REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola
Poslovni broj: Gž-562/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Andreju Bašoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika LA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vatroslavu Abramoviću, odvjetniku iz Rijeke, zbog isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-497/2020-36 od 24. veljače 2023., u sjednici održanoj 17. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Tuženikova se žalba djelomično prihvaća i u preostalom dijelu odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-497/2020-36 od 24. veljače 2023. u pobijanom dijelu:
- preinačuje u dijelu točke I. izreke tako da se odbija tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 12.920,21 eura sa zateznim kamatama:
na iznos od 269,05 eura od 1. siječnja 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1.veljače 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. veljače 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. travnja 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. svibnja 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. lipnja 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. srpnja 2016., do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. kolovoza 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. rujna 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. listopada 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. studenog 2016. do isplate;
na iznos od 269,05 eura od 1. prosinca 2016. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. siječnja 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. veljače 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. ožujka 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. travnja 2017., pa do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. svibnja 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. lipnja 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. srpnja 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. kolovoza 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. rujna 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. listopada 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. studenog 2017. do isplate;
na iznos od 296,33 eura od 1. prosinca 2017. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. siječnja 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. veljače 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. ožujka 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. travnja 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. svibnja 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. lipnja 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. srpnja 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. kolovoza 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. rujna 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. listopada 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. studenog 2018. do isplate;
na iznos od 328,29 eura od 1. prosinca 2018. do isplate;
na iznos od 364,77 eura od 1. siječnja 2019. do isplate;
na iznos od 364,77 eura od 1. veljače 2019. do isplate;
na iznos od 364,77 eura od 1. ožujka 2019 . do isplate;
na iznos od 364,77 eura od 1. travnja 2019. do isplate;
na iznos od 364,77 eura od 1. svibnja 2019. do isplate i
na iznos od 364,77 eura od 1. lipnja 2019. do isplate;
- potvrđuje u preostalom pobijanom dijelu točke I. izreke u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana iznos od 7.532,10 eura sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koje kamate teku: na iznos od 238,03 eura od 1. lipnja 2020. pa do isplate;
na iznos od 396,72 eura od 1. srpnja 2020. do isplate;
na iznos od 396,72 eura od 1. kolovoza 2020. do isplate;
na iznos od 396,72 eura od 1. rujna 2020. do isplate;
na iznos od 396,72 eura od 1. listopada 2020. do isplate;
na iznos od 396,72 eura od 1. studenog 2020. do isplate;
na iznos od 396,72 eura od 1.prosinca 2020. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. siječnja 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. veljače 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. ožujka 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. travnja 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. svibnja 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. lipnja 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. srpnja 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. kolovoza 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. rujna 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. listopada 2021. do isplate;
na iznos od 437,72 eura od 1. studenog 2021. do isplate i
na iznos od 98,83 eura od 1. prosinca 2021. do isplate;
