REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-182/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E NJ E
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Željko Macan, odvjetnik u Velikoj Gorici, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1716/2023-34 od 23. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1716/2023-34 od 23. listopada 2024.
i
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje točka II. i III. izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1716/2023-34 od 23. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
„Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici, IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.678,97 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos:
- 1,47 eura od 31. siječnja 2008.,
- 2,69 eura od 29. veljače 2008.,
- 4,77 eura od 31. ožujka 2008.,
- 1,64 eura od 30. travnja 2008.,
- 0,40 eura od 31. svibnja 2008.,
- 1,95 eura od 30. lipnja 2008.,
- 1,14 eura od 30. rujna 2008.,
- 11,30 eura od 31. listopada 2008.,
- 4,49 eura od 30. studenoga 2008.,
- 13,15 eura od 31. prosinca 2008.,
- 14,48 eura od 31. siječnja 2009.,
- 15,08 eura od 28. veljače 2009.,
- 13,69 eura od 31. ožujka 2009.,
- 14,01 eura od 30. travnja 2009.,
- 11,43 eura od 31. svibnja 2009.,
- 9,52 eura od 30. lipnja 2009.,
- 10,03 eura od 31. srpnja 2009.,
- 11,03 eura od 31. kolovoza 2009.,
- 10,94 eura od 30. rujna 2009.,
- 9,93 eura od 31. listopada 2009.,
- 11,83 eura od 30. studenoga 2009.,
- 13,36 eura od 31. prosinca 2009.,
- 15,53 eura od 31. siječnja 2010.,
- 15,03 eura od 28. veljače 2010.,
- 17,97 eura od 31. ožujka 2010.,
- 17,42 eura od 30. travnja 2010.,
- 18,50 eura od 31. svibnja 2010.,
- 27,93 eura od 30. lipnja 2010.,
- 25,99 eura od 31. srpnja 2010.,
- 31,91 eura od 31. kolovoza 2010.,
- 29,87 eura od 30. rujna 2010.,
- 26,57 eura od 31. listopada 2010.,
- 33,52 eura od 30. studenoga 2010.,
- 42,36 eura od 31. prosinca 2010.,
- 36,10 eura od 31. siječnja 2011.,
- 38,30 eura od 28. veljače 2011.,
- 35,50 eura od 31. ožujka 2011.,
- 36,01 eura od 30. travnja 2011.,
- 47,86 eura od 31. svibnja 2011.,
- 49,01 eura od 30. lipnja 2011.,
- 58,68 eura od 31. srpnja 2011.,
- 53,61 eura od 31. kolovoza 2011.,
- 48,07 eura od 30. rujna 2011.,
- 46,95 eura od 31. listopada 2011.,
- 46,53 eura od 30. studenog 2011.,
- 49,14 eura od 31. prosinca 2011.,
- 51,42 eura od 31. siječnja 2012.,
- 51,73 eura od 29. veljače 2012.,
- 50,15 eura od 31. ožujka 2012.,
- 51,22 eura od 30. travnja 2012.,
- 51,95 eura od 31. svibnja 2012.,
- 50,72 eura od 30. lipnja 2012.,
- 51,04 eura od 31. srpnja 2012.,
- 50,12 eura od 31. kolovoza 2012.,
- 48,14 eura od 30. rujna 2012.,
- 50,25 eura od 31. listopada 2012.,
- 51,27 eura od 30. studenoga 2012.,
- 50,56 eura od 31. prosinca 2012.,
- 46,56 eura od 31. siječnja 2013.,
- 49,96 eura od 28. veljače 2013.,
- 50,25 eura od 31. ožujka 2013.,
- 48,92 eura od 30. travnja 2013.,
- 44,79 eura od 31. svibnja 2013.,
- 44,68 eura od 30. lipnja 2013.,
- 45,70 eura od 31. srpnja 2013.,
- 47,32 eura od 30. kolovoza 2013.,
- 49,58 eura od 30. rujna 2013.,
- 48,42 eura od 31. listopada 2013.,
- 49,24 eura od 30. studenoga 2013.,
- 50,18 eura od 31. prosinca 2013.,
- 50,76 eura od 31. siječnja 2014.,
- 51,98 eura od 28. veljače 2014.,
- 355,38 eura od 20. ožujka 2014.
do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana“,
a riješeno je:
„I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 13,28 eura zajedno sa zateznim kamatama.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljici IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove u iznosu 1.509,03 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.“
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu te točku II. i III. izreke rješenja pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana odluka preinači na način da se tužba u cijelosti odbaci i obveže tužiteljicu na naknadu troškova postupka tuženiku u cijelosti, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i obveže je na naknadu parničnog troška tuženiku, podredno da se pobijana odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.
