REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Poslovni broj: Gž R-22/2025-2
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Luki Marčiću, odvjetniku u Šibeniku, protiv tuženika Republike Hrvatske za MUP, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: Pr-1528/2021-25 od 17. prosinca 2024., u sjednici vijeća održane 17. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: Pr-1528/2021-25 od 17. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova ovog žalbenog postupka u cijelosti kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:
I. Nalaže se tuženiku: Republika Hrvatska za MUP, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana tužitelju: FF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.596,84 EUR-a zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:
- na iznos od 854,18 € od dana 8.6.2016.g.,
- na iznos od 267,96 € od dana 8.8.2016.g.,
- na iznos od 260,19 € od dana 8.9.2016.g.,
- na iznos od 380,96 € od dana 7.10.2016.g.,
- na iznos od 426,75 € od dana 8.11.2016.g.,
- na iznos od 558,25 € od dana 8.12.2016.g.,
- na iznos od 290,97 € od dana 9.1.2017.g.,
- na iznos od 344,68 € od dana 8.2.2017.g.,
- na iznos od 130,06 € od dana 7.4.2017.g.,
- na iznos od 524,62 € od dana 8.5.2017.g.,
- na iznos od 277,28 € od dana 8.6.2017.g.,
- na iznos od 279,53 € od dana 7.7.2017.g.,
- na iznos od 334,09 € od dana 7.8.2017.g.,
- na iznos od 36,53 € od dana 7.9.2017.g,
- na iznos od 569,61 € od dana 7.11.2017.g.,
- na iznos od 658,54 € od dana 8.12.2017.g.,
- na iznos od 561,44 € od dana 8.1.2018.g.,
- na iznos od 849,99 € od dana 8.2.2018.g.,
- na iznos od 253,17 € od dana 9.4.2018.g.,
- na iznos od 793,04 € od dana 8.5.2018.g.,
- na iznos od 481,11 € od dana 8.6.2018.g.,
- na iznos od 281,10 € od dana 9.7.2018.g.,
- na iznos od 0,70 € od dana 8.11.2018.g.,
- na iznos od 511,56 € od dana 7.12.2018.g.,
- na iznos od 379,91 € od dana 8.1.2019.g.,
- na iznos od 429,28 € od dana 7.2.2019.g.,
- na iznos od 521,64 € od dana 8.5.2019.g.,
- na iznos od 811,46 € od dana 7.6.2019.g.,
- na iznos od 1.120,96 € od dana 8.7.2019.g.,
- na iznos od 929,50 € od dana 8.8.2019.g.,
- na iznos od 460,79 € od dana 9.9.2019.g.,
- na iznos od 16,99 € od dana 8.11.2019, pa do isplate, i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. g. po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 5.725,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje po stopi koja se za period do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a za period od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za period od 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
2. Protiv ove presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužena, kako navodi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se kao neosnovan odbije zahtjev tužitelja. Potražuje trošak sastava žalbe u visini od 313 bodova.
3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba tuženice Republike Hrvatske nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem odredbe čl. 365. ZPP, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
6.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovog članka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a kako niti sama žaliteljica ni izrekom, a niti sadržajno ne ukazuje na određenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka koju je navodno počinio prvostupanjski sud ističući da žalbu podnosi i iz ovog zakonskog žalbenog razloga, to ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
6. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno, a činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se tuženici naloži isplatiti mu iznos od 14.596,84 eura pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja novčana tražbina se odnosi isplatu razlike u naknadi plaće za obavljeni rad duži od redovnog punog radnog vremena (prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom), a koji rad je tužitelj odradio u razdoblju od svibnja 2016. do listopada 2019. utemeljen na odredbama čl. 86. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09) odnosno sadržajno istovjetnim odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14 - dalje ZR/14), čl. 92. Zakona o policiji („ Narodne novine“ broj: 129/00, 41/08, 76/00, 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19
– dalje: ZOP) i čl. 44. Kolektivni ugovor za državne službenike („Narodne novine“ broj: 104/13, 104/13 - Dodatak I., 150/13 - Dodatak II.).
8. Prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti svih, za ovaj spor, pravno relevantnih činjenica utvrdio (čl. 8. ZPP ):
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženice kao policijski službenik MUP-a RH Policijske uprave Šibensko-kninske, Policijske Postaje pomorske policije Šibenik, na radnom mjestu zapovjednika na ophodarskom brodu tipa "B";
- da je tuženica tijekom utuženog razdoblja tužitelju izdavala višednevne radne naloge, i na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužitelja na temelju koje evidencije je tužitelju za utuženo razdoblje isplatila plaću;
- da tijekom obavljanja navedenih radnih naloga tuženice u službi na plovilu, na moru u utuženom razdoblju tužitelj nije mogao i nije smio napuštati brod danju, ni noću;
- da je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko- računovodstvene poslove MF, mag.oec, a sukladno nalogu prvostupanjskog suda i dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju utvrđena razlike naknada plaće tužitelja po osnovi prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane, te rada subotom i nedjeljom, za utuženo razdoblje a u odnosu na isplaćenu naknadu plaće u ukupnom bruto iznosu od 14.596,84 eura.
9. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje u ovom dijelu, obzirom i na žalbene navode žaliteljice nije ni sporno, prvostupanjski sud je uz primjenu odredaba čl. 42. st. 2., čl. 43. st. 2. i čl. 86. ZR/09 te odredaba čl. 44. KU, kao osnovan prihvatio ovakav zahtjev tužitelja, zaključujući, u bitnome, da prema službenim evidencijama tuženice o radnom vremenu tužitelja je jasno da rad tužitelja, zbog specifičnosti poslova pomorske policije, nije bio, niti po logici stvari može biti, organiziran kao redovan rad, od ponedjeljka do petka, po osam sati dnevno, tjedno 40 sati tjedno, već je isti bio organiziran kroz višednevne službe na moru, odnosno rad na plovilu nije određen na način da se plovi 8 ili 12 sati dnevno nakon čega se odmara sljedećih 12 sati, već se služba obavlja po potrebi ili pozivu te nema dnevnog niti tjednog odmora. Posljedično tome prvostupanjski sud, a cijeneći pri tome i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama poslovni broj: Revr-1318/2016 od 26. listopada 2016., Revr-1925/2018 od 21. listopada 2020. i Revr-1676/2015 od 11. travnja 2017., zaključuje da tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, a što nije u suprotnosti s normama europskog prava jer je tužitelju isplaćena naknada za pasivno dežurstvo i naknada za izvršeni prekovremeni rad temeljem izdanih radnih naloga za obavljane intervencije izvan redovnog radnog vremena. Dakle, pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke obzirom da iz iskaza svjedoka i samog tužitelja nedvojbeno proizlazi da su isti i odmarali i spavali.
10. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, ovakva činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti niti žaliteljica izjavljenom žalbom.
11. Odredbom čl. 42. st. 1. ZR/09 propisano je da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
12. Obzirom na činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, koje obzirom na žalbu žaliteljice u ovom dijelu nije sporno, da je tužitelj u utuženom razdoblju, tijekom višednevne službe na plovilu bio u obvezi obavljati poslove odnosno biti spremni obavljati poslove po uputama poslodavca, na plovilu koje ne smiju napuštati ili po potrebi i nalogu pretpostavljenih na kopnu, to se i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, takav režim rada ne može smatrati pasivnim dežurstvom u smislu odredbe čl. 57. KU, već ovakav način rada odgovara pojmu radnog vremena kako je definiran odredbom članka 42. ZR., a sve kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, pa je žalbu žaliteljice u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.
12.1. Naime, pasivno dežurstvo, koje je imala u vidu tuženica prilikom obračuna plaće za sate rada na brodu, podrazumijeva slučajeve u kojima radnik tijekom dežurstava ne mora boraviti na mjestu koje odredi poslodavac, već jedino biti dostupan i za slučaj poziva doći u mjesto rada. Međutim, u konkretnom slučaju, kao što je to i prethodno navedeno, to nije bio slučaj jer je tužitelj cijelo vrijeme za vrijeme obavljanja radnih naloga tuženice bio na brodu, a tuženica tijekom postupka nije dokazala niti je pokušala dokazati da je izvršila preraspodjelu radnog vremena (čl. 47. ZR), pa posljedično tome prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužitelju pripada pravo na utuženu razliku plaće.
12.2. Pri tome valja istaknuti da nije sporno da je prema odredbi čl. 41. ZOP proizlazi da je policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno, tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu se raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati, dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8 do 16 sati i da iznimno, ministar može ovisno o potrebama određen službe, mjesnim prilikama odnosno za pojedine službenike odrediti početak radnog vremena i na drugi način te da prema odredbama čl. 41. KU plaća državnog službenika i namještenika sastojala se od osnovne plaće i dodataka, odredbom članka 44. stavka 1. KU kao dodaci su uz ostalo, propisani dodatak za rad noću 40%, za prekovremeni rad od 50%, za rad subotom 255, nedjeljom 35%, i dodatak za rad blagdanom, neradnim danom i na Uskrs od 150%, koji se u smislu odredbe stavka 2. istog zakonskog članka KU ne isključuju te da prema odredbi čl. 44. st. 11. KU, u slučaju kada je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je rad duži od 40 sati tjedno i da je odredbom čl. 82. st. 1. ZR propisano da poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, dakle u ovom slučaju i dodataka pripadajućih u smislu odredbe članka 44. KU.
12.3. Stoga, cijeneći utvrđeno činjenično stanje prvostupanjskog suda ( čl. 8. ZPP) te sadržaj ovih zakonskih odredbi, kao i odredbu članka 44. st. 11. KU, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je rad tužitelja tijekom višednevne službe na plovilu preko ostvarenih 40 radnih sati prekovremeni rad za koji je tužena dužna isplatiti razliku pripadajućih dodataka u bruto iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, radi čega je i žalbu žaliteljice valjalo odbiti u cijelosti kao neosnovanu, a sve ovo i iz razloga što su iz obračuna prekovremenih sati izuzeti sati odmora (po 8 sati dnevno), pa je utvrđena razlika plaće koju je tužitelju dužna isplatiti tuženica utvrđena samo za sate stvarno odrađenog rada, posljedično čemu valja ocijeniti, ako neosnovane žalbene navode žaliteljice kojima to osporava zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o pojmu radnog vremena i pasivnog dežurstva.
12.4. Pri tome u odnosu na žalbene navode žaliteljice u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nekih županijskih sudova, valja istaknuti da ona nisu primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja jer su ona izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna i materijalno pravna utvrđenja.
13. Slijedom navedenog, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I. ove presude.
14. Zahtjev tužene za naknadu troškova ovog žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan jer ona nije uspjela sa svojim pravnim lijekom (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP-a).
U Puli 17. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Marija Sošić