- preinačuje u odluci o troškovima postupka sadržanoj u točki III. izreke tako da se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.461,80 eura sa zateznim kamatama od 24. veljače do 28. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja obavljene prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i od 29. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu - za iznos od 3.908,50 eura - tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. prihvaćen je tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 24.783,22 eura/186.729,02 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno naznačene mjesečne iznose teku u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 1. prosinca 2021. do isplate, u roku od 15 dana. U točki II. odbijen je dio tužiteljičinog zahtjeva za isplatu do zahtijevanog iznosa od 25.114,61 eura/189.226,03 kuna. U točki III. naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.370,30 eura/40.462,50 kuna sa zateznim kamatama od 31. prosinca 2022. do isplate. U točki IV. odbijen je preostali tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u točkama I. i III. pobija tuženik iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP). Smatra da su RA (majka tužiteljice) i tuženik usmenim dogovorom mijenjali sudsku nagodbu od 4. svibnja 2015. na način da je rok ispunjenja obveze tuženika na darovanje i predaju u posjed stanova u zgradi na adresi [adresa] produžen do 30. lipnja 2019. Da je takav usmeni dogovor sklopljen među bivšim supružnicima ukazuje i činjenica da se RA s kćerima IA i VA uselila u veći stan (stan broj 9.) iako je u nagodbi dogovoreno da će se useliti u manji stan (stan broj 8). Mišljenja je da je svjedokinja RA neistinito iskazivala o određenim činjenicama kao i da je sud pogrešno ocijenio iskaz tuženika i svjedoka ŠA. Sporno mu je obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem obrazlaže razloge valjanosti sudske nagodbe glede ocjenjivanja volje tuženika i KA u pogledu datuma predaje u posjed predmetnog stana, dok prihvaća kao utvrđenu činjenicu da se sudska nagodba mijenjala usmenim dogovorom budući da je, suprotno očitovanoj volji u nagodbi, RA s kćerima uselila u veći stan iako je ugovoreno useljenje u manji stan. Prvostupanjski sud pogrešno zaključuje i da se sudska nagodba usmenim dogovorom nije mijenjala u dijelu promjene roka za predaju u posjed predmetnog stana tužiteljici pa je i za takav zaključak izostalo valjano obrazloženje. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da je tuženik u obvezi platiti predmetnu naknadu tužiteljici do 7. prosinca 2021. kada je njen punomoćnik ušao u posjed predmetnog stana. To iz razloga što je tuženik, odmah po potpisivanju darovnog ugovora kojim je predmetni stan darovao tužiteljici, 12. lipnja 2020. ostavio ključeve predmetnog stana s unutarnje strane ulaznih vrata tog stana te je od tog dana tužiteljica mogla nesmetano posjedovati taj stan. Neživotni su i nelogični navodi tužiteljice i njezine majke o njihovu neznanju da nitko ne živi u spornom stanu u razdoblju od 12. lipnja 2020. do 7. prosinca 2021.
2.1. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude u pobijanom dijelu na način da se tuženiku naloži isplatiti tužiteljici utvrđeni mjesečni iznos (po sudskom vještaku) za svaki mjesec u razdoblju od 30. lipnja 2019. do 12. lipnja 2020. s pripadajućim zateznim kamatama te adekvatno tužiteljičinu uspjehu u sporu dosudi i naknadu parničnog troška, a podredno ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 777,35 eura/5.856,94 kuna.
3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.
4. Tuženikova je žalba djelomično osnovana.
5. Predmet spora je još zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 20.452,31 eura sa zateznim kamatama dospjelim u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2019. i od 13. lipnja 2020. do 1. prosinca 2021. na ime naknade štete zbog izmakle koristi u visini najamnine koju je tužiteljica mogla ostvariti najmom stana u zgradi na adresi [adresa], imajući u vidu da tuženik ne pobija dio presude koji se odnosi na razdoblje od 1. srpnja 2019. do 12. lipnja 2020. (u visini od 4.330,91 eura).
6. Prvostupanjskom je presudom u većem dijelu prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice do visine iznosa od 24.783,22 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno naznačene mjesečne iznose teku u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 1. prosinca 2021. pa do isplate, dok je odbijen u dijelu za isplatu do zahtijevanog iznosa od 25.114,61 eura (za iznos od 331,39 eura). U pogledu odluke o troškovima odlučeno je da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi troškove u iznosu od 5.370,30 eura.
6.1. Prvostupanjski je sud ovakvu odluku utemeljio na zaključku da tuženik nije ispunio sudsku nagodbu kao strogo formalan ugovor kojim se tuženik obvezao tužiteljici darovati i predati u posjed stan površine 137 m2 u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] najkasnije do 1. siječnja 2016. Budući da tuženik nije izvršio obvezu na način kako je to ugovoreno u sudskoj nagodbi te je predmetni stan u posjed tužiteljici predao tek 7. prosinca 2021. proizlazi da je zakasnio u ispunjenju tako ugovorene obveze zbog čega je prema odredbi članka 342. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018. dalje: ZOO/05) dužan naknaditi štetu na ime izmakle koristi u visini najamnine koju bi tužiteljica prema redovnom tijeku stvari ostvarila da joj je taj stan darovan i predan u posjed na način i u rokovima kako je ugovoreno u predmetnoj sudskoj nagodbi
6.2. Visina štete utvrđena je iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka građevinske struke ČA od 30. lipnja 2022. a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.