3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).
3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Prvostupanjski je sud naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos od 2.678,97 eur s obrazloženjem, u bitnome, da taj iznos pripada tužiteljici temeljem instituta stjecanja bez osnove jer je tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu 4. rujna 2007. u kojem je iznos kredita vezan uz valutnu klauzulu u CHF te kako je u pogledu ugovaranja kredita u valutnoj klauzuli u CHF donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., prema odredbi članka 502.a ZPP-a, to tužiteljici pripada pravo na iznos koji u ovom postupku potražuje temeljem članka 502.c istog Zakona, u visini koja je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje neosnovanim prigovor zastare s obzirom da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. imala za posljedicu prekid zastare koja je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018., pa tužba koju je tužiteljica podnijela 23. ožujka 2021. nije u zastari.
5.1. Prvostupanjskim je rješenjem utvrđeno da je tužba povučena za iznos od 13,28 eur zajedno sa zateznim kamatama te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici cjelokupni parnični trošak.
6. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu parničnog postupka, na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, a niti je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, te se može ispitati. Također nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, jer je tuženiku dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a nisu počinjene ni druge povrede postupka koje žalitelj ističe.
7. Neosnovano žalitelj ističe da se o ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora nije moglo odlučivati kao o prethodnom pitanju, u smislu članka 12. ZPP-a. To stoga što tužiteljica nije niti trebala u tužbenom zahtjevu tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, već je osnovano zatražila samo isplatu preplaćenih rata kredita po osnovi valutne klauzule vezane za valutu CHF, sve s obzirom na članak 502.c ZPP-a u vezi s člankom 502.a ZPP-a. Osnovanost zahtjeva tužiteljice proizlazi iz pravomoćnih presuda donesenih u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača i to presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pod točkom I. izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki I. izreke u kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, u tom dijelu potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. U tim je odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, pa je posljedično tome, uz primjenu odredaba članka 1111. i članka 1115. ZOO-a i članka 502.c ZPP-a, tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi primio.
8. Žalitelj neosnovano ističe da se na tužiteljicu ne mogu primijeniti presude donesene u kolektivnom sporu jer je ona prijevremeno otplatila kredit. Pravo na prijevremenu otplatu kredita proizlazi iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a, i to što je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit ne anulira njeno pravo na povrat više plaćenog po osnovi valutne klauzule po članku 502.c ZPP-a u vezi s člankom 502.a ZPP-a. Stoga se ukazuju proizvoljne i na ničemu utemeljene tvrdnje žalitelja da se naprijed navedene presude iz kolektivnog spora ne primjenjuju u slučaju prijevremene otplate kredita.
9. Žalitelj neosnovano ukazuju da se kod odredbe o valutnoj klauzuli radi o „manjoj zabrani“ u smislu članka 326. stavka 2. ZOO-a i koje time ne dovode do sankcije ništetnosti cijelog pravnog posla. To stoga što u ovoj pravnoj stvari osnovano prvostupanjski sud nije ponovno utvrđivao da li su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, jer je ova presuda donesena po članku 502.c ZPP-a, s obzirom da je pitanje ništetnosti valutne klauzule utvrđena u pravomoćnoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu udruge Franak.
10. Neosnovano žalitelj osporava rješenje o trošku postupka, jer je isto doneseno u skladu sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021. u vezi odluke Suda EU broj C-224/19, C-259/19), s obzirom se u ovom predmetu radi o potrošačkom ugovoru, pa bi stoga uračunavanje povlačenja dijela tužbenog zahtjeva prema uspjehu u sporu, narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku postala neravnomjerni teret za tužiteljicu koja nije dala povod za parnicu i rezultirala bi ograničavanjem prava na pristup sudu što bi dovelo do toga da bi se tužiteljica (kao potrošač) mogla odvratiti od ostvarivanja svog prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi. S obzirom da tužiteljica nije uspjela u sporu u zanemarivo malom dijelu, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova temeljem članka 154. stavka 5. ZPP- a. Također tuženiku ne pripada pravo na trošak žalbe sa kojom je uspio, jer se uspjeh stranaka u sporu procjenjuje prema konačnom uspjehu, neovisno što je prije toga u istom predmetu žalba tuženika prihvaćena i presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
11. Iz navedenog je razloga potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a, a rješenje je potvrđeno po članku 380. stavku 2. ZPP-a.
U Puli-Pola 17. veljače 2025.
Predsjednica vijeća:
Biljana Bojanić
