 €/ 123,33 kn počev od 01. 09. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 17,94 €/ 135,13 kn počev od 01. 10. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 15,33 €/ 115,49 kn počev od 01. 11. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 18,74 €/ 141,18 kn počev od 01. 12. 2009.god. do isplate,

- na iznos od 17,01 €/ 128,17 kn počev od 01. 01. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 25,47 €/ 191,88 kn počev od 01. 02. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 27,83 €/ 209,71 kn počev od 01. 03. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 27,86 €/ 209,92 kn počev od 01. 04. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 31,7 €/ 238,87 kn počev od 01. 05. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 38,21 €/ 287,91 kn počev od 01. 06. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 51,87 €/ 390,81 kn počev od 01. 07. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 44,58 €/ 335,88 kn počev od 01. 08. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 59,72 €/ 449,98 kn počev od 01. 09. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 61,53 €/ 463,63 kn počev od 01. 10. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 53,89 €/ 406,04 kn počev od 01. 11. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 57,36 €/ 432,14 kn počev od 01. 12. 2010.god. do isplate,

- na iznos od 75,56 €/ 569,33 kn počev od 01. 01. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 68,79 €/ 518,26 kn počev od 01. 02. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 72,57 €/ 546,77 kn počev od 01. 03. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 68,34 €/ 514,87 kn počev od 01. 04. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 62,44 €/ 470,48 kn počev od 01. 05. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 78,59 €/ 592,13 kn počev od 01. 06. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 91,05 €/ 686,05 kn počev od 01. 07. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 113,12 €/ 852,29 kn počev od 01. 08. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 117,22 €/ 883,16 kn počev od 01. 09. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 97,14 €/ 731,91 kn počev od 01. 10. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 88,38 €/ 665,88 kn počev od 01. 11. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 86,04 €/ 648,30 kn počev od 01. 12. 2011.god. do isplate,

- na iznos od 90,86 €/ 684,61 kn počev od 01. 01. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 94,11 €/ 709,08 kn počev od 01. 02. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 99,34 €/ 748,47 kn počev od 01. 03. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 97,95 €/ 737,97 kn počev od 01. 04. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 95,38 €/ 718,64 kn počev od 01. 05. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 100,18 €/ 754,78 kn počev od 01. 06. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 99,75 €/ 751,59 kn počev od 01. 07. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 96,91 €/ 730,16 kn počev od 01. 08. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 97,06 €/ 731,33 kn počev od 01. 09. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 91,24 €/ 687,44 kn počev od 01. 10. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 94,7 €/ 713,54 kn počev od 01. 11. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 97,31 €/ 733,20 kn počev od 01. 12. 2012.god. do isplate,

- na iznos od 96,03 €/ 723,57 kn počev od 01. 01. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 89,97 €/ 677,91 kn počev od 01. 02. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 91,58 €/ 690,03 kn počev od 01. 03. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 94,65 €/ 713,16 kn počev od 01. 04. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 97,74 €/ 736,42 kn počev od 01. 05. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 88,26 €/ 665,01 kn počev od 01. 06. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 87,25 €/ 657,37 kn počev od 01. 07. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 87,53 €/ 659,53 kn počev od 01. 08. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 88,67 €/ 668,08 kn počev od 01. 09. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 91,88 €/ 692,25 kn počev od 01. 10. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 92,91 €/ 700,04 kn počev od 01. 11. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 94,65 €/ 713,14 kn počev od 01. 12. 2013.god. do isplate,

- na iznos od 97,09 €/ 731,56 kn počev od 01. 01. 2014.god. do isplate,

- na iznos od 93,84 €/ 707,02 kn počev od 01. 02. 2014.god. do isplate,

- na iznos od 98,67 €/ 743,41 kn počev od 01. 03. 2014.god. do isplate,

- na iznos od 99,51 €/ 749,76 kn počev od 01. 04. 2014.god. do isplate,

- na iznos od 96,84 €/ 729,62 kn počev od 24. 04. 2014.god. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju RĐ iz [adresa], (OIB: [osobni identifikacijski broj]), naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.891,99 eura (slovima: tisućuosamstodevedesetijedan euro i devedesetidevet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.siječnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tuženika glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koja tužba je zaprimljena kod ovog suda 16. veljače 2021. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 25. travnja 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu br. 198-50- 4061824 na iznos od 27.881,78 CHF s rokom otplate na 84 mjeseci (dalje (nastavno: Ugovor). Člankom 2. Ugovora o kreditu, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora o kreditu je u visini od 5,20 % godišnje. Za kamatu po dospijeću određeno je da je u visini zakonske zatezne kamate koja je promjenjiva. Člankom 7. Ugovora, određeno je da se kredit otplaćuje u (84) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju (kreditora) za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

1.1. Tuženik je tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu gornje navedenog broja jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, tuženik je povrijedio odredbu čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima, a koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, kao i odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 96/2003 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13. lipnja 2014.g. posl. br. Pž-7129/13, u dijelu vezanog za ugovaranje kamatne stope utvrđeno je da su banke, uključujući i ovdje tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da su u svoje ugovore o kreditu unosili odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Kreditora i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora potrošači kao korisnici kredita nisu s tuženicima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što je zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatne stope te su time postupili suprotno odredbama ZOO-a i ZZP/03. Također, i stav Vrhovnog suda RH u odluci povodom revizije (Revt 249/14-2) na gore navedene presude je da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Budući da su gornje navedene presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač, a sukladno čl. 502a. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, tužiteljica se u ovom individualnom postupku protiv tuženika ima pravo pozivati na utvrđenja iz navedenih presuda.