7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnoga prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je tuženikova žalba djelomično osnovana.
8. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer su u presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama pa pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
8.1. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud, kao drugostupanjski sud, pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP.
9. Međutim, u pravu je tuženik kada tvrdi da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud propustio utvrditi sve bitne činjenice u ovom postupku, ali budući da te činjenice može utvrditi i ovaj sud na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, o pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude odlučeno je primjenom odredbe članka 373.a ZPP.
10. Prema odredbi članka 373.a stavka 1. ZPP drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.
11. Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio (stavak 2. članka 373.a ZPP). U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona (stavak 3. članka 373. a ZPP).
12. Primjenom je navedenih ovlaštenja o žalbi tuženika odlučeno na temelju članka 373.a ZPP pa je prvostupanjska presuda djelomično potvrđena a djelomično preinačena.
13. U ovome je postupku još sporno je li tuženik ispunio ugovornu obvezu iz članka 3. Sudske nagodbe sklopljene pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj P- 1844/2014 od 4. svibnja 2015. (dalje u tekstu: Sudska nagodba) a koja se sastojala u obvezi tuženika da s tužiteljicom sklopi Ugovor o darovanju (s neposrednom predajom u posjed) stana površine 137 m2 u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Sporan je i trenutak predaje u posjed tog stana kao i pravo tužiteljice na naknadu štete na ime izmakle koristi zbog nemogućnosti iznajmljivanja tog stana i ostvarivanja najamnine u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2019. i od 13. lipnja 2020. do 7. prosinca 2021.
14. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka u bitnom proizlazi:
- da su tužiteljica UA te JA kćerke tuženika i DA (čiji brak je razveden presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1315/12 od 20. ožujka 2013.);
- da su Sudsku nagodbu zaključili tuženik i RA kao zakonski zastupnik tada mldb. VA i IA u postupku za smanjenje uzdržavanja;
- da je tužiteljica rođena **.**.1999. a njezina sestra JA **.**.2001.
- da se u članku 3. Sudske nagodbe tuženik kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i investitor zgrade koja je sagrađena na toj nekretnini (koja zgrada u to vrijeme nije bila etažirana niti je imala uporabnu dozvolu) obvezao da će kćerkama VA i JA ugovorima o darovanju (s neposrednom predajom u posjed) darovati dva najveća dvoetažna stana smještena na zadnjem katu i potkrovlju te zgrade i to tužiteljici HA manji stan površine oko 137 m² odmah po provedbi etažnog elaborata i najkasnije do **.**.2016. a JA veći stan smješten na zadnjem katu i potkrovlju u istoj zgradi površine od oko 150 m2 najkasnije do 1. srpnja 2019.;
- da je stan koji je trebao biti darovan tužiteljici identificiran kao stan broj 8 korisne površine od 117,45 m2, dok je stan koji je trebao biti darovan JA identificiran kao stan broj 9 korisne površine 142,95 m2;
- da je u članku 4. Sudske nagodbe tuženik dozvolio DA da do zaključenja Ugovora o darovanju između tuženika i tužiteljice stanuje bez plaćanja najamnine u stanu koji će na temelju ugovora o darovanju pripasti tužiteljici, dakle stanu broj 8 i - da se RA zajedno sa svojim kćerima - tužiteljicom i ŽA - uselila tijekom 2016. u stan broj 9 koji je trebao biti darovan njezinoj kćerki IA a sve na temelju naknadnog usmenog dogovora s tuženikom;
- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3789/2019 od 17. srpnja 2020. prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice te naloženo tuženiku da s tužiteljicom MA sklopi ugovor o darovanju nekretnine s neposrednom predajom u posjed stana broj 8 ukupne površine 117,45m² koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (na adresi [adresa]);
- da su u sporazumu od 14. prosinca 2021. tužiteljica i tuženik utvrdili kako je punomoćnik tužiteljice 7. prosinca 2021. stupio u posjed dvoetažnog stana broj 8 i - da je provedenim građevinskim vještačenjem utvrđeno kako visina najamnine za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2021. za korištenje dvoetažnog stana ukupne površine 117,45 m2 na adresi [adresa] u [adresa] iznosi 189.226,03 kuna;
15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje kako tužitelj nije pravovremeno ispunio tužiteljici svoju ugovornu obvezu na darovanje i predaju u posjed stana broj 8 pa budući da je tužiteljici posjed tog stana predan tek 7. prosinca 2021., a ne 1. siječnja 2016., to tužiteljica ima pravo na naknadu štete na ime izmakle koristi u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 7. prosinca 2021. u ukupnom iznosu od 24.783,22 eura.
16. Ovakav je zaključak prvostupanjskog suda samo djelomično pravilan.
17. Odredbom članka 342. stavkom 2. ZOO/05 propisano je da kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio.
17.1. Prema odredbi članka 346.stavka 1. ZOO/05 vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koju je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate, pri čemu se na naknadu štete na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog zakona o naknadi izvanugovorne štete (članak 348. ZOO/05).
17.2. Odredbom članka 1089. ZOO/05 koja regulira obujam i visinu naknade izvanugovorne imovinske štete propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
18. U konkretnom je slučaju predmet tužiteljičinog zahtjeva naknada štete zbog povrede ugovorne obveze, koju je tuženik, na temelju tužiteljičinih tvrdnji, prouzročio tužiteljici jer nije ispunio svoju ugovornu obvezu na darovanje i neposrednu predaju u posjed „manjeg“ stana identificiranog kao stan broj 8 u zgradi na adresi [adresa] koji stan je tuženik bio dužan darovati i predati u posjed tužiteljici odmah po provedbi etažnog elaborata a najkasnije do 1. siječnja 2016.
19. Nije sporno da je u članku 3. Sudske nagodbe utvrđena obveza tuženika da svojim kćerkama, tada mlt. VA (ovdje tužiteljici) i JA, daruje dva najveća dvoetažna stana smještena na zadnjem katu i potkrovlju u zgradi na adresi [adresa] i to tužiteljici HA „manji“ stan identificiran kao stan broj 8 (površine oko 137 m2) odmah po provedbi etažnog elaborata a najkasnije do 1. siječnja 2016. te kćerki JA „veći“ stan identificiran kao stan broj 9 (površine oko 150 m2) najkasnije do 1. srpnja 2019.
20. Iz iskaza svjedokinje DA, majke tužiteljice, proizlazi da je predmetna zgrada dovršena i privedena namjeni tek krajem mjeseca kolovoza 2016. te se ona zajedno s kćerkama IA i VA uselila u „veći“ stan (identificiran kao stan broj 9) u rujnu 2016. Iz iskaza proizlazi da svjedokinja i dalje s tužiteljicom i ŽA stanuje u predmetnom stanu.
21. Odredbom članka 4. Sudske nagodbe tuženik je dozvolio DA da do zaključenja ugovora o darovanju između tuženika i njegove kćeri VA stanuje bez plaćanja najamnine u „manjem“ stanu koji je trebao biti darovan tužiteljici (stan broj 8). Predmetni stan nije predan u posjed tužiteljici i njezinoj majci jer je, prema naknadnom usmenom sporazumu, tuženik pristao da RA i njihove kćeri, umjesto posjeda „manjeg“ stana (stana broj 8), dobiju u posjed i na korištenje „veći“ stan (stan broj 9) koji je tuženik po sudskoj nagodbi bio u obvezi darovati i predati u posjed kćerki JA najkasnije do 1. srpnja 2019. a što u konačnici ne spori ni tuženik tijekom ovog postupka.
22. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi kako tuženik u ugovorenom roku nije ispunio svoju preuzetu obvezu iz sudske nagodbe na predaju stana broj 8 tužiteljici, ali je umjesto izvršenja te obveze izvršio obvezu na predaju posjeda stana broj 9 prema sporazumu tuženika i DA koja je u tom trenutku bila zakonski zastupnik tada mlt. VA i JA, pa ovaj sud ocjenjuje da je predajom u posjed stana „veće“ površine tuženik izvršio svoju ugovorenu obvezu predaje stana u neposredni posjed prema tužiteljici jer joj je na navedeni način predao u posjed i na korištenje stan veće površine od onog koji je bio ugovoren. Pri tome, kako potvrđuje i svjedokinja RA, izvršenje tuženikove obveze fizički je moglo biti izvršeno tek po dovršetku izgradnje zgrade, koja je dovršena u ljeto 2016., pa je tuženik valjano mogao izvršiti obvezu predaje u posjed „većeg“ stana tek kada je zgrada dovršena a što je u konkretnom slučaju i učinio i što je sve također uzeto u obzir prilikom sporazuma između tuženika i njegove bivše supruge (majke mlt. kćeri) postignutog nakon sklapanja sudske nagodbe i nakon 1. siječnja 2016.
23. Neosnovan je stoga, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, tužiteljičin zahtjev za isplatu izmakle koristi je za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. kolovoza 2016. budući da tuženik u tom razdoblju nije mogao valjano ispuniti obvezu predaje stana u posjed i na korištenje jer zgrada u kojoj se stan nalazio nije bila dovršena i privedena namjeni za stanovanje a to je pitanje razriješeno naknadnim usmenim sporazumom koji su postigli tuženik i RA kao majka i zakonska zastupnica tužiteljice.
23.1. Nadalje, tužiteljičin zahtjev za isplatu izmakle koristi nije osnovan ni za razdoblje od 1. rujna 2016. do 30. lipnja 2019. budući da je tuženik ispunio preuzetu obvezu predavši tužiteljici i njezinoj majci RA u posjed stan veće površine (stan broj 9) pa je time, po ocjeni ovog suda, njegova obveza na predaju stana tužiteljici izvršena. To iz razloga što je takvim postupanjem tuženika ostvarena svrha sudske nagodbe da tužiteljici te njezinoj sestri IA i majci RA osigura stambeni prostor za potrebe stanovanja.
24. Sudska je nagodba od 4. svibnja 2015. na kojoj tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev doduše sklopljena u parnici koju je vodio ovdje tuženik LA protiv mlt. VA i JA zbog sniženja iznosa uzdržavanja određenih u presudi prvostupanjskog suda poslovni broj: P-1315/12 od 28. ožujka 2013. (po 2.500,00 kuna za svaku) pa su u članku 6. i smanjeni ti iznosi na iznose od po 1.500,00 kuna počevši od srpnja 2014., tako da je svrha te sudske nagodbe bilo poboljšanje materijalne situacije majke i djece da bi se zbog toga mogao smanjiti iznos tuženikove obveze za uzdržavanje mlt. djece.
24.1. To se poboljšanje materijalne situacije u razdoblju do 1. srpnja 2019. međutim moglo odnositi samo na besplatno stanovanje, a ne i na iznajmljivanje stana pa do tada tužiteljici nije ni nastala šteta u vidu izmakle koristi jer bi jedan stan svakako služio za stanovanje tužiteljice te njezine majke i sestre.
25. U preostalom je dijelu, koji se odnosi na razdoblje od 1. srpnja 2019. do 7. prosinca 2021., prvostupanjska presuda zakonita i pravilna, jer je tuženik trebao najkasnije do 1. srpnja 2019. predati manji stan tužiteljici, dakle ne samo prenijeti vlasništvo već i izvršiti predaju posjeda a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i kako tuženik nije valjano izvršio tu svoju obvezu sve do 7. prosinca 2021.
26. Tuženik naime tvrdi kako je stan darovao tužiteljici 12. lipnja 2020. i ostavio ključeve s unutarnje strane ulaznih vrata pa da je zato tužiteljica mogla nesmetano posjedovati stan, ali ne osporava kako o tome nije obavijestio tužiteljicu (jer da ne komuniciraju).
27. Nije stoga ni sporno da tuženik nije predao tužiteljici ključ stana kao sredstvo posjedovanja, kao ni da nije sklopljen poseban pravni posao koji bi sadržavao očitovanje volje kojom se prenosi posjed (članak 14. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“ broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. i 96/2017. dalje: ZVDSP).
27.1. Sudskom nagodbom tužiteljici naime nije dano pravo na posjed, već je to moglo biti učinjeno samo ugovorom o darovanju. Tuženik se u tom smislu poziva na Ugovor o darovanju od 12. lipnja 2020., ali tužiteljica ga nije potpisala (tuženik to od nje nije ni tražio) pa ni tako nije došlo do čina prijenosa posjeda (suglasnošću volja).
28. Tuženik je sporni stan iznajmljivao trećim osobama, tako da tužiteljica nikada do 7. prosinca 2021. nije izvršavala bilo koji akt faktične vlasti na tom stanu pa nije moglo doći do predaje posjeda ni eventualnim pukim očitovanjem volje tuženika (članak 15. stavak 1. ZVDSP).
29. Tužiteljica zato ima pravo na naknadu štete u vidu izmakle koristi za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 7. prosinca 2021. u ukupnom iznosu od 11.863,01 eura (iznosi najamnine utvrđeni su vještačenjem) zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos (u rasponu od 364,77 eura do 437,22 eura za cijeli mjesec) od dospjelosti (prvog dana u mjesecu za tekući mjesec) do isplate.
29.1. Tuženik međutim nije pobijao prvostupanjsku presudu za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 12.lipnja 2020. (za iznos od 4.330,91 eura) pa je prvostupanjsku presudu valjalo potvrditi samo u pogledu naknade štete koja se odnosi na razdoblje od 13. lipnja 2020. do 7. prosinca 2021. odnosno za iznos tužbenog zahtjeva od 7.532,10 eura [(za 18 dana u lipnju 2020. (238,03 eura), za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po 396,72 eura mjesečno (2.380,32 eura), za razdoblje od 1. siječnja do 30. studenog 2021. po 437,72 eura (4.814,92 eura) i za sedam dana u prosincu 2021. iznos od 98,83 eura)].
30. Prvostupanjsku je presudu stoga valjalo djelomično preinačiti pa odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 12.920,21 eura koji se odnosi na razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2019. a u preostalom pobijanom dijelu tu presudu potvrditi.
31. Uslijed preinačenja presude u pogledu glavne stvari preinačena je i odluka o parničnim troškovima. S obzirom na to da je tužiteljica sada uspjela u sporu sa 63,61% (u pogledu osnovanosti osnove 80% i u pogledu visine 47,23%) a tuženik s 36,39%, tuženik je na temelju odredbe članka 154. stavka 2. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP, obvezan tužiteljici naknaditi 27,22% njezinih troškova.
31.1. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbama članka 155. stavka 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) pravilno utvrdio troškove tužiteljice i njihovu visinu u iznosu od 5.370,30 eura.
31.2. Stoga tužiteljici, prema uspjehu u sporu, na temelju članka 154. stavka 2. ZPP, pripada 27,22% (tužiteljičin uspjeh od 63,61% manje tuženikov od 36,39%) nastalih troškova prvostupanjskoga postupka, u iznosu od 1.461,80 eura (27,22% od 5.370,30).
32. Kako je tužiteljica i dalje stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, samo ona ima pravo na naknadu troškova postupka pa zbog toga tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbe.
33. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju odredaba članka 373.a i 166. stavaka 1. i 2. ZPP, odlučeno kao u izreci.
U Puli 17. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Igor Rakić