1.2. Tuženik ne samo da je u Ugovoru o kreditu unio nepoštene, a posljedično tome i ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, nego je člankom 7. Ugovora inkorporirao i valutnu klauzulu kojom anuitete, koji čine predmet i cijenu Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužiteljica oštećena za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužiteljici i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Naime, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužiteljicu o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Potraživanje se ne može specificirati bez financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a ovo tek po dostavi svih podataka i dokumentacije o kreditu od strane tuženika.

1.3. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. i članka 84. ZZP/03, odredbe članaka 96. i 99. ZZP/07 te povrh svega odredbu članka 3. i 4. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem, kako promjenjive kamatne stope, tako i valutne klauzule, postupao nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope. Uvažavajući stav prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH, VTS-a i Županijskih sudova kao relevantnih i u ovom predmetu, tužiteljica smatra kako je dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, valutne klauzule ništetan, te da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog Ugovora odnosno dijela Ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Stoga podnosi stupnjeviti tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, - nastavno ZPP) i predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdila visina pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljica zadržava pravo nakon provedenog vještačenja specificirati i postaviti konačni tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186 b st 4. i 5 ZPP-a.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te osporava potraživanje tužiteljice po osnovu i visini, čineći nespornim da je s tužiteljicom zaključio ugovor o kreditu, uz primjenu promjenjive kamatne stope. Sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti je usuglašen sa Zakonom. Ugovorne odredbe te prava i obveze tužiteljice su bile jasne. Tuženik nadalje ističe kako tužiteljica pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda RH. Kamata koja se odnosila na konkretan ugovor o kreditu nije mogla biti fiksna, jer su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu. Dakle tužiteljica je izričito pristala na klauzulu o promjeni kamatne stope, a do promjene kamatne stope nije došlo jednostrano i proizvoljno već primjenom točno određenih kriterija i metodologije. Također tuženik navodi kako u predmetnom slučaju ne postoji neravnoteža u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužiteljice, te da su prilikom ugovaranja interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri. I odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici je bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Završno tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja tužiteljice.

3. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju, stalnog sudskog vještaka Mate Ivanović iz Županje, tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 15. lipnja 2023. potražujući preplaćeni iznos od 4.524,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kao i da sud utvrdi ništetnim odredbe Ugovora pod člankom 2 i čl. 7.

4. Također sud je odbio i prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženika. Nesporno je u ovome postupku da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu broj: 198-50-4061824 dana 25. travnja 2007, te da je čl. 12. istog Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog Ugovora nadležan sud prema mjestu sjedišta kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakona o parničnim postupku).

4.1. Odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni je dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužiteljica nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.2. Naime, prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4.3. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

4.4. Dakle, temeljem svega naprijed navedenog sud nalazi utvrđenim da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužiteljica bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi moglo uzrokovati financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja, kao i potrebno vrijeme za to.

4.5. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen 25. travnja 2007. u Vinkovcima, tj. u tuženikovoj podružnici u Vinkovcima. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u Vinkovcima, to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.

4.6. S obzirom na navedeno kako je tužiteljica postupak pokrenula pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. Zakona o parničnom postupku, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 9- 16 spisa), otplatni plan (list 17-21 spisa), obavijest (list 32 spisa), ponuda, suglasnost i zadužnica (list 33-41 spisa), zahtjev (list 42 spisa), odluku (list 129-132 spisa), knjigovodstvena kartica (list 133-138 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od svibnja 2023. (list 142-156 spisa), te je pročitan iskaz tužiteljice (list 212 spisa).

.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

7. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila Ugovor o kreditu dana 25. travnja 2007.g. godine broj ugovora: 198-50-4061824, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 27.881,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20 % godišnje. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećim na dan dospijeća. Nesporno je da se radi o kreditu za kupnju novih vozila Peugeot.

7.1. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka Tonke Vulić nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

8. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

8.1. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.

9. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila u travnju 2007. godine. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Kada je išla kupovati auto u Auto kući Peugout tamo su ju uputili na tuženika, a tužena banka u to doba nije bila njena banka, a agent u auto kući joj je rekao da surađuju sa tuženikom te da kod njih i sklopi predmetni ugovor o kreditu. U banci joj je ponuđen kao najpovoljniji u valuti CHF, budući je najsigurniji i svi ga uzimaju. Nitko joj nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumjela značaj valutne klauzule, niti joj je itko objašnjavao odredbe ugovora, kao niti rizike vezane za sklapanje ugovora. Ne zna što znači termin valutna klauzula, nije znala ni prilikom sklapanja ugovora, a ni sada. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor joj je ponuđen da ga prihvati takav kakav jeste. Nadalje navodi, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila zaposlena, a prilikom sklapanja ugovora sin joj je bio sudužnik. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitala letimično, ali su ju zanimali samo dijelovi koji se odnose na iznos rate i rok otplate a ugovor uglavnom nije razumjela. Početna rata bila je oko 1700 kuna a kasnije je narasla na oko 2500 kuna. Kredit je plaćala osobno, redovno, kredit je otplaćen. Prije sklapanja ovog ugovora nije se raspitivala kod drugih banaka niti kod tužene banke o kreditima u drugim valutama te nadalje ističe da je bila zadovoljna tada ponuđenim uvjetima. Iako nije razumjela termin valutna klauzula u banci joj je objašnjeno da je ovaj kredit najpovoljniji i siguran te je i potpisala ugovor jer je imala povjerenja u banku, a ona sama nema stručnih znanja iz ekonomije. Auto nije koristila za poreznu olakšicu, isti je bio za osobne potrebe.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu, a i iz iskaza tužiteljice, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno služi za kupnju novih vozila Peugeot.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njezino svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

12. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

13. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačeni dio odredbe čl. 2. nije razumljiv, napose imajući u vidu činjenicu da je tuženik mogao u svakom trenutku sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, to je tužiteljica kao korisnik kredita stavljena u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa tužiteljice jer ista nije mogla utjecati na promjenu kamatne stope, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05 - u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Također posebno se napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom tj. formularnom ugovoru. Navod tuženika da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, ne ukazuje na to da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi čl. 2. Ovdje sud ima u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogla objektivno istu sagledati kao cjelinu zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita u odnosu na banku te je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj.

13.1. Stoga proizlazi da je navedena odredba čl. 2. nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 slijedom čega je ista i ništavna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 pa je stoga sud u navedenom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Nadalje u odnosu na dio ugovora o kreditu i to konkretno dijela Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula na način da se tužiteljici odobrava kredit u određenom iznosu u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sud cijeni da su navedene odredbe također nepoštene i ništetne primjenjujući identično materijalno pravo iz istih razloga kao i u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

13.2. S obzirom na navedeno nesporno je da je ništetna odredba u čl. 7. u dijelu gdje se tužiteljica obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF kreditora važećem na dan dospijeća.

14. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tonki Vulić iz Osijeka, koja u svom nalazu navodi da je tuženik kredit odobrio u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 27.881,78 CHF sa rokom otplate 84 mjeseca i kamatnom stopom 5,20%.

15. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 4.524,81 eura.

16. Tužiteljica je nalaz i mišljenje vještaka prihvatila u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 15. lipnja 2023.g. uskladila sa nalazom vještaka, dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tonke Vulić iz Osijeka cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Iz nalaza vještaka utvrđeno je da iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule iznosi 4.524,81 eura, a koji iznos tužiteljica i potražuje po konačno uređenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 15. lipnja 2023.g.

18. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužiteljica zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 4.524,81 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude,

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina). Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužiteljica je kao dokaz da je preplatila iznose predložila vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose kojima je tužiteljica platila manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primila. Kako je tužiteljica zatražila isplatu novčanih iznosa koje je platila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu čija je visina utvrđena vještačenjem, to je sud tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao na isplatu traženih novčanih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a kako to nalaže odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine).

20.Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

21. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 13. veljače 2021.g. to znači da potraživanje tužiteljice nije obuhvaćeno zastarom.

22. Tuženik se u podnesku od 31. kolovoza 2023.g., protivio preinaci tužbenog zahtjeva, kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 15. lipnja 2023.g. Tuženik ističe kako sukladno čl.190. Zakona o parničnom postupku nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, a koji pristanak tuženik uskraćuje, budući se isti već upustio o raspravljanje o prvotnoj glavnoj stvari.

22.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iz zapisnika sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. proizlazi, da u je predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, odnosno radi se o slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

22.2. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g. Jednako tako, iako je tuženik podneskom od 31. kolovoza 2023.g., tražio trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva s osnova isplate pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope u odnosu na povučeni dio tužbe u iznosu od 1.130,47 eura, sud tuženiku nije priznao pravo na trošak. Naime, iznos za koji je tužbe djelomično povučena nalazi se unutar istog razreda Odvjetničke tarife, kao i iznos u odnosu na kojeg je tužitelj uspio u postupku, pa u tom slučaju tuženik nema pravo na naknadu za povučeni dio tužbenog zahtjeva. (Županijski sud u Velikoj Gorici Gž-603/23).

22.3. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.891,99 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 2 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 4 obrazložena podneska svaki po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav podneska od 05.02.2021 g. po 50 bodova (Tbr. 8. toč. 4 OT), pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT) koje radnje ukupno nose 800 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 1.600,00 eura što uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 265,45,00 EUR-a, i plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.891,99 eura.

23.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 17.siječnja 2025 godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovca

2. tuženik po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb,